Svaki čovjek pojam ljubavi, njene vrste i karakteristike, može ispravno razumjeti samo uz osobe koje ga iskreno vole. Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Najčešće prve definicije i tumačenja ljubavi saznaju od ljudi koji ih ne vole i koji će im iskazati ljubav samo da bi ostvarili svoj interes, odnosno iskoristili ih na najnemoralniji način. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Slušali smo hutbe i predavanja o namazu, postu, zekatu, učenju Kur’ana, Džennetu i Džehennemu... ali ne i o ljubavi. Ljubav je postala precijenjena fraza rijetkih romantika, istrošena vrijednost konzumerističke umjetnosti, suvišan detalj ozbiljnih razgovora? Je li uslijed suvremenog trenda komercijalizacije i vulgarizacije pojam ljubavi kod muslimana dobio značenje tabu-riječi koja ne dolikuje svakodnevnim temama, a kamoli predavanjima s ciljem duhovne nadgradnje i oplemenjivanja? To se dalje reflektira i na sam razgovor o emocijama. Kao što mnogi „podrazumijevaju“ ljubav o čemu nema potrebe govoriti, kamoli naglašavati, tako pristupaju i emocijama ili, pak, smatraju da dijete treba spoznati emocije od i kod majke, a ne oca.

Nebulozne navike

“Dugo vremena se pogrešno vjerovalo da je primarna uloga očeva osigurati materijalne uvjete za porodicu. Isto tako se pogrešno vjerovalo da su emocije samo ‘za’ i ‘od’ majke, ili žena općenito. Ovakva vjerovanja su još uvijek, nažalost, duboko ukorijenjena u tradiciji Bošnjaka. Uz to, naša tradicija je dugo njegovala pogrešnu percepciju da su emocije, uglavnom iskazivanja ljubavi, pažnje, nježnosti, radosti, to jest ugodnih emocija, suvišne i nepoželjne, a često smo čuli da su ‘žene emotivne, a muškarci agresivni’, ne treba pokazivati emocije ili barem da muškarci/očevi ne trebaju pokazivati ljubav otvoreno. Posljedice takvih pogrešnih vjerovanja se ogledaju u ozbiljnim štetnim posljedicama po djecu kasnije u njihovom razvoju“, kazala nam je ovom prilikom psiholog doc. dr. Selvira Draganović, profesorica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.

Prema njenim riječima očeva aktivna uključenost u odgoj djece i njegova emocionalna dostupnost su ključ podsticajnog psihofizičkog razvoja djece, a od posebne važnosti je emocionalna povezanost očeva i djece. Studije pokazuju da, uključenost očeva u odgoj djece i njihova emocionalna dostupnost kroz, naprimjer, pružanje utjehe djetetu kad se uznemiri, rezultira izgradnjom zdrave slike o sebi i samopouzdanja kod djece.

Zakasniti s emocijama i komunikacijom

“Samopouzdanje ili bolje rečeno njegov manjak ili višak može biti uzrokom mnogih i ozbiljnih psiholoških problema. Isto tako istraživanja govore da aktivno i brižno očinstvo rezultira boljim akademskim postignućem djece, boljim jezičkim i intelektualnim vještinama i funkcijama, razvijenijim pozitivnim spolnim ulogama te boljim kognitivnim, ponašajnim, fizičkim i psihičkim zdravljem. Očevo aktivno učešće i emocionalna veza sa djecom šalje signal odobravanje i prepoznavanja djeteta kao individue i njegove ili njene ličnosti što pomaže djetetu da postane neovisnije i samopouzdanije, te je prediktor bolje prilagodbe djece kasnije. Međutim, treba znati da izgradnja emocionalna veze između oca i djeteta počinje još u ranom djetinjstvu, po samom rođenju pa i prije ili tokom same trudnoće“, kazala je dr. Draganović.

Upravo “kašnjenje“ s emocionalnim povezivanjem oca i djeteta rezultira slučajevima kada otac dođe kod lokalnog imama i opiše mu svoju situaciju, koja bi se u najkraćem mogla predstaviti: dijete ne komunicira s ocem, ne iznosi mu svoje mišljenje, ne želi s njim podijeliti ono što ga tišti što ostavlja sumnje da mu je dijete depresivno ili sklono određenim porocima. Imami u ovoj situaciji prepoznaju dugogodišnje odsustvo komunikacije između oca i djeteta, ali ne mogu jednostavno kazati: “Teško dijete može s vama pričati sada, kada već dvadeset godina niste s njim pričali niti je imao osjećaj slobode da razgovara s vama o njemu važnim temama“.

Pseudo-zreli roditelji

Prema riječima dr. Draganović treba znati da je emocionalna nedostupnost često pokazatelj nezrelosti i psiholoških poteškoća roditelja.

“Koliko god teško bilo vjerovati, emocionalno nedostupni roditelji imaju mnoštvo vlastitih problema koji sežu do njihovog djetinjstva. Roditelji koji nisu u stanju zadovoljiti emocionalne i psihološke potrebe svog djeteta često to nisu u stanju, jer ni sami nisu to dobili od svojih roditelja. U određenom smislu, neki emocionalno prazni roditelji zaslužuju suosjećanje, jer su često emocionalno potrošeni odrasli koji ne znaju kako da se nose s vlastitim emocionalnim i psihološkim potrebama, što ne znači da se to ne može, uz stručnu pomoć prevladati. U suprotnom, takvi roditelji mogu postati odbacujući, emocionalno udaljeni, nezreli, egoistični ili narcisoidni, vole samo sebe, ili su vođeni stalnom željom za uspjehom. Drugim riječima rečeno, takve osobe nisu u emocionalnom smislu ono što njihova navedena ili hronološka tvrdi, to jest, pseudo-zreli su. Takav roditelj održava negativne obrasce ponašanja zbog nedostatka samosvijesti, što rezultira ozbiljnim posljedicama po dijete“, istakla je Draganović.

Posljedice po dijete

Dr. Draganović je ukazala na posljedice nedostatak emocionalne veze oca s djecom, a koje se mogu prepoznati u brojnim porodicama, iako se ne percipiraju i ne imenuju na ispravan način.

“Rezultat nedostatka emocionalne veze s ocem ogleda se u djeci koja se razvijaju u emocionalno gladne mlade i odrasle osobe koje čeznu za nježnošću, sigurnošću i ljubavlju koju nikada nisu primili, a mogu izrasti u odrasle osobe koje su rigidne, što se ogleda u nespremnosti na fleksibilnost i kompromis kada je to potrebno, imaju nisku toleranciju na stres, to jeste nemogućnost toleriranja stresa na zreli način, brzo ‘planu’ i ‘zapale se’, emocionalno su nestabilne pa čak i agresivne osobe pa imaju izljeve bijesa: prijete, fizički i verbalno su agresivni, demonstriraju samoubilačke nagone pa vole opasne aktivnosti, sklone su samopovrjeđuju, nemaju granice i lahko ih je eksploatisati, zloupotrijebiti, zlostavljati, manipulisati njima, nestabilni su u bliskim vezama pa tako imaju više partnera ili prijatelja koji stvaraju više problema nego zadovoljstvo. Također, traže posebnu pažnju, pohvalu, priznanja ili potporu pod svaku cijenu. I što je najtužnije pa i tragično, takva djeca se često razvijaju u tinejdžere i odrasle koji se, također, bore sa životom: imaju brojne psihološke poteškoće i probleme itd.“, kazala je Draganović.

Upravo nedostatak emocionalne veze s roditeljima u djetinjstvu, vjerovali ili ne, utječe na uspostavljanje bliskih veza kasnije te interakciju s drugim osobama.

“Ljubav, pažnja, adekvatno ispoljavanje emocija u djetinjstvu rezultira takvim osobinama u odrasloj dobi, dok zanemarivanje, zlostavljanje može rezultirati nedostatkom osobina samozaštite ili ljutnjom i poteškoćama uspostavljanja bliskih veza, strahom od vezivanja ili voljenja drugih, sebičnošću, samoživošću, zloupotrebom opojnih sredstava, nedostatkom identiteta i cilja, gubitkom nade, vjere i uživanja. Sve ovo nam može pomoći da razumijemo zašto se neki mladi teško odlučuju za brak, imaju poteškoće ostanka u braku i slično“, zaključila je Draganović.