Svaki put kada život izbaci neku svoju težinu koja potresa sâm život, život u temelju, priklanja se tvrdnji „trebamo se odnositi racionalno, a ne emocionalno“.

U ovakvoj tvrdnji, bez sumnje, najviše traže utočište političari da bi izbjegli svoju odgovornost, htijući, pri tome, da izraze svoje opravdanje u vezi onoga što ulazi u domen njihova djelovanja. I ne rade samo to političari, već ovu frazu iznose i utjecajne ličnosti, savjetnici, akademici..., a uopće se niko ne pita o posljedicama riječi „racionalno“, niti pak znaju, u osnovi, šta predstavlja racionalno kao takvo.

„Sabiranje uma“

Ovdje nam nije cilj zanijekati značenje onoga što podrazumijeva riječ „racionalno“. U svakidašnjoj upotrijebi ove riječi kani se postići neka ravnoteža pri donošenju neke odluke ili stava o nečemu, kada unutarnja struktura čovjeka pomućuje rasuđivanje uma i on nije u situaciji prosuditi da li je nešto dobro ili nije. Racionalno, dakle, predstavlja „sabiranje uma“, odnosno unošenje u razumu svega onoga što čovjek osjeća u sebi i da se to ne prelije izvan razuma (racionalnog) i da na taj način izazove posljedice koje se ne bi mogle predvidjeti. Opasnost od pomućenja uma unutarnjim sadržajima dolazi nam od luciferskih elemenata, uče nas religije.
Riječju „racionalno“ poseže se po razumu kao jedinstvenom kriteriju i arbitru koji će biti u situaciji da kontroliše svu našu unutarnju i spoljašnju stvarnost. U ovom slučaju racionalno guta ono emocionalno, osjećajno i, na kraju, rekli bismo, ono savjesno. Svi ovi sadržaji ostaju u okvirima razuma i on tu obrađuje, filtrira, raščišćava, prihvata, odbacuje, opravdava... po inerciji svog izbora koji nije ograničen, ne pokoravajući se nikakvim unutarnjim pozivima. Od ovoga proizilazi i racionalitet koji ima namjeru pokriti ili obujmiti čitav život i čitavu stvarnost. Čak se često racionalno poistovjećuje sa stvarnim, pa se veli, naprimjer, „sve što je racionalno, to je i stvarno, i sve što je stvarno, to je i racionalno“. Ograničenost ove premise implicira slijedeći problem. Zar su ratovi, genocidi, zločini različitoga tipa, ratne akcije u kojima stradaju na milione ljudi racionalni, jer su, očigledno, najrealnije stvari? Evo nesuglasja racionalnoga i stvarnoga!!! Može li razum prekriti svu stvarnost? Posljedice učenja da sva stvarnost može ući u razum, kako to zastupaju neki filozofi, dovela je do situacije da sva ta stvarnost kruži u razumu, da se on zanima samim sobom, ne nalazeći nikakvu mogućnost ili alternativu izvan sebe, tj, kada on postaje jedna cjelina omeđena u sebi, samodostatna, a ne otvorena prema svom egzistencijalnom principu, prema unutarnjem sadržaju.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Za učenje Kur'ana treba imati ljubav

Sadet ef. Bilalić (1979) je glavni imam Medžlisa Gacko i Bileća