Red u svemiru naziva se Mizan- Kosmos, Red u prirodi Sunnetullah-Determinizam, Red u komunikaciji između Boga i čovjeka- Objava preko Poslanika, Red u srcu- Iman, Red na duši Ahlak- Moral i Savjest, Red u glavi- Akl, Um i Razum, Red u društvu- Islam, Red i Putokaz u srcu iznutra- Kelime i Šehadet- Tevhid ili Monoteizam, Red i Putokaz izvana u prostoru- Kibla, Kjaba, Behtullah, Red u mišljenju iznutra- Svijest, Red u mišljenju izvana- Logika, Red u govoru iznutra Sidk- Istina, Red u govoru izvana- Retorika, Red u prvom, iskonskom i primordijalnom odnosu jeste Ibadetullah- robovanje Jednom Jedinom Stvoritelju, Red u drugom odnosu,  jeste poštivanje, priznavanje roditelja, oca i majke, Red u prošlosti Misak, Ahd, Vasijjet- Tradicija, Red u načinu života i ponašanju, Sekafetun- Kultura, Red između imućnih i siromašnih je obavezna, na vjeri utemeljena solidarnost- Zejhat, Sadekatul- Fitr i Umjerenost svih ljudi, Red u Salatu- Saff, Red među životinjama- Parenje i Instinkti, Red u sekularnim i instiktivnim odnosima između ljudi i žena, bića i stvorenja iste vrste a različitih spolova jeste Nikjah- Brak, Red u Slobodi je- Odgovornost, Red za Mogućnost je Dužnost, Red za Pravo je- Obaveza, Red za Estetiku je Etika, Red u životu je Hakk- Istina, Red u zakonu iznutra za sva stvorenja je Adl i Kist- Pravda i Pravičnost i Red u zakonu izvana je Šerijat. Kur'an svjedoči postojanje univerzalne, unutar iskonske i neprekinute i primordijalne tradicije, Istine i Pravde u svakom narodu, u svim generacijama i na svim prostorima: „Među svim narodima, u svakom vremeni ima onijm koji upućuju Istini i koji na temelju  Istine pravedeno sude. I u narodu Musaovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji na temelju Istine pravedno sude.“ (El-Earaf, 159. i 181.) Za temu teksta bitne su tri riječi: Hakk, Adl i Kist. Riječ Hakk ima četiri fundamentalna značenja: 1) Allahovo ime, 2) Istina, 3) Osnovna norma i 4) Pravo. Prema Ku'anu i Hadisu, Allah je Izvor Istine, Osnovne norme i Prava: „Istina, Osnovna norma i Pravo- Hakk je od Gospodara tvoga, zato nikada u to ne sumnjaj.“ (Ali Imran, 60.) Istina, utemljena na religiji, po Objavi daje život svakoj kulturi i ona je temelj Pravde i pravičnosti. Laž, potpuna suprotnost Istini, izaziva smrt svake kulture. Svi pravi, zdravi i plemeniti odnosi, veze i komunikacije počivaju na Istini- laž truje, izboličava, unakažuje, razara i kida odnose i komunikacije među ljudima. S pravom se kaže, samo je Istina lijepa, a stvarnost, ma koliko velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. U pravu Istina je najviša pravna norma iznad koje nema veće norme. Zapravo, to je norma koja prethodni svim drugim normama i čije se važenje ne može izvesti iz bilo koje druge nrome zato što je ona izvor, sadržaj, značenje, temelj, granica i mjera svih drugih normi i pravila koja moraju biti saglasna s njom. Ne samo to, sadržaj i supstanca Adla- Pravde i Kista- pravičnosti u Islamu je Hakk- Istina. Pod Adlom- Pravdom u univerzalnom smislu podrazumijeva se red, poredak, sistem, harmonija, sklad i ekvilibrij u i između svemira, prirode, svijeta, života, čovjeka i ljudi. To je također opći princip koji podrazumijeva da svaka stvar, stvorenje i biće u anorganskom, organskom, biljnom, životinjskom, ljudskom i svemirskom svijetu bude ono što jeste i da bez zapreke i ikakve smetnje služi onoj funkciji i cilju koju mu je Allah namijenio. „Mudar i ozbiljan politički sistem oponaša prirodu u svome životu i svojim djelima, on je smješten u tačan odnos i simetriju sa svjetskim poretkom i sa načinom postojanja, prema kojem žive stalna tijela, koja se sastoje iz privremenih dijelova. Religija nije samo čovjekov duhovni oblik već je i sami bitni ustavni princip. Ona je etička osnova ustavnog poretka političke vlasti, zato što razvija ideju dužnosti, koja obavezuje građane na valjano djelo u zajednici, i ona starinom (tradicijom) i nepromjenjivošću svojih ustanova (potpora poretku) pogoduje i moralnosti i disciplini, reda i kulturi“, piše Edmund Burke. Šta znače ustavi, zakoni, norme i slobode bez Boga, Istime, Osnovne norme i Pravede mudro suvislo i nezaboravno upozorava Learned Hand: „Šta mislimo kada kažemo da smo prije svega u potrazi za slobodom? Često se pitamo, ne polažemo li previše nade u ustave, zakone i sudove (normativizam i pravni formalizam?) To su lažne nade, vjerujte mi, to su lažne nade. Sloboda se nalazi u srcima ljudi i kada se tamo ugasi, nijedan sud ne može joj pomoći. Ali, dok se tamo nalazi, ne trebaju joj ustavi, zakoni, ni sudovi da je spase. A šta je sloboda u srcima ljudi? To nije sloboda da radimo ono što nam padne na pamet. To je negacija slobode koja vodi njezinom uništenju. Društvo u kojemu ljudi ne priznaju nikakav autoritet (od Boga Osnovnu normu iz koje se izvodi ustav) nad svojom slobodom ubrzo postaje društvo u kome sloboda počinje pripadati samo nekolicini divljaka.“ Dostojevski je još jasniji i direktniji: „Bez vjere u Boga ne može se uspostaviti pravda ni na površini dječije suze.“ Pjesnik Brana Miljković odsudno se pita: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.“ Hoće pod dva bezuvjetna uslova: „Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama su dva nepobitna dokaza da ima i postoji Bog,“ kaže Kant.

Slijedi nezaobilazno i neizostavno pitanje, šta je to što najviše ugrožava: Istinu, Pravdu, Pravičnost i Kulturu. Na prvom mjestu to je svjesna, sistemska, planirana, programirana, proračunata i ciljana laž: „I Istinu za laž ne prodajite i ne miješajte i Istinu svjesno u znanju i proračunato ne ukrivajte.“ (El-Bekare, 42.) Na drugom mjestu, posebno Istinu, Pravdu i Pravičnost ugrožavaju oni ljudi koji imaju moć, izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, a sude i presuđuju bezobzirno, beskrupulozno, prvenstveno po svojim željama, strastima, požudama, pohotama i instiktima: „O Davude (a Davud je bio i kralj) Mi smo te Halifom- Povjerenikom na Zemlji učinili zato sudi ljudima na temelju Istine po Pravdi i nikako se ne povodi za strašću da te odvede sa Allahova puta. One koji zbog strasti skreću i zalutaju sa Allahova puta čeka teška i bolna patnja na Onom svijetu, zato što su zaboravili na Dan u kome će se račun polagati.“ (SAD, 26.)

ržnja i samovolja su dva otvora koji razaraju, truju i uništavaju veze, odnose, relacije i komunikacije među zajednicama, društvima, narodima, rasama i nacijama, na isti način kao što maligni tumor ili rak razara i uništava pojedinačni ljudski organizam. 

Na trećem i četvrtom mjestu Istinu, Pravdu, Pravičnost i zakonito suđenje ugrožavaju krivo svjedočenje i izbjegavanje svjedočenja iz bilo kojih razloga i po bilo kojim osnovama: „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu, ili na štetu roditelja svojih i rođaka, bili oni bogati ili siromašni, pa Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti- kako ne biste bili nepravedni! A ako namjerno i svjesno budete krivo svjedočili i svjedočenje iz bilo kojeg neopravdanog razloga izbjegavali, pa Allah zaista zna ono što radite.“ (En-Nisa, 135.) Princip primjene Pravde i Pravičnosti u Islamu počinje od sebe, svoje djece i žene, roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja, dakle najbližih i najdražih, do nivoa etnosa, plemena, naroda, nacije i države, a ne od nivoa naroda i države pa se nikada ne stigne do sebe i svojih. Ko prema sebi i svojim najbližim položi ispit Pravde i Pravičnosti, on je sobodno i neustegnuto pravedan prema svim ljudima, stvorenjima i svjetovima. Kako Poslanik kaže: „Iz nefseke summennase- Od sebe prema ljudima sa Pravdom kreni.“ Za ostvarivanje Pravde u državi, kada se položi prvi i presudni ispit prema sebi i svojima od presudnog je značaja pravovremena i primjereno situaciji, adekvatna primjena zakona. Zato je etika zakon pojedinca, a zakon zajednice i države je Pravda i Pravičnost kroz cjelokupni normativno- sudski sustav. Bitno je upozoriti da su dva ključna izvora paganske svijesti koji ruše i guše: Istinu, Pravdu, Pravičnost, pa i Kulturu, a to su: krv i tlo koji kroz nepozitam zemljake, rođake, prijatelje, šund, kič i snobizam ruše sve principe Onog i pravila ovog svijeta. Tu su u pitanju pogubne paganske fikcije i zablude- zlo to su drugi, naš je zato što je naš, po tlu je krvi, uvijek i u svemu bez obzira na to šta i kako radi u pravu, a drugi zato što nije naš, po tlu i krvi i što je od nas različit i drugačiji unaprijed, uvijek i u svemu u krivu. Istinu, Pravdu, Pravičnost, Kulturu ugrožavaju ali i otvoreno društvo u pitanje dovode lične, subjektivne i personalne psihopatološke stereotipije, predrasude i zablude kao što su samovolja, mržnja iz klasnih, rasnih, etničkih, jezičkih, nacionalnih, teritorijalnih, imovinskih, statusnih ili bilo kojih drugih izvanjskih razloga. Ovo su peti i šesti razlog, zamka i zapreka za pravedno društvo i vladavinu prava i zakona: „I neka vas mržnja i samovolja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnom hramu (Bejtullahu), nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti a ne pomažite i ne učestvujte u grijehu i neprijateljstvu i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava. O vjernici, obaveze i dužnosti prema Allahu izvršavajte, u ime Allaha pravedno svjedočite! Neka vas mržnja i samovolja koju prema nekim ljudima nosite nikako i nikada ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti i čestitosti i bojte se Allaha, jer On je o svemu obaviješten i sve zna ono što radite.“ (El- Maide, 2.)

Mržnja i samovolja su dva otvora koji razaraju, truju i uništavaju veze, odnose, relacije i komunikacije među zajednicama, društvima, narodima, rasama i nacijama, na isti način kao što maligni tumor ili rak razara i uništava pojedinačni ljudski organizam. Nesagledivu opasnost od samovolje, mržnje za pojedinačni, grupni i zajednički život ljudi uočava svaki vispren, mudar i odgovoran čovjek: „Na mržnju je uzvraćajte mržnjom. Za Bosnu mržnja je slijepa ulica. Mržnja ne razara samo naše duše, ona razara ono što mi nazivamo samim bićem Bosne“, govorio je Alija Izetbegović u „Zetri“ 2. oktobra 2002. godinem, samo pet godina nakon genocida kozmičkih razmjera nad njegovim narodom. Pored navedenih zapreka u slijeđenju Istine, realizaciji Pravde i Pravičnosti, putem suda i zakona, kao što su laž, strasti, krivo svjedočenje, izbjegavanje svjedočenja, samovolja i mržnja, po bilo kom neutemeljenom osnovu, sedma i osma pogubna zapreka Istine, Pravde, Pravičnosti i Zakona su: ukoliko su u ljudima, posebno u sudijama i ljudima od moći i vlasti, lični, bilo koji ovodunjalučni interesi i materijalne koristi veće i preće od svega i svakoga i ukoliko je u tim ljudima strah od bilo koga i od bilo čega veći i jači nego od Allaha i odgovornosti pred Njim: „Mi smo objavili i spustili u Tevratu, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici i poslanici, koji su bili Allahu predani i pokorni, te čestiti i učeni ljudi, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi. A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio oni su pravi kjafiri.