digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Muslimanska braća: "Mi smo misao i uvjerenje, sistem i put..."

Autor: Mirnes Kovač Oktobar 11, 2015 20171 0

 Islam naspram islamizma: Muslimanska braća (2. dio)

 

Političko učešće

U inicijalnom periodu Muslimanska braća su iskrsla kao predstavnička platforma politički marginaliziranih, uglavnom niže srednje klase, i pošto su bili više fokusirani na etička pitanja i oživljavanje vjerske svijesti, ostali su u dobrim odnosima sa dvorom kralja Faruka, koji je u Muslimanskoj braći vidio koristan balans sekularnim nacionalistima (Kepel, 2004, 28). U ovom trokutu Bratstvo se može promatrati kao jedna vrsta balansirajućeg faktora između sila pro-britanske kraljevske klase i nacionalističkih krugova. Odlučujući faktor u političkom koaliranju Bratstva braće biće ona strana koja ponudi bolje uslove za islamsku političku agendu.

Ključna promijena u aktivnostima Bratstva uslijedit će sa izbijanjem Drugog svjetskog rata kada su Ihvani, premda ne potpuno otvoreno, ušli na političku scenu Egipta. Tokom Drugog svjetskog rata podrška Bratstvu, koje je do kraja 1940-tih već imalo nekih pola miliona članova i otprilike isti toliki broj simpatizera, bila je od ključne važnosti bilo kojoj političkoj frakciji (Mitchell, 1993, 328). Ratne godine bile su formativne u smislu političkog pozicioniranja Društva koje se adaptiralo zahtjevnim okolnostima perioda izgradnje nacije. Početni pragmatizam Muslimanske braće najbolje se mogao vidjeti u njihovom prilagođavanju, tj. i održavanje dobrih odnosa sa dvorom kralja Faruka, a istovremeno agitirajaći protiv britanskog kolonijalnog prisustva (Kepel, 2004, 31). Dakako u ovom periodu Bratstvo će iskusiti i prve konfliktne situacije. U jednoj od poslanica Hasana el-Bennaa u kome Braću upozorava na izazove koji će uslijediti može se steći i uvid u prirodu pokreta, onakvu kakvu ju je definirao njen osnivatelj:

«Mi nismo politička stranka, iako je politika koja je zasnovana na pravilima islama srž naše ideje. Mi nismo dobrotvorno društvo, iako radimo na dobrotvornim projektima. Mi nismo sportsko udruženje, iako je trening duše i tijela naš izuzetno bitan metod. Mi nismo ni jedna od tih formacija, jer su one sve produkt lokalnih, ograničenih i prolaznih ciljeva, a njihovo osnivanje diktira samo puka želja za dobivanjem titula i položaja. Mi smo misao i uvjerenje, sistem i put, kojeg ne ograničava ni teritorij niti rasa. Naš Pokret ne poznaje geografske granice, a ni naše djelovanje neće prestati sve do Sudnjega dana...! »(Mitchell, 1993, 30)

Sa početkom rata možemo upratiti prvi kontakt Muslimanske braće sa političkom grupom koja bijaše planirala revoluciju, a koja će kasnije postati poznata pod nazivom “Slobodni oficiri.” Ova saradnja će se poboljšati kada ideja o revoluciji postane aktuelnija, odnosno, dostigne svoj momentum. Za našu analizu važna je Šesta generalna konferencija Muslimanske braće održana u januaru 1941. godine gdje je donešena odluka da se odaberu kandidati za nacionalne izbore, pri čemu je el-Benna određen kao kandidat za distrikt Ismailijje (Mitchell, 1993, 24-27). I premda se, nakon intervencije vlade el-Benna povukao, a Bratstvo dobilo neke ustupke, uočava se spremnost na prilagođavanje i kompromis, što će karakterizirati put razvoja pokreta posebice u periodu nakon atentata i smrti njegovog osnivača Hasana al-Banna (Opširnije o ubistvu el-Bennaa vidi u drugom dijelu studije). Slična situacija, dočim nepovoljna za Bratstvo, desila se kada je Nasser zaposjeo vlast u vojnom udaru u julu 1952. godine. U početku Braća su pozdravila prevrat izveden pod vođstvom Slobodnih oficira i čak podržala odluku ove grupe da suspenzira političke stranke u zemlji. Ovo neće samo uništiti politički pluralizam u Egiptu, već će samo Društvo Muslimanske braće dovesti, nakon što se nacionalistički naserizam sukobio sa ideologijom Ihvana, do ivice istrjebljenja (Kepel, 2004, 29-30.)

Sam ovaj period važan je zbog nekoliko razloga. S jedne strane ovo je bilo vrijeme kada se Bratstvo otpočelo širiti u susjednim zemljama sa političkim egzilantima koje je protjerao Nasser, a s druge, ovo protjerivanje će prouzrokovati (pored internacionalizacije same organizacije Muslimanske braće) i sužavanje političke ideologije koja će se pretvoriti u ideologiju ugnjetavanog i zabranjenog opozicionog podzemlja. Ekonomske prilike su se također mijenjale nakon što je režim prihvatio zemljišnu reformu u septembru, 1952. godine koja je uništila velike zemljoposjednike (Beinin, 1989, 72). Godine Nasserove vladavine će za Muslimansku braću biti katastrofalne u nekoliko segmenata: unutarnji organizacijski problemi, odvajanje ekstremnih krila koja su propagirla direktni fizički otpor režimu i činjenica da je nakon pada zemljoposjednika Muslimansko bratstvo ostalo jedina politička protuteža režimu. Kulminacija ovih odnosa desila se u oktobru 1954. godine sa pokušajem atentata na Nassera od strane jednog pripadnika Društva (Mitchell, 1993, 154). Uslijedio je takav obračun sa Društvom koji je uključivao vješanja i zatvaranja ključnih članova u decembru i više od hiljadu suđenja koja su održana u februaru 1955. godine. Mitchell, autor jedne od najcitiranijih studija o Muslimanskoj braći na Zapadu, sugerira da je organizacija ovim obračunom dovedena pred potpuni raspad. (Ibid, 105-162).

Radikalizacija

Godine pod vlašću Nasserovog režima označit će jedan oštri zaokret u ideologiji i aktivnosti Ihvana. Među Braćom koja su bila zatvorena u obračunu iz 1954. godine bio je i Sejjid Kutb, osuđen na 15 godina zatvora. Nakon njegovog povratka iz Sjedinjenih Država, kasnih 1940-tih, ovaj čovjek, koji je ranije bio simpatizer zapadne kulture, pridružio se Bratstvu i postao jedan od vodećih ideologa pokreta (Esposito, 1998, 140).

Nakon kratkog šokirajućeg iskustva sa zapadnim liberalnim načinom života on se odrekao svih svojih napisa prije 1948. godine, ne pronašavši ništa vrijedno u zapadnoj kulturi osim njene nauke i tehnologije (Akhavi,1997, 378).

Kutbova priča je uistinu jedna tužna storija u smislu njegove lične sudbine jer je proveo većinu svog produktivnog života u zatvoru pod teškom torturom. Međutim, mnogo važnija je njegova uloga u razvoju ideologije ne samo Muslimanske braće. Danas se, prvenstveno od nekih zapadnih autora, Kutbovo učenje direktno ili indirektno povezuje sa najekstremnijim organizacijama koje su, po ovim mišljenjima našle svoju inspiraciju u njegovom “crno-bijelom oslikavanju svijeta,” a Kutba se naziva “kumom i mučenikom islamskog radikalizma.” (Esposito, 2002, 45).

Stoga je potrebno da načinimo jedan sažet pregled ključnih tačaka njegove ideologije ukazujući na izvore koje je koristio. Primjer za poređenje biće pitanje “Božijeg suvereniteta” o kojem se mnogo raspravljalo u kulturalističkom kampu, kao što ćemo vidjeti, s razlogom. Kutb je ovu ideju preuzeo od Mevdudija (Akhavi, 1997, 386). Interesantno je da Mevdudijev koncept nije tako nesofisticirano koncipiran kao što on izgleda u Kutbovoj modifikaciji.

Mevdudi ne koristi ideju hilafeta u njenom klasičnom značenju kao oblik vladavine koja je zamijenila političku ulogu Poslanika i kasnije se razvila u klasičan oblik teokratije. Umjesto toga, on zastupa mišljenje da je hilafet “zastupništvo” koje je od Boga dato cjelokupnoj zajednici vjernih:

 ‘Prema islamu, suverenitet pripada samo Bogu, svako onaj koji drži vlast i vlada u skladu sa Božijim zakonim nesumnjivo stiče status “zastupnika” Vrhovnog Vladara i nije ovlašten da sprovodi bilo koje druge oblikve (o)vlasti osim onih koje su mu delegirane” (Mawdudi, 1986, 149).

