Od svega mi je u glavi ostala jedna rečenica za koju mislim da je mogu i sad citirati prilično tačno: "Ratne strahote nisu ništa u toj mjeri pospiješile koliko su pospiješile pogreške prilikom čitanja..."

U knjizi su se dalje navodili primjeri nekih natpisa koje su ratni veterani u većini slučajeva po pravilu čitali pogrešno...

Sličan problem susrećemo kada učimo čitati.

Složi majka u slovarici riječ EŠMA i uči me E, Š, M,A - šta piše? 

Ja slegnem ramenima, a ona kaže Ešma!

Onda složi riječ Mašna. Ja čitam slovo po slovo: M,A,Š,N,A, mama pita: Šta piše?

- Ja sav sretan kažem: EŠMA!

Naravno da Frojd nije mislio na ove pogreške ali dobro je iskoristiti priliku i sjetit se svima nama zajedničkih a prijatnih, smiješnih stvari.

Problem nije samo kad pogrešno napišemo ili pročitamo riječ, pogotovo danas sa ovim tastaturama- (70 tipki a samo deset prstiju a i od tog tri radna) problem je kad se ne obrati pažnja na sugovornika i njegov hal.

Bez obzira koliko se nekad književno i precizno izražavali sugovornik će razumjeti ono što njega tišti trenutno. Ispričaj najljepšu ljubavnu priču ali ako spomeneš u njoj par izaraza na koje je čitalac ili slušalac osjetljiv kod njega će se hal promijeniti spram stepena gorčine koju veže za te izraze.

Zanimljiva je i pojava poistovjećivanja sebe sa svim dobrim opisima i osobinama bez konkrento propitivanja sebe. Slušaš nekog kako je vrlina reći istinu u lice, kako je dobar prijatelj onaj ko ti ukaže na greške i onda kada toj osobi ukažete na neku grešku ona se naljuti na vas i zamjeri vam. Ili ako i sami “vazimo” često smo u istoj situaciji da pričamo ljudima jedno a kada se suočimo sa stvarnošću onoga što govorimo reagujemo sasvim kontra dokazujući da nismo uopšte razmišljali o istinskom značenju i poruci onoga što smo rekli.

Kaže se da su poslanici uvijek govorili jezikom naroda kojem su se obraćali. Ne znači to, mislim, samo da su govorili određeni jezik nego da su od Boga bili nadahnuti da svakom sagovorniku upute poruku koju je on spreman shvatiti. Na određeni način u svojoj istinskoj misiji bili su lišeni onog unutrašnjeg JA i mogli su se potpuno posvetiti čovjeku pred sobom i njegovoj potrebi iskazanoj kroz pitanje. Tako u hadiskim zbrikama možemo često na prvo čitanje pronaće različite odgovore na ista pitanja. To nekad ljdue zbuni, no, po meni, nikad to nisu bila ista pitanja jer sastavni dio pitanja jeste i onaj koji postavlja pitanje. Tako odgovori na pitanje šta je najbolje variraju od tog da li ih postavlja beduin, trgovac, zanatlija, vojnik, muškarac, žena, dijete…

Mi danas imamo izražen problem velikog broja ljudi koji je poprilično opterećen sobom a stavio se u misiju širenja mudrosti i istine.

Takav čovjek kada dobije pitanje nije uvijek sposoban procijeniti pozociju onoga koji postavlja pitanje pa vrlo često na isto odgovara sukladno deredži na kojoj misli da se on nalazi.

Sličnu pojavu koja nam ovaj primjer može slikovito predstaviti imamo svakodnevno u našim dućanima. Malo se kome nije desilo da se dvoumi po pitanju nečeg što želi kupiti i onda se obratimo trgovcu za pomoć u odabiru. Mi pod traženje dobrog, obično, želimo nešto što kvalitetnije a što jeftinije, no, s druge strane, dobra trgovina za trgovca, posebice danas, predstavlja prodaju nečeg što će njemu donijeti najbolju dobit, ili ga riješiti neke robe koja podugo stoji na izlogu.

Ključna je riječ “dobro” i u razumskoj logici nema krivnje ako nam trgovac da nešto što baš i ne ide, jer pitali smo ga za "dobro" i one se svojim "dobrom" vodio.

Zabilježena je praksa i kod velikana islamskih znanosti da nisu htjeli davati odgovore na nekonkretna pitanja, na predviđene situacije, nego samo na one koje su se desile i koje postoje. Vjerujem upravo zato da bi se izbjegla pojava nečega poput pojave koja se desila u umjetnosti pod nazivom Larpurlartizam (od francuskog "l'art pour l'art"; umjetnost radi umjetnosti), što predstavlja estetski smjer zasnovan na tezi da su stil i umjetnička djela sama sebi svrha i da ne trebaju objašnjenja ili pravila.

Danas smo svjedoci te pojave u religiji, vjeri... Svjedoci smo velike prisutnosti “vaza radi vaza i vaiza”.

Dođe predavač u džamiju pred 20-tak deda i nena i počne im rasvjetljavati hijeropovijesne I metafizičke dubine očitovanja svakolikih islamskih postulata.

Govornik govori. a džemat skrušen čeka kad će spomenuti Božije ime da u sebi kažu “dželešanuhu” i Poslanikovo da prouče tiho salavat i tako se koliko mogu osjete dijelom te priče.

Uvijek sam bio na stanovištu da se naslov knjige valja navoditi zajedno sa imenom autora jer tek tada tema naslova biva jasno precizirana. Postoje autori koji imaju ciljanu čitalačku publiku i njoj se jako koncizno i prihvatljivo obraćaju, no ako su nečiji čitaoci bili studenti 4. godine nekog fakulteta nije zgodno takve tekstove nuditi srednjoškolcima. Ili kad citiramo neke hadise izostavljati kome ih je Poslanik kazao.

Ne znači da bi Poslanik, a.s., objašnjenje vjere koje je izrekao hazreti Ebu Zerru ponovio danas na džumi u Grabovcima. Za razumijevanje hadisa kazanih, primjera radi ovom ashabu, valja poznavati osobine ovog ashaba. U svemu, naravno ima univerzalnosti i ni jedna predaja kazana bilo kome ne narušava cjelokupnost ukupne predaje ali među ashabima je Allah, dželešanuhu, dao veličine koje su mogle nositi ono za što danas treba cijela Bosna i da opet ne uspije.

Svjedoci smo tu i tamo nestručnih utovarivača imana i ibadeta na tijelima, postupcima neke naše braće i sestara na čijim licima i postupcima se očituje grč tegobe.

Iako je naša vjera poptuna i zaokružena, na određeni način, put njenog usvajanja nije moguć odjednom. Nađemo čovjeka I ponašamo se kao da je računar I izvršimo inastalaciju kompletne verzije islama na nj i onda nakon restarta crn ekran. Ponekad je neophodno tu instalaciju vršiti postepeno, abdejt po abdejt da bi system mogao dugoročno da vrši svoju ulogu, inače se mogu nestručnom instalaciju desiti razni bagovi, erori, gubitak drajvera…. 
Imamo takvih primjera - recimo priuba dobru, mladu porodičnu čovjeku izvršena instalacija vjere i odjednom vidimo da su mu nakon instalacije otišli drajveri za porodicu, ne komunicira sa roditeljima, sa ženom, sa djecom...

Istina je da islama postoji samo jedna završna i savršena verzija, no muslimana je uvijek bilo i bit će u raznim inačicama. Sam Kur’an se nekad obraća ljudima, nekad onima koji su uzvjerovali, nekad onima koji vjeruju, nekad poziva vjernike u islam a onda opet tu skupinu vjernika u islamu poziva da budu vjernici pa opet tu skupinu poziva u islam… stupnjevi ili inačice su prisutne.

U predratnim godinama je bilo moderno citirati Frojda. Sad je “moderno” citirati hadise, valja nam shvatiti da dosta tih citiranja dolazi iz potrebi modernosti, hadis radi hadisa, ajet radi ajeta. Ujutro hadis, u podne slika s kupanja a navečer (kad se prebroje troškovi boravka na moru) ajet, jer nestašica nas uvijek približi misli o Bogu, a Facebook je tu da posvjedoči svu širinu i raspon naše nesavršenosti.

Čovjek počne sa slovaricom, slovo po slovo dok ne nauči sricati riječi, onda dođe vrijeme kada nauči riječi ali ih ne zna spelovati.
Govorimo jedno, radimo drugo a dešava nam se nešto treće.