Šerbo Rastoder: Bošnjaci imaju problem da im se "loše" ponavlja, a "dobro" ne pamti

Autor: Selman Selhanović Oktobar 14, 2016 0

Intervju:  dr. Šerbo Rastoder, član bošnjačke, crnogorske i Dukljanske akademije (BANU, CANU, DANU)

-kaže akademik Rastoder koji je, osvrćući se na status Bošnjaka u Crnoj Gori, istakao malo poznati podatak da je u najhomogenijoj bošnjačkoj sredini (Rožajama) procenat onih koji su podržali crnogorsku nezavisnost bio veći od onoga na Cetinju.

Leksikoni znanja iz različitih oblasti rijetke su publikacije u svakom narodu. Jedan od takvih leksikona (nacionalni) upravo je objavljeni Leksikon Bošnjaka/ muslimana Crne Gore. Sa urednikom ovog izdanja - historičarem prof. dr. Šerbom Rastoderom porazgovarali smo o značaju ovog Leksikona kao i o životu Bošnjaka u Crnoj Gori. Neposredan povod razgovora sa Vama je, upravo, objavljeni Leksikon  Bošnjaka / muslimana u Crnoj Gori čije promocije su izazvale veliku  pažnju javnosti. Na ovaj Leksikon se, zasigurno, dugo čekalo. Kakva su očekivanja i šta Vas je rukovodilo u radu na njemu?  

-Leksikon je po pravilu sinteza znanja i kao takav on je rezultat postojećih znanja. Takve publikacije se čekaju i one nikada ne mogu "zakasniti" kao što ne mogu ni "poraniti". Mi smo procijenili da posjedujemo dovoljnu količinu znanja koja će nam omogućiti da ovaj posao započnemo, svjesni da je smisao ovakvih publikacija da ona naredna bude bolja, kvalitetnija i sveobuhvatnija. Kada kažemo "mi" onda imam na umu da je ovo djelo iza kojeg stoje dvojica urednika i 27 saradnika. Očekujemo, i to je već izvjesno da se slično djelo uradi u Srbiji, potom Kosovu i Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji i na kraju u BiH. Tada bi bio zaokružen prvi krug kolektivne memorije jednog naroda u kojem bi svoje mjesto našli oni koji predstavljaju osnovne tačke tog kruga.

Za ovakve projekte leksikona nužna je podrška institucija i državnih organa. Gdje ste pronašli podršku?

-To je tačno, posebno tamo gdje se institucije bave kapitalnim projektima nacionalnog značaja. Međutim, u ovom slučaju mi nemamo takvu instituciju a imamo državu koja slične projekte nije pomagala ni onda kada bi se to s pravom očekivalo. Pri tome mislim na "Istorijski Leksikon Crne Gore u pet knjiga" objavljen 2006.godine, čiji sam takođe bio urednik i spiritus movens. Sve nas je to dodatno motivisalo da entuzijazam koji posjedujemo, provjerimo i isprobamo na način što ćemo napraviti nešto, oslanjajući se samo na resurse koje posjedujemo kao pojedinci. Time smo htjeli pokazati da je najlakše naći  "izgovor" da se ništa ne radi, a da je veoma teško višegodišnji rad i entuzijazam pretvoriti u konkretno djelo i onda na prezentacijama ponosno naglašavati da je publikacija štampana tako što su urednici podigli kredite. Ujedno se, na taj način, svjesno izlažete riziku preispitivanja znajući da je provjera smisao stvaranja i da ono ima smisla ukoliko potakne druge da naprave korak više. Pri tome, morate imati na umu da tek onda kada počne “preispitivanje", tek tada slične publikacije opravdavaju smisao nastajanja. To se pokazalo i u ovom slučaju.

O crnogorskom multikulturalnom naslijeđu

 Jezik je ogledalo svakog naroda. Leksikon crnogorskog jezika na kome radi Akademija Crne Gore unio je nemir i nezadovoljstvo kod Bošnjaka. O čemu se radi?

-Radi se o "Rječniku", djelu na kojem je radila državna akademija (CANU). Od oko 12000 riječi u prvom objavljenom tomu, njih 9 je bilo sporno u ponuđenim tumačenjima izvedenim iz primjera upotrebe u literaturi. To se pokazalo zgodnim povodom da neki nabijeđeni jezikoslovci pokušaju da politički kapitalizuju propuste koji bi se inače otklonili u narednom izdanju. Sve u svemu, rječnik je postao "glavni problem manjina" i kao takav čak recikliran u Skupštini. Naravno, da politički niti je hrabro, a niti mudro ustrijemiti se na           "mrtve riječi", kada već, ne smiješ da pomeneš "mrtve ljude". Tako ti isti kao zaliveni ćute o učešću crnogorskih vlasti u zločinima ‘90-tih. Istina u tome imaju saveznika i u BiH, jer malo ko od njih (predstavnika vlasti u Crnoj Gori) nije primio neko priznanje od neke institucije ili asocijacije iz BiH koje učestvuju u "pranju" njihovih biografija. S druge strane peticija pokrenuta za oduzimanje književne nagrade "Risto Ratković", dobitniku iz 1993. (Radovanu Karadžiću) biva prećutana od ovih evet-efendija i njihovih mentora. Tako je ispalo jasno da novokomponovani "lingvisti" više znaju o jeziku prošle, nego savremene Crne Gore. No i pored svega ova kampanja poluinteligenata je ipak problematizovala ključno pitanje, koje nažalost niko nije ni registrovao. A ono bi glasilo: - Da li ima išta u crnogorskom književnom i kulturnom nasljeđu što afirmativno tretira različitost, a posebno neke pojmove, poput npr: Allah, Agarjan ili abdest. Odgovor na tako nešto se može dobiti tek nakon utemeljene, sveobuhvatne i stručne analize. U Savjetu za izradu rječnika bila je moja malenkost i akademik Zuvdija Hodžić. Umjesto da nas pozovu da im objasnimo metodologiju izrade rječnika, evet-efendije su čak s mihraba čerečili ovo djelo, misleći da iza toga stoji vlast. Rezultat? Fama volat! Time je propuštena jedinstvena prilika da se povede ozbiljan razgovor o suštinskim pitanjima crnogorskog multikulturnog naslijeđa.

U obrazovni sistem Crne Gore, kroz enciklopedije i literaturu, ističu se vrijednosti Petra Petrovića Njegoša i tako potencira „istraga poturica“ . Jedno je pjesništvo, a drugo ideologija. Ideologija u „Gorskom vijencu“ je neprihvatljiva za Bošnjake?

-To je suštinsko pitanje za koje nema intelektualnog potencijala koji bi problematizovao prijeko potrebne rasprave na te teme. Moj pokušaj u tom smislu, povodom naučnog skupa u čast 200. godišnjice rođenja Njegoša, osim reakcije pojedinih učesnika, nije imao širi odjek. Naprotiv. Tada sam naglasio da nije problem Njegoš "pjesnik" nego Njegoš "bilbord", odnosno "parola". Niti da je toliko sporna estetika koliko je sporna etika njegovih poruka. No, ipak treba imati na umu da je obrazovni sistem značajno reformisan i da je, kao takav, pretrpio značajne promjene. Onaj koji npr. ne zna da je čak i u tekstualnom dijelu nekih zadataka iz matematike bilo uvrjedljivih poruka, teško može shvatiti iskorak koji je napravljen. Sigurno, ne dovoljan o čemu i vi svjedočite vašim pitanjem. Ali i moguće dovoljan da se kompetetno postavi pitanje desakralizacije Njegoša kao stihotvorca. Dakle, jedno je Njegoš kao nacionalna svetinja kod onih koji ga tako doživljavaju, a sasvim drugo, ne vidjeti njegovu mržnju prema "islamu i poturicama", bolje rečeno parole koje se s pozivom na njega šire u tom smislu. U Njegoševo vrijeme takvo stanovište se moglo pravdati sa stanovišta potrebne nacionalne mobilizacije, ali se danas teško može to prihvatiti kao univerzalna vanvremenska vrijednost i misao vodilja.

Zatiranje kulturnog i historijskog traga Bošnjaka bilo je pogotovo izraženo u toku Drugog svjetskog rata. Da li o tim namjerama u Crnoj Gori postoji kritički i naučno objektivni pristup? Ovo tim prije što je zločine Bošnjaka u Bukovici država zataškala, te je, iako se znaju počinioci, sudski proces okončan. To ni u kom slučaju nije dobar znak?

-Na zatiranje je jedini plodotvoran odgovor -pamćenje. U tome ima (i dobrog i lošeg). Bošnjaci imaju problem da im se "loše" ponavlja, a "dobro" ne pamti. Bukovica je samo jedna od tačaka u topografiji zla s kraja ‘90-tih. Mi smo uradili ono što smo mogli –objavili knjigu u kojoj je to "zlo" opisano. Oni koji su bili dužni da objave optužnicu su se lažno "skrivali" iza viših interesa. Naravno, da je iluzija da će neko pozvati na odgovornost "sebe samog", dok su oni koji su trebali javno podsjećati na to utihnuli ušuškani pod jorganom privilegija i udobnosti.

Znanje i obrazovanje najveća su prepreka asimilaciji

 

Bošnjaci u Crnoj Gori su od davnina izloženi asimilaciji. Koliko je takva opasnost utapanja u druge realna? Da li su bošnjačke nacionalne vrijednosti adekvatno zaštićene? 

- Asimilacija kao nasilan proces potiranja identiteta drugog nije prihvatljiva i moglo bi se reći da kao takva više ne postoji. Asimilacija, kao renta neznanju je stalna opasnost i raširena bolest od koje ponajviše boluju Bošnjaci. Mnogima je interes da se ta bolest širi i u tom smislu je znanje i obrazovanje najveća prepreka asimilaciji. Teško bi se moglo reći da su bošnjačke nacionalne vrijednosti adekvatno zaštićene, ali bih se usudio reći, a da ne pogriješim, da je to danas urađeno bolje i više nego ikada ranije". Da li je dovoljno, pitanje je na koje se mogu čuti različiti odgovori.

Intelektualci snose veliku odgovornost u očuvanju i identifikaciji svog naroda. Koliko su intelektualci Bošnjaci Crne Gore uz svoj narod?

-Ako bih bio ciničan odgovor bi glasio "mnogo više nego što je narod uz svoje intelektualce”. Zašto? Zato što biti intelektualac, dakle osoba koja stvara trajno dobro za zajednicu kojoj pripada mora biti i dovoljno hrabar i obrazovan da bi opstao i istovremeno dovoljno mudar da shvati kako Bošnjaci navodnim merhametom prikrivaju građanski kukavičluk. Ovo važi u normalnim smirenim vremenima, dok u turbulentnim vremenima inat pretvaraju u fanatičnu hrabrost.

Prema etničkom popisu iz 2011.godine Bošnjaci u Crnoj Gori izjašnjavali su se kao Bošnjaci, Muslimani, Muslimani- Crnogorci, Muslimani- Bošnjaci, Bosanci i dr. U kojoj je mjeri dilema Bošnjaci ili Muslimani riješena?

-Ovo je jedno od onih pitanja koja sam potencirao sa istomišljenicima u borbi koju smo vodili u procesu nacionalne samoidentifikacije. U tom smislu smo tek na popisu 2011. stigli do otprilike 2/3 onih, koji su u ukupnoj populaciji muslimana, prihvatili nacionalno ime Bošnjak. Ali smo u težini borbe (koja je tvrdim, bila teža i žešća nego bilo gdje drugo) platili ceh naivnosti i nespremnosti da prepoznamo političku ekvilibistriku, dozvolivši vlastima da nas podijele na Bošnjake i Muslimane. Kažem "vlast" jer sam akter i svjedok tog procesa i obećanja (pokazalo se lažnih) kada je bilo dogovoreno da se pravo na različito nacionalno samoidentfikovanje neće pretvoriti u statistički obrazac podjele unutar jedinstvene etničke zajednice. Rezultat? Crna Gora je jedina država u region koja ima Savjet Muslimana i Savjet Bošnjaka kao najviša tijela nacionalne samozaštite. Jedina je zemlja koja u Ustavu ima naznačeno Muslimane i Bošnjake kao različite etničke zajednice. Nažalost podršku tome su pružali i pružaju razne "evet-efendije" sa bošnjačkim nacionalnim predznakom, koji po pravilu o statusu (bošnjačkog) naroda često pregovaraju sa sunarodnicima (Muslimanima u vladajućoj partiji) koji su se tako izjasnili samo zato što im je bilo važnije šta o tome misli vlast (DPS), a ne narod. U tom cirkusu imate pojavu u kojoj Bošnjaci svoj dobar ili loš status imaju zahvaljujući Muslimanima, a (M)muslimani redovno testiraju "patriotizam" Bošnjaka. Naravno, ne treba smetnuti s uma da se radi o procesu u kojem će Muslimani kao etnička zajednica nestati tako što će započeti proces nužno biti završen. Koliko će se to brzo desiti zavisi samo od procjene koliko će još vlast istrajavati na postojećem besmislu u kojem joj je koalicioni partner tzv. Bošnjačka stranka, a ministar za manjine Musliman koji bi sve uradio da Bošnjaka bude manje, jer bi na taj način političku poltroneriju mogao opravdati dalekovidošću. Uz to, da bi cirkus bio kompletan iz BiH, s vremena na vrijeme, a uoči izbora obavezno, stigne politička i intelektualna logistika, koja u jeftinoj trgovini ne vidi narod, već jedino vlast.

 Islamska zajednica u Crnoj Gori je najstarija organizacija tog tipa u jednoj hrišćanskoj državi na Balkanu. Poštuju li se vjerske slobode u Crnoj Gori?

- Čini mi se da se poštuju u ravni koja je vidljiva, i da se IZ u Crnoj Gori      

razvija na dobrobit svih vjernika. Lično bih bio možda kritičniji prema mogućnosti i tendencijama poistovjećivanja vjere i IZ, kao i prema primjesama političkog, pa i državnog paternalizma. Istovremeno bih pozdravio napor koji bi išao ka tome da se suzi stiješnjenost u kojoj djeluje učena i umna elita iz redova ove zajednica, bilo da su vjerujući ili samo pripadnici zajednice.

 Imajući u vidu da su Bošnjaci onaj „ jezičak na vagi“ u kreiranju budućnosti -koliko oni participiraju u društvenoj strukturi?

-Crnogorski paradoks se očituje i u tome što nikad nije bilo više Bošnjaka u vlasti, a da Bošnjaci, kao narod, od toga nemaju skoro ništa. I dalje su opštine u kojima žive među najnerazvijenijima, iseljavanje nije zaustavljeno, a prirodni resursi kojima su gazdovali (vode, šume) su bezdušno uništene u tranziciji u kojoj se privatizacija prepoznaje kao tajkunizacija, a tržište (neoliberalno) dovodi do pauperizacije.

Dakako, ravnopravnost zajednica i ljudi garantiraju opstanak društva i države u cjelosti. Da li Bošnjaci doživljavaju Crnu Goru svojom državom, odnosno koliko su lojalni?

-Bošnjaci su vrlo odani Crnoj Gori koju smatraju i svojom domovinom. I to su pokazali mnogo puta, a najočitije na referendumu 2006. kada su skoro u 100 procentnom iznosu podržali crnogorsku nezavisnost. Malo se ističe da je u najhomogenijoj bošnjačkoj sredini (Rožajama) procenat onih koji su podržali crnogorsku nezavisnost bio veći od onoga na Cetinju.

Cijeli intervju u Preporodu, 1. oktobar 2016

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija