Draga i poštovana braćo,

danas, 09. džumadel-ula’a, 1439. godine po Hidžri, a po Isau a.s. 26. januara, 2018. godine, u mesdžidu Džemata Mannheim, u kojem radim više od dvadeset godina, – u petak, u najbolji dan u kojem Allah pošalje Sunce da obasja Zemlju, u danu u kojem se sa mimbera  najčasnijeg mjesta sa kojeg se upućuju najispravnije riječi Kur’ana Plemenitog i sa kojeg se upravljamo na put kojim je išao Allahov Poslanik saws, – danas, ovoga petka kazujem vam svoju oproštajnu hutbu u svojstvu aktivnog imama Islamske zajednice Bošnjaka. Ova hutba završna je moja poruka vama i podsjećanje na ono najvažnije o čemu sam sa mimbera govorio i čemu sam pozivao.

„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“(Ali-Imran, 104.) Ovim ajetom istaknuta je suština poziva jednoga imama, poziva koji je teško opisati, a tek kakva je težina i odgovornost ovaj uzvišeni poziv vršiti!

Hvala Allahu Uzvišenom da sam bio počašćen čašću ovoga poziva za koji sam se opredjelio, u vjeri i znanju jačao i rastao, i ono što sam osjećao i znao na druge prenosio i širio. 

Prvo, čemu treba posebnu i najveću pažnju posvetiti jeste naše vjerovanje izraženo kroz šest temelja vjerovanja – imanske šarte. U temeljima svoje vjere moramo biti posve iskreni i nepokolebljivi. U čvrstoći temelja našeg vjerovanja osnov je za sve ostalo. Da li ćemo biti čistog, iskrenog i nepokolebljivog vjerovanja, formalnog vjerovanja, kolebljivci koji čas vjeruju čas nevjeruju, ili ćemo pasti u ponor nevjerovanja, ili  najniže u najnakazniji lik nevjerovanja dvoličnjaštva –, sve ovo zavisi od iskrenosti naše vjere u Allaha džellešanuhu i vjere u Sudnji dan u kojem ćemo stajati i odgovarati pred Allahom Uzvišenim. Stoga, neka su nam u nama neprekidno prisutni: svijest o Allahu dž.š. koji je svemu prisutan i o svemu obavješten, i svijest da smo smrtni, i da je neminovan povratak Allahu i odgovornost pred Njim!

Iz ovoga temelja raste iskreno služenje Allahu – ibadet; i svaka vrsta dobroga djela; i izbjegavanje zabrana – ružnih i odvratnih djela.

Drugo, učinite svoju vjeru vidljivom i upotpunjenom kroz striktno izvršavanje pet islamskih šartova – pet temeljnih dužnosti svakog muslimana i muslimanke.

(1) Stalno dokazujte svoje svjedočenje neprestanim obnavljanjem svjedočanstva o pripadnosti islamu kroz riječi Kelimei-šehadeta da je naš Gospodar Jedan Jedini, Milostivi i Svemilosni Allah dž.š. a da nam je uzor za život i put kojim koračamo put Njegovog Miljenika i Poslanika Muhammeda a.s.

(2) Ne zaboravimo: Prvo o čemu ćemo biti pitani na Ahiretu jeste naš namaz! Namazom, u pet vremena od zore do ponoći – svakodnevno veličajmo Allaha, zahvaljujmo Allahu, i molitvom – dovama Njemu tražimo milosti, oprosta i spasa za sebe i svoje porodice.

(3) Postom tim posebnim i posebno nagrađenim ibadetom, kao i svim ostalim ibadetima mjeseca ramazana iskazujemo radost i hvalu na daru Kur’ana a.š. i daru Poslanika a.s. Ujedno, u ovom mjesecu temeljito pokajanjima i traženjem oprosta čistimo svoje, duše, srca i tijelo.

(4) Danas, u vrijeme teških kušnji po muslimane kada ih pogađaju pošasti raznih vrsta pa i siromaštvo, malo je kome, kao nama ovdje, u Njemačkoj i uopće na Zapadu, dato da smo  zekatom obavezni. Budimo koliko ponosni, toliko još više obavezni prema onome što imamo i neprekidno u sve većem obimu posjedujemo, pa farz zekata kojim smo mi ovdje u bogatoj zemlji strogo obavezni ispravno zanijetimo, pošteno obračunajmo, i preko ustanove Bejtul-mala podijelimo, dajući tako od sebe, a ustvari za sebe, potrebnima iz obilja koje nam pretiče a koje će nas učiniti u porodicama i imetku sačuvanima, plemenitijima i nevezanima uz varljivu i zavodljivu materijalnu prolaznost dunjaluka.

(5) Na kraju, i hadždž je također obaveza koja se na nas, koji posjedujemo dovoljno sredstava odnosi i čini nas obaveznima još u vrijeme naše rane mladosti kada ostvarujemo višak novca i štednju. Kao i zekat i ovaj farz nije u punom obimu među nama zaživio. Promatrano sa nivoa osobe za hadždž možemo reći ovo: Hadždž je najkraća a najuspješnija škola našeg vjerovanja – imana! jer on ima svojstvo da neobično mnoćno prožme dušu i srce i za stalno ispuni ih vjerom!

Treće, međuljuski odnosi to je ispitivač, ‚lakmus-papir‘, koji pokazuje kakvi smo  kao ljudi postali na temelju našeg vjerovanja i našeg ibadeta. Mi neprekidno od najbližih između nas i šire, od društva u kojem živimo, priželjkujemo da nam se dive zbog pripadanja ispravnoj knjizi Kur’anu, našem Poslaniku a.s., našem ibadetu a da se sami neupitamo koliko smo mi u međuljudskom odnošenju uskladili se sa našom Knjigom i našim Poslanikom a.s. i koliko nas je ibadet oplemenio. Sredina u kojoj živimo ne traži i ne inzistira kod nas na teoriji, na učenju islama i na ibadetima, oni očekuju od nas rezultat: praktičare visokog morala; muslimana savjesnog, odgovornog, radinog, tačnog i ispravnog. Dakle, poštenog čovjeka i po tome će nas priznati i prihvatiti, ili će nas u suprotnom prezreti i odbaciti. Zato je Poslanik a.s. nakon predstavljanja imana i islama kao treći, najveći stupanj u vjeri istakao ihsan, a ihsan, to je naše poboljšanje usljed stalno budne svijesti o sveprisutnosti Allaha dž.š. i djelovanje u spoznaji da je Allah, ma gdje bili i ma šta radili, neprekidno prisutan, da je stalna Njegova nazočnost koja štiti od posrtanja, skretanja i lutanja.

Stoga, popravljanje naših odnosa prema roditeljima, svojim bližnjima, bračnim drugovima i svojoj djeci i rodbini od najveće je važnosti. Muhammed a.s. nas savjetuje pa kaže: „Poboljšanje rodbinskih odnosa bolje je od većeg dijela namaza i postova!“(Pren. Alija r.a.) Također, izmijenimo na bolje i naše odnose prema džamiji, džematlijama, imamu, komšijama, radnim kolegama, prema radu, postavimo u pravedan odnos poslodavca i  radinika.

Zadržimo i dalje na najvišem nivou odnose prema inovjernima, prema ovom društvu i ovoj državi u kojoj živimo i radimo.

Potrudimo se da i dalje pomažemo i sa ponosom govorimo o svojoj domovini, zavičaju i svome mjestu od kuda potičemo, a tamo su i siročadi, osiromašeni, napušteni i nezbrinuti koji nas i dalje trebaju.

– Sve ovo stavimo u naš prioritetan plan na čijem realiziranju uporno radimo da bi nam se ukazala Allahova milost jer Allah dove odbija od onih koji su svoje međusobne odnose srozali;

– također, popravimo odnose da bi jedni drugima postali bliži i draži jer Poslanik nas podsjeća „musliman je muslimanu brat: ne iznevjerava ga, ne laže ga, ne ostavlja ga na cjedilu“ (Tirmizi);

– i na kraju da bi nas se kao muslimane u cjelini, ali i pojedinačno, od strane drugih više priznavalo i cijenilo poboljšajmo sebe i naše su-odnose.

Četvrto, izbjegavajmo i ne činimo harame – ono što je čovjeku Allah strogo zabranio da čini. Čuvajmo se zabranjenog u jelu, piću, neizvršavanju naredbi, u tijelu, a naročito u jeziku svome. Kada bi se čovjek za izgovorene neistine, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, poniženja i uvrede opio kao što ga vino opije svi bi ljudi odreda pijani bili, toliko je među nama danas raširen grijeh što iz usta izlazi!

Znajmo, najveći i najiskreniji   između nas je onaj koji ne čini zabranjeno – haram, a borba protiv griješenja najbolje je dobro djelo! Čuveni H. El-Basri je rekao: „Ako kod svoga djeteta uočiš ono što ti se ne dopada, ono što ti je mrsko, pokaj se Allahu dž.š. i zatraži od Njega oprost, jer u nevaljalom postupku tvoga djeteta udio je tvoje naravi, odnosno tvoj grijeh koji si nekada ranije počinio!“

„ O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti!“ (Tahrim, 6.)

Na kraju, molim Milostivoga Allaha dž.š. da nam se smiluje i da nam oprosti, i da naša dobra djela primi i po njima nas iz prevelike Milosti Svoje nagradi, amin!

I molim također Milostivoga Allaha za ovih mojih navršenih 46 godina imamskog, muallimskog, vaiskog i hatibskog rada da mi pogreške oprosti, a ono dobro koje sam činio od mene primi, amin!

Želeći vam svako dobro, vaš imam Ishak ef Alešević