Sjećanja na tek minuli ramazan još uvijek su svježa. Bio je neobičan, po svemu. Ne mogu reći najneobičniji kojeg pamtim jer se polahko godine kupe, a pamtim i one iz 90-ih, s kraja prošlog stoljeća, u kojima sam, kao softa, imamio, iftario i sehurio duž cijele Bosne i Hercegovine, i to u svakojakim uslovima, bez struje, po raznim kućama i prostorijama, ali i tad s našim narodom. Ipak, ovom i ovakvom ramazanu se nismo nadali, dok su ti koje pamtim, ustvari, bili dio ratnog ambijenta. Neobično, ali, i jedan i drugi – i ovaj minuli, i ti, ratni – imat će posebno mjesto u mome, i, vjerujem, sjećanju mnogih od nas.

Drukčiji poziv džematlijama

Kroz pripreme za ramazan, a u sklopu svojih javnih obraćanja – prevashodno hutbi – imam običaj podsjetiti džematlije da u našem džematu, između dva ramazana, na Bolji svijet preseli oko 50 osoba koje su još prošle godine išle na teravije, postile, slušale mukabele. „Ko nam garantuje da ovo nije naš posljednji ramazan?“, upitam, tako, i sebe i njih. Jasno, činim sve to kako bismo se što konkretnije i bliže primakli ramazanskoj ljepoti i okoristili blagodatima ovog mjeseca. Slično sam planirao i pred ovaj minuli ramazan, ali se još jednom pokaza da insan snuje, a Svemogući određuje. Kao i ostali imami, nađoh se u nimalo zahvalnoj poziciji. Čitav život pozivamo na namaz, učimo ezane i vaz kazujemo na tu temu, a sad se nađosmo u poziciji da ljudima govorimo da ne dolaze. „Mi ćemo i dalje učiti ezane, a vi, neka vas kod kuće, tamo klanjajte!“

Skoro dvije trećine ramazana nam tako prođoše; mi učismo ezane, a džematlije klanjaše u kućama. Onda Allah dade olakšanje i proviđenje pa se džamije postepeno otvoriše, i džemat opet pođe dolaziti. Istina, stidljivo i plašljivo, ali džemat dođe. Sad je valjalo kazati džematu da se odsad saffaju drugačije nego do sad. Sad se trebaju razmaknuti i poštovati fizičku distancu. I opet se imami nađoše u poziciji koja je sve samo ne zahvalna i ugodna. Čitav život svijet pozivamo i kazujemo da treba popuniti, poravnati i zbiti saffove. Sad im je valjalo kazati da se razmaknu i sve to objasniti. I džemat nas opet posluša. Mi kazasmo kako je i trebalo kazati, a oni se razmakoše i razmaknuti na sedždu padoše. Između ova dva momenta – ezana bez džemata i džemata sa razmaknutim saffovima – nakupilo se mnogo toga o čemu bi svaki imam, duboko vjerujem, knjigu mogao ispisati.

Najgora kletva

Ako bi - gluho i daleko bilo! – jednog imama neko kleo, dovoljno bi bilo poželjeti mu da uči ezan, a da mu se niko ne odaziva. Težak je to osjećaj. U duši se stegne i stisne, a, ako ćemo pravo, i glas često zadrhti pa ni ezan ne zvuči kao inače. Iščekivanje, obaziranje, nadanje... Hoće li ko slučajno bahnuti? Neće. Na ulici srećemo svoje džematlije, pričamo o svemu, i kao da svjesno izbjegavamo pričati o džamiji. Gledamo ih. Naiđu, bace tugaljiv pogled ka džamiji, obore glavu i prođu dalje. Poneko se odvaži i otvori tu temu, ali oprezno. Požalimo se jedni drugima, ali poštujemo instrukcije jer znamo da je to zarad zajedničkog dobra.  Kolega mi se tokom ramazana požali. Veli, bio petak i sreo on džematliju. Skockao se i dotjerao, kao što to uvijek čini za džumu, a zna da se džume još ne klanjaju. Pita me, kaže kolega, može li se doći, a ja mu objašnjavam procedure i instrukcije. Reče da razumije i poštuje, obori glavu i sa nejasnim uzdahom, uz ljubazni osmijeh, ode. „Vjeruj mi, to mi je tako teško palo da ga, evo, cijeli ramazan vrebam. Moram mu zatražiti halala. Znam da razumije, ali mi opet nekako teško“, jada se kolega. Ako se išta pozitivno izrodilo iz cijele ove situacije, onda je to ta neraskidiva veza između imama i džematlija. Nije ta veza nikada ni dolazila u pitanje. Sjećam se tih spomenutih 90-ih, kada su imami do zadnjeg dana bili i ostajali uz svoje džematlije. Nisu imami, ni u ovom iskušenju, ostavili na cjedilu svoje džematlije, posebno starije i iznemogle ljude, kojima su hizmetili i bili na usluzi, kao svojim roditeljima. Iskreno se nadam da će se i o tome ponešto zapisati. Tom odnosu svjedočili smo i pri postepenom otvaranju džamija i formiranju razmaknutih saffova. Da se ne lažemo, nikome – ni imamu, ni muktediji – razmaknut saff nije i ne može biti lijep, drag i ugodan kao onaj u kome na svom ramenu osjetimo rame svog brata. Ipak smo se razmakli, nosili svoje sedžade i tespihe i poštovali ostale instrukcije i preporuke. I, naravno, poštovat ćemo sve dok za to bude potrebe. Na taj način smo, zajedno, kroz ovaj neobični, minuli ramazan, ispričali neobičnu priču koju ćemo pamtiti, uz nadu, svakako, da se ista neće ponoviti.

Ova, uslovno rečeno, zbrka nas je, možda, imala za cilj naučiti da vjera nije samo u džamiji, nego prevashodno u sebi, svojoj porodici i kući. Pođemo li od toga da je nered zapravo red koji u datom trenutku  ne razumijemo,  minuli ramazan bi nas mogao značajno oplemeniti i natjerati da na mnoge blagodati gledamo drugačije nego ranije. Jedna od najvećih blagodati, motor i pokretačka snaga svakog imama, bez imalo sumnje, je njegov džematlija. Otuda ću biti slobodan da u svoje lično ime, a, vjerujem, i u ime ostalih kolega, jasno i glasno ustvrdim: Drage naše džematlije, od srca vam hvala na razumijevanju i saradnji; hvala vam na brizi koju ste pokazali, poštivanju instrukcija koje nikome od nas nisu bile drage i lahke; hvala vam na tome što ste čuvali naše džemate ostajući u svojim kućama; hvala vam što ste i ove godine svoj zekat i sadekatu-l-fitr usmjerili u naš zajednički Bejtu-l-mal; hvala vam na tome što ste svojim razumijevanjem bili uz našu Zajednicu, ulemu i imame i onda kada to nije bilo lahko... Hvala vam od srca, i neka vas Uzvišeni nagradi hajrom i bereketom, neka čuva vaše porodice i neka nas sve zajedno sačuva iskušenja koja nismo u stanju podnijeti!