U navedenim ajetima o džamijama Allah ne pravi nikakvu razliku među spolovima u njihovom sudjelovanju i ibadetu u Božijoj kući. Klanjati, spominjati, veličati Allaha u džamijama, izgraditi ih i održavati čistim, spada u velike sevape, dobra djela, za koje vjernici mogu očekivati nagrade od Boga, bez obzira na njihov spol. Stvarnost u muslimanskom životu danas je potpuno suprotna ovim kur'anskim ajetima. Naime, samo su muškarci oni koji vode džamije, muškarci su oni koji pune džamije, oni koji džumu obavljaju, koji dženazu i bajram namaz klanjaju. Žena, osim u rijetkim slučajevima, nema na ovim namazima. Ova "izolacija" je bazirana na hadiskim predajama, o kojima ćemo kasnije govoriti. Diskriminacija žena, u ime navodnog Sunneta – najveća je zloupotreba Sunneta od onih muškaraca koji ga navodno brane. Ali ono što oni brane nije Sunnet, nego tradicija koja je pretočena u plemenski adet. Praksa Poslanika, a.s., je bila sasvim drugačija od naprijed navedene izolacije žene u islamskoj teologiji u muslimanskom društvu. U vrijeme Poslanika, a.s., vjernica izlazi iz kuće, naređuje vjernicima i vjernicama da čine dobro i odvraća ih od zla. Na jednakim osnovama ravnopravnosti kao i misionar muškarac koji čini iste stvari. Vjerničku su misiju činili muškarac i žena kroz interaktivan i direktan dijalog. Javni prostor za naređivanje dobra i odvraćanje od zla rasprostirao se na ulicu, džamiju, trg, domaćinstvo: svugdje gdje pulsira život čovjeka. Muslimanke prve generacije su sa muškarcima uzimale abdest, gradile su džamije, učestvovale na dnevnim namazima, klanjale su petkom džume, kao i dženaze i bajram namaze. Žene su koristile isti ulaz u džamiju kao i muškarci, obavljale čin vjenčanja i uzimale su aktivno učešća u svim događajima ne samo u džamiji, već i u ukupnom socijalno-kulturnom životu muslimanskog društva. (Pogledaj: Malik, Muvatta, Taharet, 3; Buhari, Vudu, 43; Nikah, 116; Ebu Davud, Taharet, 39; Ahmed bin Hanbel, Musned, II, 76. Pogledaj također: Riza Savaš, Hz. Muhammed Devrinde Kadin; Abdulhamid Ebu Šukka, Tahrir el mereh fi asrir-risale.)
Kratko rečeno, prva generacija muslimana je u stvarnom životu primjenjivala, odnosno pretočila gore navedene kur'anske ajete. Oni su se bojali, za razliku od današnjih muslimana, da ne budu od velikih nasilnika i da ne dožive sramotu na Ovome svijetu i veliku patnju na Onom svijetu. Kur'an osuđuje ove negativne osobine, odnosno one koji ometaju da se u džamijama Allahovo ime spominje: "Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na Ovom svijetu doživjet će sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!" (Bekare, 114).
Teologija isključivanja žene
S druge strane, također je činjenica da su ljubomora, kompleks, muški narcizam bili prisutni i među nekim ljudima za vrijeme Poslanika, a.s. Takvi su htjeli zabraniti svojim ženama da djeluju u društvu i da sudjeluju u ispoljavanju vjere u džamijama. Protiv takvog negativnog pristupa prema ženama, Poslanik, a.s. je, u duhu navedenog ajeta, podigao svoj glas rekavši: "Vi ne smijete sprječavati vaše žene da idu u džamiju." (Muslim). Ovo jako i jasno upozorenje, međutim, nije spriječilo neke navodne učenjake da izmisle argumente kako bi udaljili žene od džamije, da ne kažem zabrane im dolazak u nju.
Takvi učenjaci su uspjeli zadržati ili nagovoriti ženu da klanja u svojoj kući s argumentom "da je ženin namaz bolji kod kuće" (Ebu Davud), nakaradnim tumačenjem da je privatna kuća, u pitanju namaza, navodno "bolja" od Allahove kuće. I nisu joj preporučili da klanja samo kod kuće, nego po mogućnosti u što zavučenijem dijelu kuće: "Namaz kojeg će klanjati žena tamo gdje spava je vrjedniji od namaza kojeg će klanjati na drugom mjestu u sobi." (Ahmed bin Hanbel). Ovi tumači ne uzimaju u obzir ajet koji naređuje i muškarcima i ženama da klanjaju zajedno: "Namaz obavljajte, i zekat dajite, i u namazu se saginjite zajedno s onima koji se saginju." (Bekare, 2/43) nego daju prednost Hadisu nad Kur'anom.
Sve ove predaje demotiviraju ženu muslimanku da ide u Allahovu kuću, i one su, vremenom, uzrokovale udaljavanje žena muslimanki od džamija. To udaljavanje izazvalo je i njihovo zapostavljanje nauke, obrazovanja i duhovnog razvijanja. Kroz zajednički namaz u džamiji, kroz predavanja, učenje Kur'ana, slušanje hutbe i klanjanje džuma namaza, mogla se makar ublažiti ta opća neravnopravnost žena u muškom društvu, neravnopravnost koja je već stoljećima djeluje kao karcinom u muslimanskom svijetu. Ne zaboravimo pritom, da je džamija stoljećima bila jedino mjesto ne samo vjerskoga života, već i nauke, socijalnog obrazovanja i kulture, mjesto usvajanja novih znanja. Žena koja je shvatila svoju ulogu u životu koju joj je Kur'an omogućio i zagarantirao, tumačila je vjeru kompetentno i pouzdano. Ovdje je riječ o prvim stoljećima širenja i cvjetanja islama i islamske nauke. Danas vidimo u džamijama potpuno marginaliziranu žensku populaciju. To je jedna potpuno suprotna slika nekadašnjeg cvjetanja islama, islamske mudrosti, hikmeta Poslanika, a.s. Tekstualni sunnet ili sunnet u teoriji, hadis, nadrastao je nad praktičnim sunnetom, hikmetom, mudrošću Allahova Poslanika. Poslanik, a.s. je ljudima došao da podučava hikmetu: "Tako smo vam poslali i Poslanika između vas da vam kazuje Naše ajete, i da vas očisti (osvijesti) i Knjizi i Mudrosti (hikmetu) poduči; da vas nauči onome što vi niste znali." (Bekare, 151).
Međutim, navedena tradicija dovela je do udaljavanja žena od džamije, uzrokovavši stvaranje distance, čak i nastajanja straha od džamijskog objekta, što je vodilo do slabljenja vjerskog identiteta žene. Danas ćete u muslimanskom svijetu rijetko vidjeti mase žena u džamijama, petkom i na bajram namazima, za razliku od sinagoga ili crkvi, u malim i velikim gradovima, u kojima su žene posjetioci ovih Božijih hramova subotom, odnosno nedjeljom i za vrijeme velikih vjerskih praznika. Muslimani su jedini, koji su "teološkim argumentima" isključili žene od obavljanja džuma i bajram namaza u džematu! Džamija u gradu Penzberg u Njemačkoj predstavlja u tome izuzetak. Žene redovno dolaze na džumu kao i na bajram-namaze. Ženske prostorije se ne oslobađaju muškarcima ako su muške prostorije petkom ili bajram namazima pune. Ako muslimani hoće svoj napredak, moraju vratiti žene u džamije i u kompletan društveni život. Razlozi društvenog kolapsa u muslimanskom svijetu su brojni, ali na vrhu ovih razloga stoji način na koji odgajamo muškarce u njihovom pogledu prema ženi i nepravda koja se čini prema njoj u ime islama, zaključuje Muhammed Gazzali.
Žene su uzimale aktivno učešće u svim događajima ne samo u džamiji, već i u ukupnom socijalno-kulturnom
životu muslimanskog društva: Na slici je otac autora teksta, rahmetli hafiz Idriz-ef. I Idriz, dugogodišnji imam,
hatib i muallim Aladža džamije u Skoplju, koji se još 1980-tih godina zalagao da žene uče ramazansku mukabelu
(Foto: Dan Uneken, 1993)
Derogiranje ajeta hadisima?
Na jedno pitanje oko uslova džuma namaza u raspravama koje su se vodile u vezi s tim, Husein-ef. Đozo je ovako odgovorio: "Promjene su nužne. Ima mnogo toga što se u toku historijskih plima i oseka, dizanja i padanja, unosilo u vjersku tradiciju kao čista deformacija. Ima i takvih oblika shvaćanja koja su bila u datim trenucima determinirana i odigrala su pozitivnu ulogu, ali su u našim uslovima preživjela, pa se moraju mijenjati. U toku perioda dekadence, povlačeći se u tekije i džamije, napuštajući životne pozicije i svodeći islam samo na obrede i verbalizam, nastali su razni dodaci koji su u tim uslovima vjerovatno imali neko opravdanje i predstavljali jedan vid obučavanja i održavanja islama. U taj vid očuvanja mogli bi se ubrojiti i dodaci u džuma namazu. Danas, međutim, ti vidovi gube svoju vrijednost. Moraju se zamjenjivati drugim vidovima. Nalazimo se u fazi osvajanja životnih pozicija i vraćanja u život. Ovdje su naučna osvajanja, koja predstavljaju obavezu kategorije farz mnogo važnija i prječa od nafile i verbalnosti zikra. Promjene su, naročito u nekim shvaćanjima i objašnjenjima, neminovne. Vrlo važno je, međutim, pronaći pravi metod i pravi trenutak za te promjene. Prije svega, treba znati da svaka promjena predstavlja određeni proces, posebno ako se radi, kao što je upravo ovdje slučaj, o mijenjaju svijesti."
Ovaj vizionarski pogled se uklapa u pitanje učešća žena na džuma namazu. To je jedno pitanje koje zahtijeva promjene. Promjena stava da su žene, navodno kategorički, oslobođene od farza džuma namaza, zahtijeva ozbiljnu analizu. Jedno mišljenje kod muslimana je postalo gotovo kao dogma: Ženama džuma namaz nije farz! Farz džuma namaza, koji je potvrđen jasnim kur'anskim ajetom, ukinut sa jednim hadisom! Može li jedan hadis biti snažniji od kur'anskog ajeta koji poziva na džumu?!
Prvo ćemo uporediti džumanski ajet sa jednim drugim ajetom, a potom ćemo analizirati hadis.
- O obaveznosti džuma namaza, kaže Allah: "O vjernici (Pazite! Ne: O muškarci!), kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite, to vam je bolje, neka znate." (Džumua, 9).
- O obaveznosti posta u ramazanu kaže Allah: "O vjernici, propisan vam je post kao što je propisan onima prije vas." (Hadž, 22/
Kao što se vidi iz ova dva primjera, ajeti su adresirani svim vjernicima: O vjernici, ne praveći razliku između spolova. Zašto se onda džumanski ajet razumije kao da je upućen samo muškarcima? A ajet o naredbi o postu, upućen je i muškarcima i ženama? Zar poziv: O vjernici, ne obuhvata i žene? Zašto se one isključuju od naredbe obavljanje džume? Je li džuma namaz stvar "svih vjernika" kako kaže Kur'an ili je "stvar muškaraca" (el-džumuatu min še´nir-ridžali ) kako to definira (rahmetli) saudijski muftija Ibn Baz?
Isključivanje žene od ove kur'anske naredbe bazira se na jednoj predaji od Tarika bin Šihaba da je Poslanik, a.s. rekao: "Džuma je obaveza u džematu svakom muslimanu, osim: zarobljeniku, ženi, maloljetnoj djeci i bolesniku." (Ebu Davud). U drugim predajama se spominje još i "putnik". Tarik bin Šihab je čovjek koji je vidio Poslanika a.s. ali nije čuo odnosno nije prenosio od njega (Ibn Hadžer), zato ova predaja spada u kategoriju mursel hadisa, što znači da nije čuo direktno od Poslanika a.s. nego od nekog ashaba. Ashabi, koji su najviše prenosili hadise, poput Ebu Hurejre ili Aiše, nisu prenijeli nijednu predaju u kojoj bi Poslanik, a.s. isključio žene od džuma-namaza. U svim predajima koje govore o džuma namazu za vrijeme Poslanika a.s., vidimo da su žene sudjelovale na džuma namazu. U tom smislu 11. ajet sure Džumu'a: A kada oni trgovinu kakvu ili zabavu vide, tome pohite, a tebe da stojiš ostave. Ovaj ajet govori kako su ashabi ostavili Poslanika, a.s. na minberi dok je on držao hutbu, trčeći za trgovcima, za karavanom koja je stigla za vrijeme džume. U predaji Ibn Abbasa stoji da je u džamiji toga petka bilo 13 muškaraca i 7 žena koji su ostali u džamiji, dok su drugi otišli za karavanom. (Pogledaj tefisr ovog ajeta: Mevdudi, Tefhimu-l-Kur’an).
Svaka od ovih naredbi obuhvata sve vjernike, međutim, u Šeriatu ipak ima opravdanih izuzetaka, kao što su: putovanje, zaborav, bolest, trudnoća, nepunoljetnost, zatvoreništvo, zarobljeništvo, i sva vanredna stanja u kojima vjernici mogu imati olakšice. Ako analiziramo hadis koji pravi izuzetke u obaveznosti džuma namaza, onda vidimo da svaki izuzetak ima neki razlog:
- Razlog zarobljenika je zatočeništvo, ali kada se oslobodi onda mu džuma postaje farz.
- Razlog maloljetnog djeteta je djetinjstvo, ali kada naraste, bude i njemu farz.
- Razlog bolesnika je teška bolest i muke, ali kada ozdravi, bude mu farz.
- Razlog putnika je umor i dugo putovanje, ali kada se vrati u svoj dom, onda mora obaviti džumu.
- A šta je razlog ženi? Ona će ostati žena i neće se mijenjati. Je li razlog to što je žena? Od ovih pet izuzetaka vidimo da samo kod žene nema razloga da bude izostavljena od džuma namaza.
"Fetve" iznad Božijih riječi?
Ako ćemo prihvatiti hadis kao bazu za izuzetke od džuma namaza, onda moramo za svaku osobu naći razlog. Ako od Allaha nije dat razlog za oslobađanje osobe od klanjanja džuma namaza, logikom zaključujemo da je, u slučaju oslobađanja od namaza bez razloga – riječ o diskriminaciji ili neravnopravnosti ljudi u njihovim pravima i obavezama u području njihova vjerovanja. Tako nešto uzvišeni Allah nije mogao previdjeti niti ispustiti ili zaboraviti. Zato prethodno navedeni hadis o navodnom izostavljanju žena iz džuma namaza nema kompetencije da minimizira kur'anski farz niti da taj farz dovede u pitanje. Razlog za izostajanje žene sa džume ne može biti samo što je žena, nego zato što i ona ima opravdanih razloga. Taj mogući opravdani razlog u žene može biti tzv. hajz ili njena mjesečnica, koja može biti razlog neraspoloženja kod neke žene, dijete koje majka treba da doji ili drugi opravdani razlog. Dakle, džuma namaz nije farz, ako se uopće može tako nešto pored Kur'ana reći, onim ženama koje su u vanrednom stanju. Međutim, isključiti žene kategorički od ovog zajedničkog, vjersko-naučnog, socijalno-društvenog događaja, nema istinsku religijsku argumentaciju niti religijski relevantni izvor. Konsenzus uleme, idžma, koji se stekne idžtihadom ne može poništiti jedan kur'anski tekst – nass. Fikhska ulema je donijela pravilo: La idžtihade mea-n-nas – nema idžtihada tamo gdje ima jasan Tekst.
Obavljanje džuma namaza za vjernike je, dakle po Kur'anu, stroga obaveza, farz. Muslimani moraju stvoriti tehničke uslove kako bi svi vjernici mogli sudjelovati u ovom bitnom sedmičnom, naučnom i duhovnom skupu. Prostorije za klanjanje u džamijama, koje su inače predviđene za žensku populaciju, ne smiju biti uzurpirane od muškaraca petkom. Sami izgovor da nema dovoljno mjesta ni za muškarce, pogotovu za žene, je nepristojan. To je moralni napad na njihovo pravo i na njihove prostorije. Kao za vrijeme Poslanika, a.s., žene i muškarci, svako na svome mjestu, trebaju uzeti učešće na džuma namazu. To je kur'anska naredba i to je bila Poslanikova, a.s praksa. Sve što se kosi s ovom naredbom i s ovom praksom jeste ljudski proizvod koji je suprotan Vahju – Objavi.
Analogno džuma-namazu su i dva bajram namaza, kao dva najvažnija praznika svih muslimana. Bajram-namazi su dva godišnja, društvena i vjernička manifesta. Svi muslimani, djeca, mladi i odrasli, muškarci i žene, trebaju učestvovati u tom manifestu jer se na njima Allah veliča, i na Njegovoj blagodati se zahvaljuje. Neshvatljiva je činjenica, da tokom cijelog ramazana žene učestvuju na mukabelama i na teravih namazima, a kada dođe dan gdje se, na neki način, raduje i nagrađuje postač i vjernik, žene-vjernice ne učestvuju. To bi bilo jednako kao uskraćivanje nagrade radniku, koji cijeli mjesec radi da bi na kraju dobio zaradu. Kakav paradoks među muslimanima: na Bajramu nema njihovih žena koje su cijeli mjesec bile aktivne u džamijima, ali su tu muškarci koji su cijeli ramazan bili odsutni iz džamija.
Povodeći se za ajetom koji je upućen Poslaniku, a.s., odnosno svim njegovim sljedbenicima, bez razlike u spolu, u poznatoj suri „Inna e'atajna“: "Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji" (Kevser 2), mnoge muslimanke kolju kurban. U ovom ajetu se navodi prvo klanjanje (bajram-namaza) a zatim klanje kurbana. Zašto se onda žene isključuju od obavljanja ovog vjerskog obreda, tj. vrše drugi, a zapostavljaju prvi dio ajeta? Praksa Allahova Poslanika je bila sasvim drugačija od današnjice – svi muslimani, muškarci i žene, čak i one koje su imale menstruaciju, učestvovali su na bajram-namazu.
Prenosimo dio članka o bajram namazu, koji je objavljen na web-portalu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine kao primjer: "Izlazak žena – bile one udate ili neudate, stare ili mlade, ili u stanju mjesečnog ciklusa – i djece, prilikom klanjanja bajram namaza na musalli, ustanovljen je na osnovu hadisa od Ummu Atijje u kojem ona kaže: 'Naređivano je neudatim ženama i onim u stanju mjesečnog ciklusa da izađu prilikom klanjanja bajram-namaza kako bi prisustvovale dobru i dovi muslimana. One žene u mjesečnom ciklusu izdvojile bi se na posebno mjesto musalle (mjesto klanjanja bajram-namaza).'" (Buhari i Muslim) Od Ibn Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., izvodio svoje žene i kćeri prilikom klanjanja bajram namaza. (Ibn Madže) Također se od Ibn Abbasa prenosi da je rekao: "lzašao sam sa Vjerovjesnikom, a.s., na Ramazanski ili Kurbanski bajram. Klanjao je, zatim održao hutbu, onda je otišao ženama, te ih posavjetovao, podsjetio i zapovijedio im da dadnu sadaku." (Buhari) Ovako je bilo u praksi, sunnetu, Allahova poslanika, a.s.. U današnjem vremenu ostala je samo teorija, a tvrdimo da u praksi slijedimo sunnet Allahova poslanika, alejhi-s-selam. Očito je da neki muslimani imaju više sluha za "fetvu" uleme, poput saudijskog Saliha al-Munedžida, koji kaže: "Učešće žena na džumi može dovesti do loših posljedica!" (islamqa.info/ar/73339), nego za Allahovim vječnim i mudrim pozivom: "O vjernici! Kada se u petak na molitvu pozovete, ovosvjetske stvari ostavite i pođite da molitvu obavite, to vam je bolje, neka znate!"