Umjesto narodnog suvereniteta (kao preduvjeta za demokratiju) on razvija koncept narodnog zastupništva. U ovakvom pogledu na odnose u društvu, svako je neka vrsta halife (zastupnika), te po njemu, u ovakvom uređenju nema mjesta za diktaturu bilo koje osobe nad bilo kojom osobom ili grupom ljudi. Svi muslimani delegiraju svoj hilafet (pravo na zastupništvo) jednom čovjeku koji se bira da obavlja poslove države i on je odgovoran Bogu i svojim sugrađanima (halifama) koji su svoju (o)vlast delegirali njemu” (Ibid, 150-151).

Ovo je, smatra Mevdudi, “superlativna demokratija” i kroz ovaj koncept islam je stavio tačku na individualizam koji ograničava političko tijelo i osigurao je ekvilibrium (ravnotežu) individualizma i kolektivizma (Ibid, 152). Ova vrsta državnog uređenja je jedna osnova za uspostavu političkog poretka kojeg Mevdudi imenuje terminom hukumat-i-ilahiyya (dos. Bogom povjerena vlast) u smislu da suverenitet pripada Bogu (priznajući Njega u dogmatskom smislu), ali je u praksi data ljudskim bićima kroz instituciju zastupništva.

Politički islam

Politički aktivizam zasnovan na tumačenjima učenja islama stekao je mnogo imena. Baziranje političkog djelovanja na islamskom učenju se danas gleda sa dozom podozrenja, a na Zapadu se, posebice nakon terorističkih napada na New York, London i Madrid, ova kombinatorika u najvećem broju slučajeva dovodi u vezu sa “radikalnim islamom” ili onim što se u većini slučajeva završava na genezi “islamskog terorizma,” nametnute savremene stigme političkom učenju islama i njegovim manifestacijama. Generalizacije koje su uslijedile (i koje još uveliko traju) dovode u opasnost da se političke vibracije i ideje koje su iskrsle poglavito u 20. stoljeću u muslimanskom svijetu neselektivno svrstaju u preteču onog što se za vrijeme Bushove administracije (2000-2008) na globalnom planu označilo “islamskom prijetnjom” protiv koje je zapoveden pohod koji se na Zapadu naziva “rat protiv terorizma” a na Istoku “novi križarski rat.”

Hasan el-Benna

Hasan el-Benna je rođen u oktobru 1906. godine u gradiću Mahmudiji, provincija Buhajra, nekih 150 km sjeverozapadno od Kaira. Njegov otac šejh Ahmed Abdurrahman el-Benna es-Sa’ati bio je lokalni imam i učitelj, školovan na al-Azharu. Od rane mladosti uključivao se u mnoge vjerske asocijacije koje su za cilj imale djelovanje na moralnom popravljanju društva. Čitao je mnogo o sufizmu i učestvovao u njihovim zikir halkama. Interesovanje za sufizam el-Benna je posebno isticao kroz izučavanje al-Gazalija i njegovih pogleda na obrazovanje sročenih u Ihaju. Školovanje je nastavio u Osnovnoj školi za obuku učitelja. U šesnaestoj godini 1923. godine upisao se na Daru-l-ulum u Kairu, koja je bila jedna vrsta učiteljske akademije. Do ovog doba njegov intelektualni i emocionalni profil je vidno izrastao. El-Bennaov dolazak u Kairo poklopio se sa periodom intenzivnog političkog i intelektualnog vrenja koje se dešavalo na egipatskoj društvenoj sceni. Stoga će i opredjeljenje el-Bennaa u narednom periodu zajedno sa svojim prijateljima biti aktivnost koja će “vratiti vjeru ljudima” jer, po njegovom mišljenju, “sama džamija nije bila dovoljna.” El-Benna je organizirao grupu studenata sa al-Azhara i Daru-l-uluma koji su svoje usluge podučavanja i propovijedanja, pored džamija, ponudili i kafeima i drugim popularnim mjestima. Ovi studenti će se nakon diplomiranja u Kairu razići širom Egipta i zauzeti razne uloge i funkcije, a njihovo misionarsko djelovanje biće matrica na kojoj će se proširiti i ideja Društva “Muslimanske braće” – zasigurno najvažnijeg islamskog pokreta u 20. stoljeću.

Prvi dio serijala o Muslimanskoj braći 

 

ocijeni
(0 glasova)
Zadnji put promjenjen Ponedjeljak, 12 Oktobar 2015 12:41

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine