Imajući u vidu sve učestalije pojave različitih postupaka, unošenja novotarija i neprihvatljivih običaja, te razne druge vidove svjesnog ili nesvjesnog odstupanja od islamskih propisa o obavljanju dženaze i obredu pokopavanja umrlih muslimana, Vrhovno islamsko starješinstvo Islamske zajednice u SFRJ u Sarajevu, aktom br. 1061/84. od 14.decembra 1984. godine uputilo je svim starješinstvima Islamske zajednice u našoj zemlji Uputstvo o obavljanju dženaze i obreda pokopavanja umrlih muslimana.
Cilj i neposredan zadatak je da se sa ovim Uputstvom upoznaju svi organi, službe, islamski vjerski službenici, kao i svi drugi pripadnici Islamske zajednice u SFRJ koji će na bilo koji način sudjelovati prilikom obavljanja dženaze i obreda pokopavanja umrlih muslimana i muslimanki. Očito, namjera je da se sa Uputstvom upozna i najšira islamska javnost, pa je Starješinstvo Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju u Sarajevu Redakciji našeg lista stavilo na raspolaganje tekst pomenutog Uputstva koje u ovom broju objavljujemo u cjelosti.
UPUSTVO
o obavljanju dženaze i obreda pokopavanja umrlih muslimana
Razvoj jugoslovenskog društva u cjelini nametnuo je, u pogledu islamskog obrednog pokopavanja umrlih novine koje, iz dana u dan poprimaju obilježja ustaljenih običaja. S obzirom da u ovim pojavama ima radnji koje su suprotne islamskom učenju, a ponekad u izvjesnom smislu u sukobu su i sa pozitivnim zakonskim propisima, smatrali smo potrebnim da jednim raspisom iznesemo naše gledanje na neka od ovih pojava i pokušamo da usmjerimo na jednoobraznost ovoga čina i ukažemo na neke pogrešne postupke koji se moraju ukloniti.
U vezi prednjeg potrebno je, prije svega, naglasiti da je pogrebna djelatnost našla svoje mjesto u postojećim pozitivnim zakonskim propisima, saveznim i republičkim i da su, bez izuzetka, zakoni o udruženom radu, zakoni o komunalnim djelatnostima i zakoni o pogrebnoj djelatnosti obuhvatili materiju pokopavanja umrlih i stupili na snagu. Svi ovi zakoni smatraju da je pogrebna djelatnost čin za koje društvo ima posebnog interesa.
S obzirom da je islam obred pokopavanja učinio vjerskim činom i dao mu svoje norme, potrebno je ovoj materiji pristupiti vrlo pažljivo i u našem svakidašnjem radu u ovom pogledu pronaći odgovarajući pristup koji neće doći u sukob sa postojećim zakonskim propisima, a zadovoljiće i šeriatske propise, što je i svrha ovog dopisa.
Nema sumnje da je ova materija kompleksna i šarolika, pa se ne treba zavaravati da ćemo običnim raspisom dati jedinstveni obrazac kako treba postupati, jer su običaji, vezani za ukopavanje mrtvih, raznoliki, a razvoj našeg društva i urbanizacija naših naselja donose sobom i nova rješenja koja treba uokviriti u granice nužnih, osnovnih islamskih propisa i običaja. Zato ovo uputstvo treba da ima načelnu formu iz koje se razgranavaju detaljna rješenja.
Pokušaćemo dati redoslijed postupka o pogrebnom činu.
1) Društveni propisi o obaveznom pregledu umrlih i utvrđivanju uzroka smrti regulisali su materiju i propisali kako treba postupati kada nastane smrt. Zato, prije nego se pristupi pogrebnom obredu, odnosno opremanju umrlih, mora se imati službena smrtovnica od nadležnog organa kojom se ustanovljava uzrok smrti i daje odobrenje da se pokopavanje može vršiti.
2) Po šeriatskim propisima umrli musliman treba da bude ogasuljen, zamotan u ćefine i opremljen. Gdje će se to obaviti? To je pitanje koje se danas rješava neujednačeno, ovisno o materijalnim mogućnostima odnosno o tome da li se to obavlja u većim ili manjim naseljima. Vrlo je važno da li lokalna džamija ima svoju gasulhanu uz džamiju ili groblje i, razumljivo, tamo će se ta radnja i obaviti. Međutim, u naseljima gdje ne postoji takva prostorija, vjerska ili društvena, gasuljenje se obavlja na improviziranim mjestima, u šupama, dvorištima i slično.
Da bi umrli bio prevezen do gasulhane, gdje će biti okupan potrebno je prevozno sredstvo. Ovo prevoženje, radi opremanja kao i prevoženje opremljenog umrlog do džamije, odnosno groblja, prâvo je, prema pozitivnim zakonskim propisima, specijalizovane organizacije, odnosno komunalnog preduzeća koje je opremljeno specijalnim vozilom. Ukoliko takvo preduzeće ne postoji, znači da zakonski propis o ovoj obavezi nije još primijenjen (što je slučaj danas u većini manjih mjesta). Tada će se usluga prevoza vršiti u dotičnom mjestu na uobičajen način.
U nekim urbanizovanim naseljima postoje muslimanska pokopna društva koja preuzimaju uslugu opremanja mrtvaca i rade na osnovu pravila koja su prihvaćena od nadležnog opštinskog organa. Razumljivo, ova će društva preuzeti daljni rad oko opremanja umrlog muslimana. U mjestima u kojima nema komunalnog preduzeća, a ni muslimanskog pokopnog društva, taj će se prevoz, poslije opremanja mrtvaca, organizirati na način koji je u dotičnom mjestu uobičajen.
3) Prenos umrlog muslimana pred džamiju, odnosno na groblje, danas se obavlja, uglavnom, prevoznim sredstvima. Mi ovaj način podržavamo i preporučujemo ga gdje god je to moguće učiniti. Posebno ga preporučujemo u urbanim sredinama i u većim naseljima. Insistiranje pojedinih imama da se umrli musliman i pored raspoloživog vozila do groblja nosi u povorci na ramenima kroz grad, nema nikakvog opravdanja, ako je riječ o velikim udaljenostima, vrućem danu, nevremenu, uzbrdici, a naročito ako se pretpostavlja da će broj ispratilaca umrlog biti ograničen.
4) Umrli islamski vjernik u mnogim slučajevima ima poznanika i prijatelja i među pripadnicima drugih konfesija pa svakako i među ateistima. Oni žele da svog prijatelja isprate da izraze poštovanje i ljudsku solidarnost i to im se mora omogućiti. Oni se ne smiju ni u kom slučaju maltretirati, kao što je bilo samovoljnih nedoličnih postupaka pojedinaca da se oni čak odstrane iz harema džamije, ili sa groblja, ili im se bez ikakvog prava prigovara što ne klanjaju dženazu i slično. Takvi postupci nisu nikome dozvoljeni.
5) Neki poznanici umrlog, kolege iz preduzeća u kojem je radio i drugi pojedinci, iz poštovanja prema umrlom muslimanu, donose na mezar cvijeće. Dobro bi bilo da se takvima blagovremeno sugeriše, da se izdaci za to vrše u humane svrhe, ali ako oni, ipak insistiraju na tome, onda od toga ne treba nipošto praviti problem, jer ima i islamskih zemalja gdje je cvijeće na grobu umrlog uobičajena pojava. Opet, ponavljamo, da je saglasno kod nas odomaćenim islamskim običajima, bolje izbjegavati ovaj način manifestacije poštovanja, ali ne i po svaku cijenu.
6) Glasom gore spomenutih zakonskih odredaba, sva su groblja u Jugoslaviji stavljena pod društvenu upravu, ali ne i održavanje. Prema tome, u onim mjestima u kojima postoji samo jedno groblje, u njega se, logično ukopavaju svi, pa i umrli ateisti.
7) Ima pojava da se prilikom sahrane održavaju i govori. Njih treba izbjegavati. Uobičajeno halaljivanje na groblju lijep je običaj i duboko islamski. Jer, dženaza, u svojoj biti, treba da bude pouka i da služi bratimljenju živih, a nikako da ih razdvaja. U tom smislu treba i usmjeriti sve radnje vezane za pokopavanje umrlih muslimana.
8) U slučaju kada umrlog oprema Odbor Islamske zajednice, ili Muslimansko pokopno društvo, treba voditi računa o tome da troškovi sahrane budu umjereni, za svakog snošljivi, te da izdatak oko sahrane, u porodici umrlog ne ostane u sjećanju i po tome koliko se moralo platiti za dženazu.
Dobro bi bilo da svi odbori IZ imaju i svoje pravilnike o dženazama usaglašene sa ovim uputstvom, kao i sa zakonskim propisima, u kojima bi dorekli i one radnje koje bi inače se mogle tumačiti svojevoljno i na razne načine. Tako, npr., treba doreći i pitanje vasijjeta umrlog ako želi da mu neki drugi imam klanja dženazu, da to mora biti u pismenoj formi ili da se to dokazuje putem svjedoka. U takvim slučajevima nominalnog imama treba obeštetiti.
9) U posljednje vrijeme može se čuti da ponegdje postoje i nakaradni običaji da se na umrle baca tekstil: peškiri, košulje i druga odjeća, a ponegdje i obilan novac. Ti su pokloni u takvim sredinama postali uzrok smutnje, jer je redovna svađa oko toga ko treba da to koristi: imam koji oprema dženazu, odbor IZ-e, koji organizira poslove oko ukopa ili ukućani umrlog. Kako je taj običaj neprihvatljiva novotarija, preporučujemo da se strogo izbjegava, jer nema nikakvog opravdanja, a pogotovo uporišta u islamskom učenju. Ukoliko se, negdje ipak, desi takav slučaj, imam nikako ne bi smio da se koristi tim novcem, nego je dužan da ljude poučava u smislu ovog uputstva.
10) U nekim grobljima, neopravdano i bez saglasnosti, odvojena je parcela za kopanje Roma. S obzirom da su se mnogi deklarisali kao muslimani i da se njihovo kopanje takođe vrši obredno, zbog čega je uopšte potrebno da se oni izdvajaju i u takvom slučaju prema njima vrši diskriminacija? Mislimo da se ovo ne bi smjelo događati i s takvom praksom treba prekinuti.
11) Činjenica je da na nekim našim grobljima vlada pravi haos u odnosu na redoslijed ukopavanja. Pokopavanje mrtvih vršeno je bez ikakva reda. U tom pravcu trebalo bi da se ustanovi nekakav plan i red da groblje ima svoju geometrijsku formu sa ostavljenim stazama između redova kako bi pristup svakom grobu bio obezbijeđen tako da se ne moraju gaziti tuđi grobovi.
12) Ima slučajeva da se dženaze klanjaju na samom groblju. To je, po šeriatskim propisima, zabranjeno, osim u slučaju nužde. Dženazu treba obaviti na slobodnom prostoru, gdje nema ukopanih mrtvaca, jer to iziskuje i najobičniji pijetet prema ranije umrlim, čije grobove neizbježno gazimo u momentu kada dženazu drugome umrlom klanjamo na groblju.
13) U posljednje vrijeme imamo i pojava izgradnje luksuznih grobova čije se cijene penju u nekim slučajevima i na nekoliko desetina miliona st. dinara. Šeriatsko učenje i u ovom pogledu zagovara umjerenost. Treba obilježiti grob i obilaziti ga, ali da se grobovi pretvaraju u luksuzne i skupocijene grobnice predstavlja neislamski čin. U tom pravcu treba sugerirati džematlijama da se ograniče na našu domaću tradiciju, na uobičajene nišane i eventualni mali santrač. Nadmetanje ko će podići luksuzniji grob predstavlja bid'at i donekle idolatriju, kojoj treba stati na kraj.
Isto tako, u pogledu opremanja umrlih muslimana, zatim u pogledu atmosfere u ožalošćenoj porodici, u činu ispraćaja dženaze, imamo pojavu neislamskih običaja koji sebi utiru put, pa je potrebno da imami u svojim vazovima i uvjeravanjima osude takve postupke. Tako, na primjer, ima slučajeva da se umrli musliman, umjesto u ćefine, oprema u civilno, građansko odijelo, u kući ožalošćenih se čak i nariče, nudi alkohol, a ponegdje i jelo. I, umjesto ranijeg dobrog običaja da se ukućanima umrlog donese jelo iz komšiluka, oni su prisiljeni, da i u takvoj teškoj situaciji, spremaju hranu za posjetioce, što je apsurd. U nekim krajevima domaćin ožalošćene porodice zatvaraju se u kuće po mjesec i više dana i primaju saučešća, iako je Muhammed, a.s. jasno rekao: "Nema žalosti poslije trećeg dana."
Na kraju, smatrali smo potrebnim da uputimo ovo nekoliko napomena u vezi održavanja dženaze i pokopavanja umrlih muslimana. Ovaj raspis - uputstvo ne pretenduje da obuhvati svu problematiku koja se pojavljuje prilikom smrtnih slučajeva, jer je to čin svakidašnjica i jer život nosi svoje specifičnosti u svakom kraju. Međutim, osnovno je - na šta smo željeli da ukažemo - da se u slučaju dženaza pridržavamo zakonskih propisa i osnovnih islamskih načela i običaja ovog podneblja, te da u ovoj islamskoj značajnoj oblasti djelovanja ne iznevjerimo svoju tradiciju.
Resis-ul-ulema
Naim Hadžiabdić s.r.
Br. 1 od 1.01.1985.
