digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome.

Veoma blisko su se poklopila dva događaja: nesretnim slučajem je izgorjela katedrala Notre Dame u Parizu i otvaranje, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu a u sklopu kampanje genocida i etničkog čišćenja srušene i proteklih godina, ponovo izgrađene Aladža džamije u Foči. Svi, naravno, žale zbog gubitka crkve Notre Dame jer je ona jedan od najznačajnijih spomenika kulture u svjetskim razmjerima.

Moramo ovdje odmah jasno kazati, ružni su i neprihvatljivi glasovi onih koji likuju nad izgorjelom crkvom, a koji takvo likovanje pravdaju tobožnjom borbom protiv imperijalizma. Jer, borba protiv imperijalizma i činjenica da je jedna važna građevina iz riznice svjetskog kulturnog naslijeđa izgorjela nesretnim slučajem ne mogu se ni na koji način dovesti u bilo kakvu vezu, već su izraz umišljenog antiimperijalističkog pozerstva.

S druge strane, glasovi koji žale za crkvom su u određenim slučajevima zvučali krajnje nepošteno. U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome. Slabo je razumijevanje, suosjećanje, solidariziranje, ako se ono temelji (samo) na iskustvu vlastitog gubitka, boli ili nevolje. To je, u osnovi uzevši, egoizam.

Jedna od takvih izjava je ona kardinala Vinka Puljića koji je u saučešću kazao da oni u ime kojih govori razumiju bol zbog stradanja crkve u Parizu jer su “iskusili strahotu rata i tolike popaljene crkve”.

Ostavimo sada po strani to da je u Bosni i Hercegovini u toku rata srušeno najviše džamija, njih 614, kao i činjenicu da u opkoljenom Sarajevu u toku rata nije srušena niti jedna crkva. Kardinal Puljić izjavu o tome kako razumije gubitak crkve u Parizu izazvan nesretnim slučajem daje u vrijeme godišnjice stradanja muslimana u Ahmićima. Evo jedne od potresnih priča iz Ahmića: Starac hadžija Hazim Ahmić svojevremeno je donirao 20.000 maraka svojim komšijama Hrvatima-katolicima za gradnju crkve i poklonio im 2000 kvadrata zemljišta za groblje. Zahvalnost je stigla u aprilu 1993. kada su hrvatski bojovnici predvođeni Dariom Kordićem staroga hadžiju Hazima Ahmića zakovali za prozore džamije pa je raznijeli skupa s njim što je potvrđeno u sudskoj presudi. Taj isti Darko Kordić danas se u hrvatskom mainstreamu posmatra kao katolički mučenik i drži predavanja studentima, na poziv ni manje ni više nego studentskog kapelana.

Mnogo bi drugačije zvučalo, nešto bi sasvim drugo značilo da je Kardinal izražavajući svoje žaljenje zbog nesretnog slučaja stradanja jedne crkve u Parizu kazao kako mi u Bosni i Hercegovini taj gubitak možemo dobro razumjeti jer su u toku rata u Bosni i Hercegovini stradale mnoge bogomolje. Tako su mogle biti obuhvaćene i džamije, a da ih kardinal Puljić nije morao ni spomenuti.

Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje, te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel.

Na kraju smo i ovog mjeseca ramazana. U njemu su vjernici nastojali mijenjati sebe na bolje, jačati svoju vezu s Bogom i ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Većina nas koji smo sudjelovali u ramazanskom životu vjeruje da smo u ovo vrijeme u vlastitom odnosu prema sebi i drugima, prema svijetu i Bogu, bili bliži životu ‘pravog muslimana’. Preispitujući takva osjećanja trebalo bi, ipak, da svako od nas postavi sebi pitanje: a kako je onda moguće da naše muslimanske zajednice nisu zajednice u kojima su opće dobro, odgovornost, solidarnost, jedinstvo, dijalog, sloboda i ravnopravnost temeljni i neupitni sadržaji!
Kako naše muslimanske zajednice, naša muslimanska društva nisu zajednice i društva za koje Bog u Kur’anu kaže da su „najbolji od svih“?!

Ramazan jeste vrijeme posebne milosti Božije, i na ljudima ostavlja trag kroz ustrajan post, namaz, učestalo druženje s Kur’anom i samorefleksiju koja je dio svih ramazanskih ibadeta. Tako smo i ove godine u posljednjoj trećini ovog časnog mjeseca tražili Noć Kadr, ne bismo li našim dovama, najboljim ogledalom nas samih, pronašli onu noć koja je, kako je Kur’an opisuje, bolja od hiljadu mjeseci. Ova potreba je razumljiva. Ljudska je, i vjernička. Ipak, postavlja se pitanje šta, ustvari, mi pojedinci, vjernici molimo od Dragog Boga, dok su tragovi naših želja tek sporadično vidljivi u našim zajednicama? Uz sve društvene izazove i probleme, tražimo li možda pravdu, sigurnost, mir – temeljne principe naše vjere iza kojih svi deklarativno stojimo?

