digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Moj hadž

Februar 05, 2024

Kao svi koji smo preživjeli genocid i etničko čišćenja, bio sam stvorenje prošlosti beskrajno zabrinuto za budućnost. Bila je to jedna stvar u kojoj sam znao da sam slab musliman, vjerovati Bogu kada kaže da se ne trebamo brinuti o budućnosti, već se fokusirati na ono što radimo upravo sada. Posadite drvo čak i pred sami Kijametski dan. Sakupite kamenčiće. Dovite. Opet sam bio poput dječaka.

Uvod

Izučavanjem porijekla današnjih medinskih porodica pouzdano se može utvrditi da mnoge od njih svoje korijene vuku iz Bosne i Hercegovine. Koliko je nama poznato, kod nas se do danas niko nije ozbiljnije bavio izučavanjem ovih porodica, tako da ostaje nepoznanica iz kojih sve mjesta u Bosni one potječu. Istina, u radovima naših istraživača: S. Bašagića, M. Handžića, H. Šabanovića, S. Balića, F. Nametka, I. Kasumovića i drugih, u biografijama dvadesetak-tridesetak naših pisaca, muderrisa, kadija, muftija, imama, hatiba, i šejhova navode se šturi podaci o njihovim položajima i službama u Medini, ali ne i o njihovim potomcima.

Zahvaljujući dostupnosti starih i novih izdanja enciklopedija, leksikona, studija, ljetopisa i, posebno, nekoliko genealogija porijekla medinskih porodica, mogu se precizno utvrditi i rodočelnici bosanskih porodica, vrijeme njihovog dolaska, službe koje su obavljali i pratiti komplikovane rodbinsko-tazbinske veze njihovih potomaka sve do danas. Pažljivom analizom navedenih izvora, može se zaključiti da su postojala dva vala intezivnog doseljavanja Bošnjaka u Medinu. Prvi je bio krajem osamnaestog, a drugi krajem devetnaestog stoljeća. Prvi val činili su Bošnjaci koji su se s oduševljenjem i velikom nadom našli u sviti i ordiji Ahmed-paše Džezzara (porijeklom iz Fatnice kod Stoca), koji je poslije pobjede nad Napoleonom kod Akke, s titulom paše i vezira, postao neprikosnoveni vladar Sirije i Palestine, pa čak u nekoliko navrata i emir Mekke i Medine, kako zbog toga da osigura siguran put hadžijama, tako i da se lično obogati, ali i da uživa u počasti upravitelja Mekke i Medine. Upravo u tome periodu nastala je ona brojna kolonija Bošnjaka tamo negdje daleko u arabijskim pustarama, od kojih su samo rijetki imali sreću da se sa svojim porodicama skrase u Medini, gradu Allahova Poslanika (Vidi opširnije: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne..., str. 92).

Sličica Želim Print

Drugi val činili su ugledni, imućni i obrazovani Bošnjaci koji su se u doba austrougarske okupacije, preko Pljevalja, Novog Pazara, Skoplja, Istanbula, Halepa i Damaska, iselili u Medinu. Iz ovoga perioda našoj javnosti dobro je poznat slučaj Hadži Loje, koji se na kraju skrasio kod svoga zemljaka Sulejmana Zuhdije, sina Hasanova (brata Muhameda Emina Hadžijahića), šejha halidijskog ogranka nakšibendijske tekije Džebel Ebi Kubejs u Mekki. Koliko je kolonija Bošnjaka u to doba u Medini bila brojna najbolje govori podatak da su se u kolekciji od nekoliko stotina dokumenata i pisama porodice Tahirović-Sudžuka iz Sarajeva našla originalna pisma iz 1302/1885. godine s pečatima trojice Alija Bošnjaka, od kojih su dvojica bili hafizi i muderrisi na Hamidiji medresi (nazvana po osnivaču sultanu Abdulhamidu II) u Medini, a o kojima se kod nas ništa ne zna (Vidi opširnije: H. Popara, „Tragom sedam pisama dvojice šejhova iz Mekke hadži Mustafa-agi Sudžuki iz Sarajeva..., Znakovi vremena, broj 68/69, Sarajevo, 2015, str. 93).

Međutim, sa sigurnošću se može tvrditi da u Medini ima nekoliko porodica Bošnjaka koje su se tamo naselile prije više od 400 godina. U nastavku ovoga rada biće više riječi, upravo, o jednoj takvoj porodici, koja se u arapskim izvorima navodi pod imenom Bejt Zafer (Zaferova porodica), a što bi na bosanskom jeziku, možda, najbolje bilo prevesti kao Zaferije ili Zaferovići.

Porodica Bejt Zafer (Zaferije ili Zaferovići)

Rodočelnik porodice medinskih Zaferija je Bošnjak Hasan-aga, zapovjednik spahija (vojnika konjanika koji su za svoju službu dobijali plaću sa Visoke porte ili uživali timar). Prema djelu Tuḥfa al-Madaniyyīn (v. str. 129-133) on je, kao zapovjednik spahija, došao u Medinu oko 980/1572. godine. Za njega se kaže da je bio savršen i veoma imućan čovjek (kāna rağulan kāmilan ṣāḥib aṯ-ṯarwa ʻaẓīma) i da je iza sebe ostavio tri sina: Abdurrahmana, Muhammeda i Mahmuda. Najstariji Hasan-agin sin, Abdurrahman, bio je slika i prilika svoga oca. Kupio je više kuća i palmnjaka u Medini i okolini i ostavio ih kao evladijet vakuf svojim sinovima: Hasanu, Muhammedu Zaferu i Ibrahimu. Hasan je bio sušta suprotnost svoga oca i djeda. Brzo je spiskao sav imetak i završio kao prosjak. Za razliku od njega, Muhammed Zafer je bio veoma razborit, čestit i hrabar čovjek, pa je vremenom i sam postao zapovjednik spahija. Međutim, vremenom je došao u sukob sa šerifom Mekke Saʻdom ibn Zejdom, oko posjeda u Hami u Šamu. Šerif se žalio Visokoj porti u Carigradu, odakle je stigao katl-i ferman, pa se Muhammed Zafer morao skloniti, prvo u Rumeliju, a potom u Egipat, gdje je uhvaćen i pogubljen 1083/1672. godine. Iza sebe je ostavio sinove: Aliju, Ahmeda, Abdullaha i Abdurrahmana, te kćerku Rahimu koja se udala za Egipćanina Istankoli Muhammed-agu. Iako je bio u pratnji svoga oca kada je ubijen, njegov sin Alija vremenom je postao vezir novog šerifa Mekke Berekata ibn Muhammeda. Alija je iza sebe ostavio sina Zafera i kćerku Hafsu koja se udala za Havadžu Nurhana el-Hindiju (porijeklom iz Indije). Ona je bez ostavljenog poroda umrla 1188/1774. godine. Zafer je neko vrijeme držao krojačku radnju u mahali Bab es-Selam, ali je vremenom i on stupio u vojnu službu kao vojnik konjanik (spahija). Umro je 1150/1737. godine i iza sebe je ostavio sinove Aliju i Ismaila. Alija je umro 1189/1775. godine, a Ismail se nastavio baviti poljoprivredom (yaṭaʻāṭā al-falāḥa). Muhammed Zaferov sin Abdurrahman je bio neobično krupan, snažan i hrabar, tako da su se o njegovoj snazi i hrabrosti dugo vremena prepričavale nevjerovatne priče koje podsjećaju na naše legendarne junake u Bosni kao što su bili: Alija Đerzelez, Musa Kesedžija, Tale Ličanin i drugi. Vremenom je postao čorbedžija (oficir tjelesne straže) u spahijskom odžaku u Medini. Umro je 1148/1735. godine, ostavivši iza sebe sinove Muhammeda Jahjaa i Zafera. Muhammed Jahja je bio sekretar (katib) spahijskog korpusa, ali je zbog nekog razloga bio protjeran iz Medine. Iznenada je umro idući na akšam u Mesdžidu-l-Haram u Mekki, ispred vrata kuće Ibn ‘Alāna. Iza njega su ostali sinovi: Muhammed, Salih, Hamza i Abdurrahim, te kćerka Abida koja se udala za šejha Tajjiba el-Magribiju (porijeklom iz Maroka). Njegov sin Muhammed bio je čestit, hrabar i pošten čovjek, ali mršave sreće. Umro je 1186/1772. godine, ostavivši iza sebe samo jednu kćerku koja se udala za Izzudina el-Menufiju (porijeklom iz Egipta). Salih je umro 1188/1774., Abdurrahim 1179/1765., a Hamza je bio živ 1189/1775. godine.

Drugi Muhammed Zaferov sin Ahmed bio je čestit i veoma pronicljiv čovjek. U vojnoj službi je napredovao do položaja ćehaje (zamjenika zapovjednika) spahijskog garnizona u Medini. Bio je veoma imućan čovjek. Kupio je više kuća i palmnjaka u Medini. Po sređenosti su nadaleko bile poznate njegove bašče zvane Furus i Nešir. Kuće, palmnjake i bašče uvakufio je 1129/1716. godine kao evladijet vakuf za svoje potomke. Umro je 1147/1734. godine, ostavivši iza sebe sinove: Abdulkadira, Muhammeda, Aliju, Mustafu i Hasana i tri kćerke: Aišu, Rukiju i Safiju. Aiša je bila udata za Muhammeda Zafira, Rukija za Muhammeda ibn Abdullaha Zafira, a Safija za Hizra ibn Jahjaa Hizra. Abdulkadir je rođen 1110/1698. godine. Bio je blagoslovljen čovjek (kāna rağulan mubārakan). U vojnoj službi je napredovao do položaja ćehaje. Zbog fitne do koje je došlo 1156/1743. godine bio je protjeran iz grada Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali se kasnije ponovo vratio u Medinu. Međutim, za vrijeme progona iz grada izgubio je sve što je imao i umro je u najvećoj bijedi 1194/1780. godine. Imao je sina Ibrahima koji je umro prije njega 1178/1164. godine. Abdulkadirov brat Muhammed je bio čestit i razborit čovjek. Kao konjanik služio u spahijskom odžaku u Medini. Sa braćom je protjeran iz Medine i stanovao je u predgrađu el-‘Avāli. I on je izgubio sve što je imao. Ponovo se vratio u Medinu, gdje je i umro 1182/1768. godine, ostavivši iza sebe kćerke: Čelebiju i Aišu. Prva je bila udata za Abbasa ibn Mustafu Zafera, a druga za Abbasova brata Abdulvehhaba. I treći Abdulkadirov brat Alija bio je konjanik u spahijskom odžaku u medinskoj trvđavi. I on je s braćom bio protjeran iz Medine, ali se kasnije ponovo vratio. Za vrijeme progona bavio se zemljoradnjom. Umro je 1186/1772. godine, ostavivši iza sebe sina Jusufa i kćerku Hatidžu. Hatidža je bila udata za Maʻtūka Zafera. Četvrti brat Mustafa bio je neobično naočit i lijepog vladanja. Služio je kao konjanik u spahijskom garnizonu, dok nije s braćom protjeran iz Medine. Jedno vrijeme je živio u Mekki, ali se ponovo vratio u Medinu, gdje je i umro 1182/1768. godine, ostavivši iza sebe sinove Abbasa i Abdulvehhaba. Peti brat Hasan, kao čestit i neustrašiv čovjek, služio je kao konjanik u spahijskom garnizonu, dok zajedno s braćom nije protjeran iz Medine. Ponovo se vratio u Medinu, gdje je i umro 1185/1771. godine, ostavivši iza sebe sinove: Ahmeda, Abdurrahmana i Omera, te dvije kćerke...

Ovo je samo jedna trećina genealogije porodice Bošnjaka Zaferija u Medini od 1572. do 1780. godine, kako ju je u svojoj medžmui zabilježio šejh Jusuf el-Ensari, djed Muhammeda Ibn el-Fekiha, autora djela Tuḥfa al-Madaniyyīn, u kojem su do u detalje date genealogije svih starih medinskih porodica. Ova porodica vremenom se toliko razgranala da je pred kraj osmanske vlasti brojala nekoliko stotina kuća i te su se između sebe ženili i udavali. U pokušaju da se izraditi porodično stablo ove porodice, moralo se odustati, jer se ispostavilo da bi za takvo nešto trebao jedan cijeli hamer-papir. Ukoliko bi se neko odlučio detaljno obraditi ovu porodicu sa svim ličnostima i događajima vezanih za nju, sigurno bi se, samo na osnovu objavljenih izvora, mogla napisati cijela knjiga od nekoliko stotina stranica teksta.

 

Kod nas je malo poznato da se sve do 1976. godine u Medini nalazilo turbe Abdullāha ibn Abdu-l-Muttaliba, oca Allahova poslanika Muhammeda, a.s., i da je tarih povodom njegova podizanja 1246/1830. godine, u doba sultana Mahmuda II (vl. 1808-1830), spjevao Hasan ibn Mustafa el-Medeni, el-Bosnevi, znameniti učenjak, pjesnik i hatib Poslanikove džamije u Medini, čiji bi preci - po svoj prilici - mogli biti porijeklom iz Gornjeg Vakufa. U nastavku rada ukratko se govori o historijatu ovoga turbeta, donosi tekst tariha u originalu i u prijevodu na bosanski jezik, te pokušava rasvijetliti biografija njegova autora, koji spada među rijetke Bošnjake, čijoj se poeziji dive i sami Arapi.

Gdje se turbe nalazilo i ko ga je podigao?

Cijeli tekst

Pouzdano se zna da se turbe Abdullāha ibn Abdu-l-Muttaliba, oca Allahova poslanika, s.a.v.s., nalazilo u tijesnoj uličici zvanoj Tivāl (Zukāk et-Tivāl), na zapadnoj strani Poslanikove džamije, prema mezaristanu Bekīʻ el-Garkad. Njegova lokacija ubilježena je na starim mapama Medine s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Sve do 10. stoljeća po Hidžri mjesto na kome je ukopan Abdullah ibn Abdu-l-Muttalib bilo je poznato pod nazivom Dār en-Nābiga, tj. kućom (dār) čovjeka po imenu Nabiga iz plemena Beni Addi ibn Nedžddžar, u čijem dvorištu se nalazio mezar. Pod tim imenom navode ga biografi Allahova Poslanika, s.a.v.s. i historičari Medine: Muhammed ibn Omen el-Vakidi (747-822), Omer ibn Šebbe el-Basri (789-876) i Muhammed ibn Džerir et-Taberi (839-923). Zna se da je Allahov Poslanik, kada je imao šest godina, sa svojom majkom hazreti Aminom, njenom služavkom Ummi Ejmen i djedom mu Abdu-l-Muttalibom zijaretio mezar svoga oca u Medini i da mu je na povratku u Mekku u mjestu el-Ebva umrla majka. Također se zna da je prilikom ulaska u Medinu (za vrijeme Hidžre) njegova kamila zastala, upravo, na zemlji njegovih dajdži iz Beni Nedždžara, u neposrednoj blizini Dār en-Nābiga, gdje je kasnije često navraćao, a nerijetko i klanjao u toj kući. Zato se u izvorima Dār en-Nābiga ponekad navodi i pod nazivom Mesdžid Dār en-Nābiga. Sudeći po jednom tarihu, turbe je 1246/1830. godine dao podići osmanski sultan Mahmud II (vl. 1808.-1830.). Tarih koji je povodom gradnje turbeta spjevao Hasan ibn Mustafa el-Bosnevi glasi:

Evo tariha godine gradnje,

Što odražava dobrotu graditelja

Koji je Abdullahu, najljepšem ocu, kabur podigao

Kako je sultan (Mahmud) zapovijedio.

Godina 1246/1830.

Ulazi u gradove jasno odražavaju povijest tog grada - ono što on ima sa akcentom na njegove znamenitosti. Obalni gradovi su uvijek ponosni na svoje plaže i morske plodove, a to isto vrijedi i za gradove bogate povijesti koji nastoje istaći svoju baštinu i vrijednosti.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine