Igra optuživanja

U subotu, u pola jedan, 5. februara 1994, velika granata eksplodirala je na tržnici u Sarajevu, glavnom gradu Bosne. Rezultat: šezdeset devet mrtvih i dvije stotine ranjenih. Muškarci, žene i djeca. Ovaj kriminalni čin izazvao je ogorčenje u međunarodnoj zajednici, a krivcima su odmah proglašeni Srbi. Uostalom, bosanski Srbi bili su ti koji su posjedovali topove velikog kalibra i svakodnevno granatirali grad.

Srbi su negirali odgovornost za pokolj pripissujući ga muslimanskim teroristima. Cilj pokolja, tvrdili su oni, bio je prisiliti međunarodnu zajednicu da intervenira u korist muslimana. Nakon analize tragova eksplozije, stručnjaci UN-a još uvijek nisu bili u mogućnosti da utvrde odakle je granata ispaljena.

Naredne sedmice, 18. februara, eksplodirala je druga granata. Ovoga puta, uz dosta sreće, bio je to samo medijski događaj. Tokom televizijskog intervjua, francuski novinar Bernard Volker otkrio je da je UN-ov izvještaj pokazao da je minobacačka granata ispaljena iz muslimanskog dijela grada. Izjava francuskog novinara izazvala je snažne proteste. Mnogi su opovrgavali Volkerovu priču. Neki su ga čak optuživali da je dio “dezinformacijske mašinerije”, koja je puštena u pogon odmah nakon incidenta.^[1] U međuvremenu, Volker je odbio podastrijeti bilo kakav dokaz ili otkriti svoje izvore, što je njegovu priču učinilo još sumnjivijom.

Konačno, u petak, 18. marta, kada je eksplodirala treća granata, francuski novinar odlučio je pokazati svoje karte. Volker je izabrao ovu priliku da otkrije da je njegov izvor informacija bilo grčko Ministarstvo vanjskih poslova. Prema Volkeru, njegova priča bila je bazirana na telegramu koji je došao u njegov posjed. Telegram, potpisan od strane Međunarodnog posrednika EU lorda Davida Owena, odnosio se na priču koju je objavila srpska novinska agencija Tanjug u kojoj se navodi da su izvori UN-a izjavili da je smrtonosna granata bila ispaljena iz muslimanskog dijela Sarajeva. Owen, međutim, nije prihvatio Tanjugovu verziju događaja; samo je usputno citirao iz nje. Zatim, slijedeći ustaljene procedure, on je spomenuti telegram poslao Ministarstvu vanjskih poslova zemlje koja je predsjedavala EU, u ovom slučaju riječ je bila o Grčkoj, koje je bilo odgovorno za njegovu daljnju distribuciju državama članicama.

Nestali navodnici

Proces je funkcionirao ispravno, osim u jednom detalju: U toku slanja, navodnici na materijalu Tanjuga nestali su. Rezultat je bio to da je neko ko bi čitao telegram mogao pomisliti da je njegov pošiljalac podržavao Tanjugovu verziju događaja.

“Nisam imao razloga”, rekao je Volker, “vjerovati da se povjerljivi službeni izvještaj može mijenjati bilo zbog grešaka pri štampanju ili svjesnog iskrivljavanja.”^[2] Grčko ministarstvo vanjskih poslova, u to vrijeme predvođeno PASOK-ovim ministrom Karolosom Papouliasom, nije izdalo izjavu. U privatnim krugovima, dužnosnici Ministarstva priču francuskog novinara odbacivali su kao “smiješnu”. Priča je tako napuštena, jer niko razuman nikad ne bi povjerovao da bi se ministarstvo vanjskih poslova jedne članice EU i NATO-a usudilo izmijeniti dokument kako bi spralo krivicu sa Srba.

Takvo stanje stvari trajalo je sve do novembra 1995. godine, kada se pojavila Balkanska Odiseja, knjiga memoara Davida Owena. Owenove tvrdnje kao da su potvrđivale Volkerovu priču. On je rekao da je u to vrijeme znao da je Tanjug uskoro trebao objaviti priču koja je govorila da Srbi očekuju da balistički stručnjaci UN-a potvrde sadržaj dokumenata UN-a koji su porocurili u javnost, a koji su tvrdili da je granata koja je izazvala tragediju na sarajevskoj tržnici bila ispaljena, otprilike, jedan do jedan i pol kilometar unutar teritorije pod kontrolom Muslimana. Owen je tvrdio da je poslao Tanjugovu poruku, pod navodnicima, u telegramu od 12. februara. “Nažalost”, dodao je, “grčko Predsjedništvo prenijelo je COREU [telegram] bez navodnika, tako da se u kasnijoj fazi, kada se desilo prvo curenje mojih COREU telegrama, tumačilo da je dio moga telegrama, bez navodnika, bio moje mišljenje, a ne Tanjugovo.”^[3]

Sve ovo, naravno, bilo je krajnje neugodno za grčku vladu. Promjena izvornog telegrama mogla se desiti zbog tehničke greške u prijenosu. Međutim, ukoliko je to bio slučaj, zašto grčka vlada nije priču objavila na samom početku, zaustavljajući na taj način sva nagađanja u vezi s mogućim porijeklom smrtonosnog projektila? Zašto je bilo potrebno da nagađanje i konfuzija i dalje traju? Mora se, također, napomenuti da je ministar vanjskih poslova Papoulias bio izraziti pristalica Slobodana Miloševića, kao i glasni kritičar NATO-ovog prisustva u regiji. Papouliasovi antinatoovski nastupi i izjave postali su još češći i neumjereniji nakon što je napustio Ministarstvo vanjskih poslova. Tokom intervjua emitiranog na grčkoj radiostanici u martu 2001. godine, on je ustvrdio da je jedina svrha vojnog prisustva NATO-a u regiji da “izbriše Srbiju s karte svijeta, politički i vojno” − što bi Rusiju lišilo njenog jedinog evropskog saveznika.^[4]

Priča ovdje nije završila. Sljedeće godine doživjela je još čudnovatiji zaokret. Owen je, kao odgovor na moj zahtjev za razjašnjenje pojedinih tačaka vezanih za spomenuti incident, povukao neugodnu izjavu koju je objavio u svojoj knjizi, a koja se ticala načina na koji se grčko Ministarstvo vanjskih poslova ponašalo u aferi i prebacio krivnju na svog sekretara.

“Nikada nisam imao nikakve sumnje”, napisao je u pismu od 6. juna 1996. godine “da je to bila samo greška u slanju iz mog ureda u Ženevi grčkom Ministarstvu vanjskih poslova, te da nije bilo ničega zlonamjernog u navedenom slučaju.”

Zašto se predomislio? U obzir se moraju uzeti određene činjenice.

Prvo, ko je imao koristi od konfuzije stvorene na Zapadu COREU-om (telegramom) grčkog Predsjedništva? Srbi, prije svega, ali i drugi krugovi na Zapadu, koji su, iz raznih razloga, u to vrijeme bili protiv intervencije NATO-a. Stvarajući konfuziju u vezi s uzrocima sarajevske tragedije, telegram i priča koja je bila njegov rezultat, imali su učinak sprečavanja ogorčenja javnosti da ne dosegne nivo koji bi prisilio čelnike zemalja NATO-a da poduzmu hitnu vojnu intervenciju protiv Srba. Drugim riječima, telegram i konfuzija koju je stvorila Volkerova priča vjerovatno su doprinijeli odgađanju vojne akcije NATO snaga.

Uloga Lorda Owena

Također, treba imati na umu da su dva glavna aktera u ovim dešavanjima, grčka vlada i Lord Owen, imali isto mišljenje u vezi s pitanjem vojne akcije protiv Srba. Bili su protiv nje, iako, možda, iz različitih razloga. Što se tiče Grčke, to je bio osnovni stup njene vanjske politike. “Pravoslavna braća” nikada i nipošto ne smiju biti kažnjena za svoje zločine. Grčka je bila jedina od petnaest članica saveza koja se nije slagala s odlukom Vijeća NATO-a od 9. februara 1994. Nakon deset sati rasprave, Vijeće je donijelo odluku da se Srbima da deset dana da povuku ili pregrupiraju i stave pod kontrolu UNPROFOR-a sve svoje teško naoružanje, tenkove, artiljeriju, rakete, višecijevne bacače raketa i tako dalje. Također, i od bosanske vlade zatraženo je da svoje teško naoružanje stavi pod kontrolu UNPROFOR-a. Odluka je definirala zonu isključenja teškog naoružanja u prečniku od dvadeset kilometara od centra Sarajeva, isključujući područje od dva kilometra na Palama, glavnom gradu bosanskih Srba.

Grčka se usprotivila toj odluci zbog toga što je ona Srbe suočila s ultimatumom: “Grčka vlada smatra da ovaj cilj [tj. demilitarizacija Sarajeva] nasilnim sredstvima ne samo da je besmislen nego u isto vrijeme postoji opasnost od uzrokovanja negativnih rezultata koji bi poništili cijeli napor za postizanje dogovora svih zainteresiranih strana u ovom sukobu.^[5] Međutim, napori Grčke da spriječi NATO-ovo bombardiranje Srba možda nisu bili ograničeni samo na izražavanje neslaganja s odlukom Vijeća Alijanse. Prema izvorima u Skoplju, odluka grčke vlade da nametne drugi embargo Makedoniji 14. februara 1994. godine bila je u vezi s NATO-ovom prijetnjom da će bombardirati Srbe.

Tako je Socijaldemokratska unija, koja je predstavljala političku bazu predsjednika Gligorova, ustvrdila da je “vrijedno zabilježiti da odluka grčke vlade [da nametne embargo] dolazi u vrijeme kada se pokušava spriječiti da NATO provede svoj ultimatum”. Štaviše, prema izvještajima objavljenim u makedonskom sedmičniku Puls, grčki embargo Makedoniji imao je malo ili nimalo veze s postojećim neslaganjem između dviju zemalja u vezi s imenom Makedonije, odnosno, bio je povezan s događajima u Bosni. “Gospodin Papandreou”, pisale su novine, “izrazio je ovim činom svoje nezadovoljstvo činjenicom da saveznici njegove zemlje ne uzimaju u obzir grčki stav i grčke inicijative prilikom formiranja njihove politike u vezi s krizom u Bosni.” Novine su, također, tvrdile da uz nametanje embarga, “Andreas Papandreou pomaže svom prijatelju Miloševiću da se oslobodi ogromnih pritisaka s kojima se suočava”. Na kraju, novine su tvrdile da su grčke mjere poduzete “u saradnji s Beogradom”.^[6] Naravno, ne možemo znati jesu li ti navodi bili tačni. Ipak, činjenica je da su grčki mediji opširno izvijestili o tome da je Papandreou obavijestio Miloševića o predstojećim mjerama sedmicu dana prije nego što je Grčka nametnula embargo.^[7] On je bio jedini strani lider kojeg je grčka vlada informirala o mjerama koje će ponovo baciti Evropsku zajednicu i NATO u metež i izazvati ogromno prispitivanje stavova među grčkim saveznicima i prijateljima. Još jedna informacija koja Pulsovoj priči daje vjerodostojnost tiče se neposrednog odobrenja grčke akcije protiv Makedonije od strane vođstva bosanskih Srba. Radovan Karadžić pojavio se u popularnoj grčkoj TV emisiji Profile istog dana kada su Grci nametnuli embargo te je izrazio snažnu i bezuvjetnu podršku ovom potezu grčke vlade.

Balkanska Odiseja

S druge strane, razlozi lorda Owena za suprotstavljanje vojnoj akciji protiv Srba bili su složeniji. Oni su možda, u određenoj mjeri, odražavali njegovo lično uvjerenje da Srbi nisu ispalili minobacačku granatu. Noel Malcolm, koji je u Sunday Telegraphu dao svoj osvrt na Balkansku Odiseju, primijetio je: “Kada se govori o sarajevskom masakru na tržnici u februaru 1994. godine, lord Owen se snažno priklanja UN-ovoj istrazi u kojoj je zaključeno da je granata ispaljena s položaja bosanske vlade. On dramatično potvrđuje da je general Rose vršio pritisak na bosanske ministre, prijeteći da će objelodaniti svoja otkrića, ukoliko ne urade kako im je rečeno. Ono što nam lord Owen nije rekao jeste da je druga, temeljitija istraga utvrdila da je prva istraga napravila greške u izračunu te je zaključila da je granata mogla doći i sa srpske strane.”^[8]

U pokušaju da se razjasni misterij CORFU telegrama koji se odnosi na smrtonosnu eksploziju na sarajevskoj tržnici treba, također, imati na umu harmoničan radni odnos koji je razvijen između lorda Owena i niza grčkih vlada. Ono što su oni dijelili, između ostalog, bilo je gledište koje je dovelo do konzistentnog umanjivanja srpskih zločina.

To se može vidjeti u otvorenom razgovoru koji je lord Owen imao s ministrom vanjskih poslova Michalisom Papakonstantinouom. U tom razgovoru, koji se vodio za vrijeme večere koja je slijedila nakon Konferencije ministara vanjskih poslova EU u Londonu, u septembru 1992. godine, Lord Owen izrazio je viđenje da su muslimani jednako, ako ne zapravo i više − krivi za zločine počinjene u Bosni.

Ministar vanjskih poslova Papakonstantinou iznosi:

Moj posljednji razgovor prije odlaska na spavanje bio je s lordom Owenom. Počeo sam razgovarati s njim čim je završio razgovor s mojim suprugom. Činio se kao čovjek rijetkih sposobnosti i veoma odlučan. On je tražio moje mišljenje o situaciji na Balkanu. Bio sam jedini koji je tvrdio da Srbi nisu mogli biti jedini krivci. Muslimani su tvrdili da su Srbi silovali dvadeset hiljada žena. “Dovraga,” upitao sam ga, “da li Srbi ratuju ili vode ljubav?” Otkriveno je da je silovano samo dvije ili tri stotine muslimanki i da su odvedene u Njemačku kako bi se porodile. Druga strana očito je činila ista zlodjela. Krivnja u ratu ne može biti jednostrana. Owen se složio sa mnom. Snažno je zastupao mišljenje da su muslimani jednako krivi. U nekim slučajevima bili su krivi više od Srba.^[9]

Dobar odnos koji se razvio između grčkog Ministarstva vanjskih poslova i lorda Owena naveo je posrednika EU da povremeno prihvati kao istinite grčke tvrdnje za koje se na kraju dokazalo da su lažne. Primjer koji to pokazuje jeste njegovo nekritičko prihvatanje grčke tvrdnje da je makedonska vlada stavila “na svoje markice grčki dvorac na moru u Solunu, koji pokazuje, više nego teoretski, zahtjev ka grčkoj teritoriji”.^[10] Nekoliko dana kasnije, otkriveno je da je slika bila samo reklamni trik koji je koristila mala makedonska duhanska kompanija.

Na kraju, vrijedno je napomenuti da Owenovo razumijevanje grčkih stajališta, kako u odnosu na Makedoniju, tako i na zločine u bivšoj Jugoslaviji, može biti povezano s nečim većim od njihovog zajedničkog protivljenja vojnoj akciji protiv Srba. Preklapanje u njihovim pogledima odražava naglasak britanskog Ministarstva vanjskih poslova o primatu nacionalnih interesa nad snažnijim evropskim integracijama. Tokom rata u Bosni, britansko Ministarstvo vanjskih poslova našlo se u zanimljivom položaju povremenog neslaganja sa suštinom grčkih stavova u vezi s krizom na Balkanu, istovremeno prisiljeno da podrži grčko pravo neslaganja s pogledima ostatka Evropske zajednice.^[11]

“Moj posao”, napisao je lord Owen, “bio je učiniti sve što je moguće kako bi dvanaestoricu zadržao zajedno i nisam imao interes niti želju izolirati Grke. Imam trajno političko uvjerenje da Evropska zajednica ne može opstati ako guši legitimno zastupanje nacionalnih interesa te da ona u budućnosti ne bi trebala pokušavati spriječiti izražavanje istinskih nacionalnih interesa.”^[12]

Može li onda biti da je želja gospodina Owena da “zaštiti” Grke – i tako zaštiti britansku vanjsku politiku − bila odgovorna za promjenu njegovog stava u vezi s greškom u telegramu? Je li moguće da je on, čim je shvatio da je ovaj problem došao u fokus istrage medija, odlučio prebaciti krivnju na svoga sekretara kako ne bi “izolirao” Grke? U ovom trenutku ne postoji način da saznamo šta je istina.