“ (El-Maide, 44.) Domingue Moisi primjećuje nesagledive opasnosti za ljudstvo u cjelini: „Iznenadan gubitak važnosti, pojma, Istine, povratak sile u centar međunarodne političke scene i strukturalna kriza demokracije.“ Deveta neizmjerna i nesaglediva opasnost za Istinu, Pravdu, Pravičnost i zakon jeste uzimanje šejtana i njegovih sljedbenika džinna i ljudi nevjernika kao i pagana, zatim teških i nepopravljivih griješnika za autoritete u ustavnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti. Ne samo da se takvi ne smiju izabrati, nego im se ne smije nikada nikakva potpora, olakšica, pomoć i podrška na takvim pozicijama davati. Ako se tako ne postupi, slijedi i njima i nama propast zato što smo se solidarisali i dali podršku neredu, nepravdi, samovolji i nasilju: „Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi i da im on bude vrhovni autoritet, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede i zavede. Kad im se kaže: „Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika! Vidiš munafike kako se od tebe potpuno okreću. I kada im šejtan kao lijepa sva njihova djela predstavi pa im kaže: „Niko vas danas ne može savladati i pobijediti jer sam ja vaš zaštitnik. Takvi ljudi postaju potpuno slični šejtanu koji kaže čovjeku budi nevjernik i negator Istine, Pravde, Pravičnosti i Zakona, pa kad ga čovjek posluša i postane nevjernik, šejtan trijumfalno kaže: Ti se mene više ne tičeš ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova bojim. Ti idi Pravim putem kao što ti je naređeno i nek tako postupe i vjernici koji te slijede i koji su uz tebe i obijesni i nasilni i nepravedni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite. I nikada ne držite stranu i liniju onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći.“ (En-Nisa, 60. i 61., En-Enfal, 48., El-Hašr, 16. i Hud, 112. i 113.). Šta je pojedinčani, posebni i opći lijek od devet navedenih opakih i opasnih zamki? Jezgra Pravde, temelja zajednice i države u Islamu jeste od Allaha svakom narodu u svakom vremenu objavljena Istina. Pravičnost, suđenje i svjedočenje sa najboljim, najkvalitetnijim, najsposobnijim i najmoralnijim ljudima se čine isključivo u ime Allaha, iz čega poteječu korist i dobrobit za sve ljude tako što se ostvaruje stabilna i sigurna država, red i mir za sve, harmonično društvo i sreća za sve. Tako se ostvaruju moralni pojedinci i pravedna zajednica. Time se potpuno zaštićuju vjera, život, čast, potomstvo, imovina, pravo na rad, znanost i spoznaju svakog čovjeka, naroda, rase i konfesije. U okviru ustavno-pravne i političke teorije to se zove ustavni poredak ili vladavina prava. Pod ustavnim poretkom, u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva se suštinski i značenjski pravna država i vladavina prava, pomoću općih, objektivnih i bezličnih, za sve građane istih zakona. To znači i princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon, a ne arbitrarnost i diskrecionost, i u kome osnovna prava čovjeka ne samo da predstavljaju najvišu vrijednost, već su i na odgovarajući i institucionalni način garantirana i osigurana. Uz institucionalnu, izvanjsku, pozitivnu garanciju, potrebna je i vjerska i unutrašnja preko savjesti ljudska garancija ljudskih prava: „Alla vam naređuje i zapovijeda da odgovorne i za zajednicu bitne službe onima koji su ih u svakom pogledu dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da na temelju Istine pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve čuje i vidi. O vjernici, pokoravajte se Allahu i slijedite Poslanika i budite lojalni vašim legitimnim i legalnim predstavnicima. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (En-Nisa, 58. i 59.) U prilog Pravde Poslanik kaže: „Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci.“ (I.P.H. 216.).