U posljednjim noćima ramazana tražili smo Noć Kadr i u njoj dragom Bogu upućivali naše molbe, želje, nadanja. Muslimanski alimi su samo o njenim vrijednostima ispisali hiljade stranica. Kur’an i Hadis nam govore kako je u njoj počela Objava Božije Riječi koja je – upravljena ljudima – donosila i danas donosi, promjenu.
Na kraju ramazana ustvari se dogodio početak. U Noći Kadr dogodio se početak otvaranja jednog novog horizonta za susret čovjeka i Boga, ali i za susret čovjeka sa svijetom.

Vjernicima su događaji iz ove Noći, u kojoj je počela Objava Kur’ana, poznati.
Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel. Muhammedovo, alejhisselam, osvješćenje Poruke i njegova poslanstva tako je otpočelo – s Ruhom i ljudima koji su ga prihvatili.

U godinama koje su uslijedile, Muhammed, a.s., prihvativši uz podršku nekolicine ljudi ono što mu je povjereno, bio je čovjek sa svjetskom misijom. Džibril je prenosio Objavu koja je učila ljude da je Bog Jedan i da su ljudi pred njim jednaki, da su znanje i istina vrijednosti, da se slabi štite, a silnici sputavaju, da se ne plaše moćnika i da vjera, život, ljudska čast, dostojanstvo i imetak moraju biti zaštićeni od zloupotreba. Ustrajno je mijenjao sliku i prilike društva u kojem je živio – Božija poruka o jednakosti ljudi i društvenoj pravdi stizala je do ljudi koji su bili spremni da je prihvate. I za nju se bore. Godine poslanstva nisu bile lahke ni Muhammedu a.s., niti onima koji su prihvatili islam. Poniženja i progoni koji nisu prestajali, siromaštvo, iseljenje iz domovine, nesnalaženje, sumnje, niti gubici ovu malu zajednicu muslimana nisu spriječili da u Božijoj poruci nađu snagu u borbi za istinu, za otpor silnicima i nepravdi i budu svjedoci da je pravedno društvo moguće. I kad su činili kompromise i dogovore nisu gubili kompas, tačnije nisu dopuštali biti poistovijećeni s onim protiv čega su se borili. Njima je Noć Kadra bila početak, a ne samo kraj ramazana.

Islamska zajednica u BiH je 11. april u svoj kalendar uvrstila kao “Dan bošnjačke dijaspore”. Ne postoji, valjda, prigodniji period od ovoga da se dodatno skrene pažnja na ljude koji žive izvan domovine Bosne i Hercegovine, ali i na otvorene mogućnosti, te izazove na relaciji matica-dijaspora.
Prije svega, treba imati u vidu da, prema podacima zemalja prijema i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu, najmanje dva miliona osoba koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive izvan svoje matične države što čini oko 57% od ukupne populacije Bosne i Hercegovine. Od tog broja, kako su pokazali raniji statistički podaci, njih oko milion i sedamsto hiljada su rođeni u Bosni i Hercegovini.
Poznato je da je najveći val iseljavanja iz domovine uzrokovan agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a potom i posljedicama te agresije koje su, između ostaloga, vidljive u nedostatku ekonomskih resursa i nesređenoj socio-političkoj klimi. I dvije decenije poslije agresije, ova država je još uvijek bilježi veliki broj onih koji iz nje emigriraju ili iskazuju namjeru za odlaskom.

Slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine.


Istraživači koji se bave fenomenom migracija i njihovim posljedicama uglavnom ih sagledavaju sa tri aspekta: kakav utjecaj ima na osobe koje migriraju, utjecaj na matičnu zemlju i utjecaj na zemlju prijema. Različite studije i analize o migracijama također pokazuju da, pored toga što mogu imati izrazito kompleksne i negativne posljedice (posebno ako su prisilne) na sve sudionike migracija, postoje i značajne prednosti za njih. Te prednosti se ogledaju prije svega u mogućnostima: prvo, zadovoljavanja potreba za poboljšanjem životne perspektive osoba koje su migrirale, bilo da su one ekonomske ili sigurnosne prirode, drugo aktiviranje komparativnih prednosti postojanja grupe ljudi izvan matice u smislu otvaranja potencijala umrežavanja na ekonomskom i političkom planu matične zemlje i na kraju iskorištavanje ljudskih resursa kao radne snage i aktivnih sudionika razvoja u zemljama prijema.
S tim u vezi, vlasti Bosne i Hercegovine bi morale, ako već ne čuju ogroman broj nezaposlenih u domovini, čuti glas eksperata koji ocjenjuju da je bosanskohercegovačka dijaspora jedan od najznačajnijih ekonomskih potencijala koji nije iskorišten, posebno kada govorimo o finansijskoj i intelektualnoj dimenziji dijasporalnih zajednica. Također, slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine, a zašto i to ne kazati, onih koji su, kao građani u zemljama prijema generalno dobro prilagođeni, a i dalje žele biti vezani za matičnu domovinu.
Nažalost, ma kako to grubo zvučalo, oni koji provode politike u Bosni i Hercegovini, u svima nama vide samo potencijalne glasače, a kako tek nešto oko 5% onih izvan domovine uzme učešća u izbornim procesima – taj postotak im, čini se, nije vrijedan truda. Odnos političara Bosne i Hercegovine prema ljudima koji žive izvan domovine je jedan od pokazatelja nebrige za domovinu i njihovih antipolitika kada je su pitanju budućnost i razvoj. O tom pokazatelju govori i nedostatak institucionalnih relacija s dijasporom iskazanih u zahtjevima koje su prošle godine članovi bosanskohercegovačke dijaspore okupljeni oko Inicijative građana BiH van granica uputili Predsjedništvu, Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara BiH u kojima se traži, između ostalog, usvajanje Zakona o dijaspori, popis građana BiH u dijaspori, te osnivanje odgovarajuće institucije za saradnju s dijasporom. Neki, skoro neprimjetni, pomaci u smislu strateškog djelovanja, jesu napravljeni – ali nedovoljno primijećeni, promovirani i realizirani. Sve u svemu – zabrinjavajuće nedovoljni.
Bosanskohercegovački iseljenici imaju pravo da očekuju i zahtijevaju minimum kooperativnosti naših državnih i drugih institucija u smislu povećanja njihova angažmana i prisustva među dijasporom, vidljivost u zakonima, olakšan pristup informacijama, uspostavljanje komunikacionih kanala i jasnih procedura koje omogućavaju razmjenu znanja i praksi – ukratko, imaju pravo zahtijevati da ne budu zapostavljeni i da budu povezani s domovinom. Islamska zajednica u BiH putem svojih džemata i drugih institucija dugi niz godina nastoji čuvati tu vezu. Ma koliko je važan njen doprinos u tom smislu, ona ne može i ne treba to činiti sama. Vlasti moraju preuzeti odgovornost za svoje građane, unutar ili izvan domovine, a ne glumiti šalter za izdavanje uvjerenja, pa i onih o odricanju od bosanskohercegovačkog državljanstva.

Dok se bosanskohercegovačka javnost pripremala na konačnu presudu ratnom zločincu, prvom predsjedniku RS-a i dok su se u tom iščekivanju 20. marta vodile rasprave o tome šta je njegovo naslijeđe u današnjem svijetu, krvavi događaj ubistva muslimana u džamiji na dalekom Novom Zelandu je dao izravan odgovor. Brenton H. Tarant za uzore u krvavom pohodu je, između ostalih, naveo i Karadžića koji je inspirator zlu, i to onoj vrsti zla kojoj je ubijanje nezaštićenih civila, pa i žena i djece normalan čin. Postojanje video zapisa maskara, tačnije besramno pravljenje zabilješke u slavu zločina je dio tog naslijeđa – sjetite se samo snimka koji su pripadnici zloglasne jedinice MUP-a Srbije, ‘Škorpioni’, sačinili 16. jula 1995. godine dok su mučki pucali u leđa Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25).
Zamislite da je Bosna i Hercegovina tih godina, za razliku od tadašnjih lidera bosanskih Srba, sada već presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Biljane Plavišić, imala Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je svjetskoj javnosti pokazala kako se čovjek i državnik odnosi prema zlu i mržnji. Naravno, suludo bi bilo i pomisliti porediti ponašanje vrha RS devedesetih i ponašanje novozelandske premijerke. Dok su ljudi iz vrha RS sistematično činili zločine i genocid da jednu paradržavu pretvore u etnički čistu državu, premijerka Novog Zelanda je ostala zgrožena zločinom i učinila sve da olakša žrtvama.
„Oni su mî“ – kazala je, i još smo čuli: „Ubojica nije predstavnik nikoga od nas i ne dijeli naše vrijednosti i vjerovanja. On nije jedan od nas.“
Premijerka Ardern svojim javnim istupima pokazala je čovječanstvu najbolje što imamo kao vrsta, civilizacijsku mjeru u reagiranju na zlo. I naravno, bilo je krasno vidjeti kako su je građani, mediji, pa i političari Novog Zelanda u tome podržali.
Njeno zaogrtanje mahramom, to jest, njeno zaogrtanje bola žrtava u religijsku univerzalnu poruku mira – u kojoj ova civilizacija može naći ne samo sklonište već i uporište u borbi protiv mržnje i normalnosti zla – dala je istinsku nadu. Nadu, koja osnažuje one snage za koje s pravom možemo kazati da, posebno iz perspektive Bosne i Hercegovine, osjećaju umor od rasprostranjene kulture nasilja i žele ustrajati u insistiranju na tome da, kako to Kur’an kaže, dobro i zlo nisu isto.
Premijerka Ardern je pokazala kako, naizgled, simbolična gesta poput pokrivanja mahramom, nosi glasniju poruku koja je više od izljeva prijetnji teroristima, na kakve smo navikli od lidera sa Zapada. Nije to bila samo poruka suosjećanja, ni njena, niti desetine hiljada novozelanđanki koje su učinile isto, nego čist izraz neprihvatanja manifesta straha i terora. Važno je istaći i to da se Novi Zeland, kao društvo uz nepatvoreno pokazivanje saosjećanja prema žrtvama, vrlo otvoreno suočio s dominantnim narativom u svijetu o „drugima“, govorom mržnje, glorificiranjem ratnih zločinaca i drugim mehanizmima koji u jednom društvu ostavljaju otvorenim put u na­silje. Ne treba zaboraviti da je, poput norveškog teroriste Andersa Breivika, krvnik s Novog Zelanda B.H. Tarrant iskazivao divljenje prema srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni za, između ostalog, genocid nad Bošnjacima.
I zbog toga, između ostalog, bilo je važno vidjeti da je međunarodni sud, presudom Karadžiću pokazao neprihvatljivost zločina, njihovo kažnjavanje, te da zlo ne smije biti norma, ma kako ga zločinci prikazivali i ma kako bila sramna šutnja predvođena ženama, liderkama iz našeg okruženja koje stoje na sasvim drugačijim civilizacijskim standardima od novozelandske premijerke. Nažalost. Kako lideri srpskog naroda iz devedesetih, slično i lideri današnje Srbije stoje na sasvim različitim civilizacijskim uzusima od Novog Zelanda. Jer dok se zločin inspiriran genocidnom ideologijom na Novom Zelandu osuđuje i pokazuje se posvemašnja solidarnost sa žrtvama te se ućutkuju usamljeni desničarski glasovi, Srbija živi na negiranju genocida i omalovažavanju žrtava. Premijerka Jacinda Andern, svome narodu ali i civilizaciji budućnosti u naslijeđe ostavlja najbolji primjer liderstva i humanizma, za razliku od onih lidera koji su svome narodu u naslijeđe ostavili sramno slavljenje ratnih zločinaca, izvršenje najmonstrouznijih ratnih zločina, dugogodišnje opsade gradova, koncentracione logore, ubistva civila, pokolje žena i djece, silovanja, masovne grobnice, ili kako je to sam ratni zločinac Radovan Karadžić nakon presude poručio, ‘pobjedu’ koja je značila Genocid nad jednim narodom.

00Sličica Želim Print

Na video snimku koji je jedan cijeli dan bio zanimljiv medijima u Bosni i Hercegovini, Azrin Hodžić povratnik u Prijedor, 11. marta bio je meta napada koji je kasnije zvanično okvalificiran kao krivično djelo zlostavljanja, mučenja i drugog neljudskog i ponižavajućeg postupanja kao i nanošenje tjelesnih povreda. Sadržaj video snimka, obraćanje, jezik sile – sve to smo već vidjeli: Ramo Osmanović, Srebrenica, 13. juli 1995. godine. Epilog događaja sa snimka iz tog julskog dana su hiljade tijela u masovnim grobnicama. Posmrtni ostaci Rame Osmanovića su pronađeni u u Zelenom Jadru kod Srebrenice, a njegovog sina Nermina – kojeg je dozivao tog 13. jula – u Snagovu, kod Zvornika.
Samo dan prije nego se dogodio napad na Azrina Hodžića, svjedočili smo i postrojavanju pripadnika četničkog Ravnogorskog pokreta u Višegradu te snimku guslarenja, s poznatim repertoarom četničkih stihova „biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Epilog četničkih ‘’postrojavanja’’ iz Drugog svjetskog rata su pokolji stanovništva na teritoriju Bosne i Hercegovine poput onoga o kojem četnički major Pavle Đurišić 13.2.1943. godine raportira četničkom vojvodi Draži Mihajloviću da se za vrijeme operacije „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“, te da su žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.“. U devedesetim godinama 20. stoljeća – ponovo progoni, ubijanja i okrutna zvjerstva poput „žive lomače“ ili masovne grobnice što su četnički prilozi historiji zla.
Nakon napada na povratnika Azrina Hodžića su uslijedila saopćenja političkih aktera u državi Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice, i to nezanimljiva čak i medijima koji se njima hrane.
Činjenica je da forma fašizma koja eksplicitno odobrava nasilje nad političkim ‹›neprijateljima›› i hrani se kultom ‹›velike›› države nikada nije nestala. U Bosni i Hercegovini, danas, postoje udruženja građana koja otvoreno baštine i zagovaraju ovakvu formu fašizma, a sljedbenici ideologije na kojoj se ona temelji skoro redovno pokazuju spremnost da je pretvore u našu realnost. Odgovor na fašizam mora biti kompleksan i sveobuhvatan, a njegov glavni segment je svakako zabrana silom zakona. U Bosni i Hercegovini Zakon nije definirao koje su to fašističke organizacije niti koja su to fašistička obilježja. Inicijative u Parlamentu Bosne i Hercegovine o donošenju takvog zakona nisu dobile podršku stranaka iz bosanskohercegovačkog entiteta RS. No, da li je to sve što se moglo učiniti, s obzirom na političke pozicije u posljednjih dvadeset godina? Apsolutno nije.
Kada je fašizam u pitanju ni za jednu državu, a s obzirom na historijsko iskustvo fašizma niti i za jednog političara u ovoj zemlji ne bi smjeli postojati ‘’mali’’ kompromisi. Nikome se ne bi smjelo dozvoliti sakrivanje iza politike kao „umijeća mogućeg“ u kojem su alternativna rješenja uvijek pod A. na spisku za dogovore.
S obzirom na to šta fašizam jeste i u kojem obliku ga živimo, osnovna premisa bi morala biti nulta tolerancija na one političke platforme koje nisu spremne izglasati zakonsku zabranu izrazima fašizma u bilo kojem obliku. To bi morala biti crvena crta ispod koje se ne prelazi na liniji otpora fašizmu.
Iako se može činiti jednostavno, to ipak nije lahko jer očito je kako ne postoji spremnost naših političara da označe tu crvenu crtu. Činjenica je da oni svi, često, od njenog nepostojanja imaju koristi. Zbog toga se između ostalog, decenijama sistemski urušavaju obrazovni sistem i akademska zajednica koja više nema mehanizme da oblikuje javno mnijenje. Tako se pogoduje onima koji ne bi politički preživjeli aktivno suprotstavljanje socijalnim i ekonomskim ‘’zahvatima’’, tačnije eksperimentima iz kojih jedino oni profitiraju pa ne bi politički preživjeli građanski bunt i političku debatu kao instrumente otpora fašizmu. Zato sloboda i sigurnost ovdje nisu pod A. na spisku državnih političara. Postoje valjda u tom njihovom paralelnom univerzumu važnije stvari, naprimjer opstati na vlasti – makar za to žrtvovali svaku ideju za koju se u saopćenjima deklarativno zalažu.
Po kanonima vjere, vjernicima, ovdje ne mislim samo na muslimane, koji misle o polaganju računa pred Svevišnjim Bogom otpor zlu morao bi biti prioritet i oni bi se – zajedno s drugima – morali zalagati za usvajanje zakona o fašističkim organizacijama i aktivno pozivati političare na odgovornost.
Fašizam je to što jeste i za njega postoji rješenje – prije svega u donošenju potrebnih zakona. Postoji rješenje i za političke izdajnike ideje stvarnog otpora fašizmu jer građani Bosne i Hercegovine, koji žele živjeti slobodu i sigurnost, će shvatiti prije ili kasnije da će fašistima – skupa s njihovim ideolozima i onima koji s njima rade kompromise – uvijek biti Ramo Osmanović ili Azrin Hodžić, tačnije ‘jedanodstotinu’.

00Sličica Želim Print

Dan nezavisnosti

Mart 01, 2019
 Na današnji dan 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su na referendumu odlučili da žele nezavisnu državu.

Obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno je i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoje iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?

I ovogodišnje obilježavanje 9. januara kao dana manjeg bh. entiteta, u Banjoj Luci, nas suočava s različitim, međusobno povezanim moralnim i političkim pitanjima.
Ove godine najviše medijske pažnje s tog događaja je poklonjeno prisustvu Dragana Čovića, koji je je predvodio ‘delegaciju hrvatskog naroda’. Na proslavi je bio i ambasador Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio. “Legitimni” predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ambasador Republike Hrvatske dali su svoj obol svečanosti posvećenoj danu kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik – osuđenici za ratne zločine i Genocid – donijeli odluku o proglašenju “Republike Srpske Bosne i Hercegovine”, a na kojoj je predsjednica RS dodijelila posthumno odlikovanje generalu Slavku Lisici osuđenom na petnaest godina zatvora zbog ratnih zločina u Hrvatskoj.
U većini komentara, osvrta i analiza ovih dana se isticalo da Čovićevo sudjelovanje na proslavi projekta u čijim temeljima su zločini nad Hrvatima i Bošnjacima, etničko čišćenje, progoni i Genocid i nije neko iznenađenje, i da je Čovićev savez s Dodikom u Banjoj Luci nastavak politike iz Graza (Boban – Karadžić) i Karađorđeva (Milošević – Tuđman) te da je na djelu udruženi politički poduhvat za podjelu Bosne i Hercegovine. U tom smislu možemo dodati pitanje: ima li sada neko kome nije jasno zašto su građani na nedavnim izborima u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića, a ne “legitimnog” Dragana Čovića? Uz to, mogu se postaviti još neka veoma važna pitanja. Predstavlja li Čovićevo slavljenje RS zbilja hrvatski politički interes? Da li zvanična Hrvatska stvarno želi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i šta znači lakrdija sa sudjelovanjem hrvatskog ambasadora u proslavi Karadžićevog 9. januara u Banjoj Luci?
Banjalučku proslavu 9. januara su ignorirali gotovo svi ambasadori u Bosni i Hercegovini i svi predstavnici međunarodne zajednice. Ipak se postavlja pitanje zašto međunarodna zajednica – u prvom redu EU koja je donijela i Rezoluciju o genocidu u Srebrenici – ne čini više? Odnosno, još konkretnije, zašto ne čini gotovo ništa da osudi i spriječi proslavljanje 9. januara kao dana RS zbog neustavnosti, a posebno jer se tim činom veličaju zločini, etničko čišćenje, progoni, silovanja i Genocid? Takvim pasivnim, ravnodušnim i kalkulantskim odnosom Evropska unija obezvrjeđuje Rezoluciju o Srebrenici koju je sama usvojila te potkopava vlastite pravne temelje i demokratsku budućnost.
Naravno da rezolucije o Srebrenici donesene u EU i u drugim evropskim i američkim parlamentarnim i državnim forumima i organima – kao i presude međunarodnih i domaćih sudova – imaju izniman značaj za budućnost, historijske nauke i pravni poredak u svijetu. Da se to ne obesmisli, EU bi morala odlučnije djelovati na političkoj, ali i zakonskoj primjeni rezolucija i presuda međunarodnih sudova. Ovako nema velike razlike između Dodikovog kršenja presude Ustavnog suda BiH i ravnodušnog odnosa Evropske unije prema negiranju i ismijavanju njenih rezolucija, a naročito prema negiranju i kršenju presuda međunarodnih i domaćih sudova.
Stoga se i pred nas Bošnjake, a u vezi s 9. januarom, postavlja važno i ozbiljno pitanje. Znamo da ne bismo trebali pridavati veliki značaj nekim folklornim, populističkim i nacionalističkim nastojanjima vlasti u RS i Srbiji da izbjegnu odgovornost pred svojim građanima za stvarne životne, ekonomske probleme i nevolje. Znamo, također, da je obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoji iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?
Posebno stoga što nema datuma koji je fundamentalnije povezan s početkom faktičke realizacije dugo pripremanog i osmišljavanog genocida.

00Sličica Želim Print

Na kraju smo 2018. odnosno na početku 2019. godine. Ovih dana katolički i pravoslavni vjernici obilježavaju svoje najznačajnije vjerske blagdane. I jednima i drugima svi upućuju čestitke: poglavari crkava i vjerskih zajednica, vjerski velikodostojnici, državnici, nosioci javnih mandata, političari, firme, trgovine, restorani. Svi čestitaju blagdane i „Novu godinu“ koja predstavlja pseudoblagdan moderne religije konzumerizma u kojoj buka, galama, razvrat, alkohol, droga, dim, šarenilo i vatrometi predstavljaju globalnu negaciju kršćanskih i svih drugih religijskih vrijednosti, strijemljenja i nadanja.
Čestitke se izriču, manje-više, u duhu političke korektnosti, diplomatski odmjereno ili konzumeristički kitnjasto, bučno i drečavo ili formalno i kurtoazno, uglavnom u oblicima i izrazima vidljivo ispražnjenim od nekog iskrenog sadržaja ili religijskog smisla. Vjerovatno su mnogo iskrenije, neposrednije, sadržajnije i više u duhu vjerodostojnog međureligijskog poštovanja, dijaloga i suživota blagdanske čestitke koje obični vjernici – pripadnici različitih vjerskih zajednica – iskazuju jedni drugima, svojim komšijama i susjedima, u svakodnevnom životu u našim džematima, župama i parohijama. O tome, međutim, malo znamo zato što medije – čija je priroda postala da proizvode demonsku koncepcije slike svijeta kao spektakla – ne zanima ništa što je tiho, obično, svakodnevno i stvarno.
Kada je riječ o čestitanjima vjerskih blagdana tu imamo još jednu zanimljivu situaciju u kojoj se suočavamo s doktrinarnim pitanjem. Čestitke koje mi, muslimani, ovih dana upućujemo katolicima i pravoslavnim u povodu njihovih vjerskih blagdana, već gotovo tradicionalno izražavamo u formi kojom izbjegavamo izreći njihov naziv jer se kosi s islamskim pogledom na Boga. Stvar je poznata: polazimo od toga da bi nam bio grijeh Boga imenovati u deminutivu, a ipak i jednima i drugima čestitamo blagdane. I ne samo to, prema islamskom učenju i našem vjerovanju Isus nije ne samo malo Bog odnosno Božić, nego nije nikako Bog. Uostalom, ni u Bibliji on nije Bog. Ali, mi katolicima i pravoslavnim i ne čestitamo blagdane koncipirane na našem učenju i vjerovanju. To bi baš bilo za čestitanje, za aferim. Ključno je da i jedne i druge (i sve) priznajemo, i da im u tom poštovanju njihovog religijskog identiteta (koji je – jasno – drugačiji u odnosu na naš) čestitamo blagdane. Unatoč tome što ove blagdanske čestitke upućuju ili su upućivali muslimanski vjerski poglavari diljem svijeta, o ovom pitanju trebali bismo imati argumentiran stav naše uleme. Kakva je bila praksa u ranijim razdobljima, u drugim podnebljima? Kako je danas u tradicionalnim sredinama u muslimanskom svijetu, u drugim govornim područjima? Ali, pitanje nema tek jezikoslovni karakter. Nije riječ samo o tome u kojoj formi, jezičkom izrazu i formulaciji nam je dozvoljeno katolicima i pravoslavnim čestitati njihove vjerske blagdane vezane za rođenje Isusa. Tu gdje i mi, muslimani, imamo nedoumice o tome kako da se izrazimo otvara se temeljno pitanje vjerodostojnosti međusobnog priznavanja.
Da li bismo u našem priznavanju kršćana (kršćani u pogledu priznavanja muslimana stoje daleko lošije – a to je druga tema) bili spremni da idemo dokle je išao Poslanik Muhammed, alejhisselam? Prema bilježenju Ibn Ishaka Poslanik, alejhi-s-selam je kršćanskoj delegaciji iz Nedžrana u Medini – koja je odbila prihvatiti njegovu poruku – dozvolio da obavi molitvu u samoj džamiji, riječima „Pustite ih da se mole!“ iako su neki ashabi bili protiv toga.

00Sličica Želim Print

Uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog.

U  Zagrebu je 10. decembra ove godine, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, promovirana knjiga hrvatskog povijesničara, obavještajca i generala Ive Lučića pod naslovom „Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“. U knjizi Lučić govori o tome kako Evropa nije ni tada (kao ni danas) razumjela Šenou koji ju je, dok su ‘Turci’ odnosno muslimani progonili kršćane, upozoravao da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor ‘viri polumjesec’ – tako nas na važnost knjige upućuje i Boris Havel, koji inače drži stanovište da se ljudi iz druge civilizacije koji dolaze u Evropu neće integrirati, te da – što će najviše kazati o Borisu Havelu – Edward Said u svojim knjigama ni u čemu nije upravu.

Međutim, nećemo ovdje o knjizi Ive Lučića niti hvalospjevu koji mu ispisuje Boris Havel. I to ne zato što takve stavove i knjige treba ignorirati. Knjiga poput Lučićeve – koje negiraju Bosnu i Bošnjake, optužuju muslimane, u islamu vide prepreku i barijeru za integraciju, negiraju ratne zločine i Genocid nad Bošnjacima, pozivaju na isključivanje te zagovaraju zidove i žice – ima mnogo u hrvatskoj i srpskoj historiografiji. Njima se trebaju baviti naši naučnici, historičari, pravnici, sociolozi i pisci. Ovdje želimo ukazati na našu muslimansku odgovornost pred takvim pogledima i ideologijama za samorazumijevanje u Evropi, kao i za naše islamsko razumijevanje Evrope.

U tom pogledu mi, muslimani Bosne i Hercegovine, ne bismo smjeli zanemariti kontinuirano djelovanje ovih anahronih, isključivih i prijetećih ideologija. Ali nas one ne bi smjele navoditi na pomisao da posustajemo u otvorenosti, dijalogu, pa i samokritičnosti. Naime, ne bismo smjeli gubiti iz vida da se naš prostor za budućnost nalazi – pojednostavljeno rečeno – između najmanje dvije Srbije i dvije Hrvatske. Radi se o tome da bismo uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog. A takvih ima mnogo. Možda i mnogo više nego što smo voljni da vidimo.

U širem kontekstu, odgovornost za naš islamski identitet, opstanak i perspektivu u Evropi ne bismo smjeli, unatoč vanjskim, političkim i globalnim poteškoćama prebacivati na ‘drugu stranu’. Ispunjavajući našu izvorno islamsku odgovornost i zadaću, morali bismo ustrajavati na kritičkom odnosu prema ozbiljnim prazninama u vlastitoj religijskoj, etičkoj i socijalnoj stvarnosti. Morali bismo mnogo više raditi na razvijanju teoloških koncepata koji će na životno vjerodostojan način odgovoriti veoma oštrim i neodgodivim izazovima što ih zajedno s drugima nalazimo u bosanskohercegovačkom društvu i evropskom političkom, pravnom i kulturnom okruženju.

Naš odgovor na knjige i ideologije koje nas vide na evropskoj ‘stranputici’ mora ostati u strpljivoj i nepokolebljivoj privrženosti dijalogu, solidarnosti i prijateljstvu. Tako ćemo, uvećavajući šansu za onu drugu Srbiju, za onu drugu Hrvatsku i za onu drugu Evropu, proširiti vlastiti identitet i perspektivu. Tako ćemo uvećati šansu i za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige „Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ a pod naslovom Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu, vidi njemački teološki mislilac Karl-Josef Kuschel:

„Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Međureligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svim svojim užasnim ambivalentnostima – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća. Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam postaje fanatičnom propagandom“.

00Sličica Želim Print

Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati.

Kada su vakife, sestre Hatidža i Safija Đugumija odlučile uvakufiti parcelu zemlje u Sarajevu, i pokloniti je u trajno dobro za potrebe muslimana davne 1792. godine nije bilo naznaka da će muslimani Bosne i Hercegovine imati svoju islamsku visokoobrazovnu ustanovu, na kojoj će znanja stjecati muškarci i žene zajedno i koja će, stoljećima kasnije, na njihovom vakufu izgraditi studentski dom. Poznata je činjenica da su od prvih muslimanskih generacija, u višestoljetnoj islamskoj praksi i tradiciji, žene bile značajne vakife za dobro zajednice muslimana, ali zanimljivo je, kako su kod nas, ženski vakufi najčešće povezani s džamijama i obrazovanjem. Istraživanja o ženskim vakufima su pokazala da su muslimanke svoj imetak najčešće darivale upravo u ove svrhe: podizale su džamije, medrese, mektebe, te zavještavale nekretnine i novac za potrebe djece u obrazovnom sistemu.

Istraživanja dr. Kerime Filan, mr. Selme Avdić i Ahmeda Mehmedovića donijela su nam značajne podatke o vakifama, kakva je bila naprimjer Šahdidar, koja je u 16. stoljeću uvakufila značajnu sumu novca i kuću u Sarajevu, te odredila da se od tog novca izgradi mesdžid i škola. I nije ona jedina, prema tekstu dr. Kerime Filan Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, u popisu 1092 vakufname iz osmanskog perioda koje se odnose na prostor Bosne i Hercegovine zabilježeno je da se 249 odnose na ženske vakufe, što znači da se od ukupnog broja vakufnama sačuvanih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci oko 23 % odnosi na ženske vakufe. Ako se dodatno izdvoji područje Sarajeva, kako to u članku Darežljive Sarajke i njihovi vakufi od osmanskog perioda do danas navodi Selma Avdić Hajrović dolazimo do podatka da od 364 vakufname koje se odnose na Sarajevo, 132 ili 36% pripadaju ženama. Žene su bile značajne vakife i u drugim područjima i gradovima Bosne i Hercegovine, a ova istraživanja su pokazala da su, pored toga što su bile vakife, nekada bile i upraviteljice vakufa, što je značilo aktivne članice društva, koje su utemeljenjem vakufa dale, između ostalog, svoj pečat bosanskohercegovačkoj muslimanskoj zajednici. Da je takav odnos muslimanki prema svojoj zajednici i dalje živ, pokazuju i brojni ženski vakufi sadašnjice, pa je tako u 2013. zemlju u Zvorniku vrijednosti oko 800.000 KM uvakufila Hajra Denislić Kapetanović; 2015. godine zabilježeno je da je najstaknutiji vakuf onaj Fatime Dedić iz Bihaća, a kratak pregled uvakufljenja posljednjih godina pokazuje da muškarci i žene, zajedno doprinose i na ovom polju.

Iako je povod ovoj temi otvaranje studentskog doma na zemljištu koje su uvakufile dvije žene, uvijek ima razloga podsjećati na to kako su u Bosni i Hercegovini žene i muškarci čuvali i gradili autentičnu islamsku tradiciju i islamske institucije. Naša zajednica, izvorno i autentično počiva na tom zajedništvu u dobru. Žene i muškarci kod nas čine zajednicu u džamijama, islamskim školama, i u društvenom kontekstu općenito. U vremenima modernih političkih i društvenih izazova za muslimane Bosne i Hercegovine njihovo zajedništvo imalo je ključnu ulogu u prevazilaženju problema koje su ti izazovi donosili. Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati. Stoga su posezali ili posežu za tuđim i za naš kontekst daleko kompliciranijim rješenjima koja su im se činila, autentičnijim i ‘islamskijim’, a koja u osnovi predstavljaju bijeg u neslobodu. Zajedno možemo bolje, a naša duboko ukorijenjena živa islamska praksa i tradicija, može biti naš najčvršći oslonac u otklanjanju takvih, prije svega, nepotrebnih i lažnih dilema koje se nameću našoj muslimanskoj zajednici.

00Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine