Nasmijana djeca migranata pohađaju nastavu u školama Bihaća, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od prihvatnog do prihvatnog centra

Kada sam 21. februara 2019. godine posjetio djecu migranata pristiglih u Bihać, najčešće iz azijskih zemalja koji približno pola godine pohađaju nastavu u dvije osnovne škole grada Bihaća, vidjelo se da silna negodovanja, protesti i strah građana da ta djeca idu u školu zajedno s njihovom nije bio opravdan. Jer i djeca migranata su djeca, sa pravom na život, slobodu, školovanje i normalno življenje. Bez obzira na sve kroz šta su prošla, na trenutne uslove koji su oskudni, ograničavajućeg karaktera, na neizvijesnost koju iščekuju sa svojim roditeljima ili jednim od njih, djeluju lijepo, razdragano, veselo, pa i temperamentno. Izraslija, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od nemila do nedraga, tj. od prihvatnog do prihvatnog centra i sve sa ciljem da se domognu odredišta u nekoj od evropskih zemalja, preživjela su traume i polagahno se privikavaju okolnostima i prilikama u kojima se nalaze. Da bi se osjećala bolje, lagodnije, uključenijom u okruženje, pa i sposobnijom za samostalno življenje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona sa međunarodnim organizacijama UNICEF, Save the Children i drugim ustrajalo je u nakani da im se omogući pohađanje nastave u školama na području grada Bihaća i Cazina.

Potrebna socijalizacija

 Prilagođenu nastavu u OŠ „Harmani II“ pohađa oko 30 učenika migranata različite starosne dobi i to je, za sada, moguće rješenje. Uglavnom su redovni i više su zainteresirani da borave i opušteno se ponašaju u školi nego da su u pravom nastavnom procesu s planiranim gradivom i zadaćama. S njima istovremeno rade nastavnice Erna Muslić i Armina Una Bešić, koje su osposobljene za rad sa ovom kategorijom kojoj je potrebna socijalizacija i detraumatizacija. Već su se navikli jedni na druge, prilično se upoznali i situacija je dosta povoljnija nego na početku kada je bilo teškoća na obje strane. Osim na bosanskom međusobna komunikacija se odvija i na engleskom jeziku, jer dosta djece poznaje taj jezik i to im zajednički pričinjava olakšicu.

Ljubazne i susretljive nastavnice kažu da je prvih dana bilo teško, da su djeca osjećala nepovjerenje, a neka i strah, da se to promijenilo i da interes za školom postepeno raste. Istakle su da djeca lagahnim tempom uče bosanski jezik i neke lakše lekcije, a sve u svrhu pripreme za malo ozbiljniji rad kad se dođe do toga. Na pitanje da li im je teško raditi s djecom različitih posebnosti, rekle su da je to već prošlost, imajući u vidu da su se zbližili, otvorili jedni prema drugima i dobrano razumjeli. Zaključile su da bi sve bilo bolje kada djeca i njihovi roditelji ne bi iščekivali kada će im se ukazati momenat da napuste Bosnu i Hercegovinu i nađu se unutar jedne od „obećanih“ evropskih zemalja. Po riječima nastavnica cilj svakog djeteta migranta je nastaviti započeti put bez obzira na prepreke i neizvjesnost.

Djeca migranata u osnovnoj školi Prekounje

U Osnovnoj školi “Prekounje“ u učionici u koju me usmjerila dežurna učenica nastavi je prisustvovalo oko 20 učenika migranata, iako ih je 27 na  evidenciji. S njima su bile brižne i raspoložene nastavnice Ameldina Kečanović i Elvira Trejić. Bile su obradovane posjetom, a posebno činjenicom da će članak o njima i djeci migranata, koja pohađaju nastavu u Bihaću, biti u Islamskim informativnim novinama Preporod. Pitao sam nastavnice zašto neka djeca migranata izostaju sa nastave i dobio odgovor da se neki razbole ili zakasne, a neki s roditeljima pokušavaju prijeći u Hrvatsku da bi nastavili zacrtani put.

Učenici migranti, odjeljenja kojeg sam obišao, bili su uzrasta prvih razreda i ponašali su se sasvim mirno. Sveske koje su bile pred njima sa ispisanim slovima i riječima, pa i peticama sa potpisima nastavnika,  govorile su o njihovoj pažnji i želji da nauče nešto novo, bilo iz bosanskog jezika ili nešto drugo. Nekoliko odraslijih sa 13 ili 14 godina bilo je uključeno u praćenje nastave s redovnim učenicima. Atmosfera zatečena u učionici svjedočila je da nastavnice Ameldina i Elvira znaju nametnuti radnu, ali i atmosferu u kojoj se učenici opuste i raspolože. Kako su rekle nastavnice, ima učenika koji su pitali zašto subotom i nedjeljom ne mogu dolaziti u školu, jer im je ljepše u učionicama nego u prostorijama gdje borave sa više porodica.

Osnovnu školu u Brekovici nedaleko od Bihaća nisam uspio posjetiti, jer nije bilo direktorice koja je ujedno koordinatorica u projektu. Nastojeći dogovoriti posjetu saznao sam da OŠ u Brekovici pohađa 26 učenika migranata. Želeći da vidim kako su se adaptirala i uklopila djeca migranata, koja borave u prihvatnom centru Sedra, raspoređena u OŠ Ostrožac, općina Cazin, došao sam do informacije da do realizacije pohađanja nastave u ovoj školi još nije došlo iz tehničkih razloga. To će biti uskoro otklonjeno i djeca migranti će ubrzo otpočeti s nastavom i u ovoj školi.