Crna i skoro sasušena krv širila se oko kratera, zajedno sa smrtonosnom lepezom plitkih tragova koje su šrapneli ostavili u betonu; desno, umrljane krvlju, ležale su duguljaste hirurške škare; lijevo, prozirnozelena školska garnitura geometrijskih elemenata. Pravougaoni trougao, potopljen u lokvicu krvi, koji je samo pola časa ranije bio izložen na nekom od prevrnutih pijačnih stolova; štandovi, probušenih krovova, kao naletom vjetra nabacani jedan na drugi, vidjeli su se u pozadini tog tmurnog, ali suhog, neuobičajeno suhog dana za februar, barem u Sarajevu. Bio je peti februar 1994. Najgore se već desilo, bilo je rano poslijepodne kada su policijski istražitelji stigli na mjesto masakra.

Dan ranije, na Dobrinji, izgladnjeli stanovnici ovog dijela grada čekali su u redu za humanitarnu pomoć kada su nebo zaparale tri granate, ispaljene jedna za drugom. Jedna je pala tik uz zgradu, ostavljajući crne tragove na zidu i lomeći staklo na prozorima, druga na samu ivicu trotoara. Krv se miješala i gubila u blatnjavom tlu. Snijeg se tek bio počeo topiti; izvan sjene zgrade, tlo je bilo suho i mrlje krvi oko jedine zaostale cipele bile su jasne. Ne previše daleko, čule su se nove detonacije i pokoji pucanj. Druga granata pala je u blizini javne garaže na Dobrinji; krvavi trag vodio je sa okrnjene betonske klupe u blizini ka unutrašnjosti malog zemljanog igrališta, i tu prestajao, naglo, onako kako život može biti prekinut. Pucnji automatskog oružja bili su bliži ovaj put i policijski snimatelj nekoliko je puta prekidao svoj posao. Visoki muškarac u "montgomeri" mantilu, koji se u jednom trenutku pojavljuje na videosnimku, u blizini pogođene zgrade na Dobrinji, kaže nekome iza sebe: "Prvo ćemo uraditi ovo, pa onda idemo dalje!"

Ključni svjedok "To sam ja", odgovorio je Mirza Sabljica na pitanje tužitelja Chestera Stampa. Sabljica je jedan od četvorice balističara koji su u to vrijeme radili u sarajevskoj policiji. Njegove starije kolege Hamdija Čavčić, Zlatan Međedović i Borislav Stankov nisu više među živima; kada se pojavio u sudnici, nastupila je grobna tišina. Na galeriji su spušteni zastori i kada su podignuti, na mjestu za svjedoka bio je uspravljen zaslon, koji ga je trebao zaštititi od pogleda iz sale. Sabljica je bio dugo najavljivani i, sa nestrpljenjem na jednoj i strepnjom na drugoj strani, očekivani svjedok. Uz rahmetli Čavčića, on je jedan od dvojice balističara koji su tada obavili uviđaj i, tri dana nakon masakra 66 Sarajlija, odredili pravac iz kojeg je granata doletjela na Markale.

Stanislav Galić uporno je gledao ka zaslonu; skoro monaški blijed, sa hroničnim bolovima u leđima, na trenutke je odavao dojam izmučenog čovjeka. Bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa optužen je za zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja rata; 18.000 vojnika pod njegovom komandom je, prema navodima optužnice, 44 mjeseca sistematski uništavalo opkoljenu bosansku prijestolnicu, neselektivno ubijajući svakoga ko je bio dovoljno neoprezan ili nesretan da im se nađe na nišanu. Podizanje optužnice nije teklo bez problema. Kada je tužiteljstvo od Ministarstva odbrane RS zatražilo dokumentaciju Sarajevsko-romanijskog korpusa, dobilo je odgovor da je cijela arhiva spaljena. Međutim, nekoliko sedmica prije početka suđenja, odbrana je među dokaze koje planira koristiti tokom suđenja uvela i arhivu korpusa kojim je zapovijedao Galić. Tužiteljstvo i dalje upravo njega drži odgovornim za neke od najkrvavijih događaja u troipogodišnjoj opsadi grada.

Sabljica je, kako je rekao na početku svog svjedočenja, tokom tri godine provedene u MUP-u izvršio između osamdeset i sto uviđaja granatiranja. Najvažniji među njima svakako je onaj na Markalama, jedini koji je, zahvaljujući UNPROFOR-u, i danas kontroverzan; jedan od onih događaja koji je morao - a nije - promijeniti dinamiku i ishod rata u BiH. "Određivanje pravca granate smo izvršili metodom centralne ose, kao i UNPROFOR", kazao je Sabljica, ponavljajući još jednom ono što je naveo i u izvještaju. "Granata je doletjela iz pravca sjevera, sa odstupanjem prema istoku za 18 stepeni. Uobičajena tolerancija je pet stepeni." U pravcu sjever-sjeveroistok leže Mrkovići, jedan od zloglasnih položaja u srpskom ratnom obruču oko Sarajeva.

Kada je Sabljica, u jedan sat i dvadeset minuta poslije podne, stigao, na Markalama više nije bilo mrtvih i ranjenih. U krateru, na mjestu na koje je granata pala, jedan od kriminalističkih tehničara Sead Bešić pronašao je ostatke granate. Bio je to rep minobacačke granate kalibra 120 milimetara, koji se zario devet centimetara ispod betonske površine. "Obično smo koristili kredu, ali u ovom slučaju kreda nije mogla da se koristi od krvi, pa smo upotrijebili dršku od metle i jedan štap koji smo našli kod tezge", komentirao je Sabljica jednu od fotografija napravljenih tada. Na slici se, naime, nalaze dva štapa, okomito postavljena jedan na drugi iznad kratera, formirajući oblik sličan slovu "T". Jedan od njih je postavljen horizontalno u odnosu na smjer iz kojeg je doletjela granata, a drugi, koji se s njim spaja u centru eksplozije, predstavlja "centralnu osu". Nakon toga, balističari su kompasom odredili sjever na mapi grada; bijeli štap ležao je 18 stepeni od sjevera ka istoku. Za sve to vrijeme - dok je Sabljica, ponekad skoro nerazumljivim tehničkim jezikom, obrazlagao pojedine aspekte istrage - Galić je, sa mapom ispred sebe, živo pratio njegovo svjedočenje. U nekoliko navrata je bezuspješno pokušavao svratiti pažnju svojim braniteljima, podižući uspravno olovku, i onda je s negodovanjem spuštao shvatajući da ga ne primjećuju.

Obarač i olovka

Nadao sam se da shvata kako su se osjećale stotine hiljada ljudi čije su patnje godinama bile zanemarivane. Tamo, u uglu sudnice, sjedio je čovjek koji je dvije prve godine rata na nišanu držao Sarajevo; njegovi prsti, u kojima je sada bila olovka, stiskali su u to vrijeme obarač. U njegovom negodovanju bilo je nešto od ponašanja učenika koji je dobro pripremio lekciju, ali ga nastavnik ne primjećuje; masovno ubistvo na gradskoj pijaci u Sarajevu za njega nijednog trenutka, barem tako izgleda, nije pitanje dokazivanja njegove krivice, nego tek još jedan od problema koje mora riješiti. Kao što su i grad i ljudi koje je nadmoćno promatrao sa okolnih brda također bili problem. U drugu ruku, Galić se, kao i većina optuženih, smatra unaprijed osuđenim, ne shvatajući, izgleda, da se na sudu ne dokazuje njegova nevinost, nego krivica. Jezička omaška koju je napravio prošle sedmice, vrlo rječito govori u prilog njegovog stanja svijesti. Naime, pošto je njegovo suđenje prošlog utorka otkazano, kao i sva ostala, zbog požara u sudu, sudija Orie mu je na početku zasjedanja u srijedu htio objasniti zašto se to desilo. "Ne znam da li ste čuli šta se dogodilo", kazao je pomalo teatralni Orie, "i ne znam koliko ste informirani u pritvoru." Međutim, Galić mu nije dopustio da dovrši. Sa nekim skoro čudovišnim smiješkom na licu, odvratio je da "informacije u zatvoru kruže brzo, ponekad i brže nego na slobodi". "Ali, ja to ne bih znao, prvi put sam na robiji!"

U pritvoru, Galić, između ostalih stvari, ima pravo na dva sata dnevno na čistom zraku. U vrijeme dok je on odlučivao o pitanjima života i smrti u Sarajevu, svaki sličan izlazak na svjež zrak u gradu mogao je biti fatalan. Kao što je vrlo često i bio. Ezrema Boškailo, nastavnica u srednjoj školi, 5. februara 1994. krenula je sa kćerkom na pijacu. Ono što je bilo zamišljeno kao jedna od rijetkih i mršavih ratnih kupovina, umalo ju je koštalo života. Ostavivši kćerku na čuvanje kod prijateljice u obližnjoj zgradi, poznatoj kao "22. decembar", po prodavnici istoimene firme koja se tamo nalazi, kupila je sir na pijaci; vratila se još jednom da obavi kupovinu i za prijateljicu. Dok je prodavac mjerio sir, iza njenih leđa odjeknula je eksplozija, i ona se našla, bačena detonacijom, nekoliko metara dalje, ležeći na leđima. Bila je ranjena u obje noge, ali je, i pored toga što je bila trudna, u paničnom strahu za kćerku, počela puziti ka stražnjem izlazu iz pijace. Oko nje su ležali ranjeni i raskomadani ljudi, "muškarci i žene bez nogu", asfaltom su se lili potoci krvi, ali je i dalje puzila, sposobna da misli samo na kćerku. Blizu izlaza iz pijace dočekali su je "neki ljudi", iz obližnjih zgrada i oni koji su preživjeli granatiranje neokrznuti, i strpali je u prvi auto ka bolnici.

Među automobilima je bio i bijeli "Audi 80", kojeg je tada vozio taksista sa 30-godišnjim iskustvom, Esad Hadžimuratović. Demobiliziran u junu 1993, on je stajao na taksi-štandu, čuvši kako tišinu tog mirnog dana prekida zvižduk granate. Kada ga je tužilac tokom glavnog ispitivanja upitao kako je zvučala granata, Hadžimuratović se nagnuo prema mikrofonu i odzviždao: "Fijuuu!" Kratko nakon zvižduka čuo je eksploziju i lomljavu stakla, "s lijeve strane, s pijace". "Narod je počeo trčati prema meni, i ja sam u prvom momentu potrčao da se skrijem." Ali, nakon što je savladao paniku, Hadžimuratović je otrčao natrag do auta i odvezao troje ljudi u koševsku bolnicu, pomažući medicinskom osoblju da ih unese u zgradu. Vratio se potom još jednom, nakon petnaestak minuta, i odvezao još troje ranjenika u Klinički centar. Kada se vratio treći put, na pijaci nije bilo nikoga. Svi su bili ili mrtvi ili zbrinuti.

Napad Galićeve odbrane

 "Odakle je došla granata?", Hažimuratovića je upitala Mara Pilipović, Galićeva beogradska odvjetnica koja je vodila unakrsno ispitivanje. "Sa sjevera", odgovorio je on. "Kako Vi znate gdje je sjever?" "Pa, valjda u svom gradu znam gdje je sjever", uzvratio je on, s retoričkim umijećem stjecanim na sarajevskim ulicama. Ali, bio je to tek početak. Tokom sata i po, koliko je Pilipovićeva ispitivala Hadžimuratovića, sudac Orie je nekoliko puta intervenirao, tek da smiri napetost u sudnici. Nakon jedne slične "razmjene vatre", Orie je skoro pet minuta morao ubjeđivati Hadžimuratovića da odgovori na pitanja Galićeve zastupnice. Naime, na pitanje ko mu je bio komandant dok je bio u rezervnom sastavu policije, Hadžimuratović je rekao da ne zna. "Ne znate ili nećete da mi kažete?", nastavila je ona. Već vidno iznerviran i pomalo umoran, Hadžimuratović ju je pogledao - upućenom bi taj pogled rekao sve - ali niko u sudnici zasigurno nije bio spreman za odgovor koji je uslijedio. "Ne znam, a i da znam, ne bih Vam rekao!" Tek pošto ga je sudac zamolio, preko volje je izgovorio ime zapovjednika smjene: "Emir Vatreš." Pomislivši da ga je izbacila iz ravnoteže, Pilipovićeva je, vođena instinktom pravog grabežljivca, upitala: "Djevojačko prezime Vaše majke je Prazina, je li tako?" "Da." "Da li znate za jedinicu Juke Prazine u Sarajevu?", uslijedilo je novo pitanje. "Da." Već uvjerena u pobjedu, upitala ga je: "Da li Vam je on krvni rod?" "Ne."

Dok ga je sudski poslužitelj pratio, gledao sam u njegova pognuta leđa, sako pomalo izgužvan od sjedenja, i pomislio da je ovaj čovjek upravo izveo jednu od najuvjerljivijih pobjeda u svom životu. Kao što je to činio Mirza Sabljica, zajedno sa svojim kolegama: važnost onog što su oni radili onda, rizikujući živote, da bi u nekom, tada se vjerovatno činilo beznačajnom, dokumentu bio upisan ugao pod kojim je pala granata ili odstupanje od nekog od pravaca svijeta, jasna je tek danas. Kada se podigao sa stolice da izađe, sudac je poslužitelju rekao da nema potrebe da spušta zastore na sudnici, jer je Sabljica zatražio samo zaštitu distorzijom lika u televizijskom prijenosu, ne i u sudnici. Advokat odbrane Stephane Piletta-Zanin to nije dobro shvatio i, prije nego što će Sabljica izaći, upozorio suca, pokazujući palcem preko ramena, iza leđa: "Mislim da imamo publiku!" Sudac se malo podigao sa stolice, a svi u sudnici su, uključujući i Galića, prasnuli u smijeh. Cjelokupnu "publiku", to jest svjetsko javno mnijenje, u vještačenju za granatiranje Markala, činio je novinar Dana. Meni ništa nije bilo smiješno.

(Dani, br. 248, 15. mart 2002. godine)

Izvor: Vijesti.ba