digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Prva džamija u Karlovačkoj županiji, a četvrta u R Hrvatskoj

Prva džamija u Karlovačkoj županiji, a četvrta u R Hrvatskoj

Maj 24, 2018

U džematu Bogovolja, lociranom uz granični prelaz Hadžin Potok, između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na teritoriji općine Cetingrad, pri Medžlisu Islamske zajednice u Karlovcu, 06. maja 2018. ili 20. ša’bana 1439. h. godine svečano je otvorena džamija

Posebnost džemata što je prvi na području Karlovačke županije koji uz džamiju ima i munaru, odnosno što je uz onaj u Gunji, Zagrebu i Rijeci četvrti vjerski objekat takve vrste u Hrvatskoj. Ovom činu radosti prisustvovao je, osim džematlija Bogovolje kao domaćina, veliki broj gostiju i zvanica iz vjerskog, političkog i društvenog života s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine među kojima predsjednik džematskog odbora u Bogovolji Ramo Hozanović, imami i glavni imami iz više džemata i medžlisa IZ u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, izaslanici Veleposlanstava Irana, Turske i Indonezije, predstavnici brojnih udruga, predsjednik Medžlisa IZ u Karlovcu Suljo Bašić, predstavnik Udruženja građana Semerkand iz Sarajeva Mirsad Topčagić, ravnateljice osnovnih škola u Cetingradu, Vojniću, Krnjaku, predstavnik OŠ u Topuskom, načelnici općina Cetingrad, Vojnić i Topusko, gradonačelnici gradova Karlovac, Slunj, Cazin i Bihać, župan Karlovačke županije Damir Jelić, župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, predstavnici Katoličke i Pravoslasne crkve, tajnik Mešihata IZ u R Hrvatskoj mr. Nermin Botonjić, zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi Arslani, predsjednik Sabora IZ u Hrvatskoj dr. Ferid Latić, umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić i predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj dr. Aziz Hasanović.

 Osnivanje džemata i početak gradnje

Iako je bilo predviđeno da se zvanični program svečanosti realizuje u prostranom džamijskom predvorju zbog kiše je održan unutar džamije. Moderator programa Kenan Alagić je izrazio dobrodošlicu prisutnima, a zatim se skupu obratio imam domaćin Almir ef. Šabić. On je, uz ostalo, rekao da je džemat Bogovolja osnovan 2003., da broji 80 domaćinstava; da su se početne vjerske aktivnosti odvijale u četiri privatne kuće; da je rahmetli Džemila Durmić uvakufila 4500 kvadratnih metara zemlje za mesdžid čija je izgradnja počela 2005; da se mesdžid s mektepskom učionicom, uredom i stanom za imama ukupne površine 350 kvadratnih metara počeo koristiti sredinom 2007. godine; da džemat ima vlastitu parcelu za mezarluke koju je uvakufio hadži Smail Hozanović; da je izgradnja munare finansirana najvećim dijelom sredstvima džematlija i da je gradnja trajala oko 3 godine, računajući dobijasnje građevinske dozvole i pripremne radnje. Dalje su se skupu obratili načelnica općine Cetingrad Marina Kalić, u ime Udruženja Semerkand iz Istanbula sa predstavništvom u Sarajevu Mirsad Topčagić, glavni imam Medžlisa IZ u Karlovcu Admir ef. Muhić, gradonačelnik grada Cazin mr. Nermin Ogrešević, gradonačelnik grada Karlovac Damir Mandić, župan Karlovačke županije Damir Jelić i predsjednik Mešihata IZ-e u R Hrvatskoj i zagrebački muftija Aziz Hasanović.

Ne tako česte svečanosti

Glavni imam Admir ef. Muhić je rekao: „Čast mi je uz imama Almira ef. Šabića biti domaćin ovoj velikoj svečanosti koje u Hrvatskoj nisu česte, možda desetljećima jedna od druge. Ponosan sam imam ovog Medžlisa i ponosan na one koji su činili sve kako bi ova džamija danas ugledala svjetlo dana.“

Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz ef. Hasanović u svojoj besjedi je kazao: “Ljudi grade džamije, a džamije grade ljude. Džamije mogu biti svjedok za i protiv, ovisno o tome kako se konzumira sve ono što Bog za vjernike propisuje, kao vjeru, odgoj, obrazovanje i razne vrste prevencija”. Dalje je podsjetio da se u Hrvatskoj živi život, a ne suživot, „suživot smo prevazišli“, da je 1.180 boraca Bošnjaka poginulo braneći državu Hrvatsku, te da ta činjenica obvezuje njega, imame i sve ostale da se u Hrvatskoj gradi društvo po mjeri svih njenih građana bez obzira na vjeru, naciju, podrijetlo, boju kože, spol ili bilo koju drugu odrednicu.

Inače, svečanosti u Bogovolji je prethodio čin stavljanja u funkciju gasulhane u Širokoj Rijeci, džemat Maljevac gdje je domaćin bio Admir ef. Muhić.

Genocid nad muslimanima Arakana pred očima cijelog svijeta

Genocid nad muslimanima Arakana pred očima cijelog svijeta

Maj 24, 2018

U organizaciji Islamske organizacije Milli Goruš (IGMG) i humanitarne organizacija ‘’Hasene International’’, 2. maja 2018. u njemačkom gradu Kelnu je održana Međunarodna konferencija pod nazivom “Kriza Rohinja i moguća rješenja”.

 00Cijeli tekst

Kelnska deklaracija

Preambula:

  1. Prava ljudi na život, slobodu i težnju za srećom neotuđiva su prava. Ni jedna vlada, narod ili zajednica ne može prisvajati niti kršiti ova prava.
  2. Počinitelji genocida i zločina protiv čovječnosti, bilo da su državni ili nedržavni akteri, i oni koji im pružaju pomoć i podršku moraju snositi odgovornost. Direktno odgovorni i oni koji su njihovi saučesnici moraju biti izvedeni pred lice pravde, pojedinačno i kolektivno.
  3. Treba priznati ulogu onih koji su preuzeli odgovornost da podrže i štite progonjene žene, muškarce i djecu, ublažavaju štetu odnosno koji su dali sve od sebe da učine pravu stvar i koji, kao takvi, služe kao primjer drugima.
  4. Odlučno naglašavamo predanost da spriječimo mučenje, zločine, djela genocida i masovnog nasilja te da ponovo uspostavimo, zaštitimo, promoviramo i osiguramo poštivanje ljudskih prava za sve.

Mi, sudionici međunarodne arakanske konferencije o «krizi Rohinja i mogućem rješenju», ovim putem

  1. Pozdravljamo sazivanje Međunarodne arakanske konferencije o krizi Rohinja i mogućem rješenju, koju je organizirala organizacija Hasane International, Keln, Njemačka.
  2. Zahtijevamo od međunarodne zajednice otvorenu posvećenost brzom i odgovarajućem rješavanju izbjegličke krize Rohinja.
  3. Priznajemo pojam «odgovornost za zaštitu» koji obavezuje međunarodnu zajednicu da štiti izbjeglice kroz višestruke intervencije usmjerene, između ostalog, na suzbijanje pojava strašnih međunarodnog zločina poput genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.
  4. Pozivamo Ujedinjene nacije i druge članove međunarodne zajednice da koriste diplomatske kanale kako bi pružili odgovarajuću humanitarnu pomoć i drugu podršku i osigurale zaštitu i prava žena, djece i drugih ranjivih skupina Rohinja.
  5. Priznajemo da svi pripadnici naroda Rohinja imaju pravo da se vrate u svoju domovinu. Pozivamo međunarodnu zajednicu da osigura njihov dobrovoljni, dostojanstven, informiran i siguran povratak u zemlju njihovih predaka u Mijanmaru s punim građanskim pravima i etničkim identitetom i da insistiraju da Mijanmar donese zakone koji podržavaju socio-kulturna, politička i ekonomska prava Rohinja.
  6. Pozivamo međunarodnu zajednicu da opsežno istraži počinjena djela genocida, masovne zločine, zločine protiv čovječnosti i djela etničkog čišćenja u Mijanmaru i da zahtijeva krivično gonjenje i kažnjavanje onih koji su odgovorni za takve zločine te za zaštiti Rohinje od daljnje opasnosti.
  7. Naglašavamo važnost i potrebu jačanja saradnje na različitim nivoima, unutar zajednice, civilnog društva, na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou kako bi se spriječilo nastavljanje masovnog nasilja nad narodom Rohinja.
  8. Iskazujemo solidarnost i podršku Vladi Bangladeša u njihovim nastojanjima da osiguraju i zaštite progonjenu zajednicu Rohinja i pronađu trajna rješenja izbjegličke krize Rohinja, poštujući pri tom načela vladavine zakona i međunarodnih normi i praksi.
  9. Naglašavamo potrebu za konstruktivnijim osnaživanjem Rohinja, naročito žena i njihovim angažiranjem kao liderica u iznalaženju budućih rješenja održivog razvoja u skladu s ciljevima održivog razvoja.
  10. Pozivamo zemlje, pojedinačno i kolektivno, uključujući regionalna i međunarodna tijela, da nametnu sveobuhvatnu sankciju Mijanmaru sve dok ne okonča genocid, vrati državljanstvo stanovništvu Rohinja, ukine aparthajdne zakone i vrati imovinu i zemljište raseljenoj populaciji Rohinja.
  11. Podržavamo posebnog izvjestitelja UN-a u njegovoj preporuci da Mijanmar «uspostavi dokumentacijsku strukturu za prikupljanje, mapiranje i očuvanje dokaza o kršenjima i povredama ljudskih prava i svjedočenju izbjeglica iz Cox Bazara» i pozivamo Generalnu skupštinu UN-a da provede preporuku u cilju krivičnog gonjenja počinitelja međunarodnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti, pred bilo kojim sudskim mehanizmom koji je nadležan za gonjenje tih zločina.
  12. Obvezujemo se da ćemo redovno revidirati mehanizam u pogledu sadržaja i provedbe “Kelnske deklaracije”.

Potvrdila Međunarodna konferencija o «krizi Rohinja i potencijalnim rješenjima», u hotelu Maritim u Kelnu, 3. maja 2018.

Fatima Boudchar sa sinom i advokaticom Cori Crider

Britanska vlada uputila izvinjenje bez presedana otkako je pokrenut rat protiv terorizma

Maj 24, 2018

Britanska premijerka Theresa May se bezrezervno izvinila Abdu-l-Hakimu Belhaju i njegovoj supruzi Fatimi Boudchar u svoje i u ime vlade zbog uloge Velike Britanije u njihovom izručivanju libijskim vlastima i „užasnog tretmana kojima su bili zbog toga izloženi“. Sadržaj pisma izvinjenja ovom bračnom paru, žrtvama operacije izvedene uz koordinaciju sa MI6,  javno je objavljen. Premijerka May je u njemu priznaje da je Britanija trebala učiniti više da zaštiti par od maltretiranja, te da je pogrešno propustila prilike da im pomogne dok su držani u zatvorima u Libiji.

Britanska premijerka u pismu posebeno ističe žaljenje zbog tortura kojima je bila izložena Fatima Boudchar koja je u vrijeme hapšenja bila u petom mjesecu trudnoće. „Jasno je da ste oboje bili podvrgnuti užasnom postupanju i da ste mnogo propatili. Vlada Velike Britanije je uvjerena u vaše tvrdnje. Nijedno od vas nije trebalo biti tretirano na ovaj način. Akcije Vlade Ujedinjenog Kraljevstva doprinijele su vašem zatvaranju, izručenju i patnji. (...) U ime Vlade Njenog Veličanstva bezrezervno se izvinjavam. Mi duboko žalimo zbog teškoća zbog kojih ste oboje propatili i naše uloge u tome. Britanska vlada je naučila puno lekcija iz tog perioda“, stoji u ovom pismu koje je Belhaju lično predao britanski ambasador u Istanbulu, te ističe da trudnoća Fatime Boudchar u to vrijeme činila cijelu situaciju još težom.

 00Sličica Želim Print

Boudchar i njihov danas 13-godišnji sin Abdurrahim su imali priliku u Londonu s javne galerije promatrati sjednicu britanskog parlamenta na kojoj je glavni pravobranilac Jeremy Wright obavijestio zastupnike da je vlada nakon posredovanja postigla potpuno i konačno poravnanje sa parom koji je povukao svoje zakonski opravdane zahtjeve protiv britanske vlade. 

Downing Street je potvrdio da će parlamentarni odbor za obavještajne i sigurnosne poslove (ISC) imati pristup svim vladinim dokumentima o slučaju Belhaj zbog odvojene istrage o izručenju, o čemu će se ​​kasnije ove godine očitovati.

Bračni par Abdu-l-Hakim Belhaj i Fatima Boudchar su vodili ovu pravnu bitku šest godina. Uhapšeni su 2004. na Tajlandu i odvedeni u zatvor u Libiju gdje je Belhaj mučen i osuđen na smrt. Oslobođen je šest godina kasnije. Njegova supruga je bila u petom mjesecu trudnoće na dan ove otmice. Oslobođena je malo prije porođaja.

Nakon što je primio pismo izvinjenja od britanske premijerke Belhaj je u izjavi za britanski list The Guardian pozdravio ovaj čin izvinjenja britanske lade. „Od prvog trenutka sam insistirao da se moraju izviniti. Nikada nisam tražio novčanu nadoknadu, jer ne želim da se to nameće poreznim obveznicima, da se ta patnja brzo završi, ali ono zbog čega smo pribjegli sudu je njihovo odbijanje naših zahtjeva da se izvine. Pozdravljam ovaj korak, prihvatam izvinjenja i nadam se da se ovo isto neće ponovi sa nekim drugim. „

„Važno je da postupamo u skladu sa našim vrijednostima i u skladu sa vladavinom prava“, kazao je generalni pravobranilac Wright.

Advokatica Belhaja i njegove supruge Cori Crider , koja ih je zastupala ispred organizacije za zaštitu ljudskih prava Reprieve je izjavila da se radi o izvinjenju koje je bez presedana.”Šire je i dublje i iskrenije od svakog izvinjenje koje smo imali prilike vidjeti otkako imamo rat protiv terorizma”, rekla je Crider.

Kur’an - knjiga koja se čita
Mišljenja

Kur’an - knjiga koja se čita

Maj 24, 2018

Mjesec ramazan je odabrani mjesec u kojem je Bog Uzvišeni spustio Kur’an, odnosno započeo njegovo objavljivanje ljudima preko meleka Džibrila i posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda,a.s. Često znamo kazati da je ramazan mjesec Kur’ana i da je poseban vid ibadeta upravo druženje s Kur’anom u ovom blagoslovljenom mjesecu. Slušamo njegovo učenje na mukabelam i teravijama, uzimamo mushaf češće nego u drugim mjesecima jer nas to ispunjava zadovoljstvom i najljepšim osjećajima. Naravno da tako i treba raditi. Međutim, valja se zapitati kakav je naš odnos prema Kur’anu? Da li više učimo Kur’an i slušamo njegovo melodično učenje ili ga čitamo na svome maternjem jeziku da bismo razumjeli njegove poruke i razmislili o onome što smo pročitali? Ili, da li mi, muslimani više pažnje posvećujemo sunnetu Božijeg Poslanika (hadisima) i Kur’an gledamo i razumijevamo kroz prizmu njegove interpretacije, dakle, sunneta ili hadisa? O tome je krajem proslog stoljeća pisao rahmetli Muhamed Gazali i upozoravao muslimansku omladinu ističući da Kur’an, kao neupitna Božija riječ, treba uvijek da bude na prvom mjestu i da se hadis ili sunnet ne smije stavljati u istu ravan sa Kur’anom. Uostalom, zato su učeni ljudi govor Poslanika,a.s, i označavali izrazom hadis, što znači (između ostalog) i nešto što je novonastalo u odnosu na Kur’an koji nije nastao i nije stvoren.

 00Cijeli tekst

 Mnogi muslimani koji nisu dovoljno upućeni u osnovne islamske znanosti često nesvjesno izjednačavaju Kuran i hadis, nerijetko dajući prednost hadisu i njegovom izučavanja. Kao da smo Kur’an, kako veli akademik E.Duraković, verbalizirali i sveli na njegovo melodično učenje, zaboravljajući da je on primarno knjiga koja se čita, izučava, i kao takva uvijek nanovo razotkriva. Nekako mi čini da bismo mi trebali preispitati naš odnos prema Kur’anu kako bismo pokušali napraviti balans između ove dvije krajnjosti.Tačno je da je učenje i slušanje Kur’ana ibadet ili dobro djelo, ali Kur’an je, prije svega, knjiga koju treba iznova čitati. To se posebno odnosi na one kojima arapski jezik nije maternji jezik. Ovakva pitanja već duže vrijeme zaokupljaju moju pažnju.Moj boravak u Banja Luci i vrijedno iskustvo koje sam za ovih nekoliko godina života stekao potaknuli su me da ponovo pročitam djela Ive Andrića. Zanimalo me je kako ću ja doživjeti Na Drini ćupriju, Travničku hroniku ili Prokletu avliju, ali sada u pedeset i drugoj godini života? Kako on gleda na pravoslavce, katolike, muslimane, posebno nas Bošnjake, Bosance ili muslimane? To me je odvelo do Rusmira Mahmutćehajića i njegove knjige Andrićevstvo koju sam za nekoliko dana iščitao. Iako svako ima vlastiti pristup i odnos prema tekstu koji čita, ovdje ne nemam namjeru iznositi vlastiti doživljaj pročitanog teksta. Čitajući Andrićevstvo, pažnju mi zaokupiše autorovi prijevodi ajeta i hadisa, te nekih stručnih islamskih termina. Potražio sam i druge njegove knjige i došao do Malo znanja o drugome u muslimanskim vidicima. Tu sam našao da autor din ili vjeru prevodi kao dug, islam kao mirenje, muslim (an) kao miritelj, izraz kafir (nevjernik) kao pokrivatelj, dakle, ne kao nevjernik, i ostao prijatno iznenađen. Naravno, moglo bi se diskutovati o nekim njegovim interpretacijama, ali valja priznati da njegov pristup zavređuje posebnu pažnju.

Preporouka za čitanje - Džonatan Safran For Sve je osvijetljeno

Preporouka za čitanje - Džonatan Safran For Sve je osvijetljeno

Maj 24, 2018

 

Džonatan Safran For, mladi američki pisac, rođen je 1977. godine. Do sada je objavio tri romana: Sve je osvijetljeno (Everything is Illuminated, 2002), Neobično glasno i nevjerovatno blizu (Extremely Loud and Incredibly Close, 2005) i Drvo kodova (Tree of Codes, 2010), kao i popularno djelo dokumentarne proze Životinje za ručak (Eating Animals, 2009). Forov prvi roman Sve je osvijetljeno pojavio se na međunarodnim listama najboljih knjiga objavljenih 2002. godine, dobio je nekoliko prestižnih nagrada za književnost (pored ostalih National Jewish Book Award i Guardian First Book Award) i objavljen je u više od dvadeset zemalja svijeta. Roman je 2005. godine adaptiran u istoimeni igrani film. For trenutno radi kao profesor kreativnog pisanja na Univerzitetu Njujork.

Samu knjigu možemo podijeliti na dva dijela. Rat i nasilje u porodici. Priča romana govori o mladiću koji je došao u Ukrajinu, da nađe ženu koja je spasila njegovog djeda od nacista. Pisac, opisuje čin rata i nasilja koji su Nijemci vršili prema Jevrejima. Toliko je istinito opisana situacija kada su svi građani iz malog sela poređani u liniju nepomično stajali i čekali svoju smrt. Nijemac je pitao „Ko je Jevrejin?“ Jedan od glavnih junaka, bio je u tom redu. Sa njegove lijeve strane stajala je žena koja ga je držala za ruku a drugom rukom držala je njihovu tek rođenu bebu. Sa njegove druge strane, nalazio se njegov najbolji drug, Jevrejin… Prišao mu je Nijemac i pitao ga „Ko je Jevrejin?“ Ćutao je. Ako ne kažeš, ubićemo ti porodicu… Rekao je, ko je Jevrejin, odao je svog najboljeg i jedinog druga, zarad svog djeteta. Šta biste vi uradili? Kada između dva zla, morate da birate jedno?

 00Sličica Želim Print

Rat ne donosi dobro, i toga smo svi svjesni, ili možda nismo? Trenutno stanje u svijetu, migrantska kriza, građanski nemiri u državi, dovode do toga sa se historija opet ponovi. Nadam se, da do toga neće doći.

Aleks, je glavni junak romana koji ima dvadesetak godina i trpi nasilje od svog oca. Ponekad, trpi nasilje i od djeda, koji se promijenio od kad je baka preminula. Da li je promjena izgovor za nasilje? Nasilje je nasilje i ne može ga opravdati nikakvi sinonimi kao što su ljubav, ljubomora, smrt, neki vid zavisnosti… Iako je rođen u takvoj porodici, Aleks nije nasilnik. Skuplja novac da ode u Ameriku i da sa sobom povede mlađeg brata Igora i mamu. Do kraja romana, skupio je novac. Na kraju, ipak nisu otišli u Ameriku. Novac je dao svom ocu kako bi ih konačno napustio. Aleks je našao rješenje. Zaustavio je nasilje u svojoj porodici. Uspio je. Svako može da uspije, jer ima izbor….

Edeb raspravljanja - konstruktivna kritika ili napad na ličnost

Edeb raspravljanja - konstruktivna kritika ili napad na ličnost

Maj 24, 2018

Svaka pozitivna kritika je određeni izvor informacija, iz koje se može zaključiti ili naučiti nešto novo. Dakle, nije nužno da kritika bude negativna. Opravdanu kritiku ne treba doživljavati kao uvredu, jer nema uspješnog rada i napretka bez spremnosti i aktivnog odnosa prema kritici iz okruženja. Sa spremnošću na drugačije mišljenje, pa i kritiku, prihvatamo mogućnost promjene i osiguravamo sebi lakši put do uspjeha. Bježati od konstruktivne primjedbe ili kritike u diskusiji znači potvrđivati svoju nesigurnost.

S druge strane, osobi koja je u ulozi kritičara, taj kritički stav treba da posluži kao instrument za promišljanje o stvarima, pojavama, prijedlozima i rješenjima problema. Jedan od faktora uspjeha u formiranju zdrave ličnosti jeste zauzimanje kritičkog stava naspram negativnih pojava u društvu, onoga što se dešava oko nas i u nama samima. Kroz kritiku se osobama, institucijama ili društvu, daje do znanja da trebaju kvalitetnije raditi na nečemu konkretnom, nuditi im rješenja i upozoravati na propuste. Polemika i rasprava koja se vodi s plemenitom namjerom i lijepim ponašanjem ima, naravno, svoje koristi. Podsticanje na istraživanje, izučavanje, promišljanje, donošenje kvalitetnijih zaključaka pa makar i kroz kritički vokabular, samo su neke od njih.

Međutim, način upućivanja kritike je od velike važnosti. Ona mora da bude biranim riječima. Uzvišeni Allah nam u Kur‘anu poručuje: “…i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj…”  (En-Nahl, 125.) Ovakav savjet se ogleda u prijaznom, iskrenom i razumljivom govoru, na lijep način, uz poštovanje osobe kojoj je upućen, bez vrijeđanja i omalovažavanja, kako ne bi došlo do nesporazuma i svađe. Konstruktivna kritika se treba uvijek konkretno odnositi na stavove, ponašanja, a nikada direktno na osobu. Za podnošenje kritike su vrlo važni argumenti kojima se ona potkrjepljuje. Važno je navesti i ono što je vrijedno, ispravno i pozitivno, i to, prije svega, pohvaliti. Sve ovo čovjeka čini konstruktivnim kritičarem.

Nažalost, živimo u vremenu u kojem je malo onih koji upućuju kritiku na ovaj način. U to se možemo uvjeriti čitajući i slušajući, između ostalog, i mnoga reagovanja, komentare i kritike u novinama i na internet portalima, koji sadrže žestoko protivljenje drugačijem mišljenju, novim idejama i interpretacijama islamskih propisa. Obično takve primjedbe i reagovanja ne sadrže skoro ništa od konstruktivnosti i nerijetko se usmjeravaju samo na ličnost. Tako često čujemo nipodaštavanje, omalovažavanje i ismijavanje određenih osoba zbog njihovih stavova, pripisujući im nekompetentnost i površnost. Razlog tome je ubjeđenost takvih kritičara da oni sve najbolje shvataju i da imaju pravo da kritikuju svakoga ko ima drugačiji stav. U pozadini svega se, možda, krije generalno nezadovoljstvo ili čak skrivena zavist prema ljudima koje se kritizira.

00Sličica Želim Print

Kur’an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, ali je to zabranjeno i neprihvatljivo ukoliko je popraćeno ružnim riječima, grubošću i udarom na ljudsko dostojanstvo. Uzvišeni nam poručuje da se prema svim ljudima trebamo odnositi sa poštovanjem i lijepim ponašanjem: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način... (Al-Ankebut, 46) (Ako sa sljedbenicima druge Knjige treba voditi raspravu na najljepši način, kako se onda tek trebaju muslimani jedni prema drugima odnositi?!)

Ispravan način jeste upućivanje argumentovane kritike na stavove koje određena osoba iznosi, bez potcjenjivanja i umanjivanja vrijednosti te osobe, bilo zbog njenog ubjeđenja, porijekla, spola, mjesta u kome živi i sl. Ovo je posebno važno kada se kritika upućuje u javnosti, jer u tom slučaju treba ponuditi korisnu raspravu iz koje će javnost nešto naučiti, dokučiti neku novu spoznaju i saznati šta je bolje i ispravnije. Neargumentovana reagovanja i kritike sa omalovažavanjem i izrugivanjem, nisu ono što jedan čitatelj ili slušatelj treba i očekuje. Takvo ophođenje samo pokazuje loš primjer nepoštivanja i netolerancije.

Naši prijašnji učenjaci i velikani mezheba, od kojih učimo i danas, imali su često drugačije stavove i različita mišljenja jedni od drugih, ali su imali edeb pri raspravljanju. Takva kultura ponašanja im je omogućila da ostave veliko naslijeđe islamskoj nauci. Da su njihove rasprave i kritike bile prožete nepoštovanjem i napadima, sigurno ne bi postigli takav uspjeh. Tako je imam Šafija rekao: ’’Nisam nikad ni sa kim raspravljao, a da nisam želio da on pobijedi, istinu da rekne i bude njome nadahnut, da bude pod Allahovim nadzorom i zaštitom, i nisam ni sa kim raspravljao, a da mi nije bilo svejedno da li će Allah iznijeti istinu mojim ili njegovim jezikom.“ A Ebu Hanifin učenik, imam Ebu Jusuf, rekao je: ”Nisam nikada iznio svoje mišljenje koje se suprotstavlja Ebu Hanifinom, a da to nije bilo i njegovo mišljenje od kojeg je odustao.”

Mnogi od njih, poput Imama Ahmeda, imali su po određenim pitanjima dva ili više različitih mišljenja, što govori o tome da su bili veoma fleksibilni i da su imali za cilj da dođu do najboljeg rješenja i odluke, slušajući i uvažavajući jedni druge. Iz takvog ponašanja bi današnje generacije muslimana, posebno oni koji se bave islamskom naukom, trebali uzeti pouku, kako ne bi bili uskogrudni i osorni prema neistomišljenicima. Ako se na samom početku stavovi i ideje neke osobe doživljavaju previše emocionalno (iracionalno) i ne razmišlja se o racionalnim aspektima tih stavova, automatski se traže i čuju samo greške i nedostaci. Ovakav vid komunikacije ne može imati pozitivan ishod.

Nijedan dosadašnji ljudski stav, razumijevanje ili zaključak nije na stepenu Božije objave, te o svakoj novoj korisnoj ideji i mišljenju, koji će doprinijeti boljitku naše zajednice i našeg društva treba razmisliti i pokušati je razumjeti, a ne odbijati je izričito u samom startu. Realno gledajući, zar nam uistinu nije potrebno preispitivanje nekih dosadašnjih stavova i propisa, kao što je npr. odnos prema ženi i njenoj ulozi u društvu, suživot u široj zajednici i sl. Svjesni smo da doba u kojem živimo postavlja nova pitanja i suočava nas sa problemima i izazovima koji zahtijevaju drugačiji pristup od onog dosadašnjeg.

Jasno je da javno izlaganje ne garantuje samo pohvale, niti da će sve kritike koje čovjek dobije biti konstruktivne ili dobronamjerne. Ne možete spriječiti druge da vas kritikuju, ali ono na šta možete utjecati je vaš odnos prema kritici. Ne dozvolite da vas negativne i destruktivne kritike pokolebaju u vašim ciljevima i radu, a pozitivne iskoristite u poboljšanje svoje vlastite produktivnosti, jer kako Aristotel davno reče: „Postoji samo jedan način kako da izbjegnete kritiku: ne radite ništa, ne govorite ništa, i budite ništa.“

Operacija „Braća“
Mišljenja

Operacija „Braća“

Maj 24, 2018

Radi spašavanja ovih Jevreja, izraelska vlada je preko Mossada izvela niz operacija, među kojima su „Mojsije“ i „Solomon“. Operacija „Braća“ odnosila se na etiopske Jevreje u sudanskim izbjegličkim logorima i ona je opisana kao „najsmjelija, najkompleksnija i najduža operacija“.

Izaelski dnevnik Haaretz objavio je 6. maja ove godine tekst o tome kako je tajna služba Izraela- Mossad- prije 37 godina izvela operaciju spašavanja etiopskih Jevreja iz Sudana.

 

Ova operacija poznata je pod imenom „Braća“. Detalji ove operacije iznijeti su u knjizi Gada Shimrona „Mossad Exodus: The Daring Undercover Rescue of the Lost Jewish Tribe (Mossadovo izbavljenje: smjelo tajno spašavanje izgubljenog jevrejskog plemena) iz 1997. godine. Sada je Gideon Raff pisac scenarija i režiser filma o ovoj operaciji.

Sve je počelo 1977. godine kada je Etiopiju zadesio građanski rat i glad. Tadašnja vlada potpukovnika Mengistu Haile Mariama počela je progon etiopskih Jevreja. Njih 2500 je bilo ubijeno, a hiljade su postali su beskućnici. Tadašnji izraelski premijer Menachem Begin naredio je šefu Mossada Yitzhaku Hofi da nešto preduzme.

Radi spašavanja ovih Jevreja, izraelska vlada je preko Mossada izvela niz operacija, među kojima su „Mojsije“ i „Solomon“. U operaciji „Mojsije“ u periodu između 21. novembra 1984. i 5. januara 1985. godine avionima je prebačeno više od 7000 etiopskih Jevreja iz Sudana preko Brusselsa u Izrael.

00Cijeli tekst

Profesor Mehmedalija Hadžić nam pokazuje arapski tekst i njegov bosanski prijevod koji je izašao u Zemzemu 1986. godine
Mišljenja

Kako je nastala Bosanska dova?

Maj 24, 2018

Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

tagore

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine


Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

00Sličica Želim Print

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

 

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

 

Hajrudin Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama.

Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi – Hajrudin Mešić: Vidio sam ono najbolje i najgore u ljudima

Maj 24, 2018

 - kazuje nam sudionik puta spasa iz Srebrenice, jedini preživjeli od pet braće Mešić, koji ono što je preživio nikome ne bi poželio da vidi, čak ni na filmskom platnu

 Razgovor sa Hajrudinom Mešićem, profesorom historije i geografije u Gazi Husrev-begovoj medresi, upriličili smo nakon ispraćaja još jedne generacije maturanata Medrese, a uoči mubarek mjeseca ramazana. S obzirom da lično poznajem prof. Mešića i da sam saznao za smrt njegova četiri brata koja su kao pripadnici Armije R BiH poginuli braneći svoj toprak to je naša namjera bila zarad mlađih generacija ostaviti još jedan pisani trag o tim teškim i bremenitim vremenima.

Agresori mrze, mi ne znamo mrziti

I, pored svega kroz šta ste prošli niste pokazali mržnju spram zločinaca?

Mešić: Ima nešto kod mržnje što treba uvijek istaći a to je da , mržnja najviše razara onoga ko nosi mržnju u sebi. Dakle, čim mrziš već si poražen. Prije svega ja kao čovjek, kao musliman i kao pripadnik ovog naroda mogu reći da nama nije svojstvena mržnja. Na kraju krajeva nama je i rat nametnut. Mi nikoga nismo napali – mi smo bili napadnuti, i bili smo prinuđeni braniti svoje živote, svoj zavičaj, svoju domovinu. Nismo htjeli rat, nama su ga drugi nametnuli.

Moramo priznati da mnoge generacije o našoj prošlosti nisu učili ono što su trebali. Opasnost je tim veća što i sada nakon ovolikog stradanja nisu to u mogućnosti?

Mešić: Mislim da postoji puno načina na koje to možemo učiniti. Jedan od njih je taj da škole iz BiH vode učenike ne samo u Srebrenicu, nego i u Ahmiće, Tomašicu, Žepu, mjesta stradanja Bošnjaka u Hercegovini i na sva druga mjesta stradanja Bošnjaka gdje će učenici na licu mjesta moći saznati šta se dešavalo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je samo otići na ta tužna mjesta i vidjeti razmjere zločina koji se sručio na Bošnjake, tamo su riječi suvišne. Nišani sami pričaju priče. Imajući u vidu da sam često u bosanskom srednjem Podrinju moram istaći da nikada nisam ušao u memorijalni centar u Potočarima, a da nisam zatekao nekoga u ili pored mezarja. I, ono što treba posebno istaći je prisustvo velikog broja stranaca i studenata koji navraćaju u Memorijalni centar. Prošle godine sam bio u prilici biti sa grupom stranaca iz Španije gdje sam primjetio kako ljudi plaću gledajući prikazani film. To je, možda, najbolji način da se svijet upozna sa ovim što se desilo. Čini mi se da nama Bošnjacima Srebrenica ostaje kao jedina tačka oko koje Bošnjaci imaju konsenzus, te da bi u budućnosti Srebrenica mogla biti važan dio našeg identiteta. Ne treba zaboraviti da je holokaust važan izvor legitimiteta države Izrael, te bi i naši politički predstavnici mogli vidjeti kako to rade drugi, a ne da se prepoznamo u onoj izreci „ kako Englezi uče na Oksfordu a drugi narodi na svojim greškama“.

Istina se naravno ne može sakriti. Na poziv nevladine organizacije „ Remembering Srebrenica“ i prijedlog Srebreničana ste pozvani u London gdje ste održali nekoliko predavanja. O čemu je riječ?

Mešić: Prije dvije godine sam pozvan u London, a u povodu obilježavanja dana srebreničke tragedije odnosno genocida. Predavnja sam tom prilikom održao i u Birmigenu, Kardifu i Glazgovu. To je naša šansa i put kojim treba ići u širenju istine o stradanju Bošnjaka. Jer, ne znam da li se u drugim prijestolnicama obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali čini mi se da u Velikoj Britaniji imamo mnogo prijatelja. To je i jedinstvena šansa da se uoči 11.jula neko u Londonu obrati od naših najviših političkih zvaničnika. Tim prije što je Velika Britanija jedna od pet najvažnijih zemalja svijeta. Čak su se mnogi od prisutnih na obilježavanju iz drugih zemalja svijeta iznenadili kako smo uspjeli da na ovako visokom nivou nametnemo i predstavimo temu stradanja Srebrenice. Ističu da je bilo u toku prošlosti još sličnih stradanja o kojima niko ne priča, a ovdje se širom Velike Britanije 7 dana obilježava stradanje Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenice.. Dakle, volio bih da i prijestolnice muslimanskih država kao i drugih prijestolnica na Zapadu počnu raditi na tome. Dakako, to je pitanje za naša diplomatsko konzularna predstavništva širom svijeta koja na tome trebaju raditi.

Izgleda da (ratnu) pouku nismo izvukli?

Mešić: Mi smo obnovili svoju državnost u Varcar Vakufu – Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH 25. XI 1943.godine , a prvog marta 1992.godine smo stekli nezavisnost i uspjeli smo je odbraniti. Nakon svega, bojim se da bi procesom masovnog iseljavanja mladih ljudi mogli doći u poziciju da od gotovog napravimo veresiju. Jevreji su 2000 godina sanjali svoju državu i kada su je stekli mnogi su krenuli put Izraela da u njemu žive, a mi nakon tako visoke cijene slobode koju smo platili demografski praznimo državu od njenog najvažnijeg supstrata a to su ljudi.. Ja kao ni mnogi drugi nisam otišao i mislim da ne treba ići iz BiH. Smatram da ovdje trebamo graditi svoju budućniost, jer 100.000 naših najboljih sinova dalo je svoje živote za Domovinu . Odlazak onih koji su se borili i koji vole ovu zemlju nije poželjan. Neki od najboljih bosanskih sinova sada voze kamione i rade teške fizičke poslove na zapadu, a oni koji negiraju državnost BiH rade u njenim institucijama, uz kratko podsjećanje i napomenu da trojanski konji jašu iznutra.

Da iskoristimo priliku i čestitamo dolazak mjeseca ramazana...

Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama. Ramazan je mjesec u kojem se trebamo sjećati upravo njih upućivanjem dova Allahu dž.š., a ne zaboraviti i na naše komšije i prijatelje sa kojima živimo i radimo. Predstojeći mubarek ramazan akobogda planiram provesti u krugu prodice. Koristim ovu priliku da svim muslimanima zaželim svaki hajr u predstojećem mjesecu ramazanu, te da ga isposte u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju i da se među muslimane vrati dugo čekani mir.

00Cijeli tekst

Neke dileme u ramazanu

Neke dileme u ramazanu

Maj 24, 2018

Iako je svjestan kazne, u mjesecu milosti čovjek se treba više stidjeti nego plašiti približavanja grijehu kada ponekad i najveći grješnici odustaju od grijeha/ Postoje osobe koje su bolesne ili su starije, ali mogu postiti te, nažalost, daju fidju kako bi izbjegli post

U ramazanu se pojavljuju određene dileme u vezi s postom i radnjama u toku ovog blagoslovljenog mjeseca. Bez obzira na bogatu literaturu, vjernik bi se, ipak, trebao posavjetovati s imamom o propisima posta prije nego donese određene odluke, naročito one koje se tiču izostavljanja posta i davanja fidje.

Postiti, a ne klanjati

Jedno od najčešćih pitanja, nažalost, jeste da li je primljen post osobe koja ne posti ili da li postiti ako se ne klanja. Ova dva ibadeta su neovisna jedan od drugog, te njihovo izvršavanje ne uvjetuje drugo kao npr. abdest i namaz. S tim u vezi, namaz je kao temeljni ibadet obaveza svakog muslimana, bez obzira da li posti ili ne, kao što je post obaveza, bez obzira da li osoba klanja ili ne. Naravno, namaz je prema hadisu “stub imana“ i izostavljajući namaz prema određenim mišljenjima osoba dovodi u pitanje svoje vjerovanje. S druge strane, uz sve hadise o grijehu izostavljanja posta za razumijevanje važnosti ovog ibadeta osobi može biti dovoljna činjenica da je za jedan dan namjerno izostavljenog posta obaveza postiti šezdeset dana. Iako nije zahvalno praviti paralele između ibadeta, za razmišljanje je činjenica da je za propušteni dnevni namaz potrebno naklanjati samo taj jedan namaz i to farz, dok u slučaju posta za jedan propušteni dan posta šezdeset dana.

Griješiti, a postiti

 Još uvijek postoje osobe koje smatraju da je bolje ne postiti nego postiti, a griješiti. Nažalost, u pogrešnom razumijevanju određenih hadisa u kojima se ukazuje na pogubnost grijeha poput ogovaranja, koje se poredi s jedenjem mesa drugog muslimana, neki muslimani pravdaju izostavljanje svog posta odlukom da će postiti kada prestanu griješiti. Prvo, post kao ibadet je obaveza koja se mora izvršavati bez obzira na činjenje grijeha. Štaviše, teško je znati koliko je osoba griješila u toku dana i kada se čuva grijeha. Drugo, ramazan je idealno vrijeme da se pokuša čovjek oduprijeti njemu poznatim iskušenjima i grijesima, jer, s jedne strane, gladna osoba će vjerovatno imati manju želju za različitim grijesima, a, s druge strane, odusustvo šejtana u ramazanu je prilika da se osoba udalji od različitih poroka. Također, iako je svjestan kazne, u ramazanu čovjek se treba više stidjeti nego plašiti od približavanja grijehu. Inače, u ramazanu i najveći grješnici odustaju od grijeha.

Fidja umjesto posta

 Određene kategorije osoba mogu izostaviti post. Razlozi zbog kojih neko može privremeno ili potpuno izostaviti post jesu: bolest, trudnoća, dojenje, težak rad i putovanje. Naravno, osobe koje imaju jedan od ovih razloga najbolje znaju da li mogu postiti ili ne, jer se razlikuju od osobe do osobe. Primjera radi, neke dojilje poste po nekoliko dana, a brojni poljoprivrednici poste u ljetno vrijeme tokom cijelog ramazana.

S tim u vezi, svako najbolje zna svoje stanje, te i davanje fidje treba posmatrati u tom svjetlu. Fidja je alternativa postu na osnovu ajeta: “Onima koji ga jedva podnose - otkup je da siromaha nahrane. A, ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Beqara, 184) Fidju daju osobe koje ne mogu niti će biti u prilici napostiti propušteni post, poput bolesnika koji boluje od trajne bolesti, a prema nekim mišljenjima i starija osoba koja vrlo teško podnosi post. Postoje osobe koje su bolesne ili su starije, ali mogu postiti te, nažalost, daju fidju kako bi izbjegli post, naročito što im to ne predstavlja nikakvu finansijsku poteškoću. Naravno, određeni vjernici pogrešno razumijevaju propis fidje te smatraju da kao radnici na teškim poslovima mogu dati fidju kako ne bi postili, iako imaju priliku u toku godine da nadoknade post. To je pogrešno razumijevanje ovog propisa koji se sve više, kako ramazan traje u ljetnim danima, nastoji zloupotrijebiti. Osoba treba znati da Allah, dž.š. gleda naše namjere, stoga i naše odluke treba ozbiljno preispitati. Preporuka jeste da se svako, prije odluke o izostavljanju posta, posavjetuje sa svojim doktorom u vezi sa zdravstvenim stanjem, ali i imamom svoga džemata ili drugom stručnom osobom u Islamskoj zajednici u vezi s propisima. Propisi su općeg karaktera, ali pojedinačni slučajevi su nerijetko vezani za specifičnu situaciju koja iziskuje znatno više napora za donošenje konačne odluke.

Ljetovanje u ramazanu

Iako se cijeli život, a kamoli ramazan, slušaju vazovi o blagodatima ramazana i bereketu ovih dana, postoje osobe koje se odlučuju na ljetovanje u toku ramazana. Ljetovanje na moru samo po sebi može biti upitno u određenim situacijama, dok boravak na odmoru uz korištenje olakšice da se ne posti, jer je riječ o putovanju je svakako sporno. Tačno je da u nekim firmama radnici mogu dobiti godišnji odmor samo u određene dane, koji mogu biti i ramazanski, ali vjernici bi trebali razmisliti o izostavljanju putovanja u vrijeme ramazana, jer već iduće ili za dvije godine dani godišnjeg odmora će vjerovatno biti van ramazana, odnosno vjernici neće “žrtvovati“ više od dva godišnja odmora. Također, neki vjernici mogu razmisliti i o putovanju koje može biti ibadet, ali i odmor. Riječ je o odlasku na umru u mjesecu ramazanu koje organizira Ured za hadž i umru IZ. S obzirom na okolnosti, ovaj tip odmora je jedini prihvatljiv i koristan u mjesecu Allahovih blagodati, naročito kada se uzme u obzir hadis da je umra u ramazanu ravna obavljenom hadžu. Ako bi čovjeku putovanje i sama umra pričinjavala poteškoće, koristit će olakšice, odnosno neće postiti shodno dozvoli o izostavljanju posta u vrijeme putovanja.

Istrajavanje na teravijama

Iako u islamskoj tradiciji Bošnjaka teravih-namaz ima važno mjesto, ovaj ibadet nije stroga obaveza. Osobe koje obavljaju teške poslove trebaju imati u vidu da je i rad ibadet te umanjivanje radne sposobnosti u toku dana zbog ranije obavljene teravije nije dobar metod izražavanja vjere, naročito što se u tim situacijama mogu oštetiti poslodavci i treća lica kojih se tiče njegov rad. Završavajući s teravijom u ponoć osobe koje obavljaju teške poslove rizikuju da iz dana u dan postanu slabije i da pred kraj ramazana, kada treba intenzivirati ibadet, budu potpuno iscrpljene pa i nesposobne za post. Naravno, postoje osobe koje skraćuju teravih-namaze u toku sedmice pod izgovorom da se trebaju više odmarati, a kada ima neradne dane, poput vikenda, nastavljaju skraćivati kako bi proveli ostatak noći u izlascima i sijelima. Također, postoje i osobe koje su istrajne u klanjanju teravih-namaza pa i noćnih namaza, a u isto vrijeme ne dolaze na sabah-namaz koji je, za razliku od teravije, farz. Kao što sehur i iftar služe da se ne pretjeruje u postu, tako u toku cijelog ramazana osoba treba pronalaziti zlatnu sredinu kako bi osjetila svu ljepotu ovih mubarek-dana.

00Sličica Želim Print

Stranica 191 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine