O ramazanskoj svakodnevnici, pojedinačnoj ili porodičnoj te utjecaju posta na proces učenja i da li studentska svakodnevnica post čini težim ili lakšim razgovarali smo sa studenticama i studentima univerziteta u Sarajevu, Mostaru, Bihaću i Zenici.

Ramazan donosi i kolektivne i individualne promjene. Prilagođavaju se i postači i nepostači. Stoga, ramazan i razumijevamo kao posebno obilje Božije milosti. Ibadet posta jedan je od onih na koje se navikavamo od rane mladosti, pa čak i kada se ne posti redovno. Ibadet posta praktikuju sve generacije.

Mnogi će se složiti da je studentska svakodnevnica specifičan period mladog čovjeka. S pozicije muslimanske tradicije, učenje i znanje vrhune među prvim kvalitetama. Stoga, nakratko smo zavirili u svakodnevnice nekolicine studentica i studenata koji za Preporod dijele vlastito življenje ramazana i doživljaja ibadeta posta. Mladalačka snaga se, uz značaj posta, nadaje kao posebno inspirativan detalj u doživljaju ramazana.

U ramazanu na krilima prve riječi Objave

Alma Strika

Držeći da svaka porodica ima svoju rutinu, Alma Strika, studentica na Odsjeku za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, podsjeća nas na cijenu odlaska na studij – odvojenost od porodice. Ali, naglašava: “Jedna od pozitivnih stvari pandemije koju ističem jeste da sam ramazan ponovo cijeli provela sa porodicom”.

“Moje studentske rutine su vezane najčešće za kontinuirano ispijanje kafe od teravije do sehura, uz učenje. Post, ali više ramazan kao cijeli jedan koncept, doživljavam kao jak faktor koji utječe na učenje, jer tokom mjeseca i tijelo i duša pronalaze poseban mir i balans”, kaže Alma. Vrijeme između teravije i sehura odgovara joj zbog ranijih navika učenja navečer, te ističe koliko joj znači iskorištenost tog vremenskog perioda u mjesecu ramazanu.

“Svaku prepreku koja se pojavi, a potencijalno bi otežala post, smatram samo za iskušenje više i razlogom zašto bih baš trebala da ispostim taj dan. Ako nekada i dođe u razmatranje da se zbog teškog ispita ne odlučim na post tog dana zbog fokusiranosti, sjetim se svog posta tokom osnovne škole kada sam kao dijete obavezno na testove išla posteći jer sam vjerovala da će mi to dodatno olakšati test”, objašnjava nam Alma doživljaj posta u kontekstu svoga studija. Tome dodaje: “Mislim da bi teže bilo učiti i raditi ukoliko bih imala pritisak da sam taj dan propustila post”. Svjesna je i važnosti stečenih navika. “Teško ih je kroz život preskočiti”, zaključuje na kraju.

Merjem Kapo

“Svakog ramazana sa porodicom zajedno pravim sehure i iftare. Nastojimo da svaki namaz obavljamo zajednički. U toku dana, nekih sat vremena posvetimo učenju i proučavanju Kur’ana”, priča nam Merjem Kapo, studentica Odsjeka za informacione tehnologije Fakulteta za inžinjering i prirodne nauke Međunarodnog Burch univerziteta. Porodična veza je jača u ramazanu, kaže ona. “Pred iftar je obavezan odlazak po somune”, podsjeća nas na neizostavni lokalni običaj.

“Post me stimuliše da više razmišljam o onima kojima je svaki dan ramazan, u smislu da nisu u mogućnosti ni jedan obrok obezbijediti”, Merjemine su riječi o socijalnoj usmjerenosti posta. “Više vremena imam da razmislim o životu, o Allahovom stvaranju”, naglašava značaj vremenske dimenzije u mjesecu ramazanu. Njoj, kao studentici, post utiče na izoštrenost čula i poboljšanja koncentracije, ističe ona, te dodaje: “Osjećam da mi je stres manji zbog ispita i ostalih obaveza”.

Medina Hotić

Osim što smatra da se njena ramazanska svakodnevnica ne razlikuje od svakodnevnice drugih mladih ljudi, Medina Hotić zbog fakultetskih obaveza ne dočekuje sehur budna kao nekada. Studentica je na Odsjeku za menadžment revizije i računovodstva Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Bihaću. “Smatram da post nije stvar koja bi se mogla smatrati kao neko ograničenje u samom procesu obrazovanja”, stava je Medina. Kako se utjecaj ramazana osjeti i u drugim sferama, tako je i sa učenjem, ističe Medina te dodaje “stvara se želja da sve učinjeno bude najbolje moguće i da dajemo sve od sebe”.

Adnan Spahić

Jedna od zajedničkih porodičnih aktivnosti u ramazanu je i spremanje iftara, kaže Adnan Spahić, student na Odsjeku za finansije i računovodstvo Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Zenici. “Mama uradi najveći dio posla oko pripreme glavnog jela, babo je tu da pomogne, dok je zadatak brata i mene da svaku noć smislimo novu poslasticu kojom ćemo zaključiti još jedan dan posta. Nakon toga slijedi zajedničko kahvenisanje”, ukratko nam objašnjava Adnan. Ramazanskoj krijeposti u Adnanovoj porodici doprinosi i intenzivno druženje sa Kur’anom. “Tu su, naravno, i teravih-namazi, koji se u ovoj trenutnoj situaciji ne mogu obavljati u džematima, ali se trudimo da se ta rutina i navika obavi u toplini svoga doma u vidu noćnih namaza”, ističe Adnan.

Govoreći o blagodatima posta Adnan naglašava da tada “postajemo svjesniji Božijeg prisustva, bogobojazniji i trudimo se da činimo više dobra”. U kontekstu studiranja i učenja, kaže da post poboljšava koncentraciju. “Gradivo koje je potrebno spremiti za ispit lakše se pamti”, pojašnjava Adnan. I on je primjetio posebnu vremensku dimenziju u ramazanu: “U ovim mubarek danima imam više vremena za učenje, odmor, ali i ostale obaveze koje nosi svaki novi dan”. Shodno vlastitom iskustvu smatra da post studiranje ne čini, uopće, težim.

Haris Mujić

Student na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Haris Mujić u ramazanu vidi proćišćenje – duhovno i tjelesno. Kako kaže, ramazanska svakodnevnica mu pomaže da obrati pažnju na oba segmenta. “Kada god nastupi Ramazan, volim da podijelim svoje vrijeme kvalitetno, odredim koliko bih trebao spavati, odredim vrijeme za druženje sa Knjigom, vrijeme za fakultetske obaveze te vrijeme za odmor i razonodu”, kaže Haris. Također, vodi računa i o svojoj ishrani. “Gledam da to bude umjereno te da od akšama do zore unesem dovoljno tečnosti i hrane koja će mi pomoći da iskoristim svoj dan u cjelosti, ali da ga i ispostim”, potcrtava on.

“U ovome mjesecu se naš odnos prema vjeri mijenja, spoznajemo Božiju milost i opskrbu, a samim tim, kako odmiču dani mjeseca, sa svakom trećinom se mijenja rutina, ibadet postaje važniji od nekih ovosvjetskih stvari”, ističe Haris. Osim toga, naglašava važnost zajedničkih ramazanskih aktivnosti u porodici – sehur, iftar, ibadet. Na taj način podsjećaju se, podvlači Haris, “na važnost očuvanja ove iznimno važne institucije”.

“Neizmjerno mi je žao što se zbog pandemije više ne možemo družiti kao prije te dočekivati iftare i teravije zajedno. No, vjerujem da ćemo se uskoro vratiti tim ljepšim danima” – iskazuje Haris svoja ramazanska nadanja.

Haris se, shodno vlastitom iskustvu, osvrnuo na blagodat ramazana u kontekstu snaženja čovjekovih kapaciteta: “Odstupanjem od jela i pića, ružnog govora i drugih radnji, dolazimo do stanja u kojem smo spremni uraditi mnogo više nego što bismo uradili u danima kada možemo jesti i piti. Čisto tijelo i zdrav um, bar je meni, u mnogobrojnim prilikama pomogao da odradim neki zadatak lakše. Sama produhovljenost koju doživim u ovom mjesecu mi pomaže da budem bolji u onome što radim, a želja za uspjehom je naravno povećana”.

Iako samo sustezanje od jela i pića nije lahko za studente, spoznaja o nagradi za post olakšava obaveze, poručuje Haris.

Džana Đuzel

Džana Đuzel, studentica na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u prvom planu ističe razliku između porodičnog iftara kada ga zajedno sa majkom sprema i onih koje dočekuje sama – navike su drugačije u oba slučaja, kaže ona. “Volim zaspati prije sehura, barem jedan sat”, ističe Džana. Nakon iftara voli prošetati, iako sada zbog posla ili aktivnog policijskog sata ne uspijeva.

“Sada, uz ovakav načina studiranja, uslijed okolnosti pandemije, sve je lakše”, kaže Džana o obavezi posta. “Čovjek se ljepše osjeća i sam sebi nađe više prostora kako bi izvršio obaveze”, pojašnjava ona. Kahvenisanje i izlasci stoje nasuprot kvalitetno iskorištenom vremenu van ramazana, ističe ona. Emocionalni doživljaj ramazana opisuje suzama radosnicama koje joj izaziva prvi dan posta.

Emir Čampara

Upravo spontanost daje posebnu draž u ramazanu, kaže nam Emir Čampara, student na Odsjeku za kriminologiju i sigurnosne studije Pravnog fakulteta Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. “Zaista je to mjesec u kojem se, između ostalog, ojača porodični duh u vrijeme iftara i sehura”, poručuje on.

“Kroz dane posta čovjek se cijelim bićem posveti vjeri, a i sebi, te olakša dušu od svakodnevnice i kolotečine u koju nesvjesno upadne”, pojašnjava nam Emir svoje viđenje posta. Post i ostale vjerske obaveze usklađuje sa studentskim obavezama – “jednostavno dođe neka snaga, želja i volja od Rabba i sve je samim tim lakše”. S obzirom da su fakultetska predavanja online, i to predstavlja olakšavajuću okolnost u toku posta, zaključuje Emir.

Put čestitih

Simbolično, u priređenom kolažu sastaje se pojmovlje učenja, znanja i ibadeta kao vrijednosti koje ni u kojem slučaju ne predstavljaju svrhu samima sebi. U riječima i iskustvu ovih sedam studentica i studenata primjećujemo lepezu sličnosti i različitih življenja i doživljaja ramazana i posta. Njihovom vedrom tonu doprinose pozitivni utjecaji posta koje ističu. Na općem planu to nam skreće pažnju da u samoj suštini posta i ramazana stoji živost kojom čovjek stremi promjenama nabolje usavršavanjem vlastitog karaktera. I viđenje dimenzije posta postaje veličanstvenije kada čitamo i slušamo iskustva onih koji već svjedoče o brojnim odricanjima na svome odgojno-obrazovnom putu – direku boljeg sutra našega društva.

Veliki broj džematlija i kolega imama prešao više od 150 kilometara da efendiji pomognu u izgradnji porodične kuće

Za dvadesetak radnih dana, od 10. marta do 5. aprila 2020., džematlije Jastrepca, Šerića i Vukotića, sagradili i potrebnim namještajem opremili novu kuću sestrama Derviši – Refiji i Zlatki Kozlić iz Vukotića.

Dana 16.04.2018. u velikoj sali Bosanskog narodnog pozorišta održan je treći po redu Predramazanski humanitarni koncert "Merhaba,mjeseče milosti".

Džematlijama Vukotića, rubnog džemata Medžlisa Islamske zajednice Zenica, početak Nove, 1439. hidžretske godine ostat će upamćen po svečanom otvorenju džamije koju su, u etapama, gradili 27 godina. Po sunčanom i za to doba godine veoma toplom danu tog trećeg muharrema, odnosno 23. septembra 2017. godine po Miladu, u Vukotiće je pristiglo više hiljada ljudi. Autobusima i ličnim automobilima doputovali su iz Zenice, Travnika, Kaknja, Žepča, Visokog, Kiseljaka i mnogih drugih mjesta Bosne i Hercegovine. Na svečanoj tribini bili su dr. Osman ef. Kozlić, muftija banjalučki, kao izaslanik reisu-l-uleme, doc. dr. Ejub ef. Dautović, muftija zenički, mr. Jakub ef. Salkica, glavni imam, i Muhamed Begagić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zenica, glavni imami Žepča (Džafer ef. Gračić), Rogatice (Amel ef. Kozlić), Žepe (Edin ef. Šljivar), Ključa (mr. Ermin ef. Vučkić) i Prnjavora (mr. Fikret ef. Čelenka). Gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović i predsjedavajući Gradskog vijeća Zenica Spahija Kozlić. Zanimljivo je da je na svečanoj tribini bilo 14 Vukotičana koji imamsku misiju obavljaju u džematima diljem BiH.

„Nastavite podržavati našu Islamsku zajednicu!“

Svečanost je počela odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio Vukotičanin Hasan ef. Kozlić. Potom je moderator Edin Kavazović ispred organizatora poselamio zvanice i ostale učesnike na ovoj prigodnoj manifestaciji. Prvi govornik bio je mr. Jakub ef. Salkica koji je između ostaloga kazao: „Gradnja džamije u Vukotićima započela je 1989. godine, a agresija na BiH zaustavila je njenu gradnju. U tom vremenu džamija je bila osposobljena za obavljanje vjerskih aktivnosti. Po završetku agresije zbog nedostatka sredstava džematlije nisu mogle nastaviti sa izgradnjom džamije. Tek su u martu 2002. godine pokrenute aktivnosti oko rekonstrukcije i proširenja džamije. Danas džamija sadrži mektebsku učionicu, kancelariju, abdesthanu, gasulhanu, a svi radovi na njoj koštali su preko pola milina KM.“
Uslijedilo je pozdravno obraćanje gradonačelnika Kasumovića koji je kazao: „Mnogi građani ovog grada i šire podržavaju me i vjeruju mi. Zamolit ću i one koji mi ne vjeruju da povjeruju u slijedeće: Jedina institucija koja nas veže i kojoj još uvijek možete vjerovati je IZ BiH. Nastavite podržavati našu Islamsku zajednicu. To je jedina institucija u ovoj državi kojoj ja vjerujem. Državne institucije se nisu dovoljno razvile da nas zaštite kao najbrojniji narod. Ljudi koji nas vode, i sa mnom na čelu, nisu dorasli odgovoriti zadacima da vama bude bolje. I na IZ je velika odgovornost da nas u ovim turbulentnim vremenima izvede na pravi put.“
U svom govoru muftija zenički doc. dr. Ejub Dautović između ostalog je kazao: „Danas svjedočimo da su muslimani Vukotića iskazali spremnost da na ovom prolaznom svijetu izgrade Allahu najdražu kuću. Kazali su da su spremni u ime Allaha da grade i izgrađuju i održavaju džamiju koja je ogledalo njihovog islamskog, imanskog i ihsanskog odnosa prema Allahu, Poslaniku i džematu. Najvažnije je da smo izgradnji džamije pristupili u ime Allaha dž. š. I da smo gradeći Allahovu kuću gradili svoj džemat. A da bismo izgradili džemat gradili smo svoje porodice u kojima smo odgajali djecu da vole Allaha, Poslanika, da čuvaju džemat, zajednicu i našu domovinu. Svjedočimo da su upravo džematlije Vukotića potvrdili tu ljubav.“
Posljednji je govorio muftija dr. Osman ef. Kozlić, izaslanik reisu-l-uleme. Budući da je rođen u ovom džematu njegov je govor bio pun emocija: „Efendija mora biti uz narod. Njegov je svaki džematlija. Sviđao mu se ili ne sviđao. Ovaj džemat Vukotići mene je othranio, jer sam kao jetim ostavljen u amanet amidži da se brine o meni. Ali, cijelo selo je brinulo o meni kao jetimu. Isto kao što na ulazu u džamiju piše: Vakif džemat Vukotić. Svi su bili dobročinitelji. Kad je u pitanju islam, vjera, džemat, džamija, sigurno su za svaku pohvalu. Drago mi je što tamo ne stoje imena pojedinaca nego džemat Vukotić.“
Njegova rezolutna poruka glasila je: „Moramo popravljati ono što ne valja. Ova zemlja neće naprijed ukoliko ne budemo iskreni prema narodu, ukoliko ne budemo slušali narod. Morate slušati šta narod govori. Nemojte biti gluhi. Mora se ovom kraju pomoći. Dođite među narod. Mora se naći načina da se otkupi malina. Ovoj sirotinji koja pokušava zaraditi plaću moramo pomoći. Moramo jasno kazati: nema pravo govoriti o narodu onaj koji nije s narodom. Mi imamo političkih predstavnika u RS koji su svoju djecu upisali u škole u Tuzli, Sarajevu, a tamo predstavljaju Bošnjake. Ne može to tako. Moje dijete tamo uči srpski jezik. Ja tamo živim. Ja imam pravo da govorim, a ne onaj koji je dijete upisao u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Bihaću.“

Vukotići – rasadnik uleme

Narod Vukotića je ponosan na činjenicu da imaju tri doktora nauka, pa 15 svršenika i pet svršenica medrese, te da trenutno imaju šet redovnih učenika i šest redovnih učenica u našim medresama.
Prvi imam u Vukotićima bio je Derviš ef. Kozlić, a poslije njega Salih ef. Čajlaković. Imamili su još i: Salih ef. Jusić, Agan ef. Gračić, Alija ef. Garanović, Kasim ef. Bošnjak, Hasan ef. Kozlić, Huso ef. Gračić, Enver ef. Vardo, Avdo ef. Kozlić, Alija ef. Kozlić, Mirsad ef. Kozlić i Mirzad ef. Kozlić. Ovo je džemat koji je dao 8 šehida.
O džematu Vukotići kroz vrijeme, te o tokovima gradnje džamije govorili su sami Vukotičani i njihovi imami.
Ibrahim Čajlaković, predsjednik Građevinskog odbora: „Džamiju smo uglavnom sagradili donacijama naših ljudi. Htjeli smo džamiju sami graditi. Ukupna donacija sa strane iznosila je oko 20.000 KM. Ovdje je dobrotan narod. Imam 62 godine, a ovo mi je najsretniji dan u životu. Ovi ljudi imaju nadu. Uzdaju se u Allahovu pomoć.“
Džematski imam Mirzad ef. Kozlić kaže: „Džemat ima 304 domaćinstva. Islamska pouka se odvija četiri dana u sedmici, a pohađa je 110 djece. U džemat dolazi 12 primjeraka Preporoda. Sad - zasad. Ljudi se bave poljoprivredom, stočarstvom. Imamo školu od 1. do 5. razreda.“
Huso ef. Gračić: „Ovdje sam bio imam u periodu od 1992. do 1996. godine. Kad sam prvi put došao u ovo mjesto ono je bilo bez puteva i ostale infrastrukture. Sada su Vukotići, iako su možda i najudaljeniji od Zenice, jedno moderno mjesto.“
Amel ef. Kozlić, glavni imam MIZ Rogatica: „Ova džamija se gradila 27 godina. Na prvi pogled ova informacija kontradiktorno zvuči. Ljudi mogu pomisliti da je to neorganiziran džemat. Kad postavimo pitanje zašto se džamija gradila 27 godina, dobijamo odgovor da je nakon agresije na BiH džamija bila tijesna za sve džematlije. Pristupilo se prvom procesu proširenja. Dok je taj proces priveden kraju ponovo je postala tijesna. Nakon toga uslijedio je treći proces njenog proširenja koji danas završavamo.Molim dragog Boga da iz istih razloga i postojeći objaket budemo morali proširivati.“
Avdo ef. Kozlić: Bio sam imam u ovom džematu od 1996. do 1999. godine. Ovdje je narod čestit. Privrženi su obrazovanju. Prve djevojčice su baš iz ovog mjesta išle u školu u Nemilu. U autobusu je bivalo po 50 dječaka, a samo njih 6 učenica iz Vukotića činili su žensku učeničku populaciju.“
Kažimo na kraju da su džamiju zajedno otvorili Ibrahim Čajlaković, muftije dr. Osman ef. Kozlić i doc. dr. Ejub ef. Dautović i mr. Jakub ef. Salkica. Za sve goste otvorenja džamije gostoljubivi domaćin obezbijedili su ručak.