50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

 

Na putu Bratunac-Konjević Polje nalazi se selo Kravice sa većinskim srpskim stanovništvom. U Kravici na desnoj strani nalazi se betonski montažni hangar koji je pripadao Zemljoradničkoj zdruzi (ZZ) Kravica. Svojevremeno je korišten za čuvanje poljoprivrednih proizvoda. Hangar je dug 60 metara, širok 10 metara, a visok 4 metra. U julu 1995. godine ovaj hangar je bio mjesto jednog od najbrutalnijih masakara tokom genocida u Srebrenici. Procjenjuje se da je u ovom hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 Bošnjaka. 

Kolona bošnjačkih civila, većinom muškaraca i dječaka koji su se pokušavali probiti prema slobodnoj teritoriji bila je izložena konstantnom granatiranju i zasjedama od strane Vojske i Policije Republike Srpske. Dana 13. jula jedan dio kolone je zarobljen i sabran na livadi u Sandićima. 

Svjedok na suđenjima pred Sudom BiH S-110, koji je bio pripadnik MUP RS i insajder na suđenju svojim bivšim saborcima, opisuje detalje u Sandićima: „Na livadi Sandići ja sam bio blizu kuće sa koje je Zoran Lukić pozivao muslimane megafonom na predaju. Gledajući prema šumi, prema potoku, iza leđa je putna komunikacija, desno krilo je prema Konjević Polju gdje je kuća sa koje je pozivano, a mi smo oko kuće vršili pretres i sprovođenje prekoputa u odnosu na livadu. Lijevo do nas do hangara Kravice je bio I i II vod Šekovačkog odreda, a desno krilo od nas, odnosno od kuće sa koje je pozivano je nastavljala plava zvornička policija… u pretresu je učestvovao Šekovački vod, a prije nas Šekovački vod je obezbjeđivao zarobljenike na livadi, mi smo bili po dva čovjeka uz put. Komandir je naredio da krenemo i sprovdemo te ljude u ZZ Kravica. Rekao je da će sve biti postreljano i pobijeno.“ 

Zarobljeni Bošnjaci su prevezeni autobusima ili natjerani da hodaju do Zemljoradničke zadruge Kravica. Zarobljeni su dovođeni do hangara u nekoliko navrata gdje su ih čekali pripadnici Specijalne policije MUP RS, i to: odreda „Šekovići“, „Skelani“ i „Centra za obuku Jahorina“, te određen broj pripadnika Vojske Republike Srpske. Oni su počeli da maltretiraju i pljačkaju zarobljene dok je nekoliko izvedeno i na licu mjesta ubijeno. Procjenjuje se da je u hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 ljudi. 

Haso Hasanović jedan je od rijetkih koji je uspio da pobjegne iz hangara. Ovaj svjedok je uspio pobjeći iz hangara kada mu je jedan vojnik dao posudu da ode nasuti vode. Hasanović navodi, kada je došao do česme da je tada ugledao nekoliko tijela ubijenih Bošnjaka civila među kojima i djevojčicu prerezanog grla: „Kada sam vidio tu djevojčicu zaklanu, koja se još uvijek tresla... toga se sjećam. I znam da sam tražio moju kuću i vodu jer sam bio izgubljen od straha. Kad mi se vratila pamet pomislio sam što ja više tražim, što ne bježim... i počeo sam bježati.“

Predvečer, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS počeli su da pucaju na zarobljenike u hangaru i da bacanju ručne bombe kroz prozore i vrata zadruge. Svjedoci S1 i S2 jedini su preživjeli masakar u hangaru. S1 svjedoči: „Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika.“

U drugom kraju hangara bio je S2: „Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele.“ 

U narednih nekoliko sati, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS su pucali po tijelima i bacali ručne bombe i druga eksplozivna sredstva kako bi ubili ranjene i preživjele koji su se skrivali ispod tijela. 

Naredno jutro, 14. jula, nekoliko preživjelih iz zadruge su izvedeni i natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pjesme, a potom su strijeljani. Nekoliko vojnika je određeno da uđe u zadrugu i da provjere ima li preživjelih, te da ih „vakcinišu“, odnosno da ih likvidiraju.

Video snimak

Beogradski novinar Zoran Petrović zvani Piroćanac, ušao je u Srebrenicu zajedno sa srpskim oficirima. Kamerom je snimao pobjednosni ulazak Vojske RS u Srebrenicu. Već 14. jula je dvadesetominutni izvještaj pod naslovom „Operacija Srebrenica“ emitovan na beogradskoj televiziji Studio B. To je bio prvi i zadnji put da je taj izvještaj emitovan. Jedan od najznačajnijih dijelova ovog video izvještaja je snimak ZZ Kravice 14. jula na kojoj se vidi gomila mrtvih tijela pred ulazom hangara. Poslije je Petrović nekoliko segmenata sa nemontiranog snimka presnimio i time uništio snimak, međutim haški istražitelji su uspjeli pribaviti kopiju originalnog snimka. 

 

Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna  kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ.

Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.

 

MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja 

 

„1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim  tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova.

Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.

Za naš list povodom 25. godišnjice genocida u Prijedoru piše Sudbin Musić, svjedok genocida u ovom gradu i njegovoj okolini, a koji je nakon rata aktivni sudionik traganja za pravdom preživjelih logoraša i porodica žrtava genocida

IDENTITET.LU: Početkom mjeseca marta, javnosti je predstavljena knjiga „Sjećanje na bosanski genocid: pravda, pamćenje i poricanje“. Možete li nam reći nešto više o specifičnostima i značaju te publikacije s pozicije njenog urednika?


U znak zahvalnosti Kanadi za sve što je učinila za istinu o največem zločinu poslije holokausta u Evropi, genocidu u Srebrenici i za pravdu za žrtve tog strašnog zločina, Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida, Kanada koji broji više od 100 istaknutih svijetskih istraživača genocida i aktivista za ljudska prava i slobode se pismeno obratio predsjedniku - spikeru Kanadskog parlamenta gospodinu Geoff Regan sa molbom da se Cvijet Srebrenice, simbol genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, uruči svim članovima Kanadskog parlamenta.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija