Na 23. sjednici Narodne skupštine RS, razmatrat će se Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture a koji će urediti da „status žrtve torture i pravo u skladu sa ovim zakonom ne može ostvariti lice koje je bilo pripadnik neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija.“ Predlagač u konkretnom slučaju, pored toga što ne prepoznaje temeljne međunarodne standarde o statusu i zaštiti žrtve torture, opet šalje vrlo jasnu poruku.

Kako se približavamo kraju mandata aktuelnog saziva Narodne skupštine RS-a, može se zaključiti da je, pored redovnih političkih trzavica između vlasti i opozicije, posljednje četiri godine obilježila i potpuna marginalizacija izabranih predstavnika koji dolaze iz bošnjačke i hrvatske povratničke zajednice, društveno isključivanje nevećinskih skupina iz procesa donošenja odluka, i konačno, donošenje propisa, te direktno ili prešutno odobravanje praksi koje za svoju posljedicu imaju diskriminaciju i segregaciju po etničkom ili vjerskom osnovu na području ovog bh. entiteta. 

Stepen političkog učešća povratnika u entitetu RS bilježi negativne trendove još od samog početka procesa demokratizacije Narodne skupštine RS-a nakon rata. Na prvim postdejtonskim izborima su od 83 zastupnička mjesta čak 18 osvojili politički subjekti koji su okupljali povratnike ili su barem svoju podršku crpili iz glasova izbjeglih i raseljenih lica. Izmjene zakonskog okvira koji se tiču ličnih dokumenata, prebivališta, statusa raseljenih lica, kao i uvođenje sistema pasivne registracije i drugih promjena koje je izborni sistem pretrpio kroz godine, od izbora do izbora su precizno i postepeno umanjivali broj lica koja imaju pravo da biraju i budu birani na području RS-a.
Posljednji udarac na tom putu, ali i javnosti najsvježiji slučaj bila je akcija MUP-a RS-a koji je 2012. i 2013. radio masovno na poništavanju prijava prebivališta Bošnjaka-povratnika, što je direktno za posljedicu imalo i uklanjanje ovih lica sa biračkih spiskova. U centru pažnje tada je bila Srebrenica, u kojoj je zbog masovne mobilizacije i registracije za lokalne izbore 2012. godine, i pokrenuta medijska kampanja s ciljem poništavanja prijava. Premda se u Srebrenici u većini postupaka utvrdilo da prijavljena lica nisu prekršila Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, strah koji stvoren na osnovu medijske hajke, obeshrabrio je građane/ke na ‘prebacivanje’ dokumenata iz Federacije BiH u RS. To je posebno utjecalo na one koji veći dio godine borave na radu u inostranstvu, koji su bili predmetom ‘terenskih provjera’ u okviru kojih je samo u Srebrenici poništeno oko 300 prijava.

Kupovina nade o političkoj bitnosti

Istovremeno, interes glasača je opadao, što je dodatno slabilo kapacitet za demokratsko učešće povratničke zajednice. Unatoč postojanju niza inicijativa koje su se nerijetko vezivale za neiskorišteni demokratski potencijal glasača iz dijaspore, činjenica je da je broj tih glasova, također, u konstantnom opadanju. Do posljednjih analiza koje upućuju na to da su glasovi putem pošte iz susjednih zemalja (Hrvatska, Srbija) zapravo ‘zamaskirali’ realno opadanje interesa za glasanje putem pošte bh. građana iz Evrope i Amerike, stvarni podaci se nisu ni pojavljivali u javnosti.
I uprkos brojnim prijedlozima dijasporske zajednice za izmjene načina registracije glasača u inostranstvu, od sveobuhvatnih rješenja izmjena važećeg Izbornog zakona do minimalnih izmjena – poput pitanja roka u okviru kojeg se prihvataju glasački listići koji dolaze putem pošte (listići iz SAD-a su na posljednjim izborima u nizu slučajeva došli prekasno), javnosti je vrlo jasno da neće doći do te vrste ‘ustupaka’ ili reformi u godinama pred nama.
Na tragu svega rečenog, povratnička zajednica se trenutno približava ‘ustavnom minimumu zastupljenosti’, s obzirom da Ustav RS-a propisuje garantovanu predstavljenost od najmanje 4 zastupnika iz reda svakog od konstitutivnih naroda u NSRS. Uz postojeću političku fragmentiranost među povratnicima, nije isključeno da u skorijoj budućnosti i ove četiri pozicije kroz izbore pripadnu političkim subjektima iz vladajućeg ili opozicionog bloka u RS-u.
Na taj način bi se mogao širom otvoriti i prostor za donošenje, već najavljivanog, novog Ustava RS-a, koji će bez sumnje dalje negativno utjecati na zastupljenost i učešće bošnjačke i hrvatske povratničke zajednice. Dakle, tradicionalno uzdanje u ‘jedinstvo i veliku izlaznost’ i ideje o drastičnoj promjeni u poziciji povratničke zajednice u blokovskoj političkoj podjeli u RS-u sve su dalje od stvarnosti. Odbijanje da se o tome razgovara na taj način suštinski služi interesima samo uskog kruga nosilaca funkcija, a nikako povratnicima.

Diskriminacija kao pravilo

U praksi Narodne skupštine RS-a se kroz godine događaju sporne situacije koje postepeno zadiru u prava i položaj nevećinskih etničkih i vjerskih grupa u ovom bh. entitetu. Međutim, ovakvi ‘incidenti’ se smatraju temama vrijednim tek dnevnih pregleda novosti, bez vraćanja na ta pitanja – kada interes medija i zastupnika prođe. A loša praksa kao trajna odrednica se najbolje može sagledati kroz način raspodjele sredstava u entitetskom budžetu, u kojem se nesrazmjerno manje novca dodjeljuje vjerskim zajednicama, udruženjima žrtava, humanitarnim organizacijama i kulturno-umjetničkim udruženjima koja se vezuju za povratničke zajednice. Ako sagledate zvanične izvještaje o općim društvenim pitanjima, već na prvi pogled ćete moći primijetiti neskrivenu monoetničku perspektivu – koja se može naći i u strategiji koja se bavim galerijama, muzejima i bibliotekama, ali i u izvještajima o analizi i planu aktivnosti po pitanju traženja nestalih, istraživanju i procesuiranju ratnih zločina.
Međutim, javnost je potpuno naviknuta na takav kontekst, pa se nerijetko stvari koje bi se smatrale nenormalnim u Sarajevu, te bi zaokupile pažnju medija, civilnog društva i javnosti, u Banjoj Luci provode bez ikakvih glasova protesta. Interesantno je bilo i to da je bez puno osude javnosti i birača prošao potpuni izostanak reakcije zastupnika i delegata ‘Domovine’ prilikom usvajanja Budžeta RS-a za 2018. godine. Takvi stavovi se uvijek brane pragmatičnim djelovanjem, ali isto vrlo rijetko donosi korist zajednici.

Istovremeno, čak i nominalni standardi rada institucija se mijenjaju. Naprimjer, postepeno se iz pravnog okvira izbacuje ono što je u praksi već odbačeno – poput proporcionalne zastupljenosti u javnim organima u skladu sa Popisom stanovništva iz 1991. godine. Tako u policijskim strukturama danas radi svega 477 Hrvata, Bošnjaka i Ostalih od ukupno 6768 radnika. Nedavno je Agencija za državnu službu RS izašla sa podatkom o broju zaposlenih u entitetskoj javnoj upravi, pa je od 5500 službenika njih svega 94 iz bošnjačke i hrvatske povratničke zajednice. Jasno, bez zapošljavanja u javnom sektoru, što je i dalje najpoželjnija poslovna destinacija za većinu građana/ki naše zemlje, povratnici imaju izbor: ili okušati u razvoju privatnog biznisa ili posao tražiti u Federaciji. Uprkos dobrim prilikama da kroz grantove i podršku institucija krenu prema pokretanju vlastitog biznisa i ‘samozapošljavanja’, mladima nedostaje početnog kapitala, zbog čega se - po završetku visokog obrazovanja u Sarajevu ili Tuzli, u većini slučajeva nastoje zaposlenje naći u ovim centrima, čime se nastavlja ‘pražnjenje’ zajednica.
Uz tu stalnu unutrašnju migraciju, povratnici i dalje čine veliki udio među onima koji traže nove prilike i radna mjesta u zemljama Evropske unije. S obzirom na postojeće veze – jer dolaze iz zajednica koje zbog progona imaju veliku dijasporsku zajednicu, oni čak i lakše dolaze do mogućnosti da napuste BiH.

U policijskim strukturama RS-a danas radi svega od ukupno 6768 radnika. Nedavno je Agencija za državnu službu RS izašla sa podatkom o broju zaposlenih u entitetskoj javnoj upravi, pa je od 5500 službenika njih svega 94 iz bošnjačke i hrvatske povratničke zajednice.

Pravne bitke i institucionalne zamke

Protiv naizgled neutralnih zakona koji uređuju pitanje poreza na nepokretnosti, katastra i slično, a direktno pogađaju dijasporu (zbog zakonskih ograničenja u vezi sa prijavama imovine, neadekvatnom informiranošću o novim obavezama u vezi sa nepokretnom imovinom, neriješenim pitanjem ostavine), pravne bitke su u pravilu najčešće osuđene na gubitak i prije nego su počele.
Slično se dogodilo i sa pitanjem Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti, koji je jedinici lokalne samouprave prepustio ovlasti uređenja određenih pitanja koja su ranije bila ostavljena na postupanje vjerskim zajednicama, te sa pravom na izmještanje grobalja ‘van upotrebe’, koja su delegati u Vijeću naroda RS bez uspjeha pokušali osporiti.
Dokazivanje da neutralne odredbe za posljedicu imaju diskriminaciju je uvijek loša pozicija, a čak i da utvrđivanje takvih činjenica dođe – institucije i zakonodavci mogu odugovlačiti unedogled procese izmjena onoga što piše na papiru, a onda bismo još dugo čekali do promjene onoga što se događa u praksi. Činjenica je da postoji manjak dobre volje da se osigura dobrobit za korisnika, te da sistem kroz podmetanje ‘zamki’ zapravo jasno artikuliše politički stav, te se stavlja u službu ideologije, umjesto da bude servis građanima.
Ilustrativan primjer tih dvostrukih standarda u smislu pokazivanja dobre volje za rješavanje zahtjeva i problema, bio je slučaj sa bojkotom nastave u Konjević-Polju i Vrbanjcima zbog loših uslova i neprovedbe Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika, koji još uvijek traje, te je potpuno ignorisan od strane zvaničnih entitetskih vlasti, dok su se 2013. – u isto vrijeme, nakon svega nekoliko dana bojkota roditelja u školi u Kuljanima kod Banje Luke zbog neke interne promjene nastavnog kadra, na vratima škole pojavili predstavnici Vlade.

Narod bez podataka i ko će to da plati

Kada smo već kod pitanja borbe protiv diskriminacije u obrazovanju, možemo primijetiti da političkim liderima ne manjka ‘oštrine’ u iznošenju stavova i osuda u vezi sa stanjem povratničke zajednice u RS-u. I tako, dok iz Sarajeva nerijetko stižu populističke poruke o zaštiti naziva bosanskog jezika, sistem u RS-u vrlo praktično i rezolutno prepoznaje jezike konstitutivnih naroda bez njihovog imenovanja, te ih kroz svoj ustavni i zakonodavni okvir drži u takvoj poziciji. Jasno, to stvara nelagodu i traži poziv na reakciju, ali je indikativno da se nikada ovo pitanje ne postavlja kao suštinski relevantno u okviru zvaničnih sastanaka ‘ključnih donosilaca odluka’. Dakle, u odsustvu ustavnog okvira ili ‘povoljnog’ političkog dogovora koji bi obavezao na priznavanje naziva bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, nastavit će se praksa negiranja ovih termina.
Međutim, puno je ozbiljnija i dalekosežnija činjenica da po pitanju kršenja ljudskih prava u obrazovanju povratnička zajednica ima problem i praktične prirode. Naime, dok ne manjka ‘zaštitnika naroda’, u potpunosti izostaju inicijative za konkretnije aktivnosti ka dokazivanju diskriminacije đaka i roditelja u pristupu obrazovanju.

Do javnosti vrlo rijetko dolaze podrobnije analize udžbenika, te nastavnih planova i programa u školama u RS-u, nema statistika niti evidentiranja slučajeva eventualne diskriminacije u pristupu zapošljavanju i na javnim konkursima u školama. Niko ne nudi preglede raspodjele javnih sredstava prema školama (a posebno između centralnih zgrada i područnih odijeljenja) s obzirom na etničku strukturu lokalne zajednice u kojoj se škola nalazi. Kao što vidite, ono što bi trebala biti ljudskopravaška ‘bitka’ - ona koja se dokazuje brojevima i činjenicama, nerijetko se uzima kao politička ili identitarna. Istina, to joj daje na privremenoj udarnoj moći, ali je oslobađa suštine. Pa tako nema ni realizacije ideje o uspostavi Savjeta roditelja-povratnika na nivou cijele RS, kako bi se izbjegla situacija da svaka škola pregovara prava i poziciju za sebe, a kamoli prijedloga koncepta integrisanog nastavnog plana i programa koji bi se ponudio – barem kao artikulacija stava ‘šta se to želi od institucija’.
Da stvari ne idu u drugom pravcu, već da će primjera pravnih ćorosaka i rodilišta diskriminacije biti još svjedoči i Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture koji se ovih dana razmatra pred Narodnom skupštinom, a koji će urediti da „status žrtve torture i pravo u skladu sa ovim zakonom ne može ostvariti lice koje je bilo pripadnik neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija.“ Predlagač u konkretnom slučaju, pored toga što ne prepoznaje temeljne međunarodne standarde o statusu i zaštiti žrtve torture, opet šalje vrlo jasnu poruku. Jednako tako, isključujući iz procesa udruženja koja okupljaju žrtve nesrpske nacionalnosti, a uvodeći u sistem odlučivanja o statusu - predstavnike Saveza logoraša RS i Udruženja žena žrtava rata RS, ciljano ide na stvaranje neugodne atmosfere za osobu koja je preživjela torturu, te se ta osoba nastoji na svakom koraku obeshrabriti da zatraži pomoć i podršku.
Istovremeno, zbog lošeg pravnog savjetovanja, pod plaštom ‘zaštite nacionalnih interesa’, stotine slučajeva tužbi protiv RS, završavaju sa opterećenjima plaćanja sudskih troškova za osobe koje su preživjele torturu i logore, dok su pravosnažnim presudama odbijeni njihovi zahtjevi prema RS-u. Slično se dogodilo i sa nekolicinom slučajevima povratnika koji su poslije dugogodišnjih pravnih bitki morali plaćati hiljade maraka na ime sudskih troškova i naknada prema licima koja su u njihovim kućama živjela nakon progona (sud bi utvrdio da su ‘privremeni stanari’ uložili svoj novac u porušenu kuću, te bi u postupku donosili odluku kojom se traži naknada od lica koje je prognano i čija je kuća bila vlasništvo).

Odgovorno i trajno zagovaranje promjene

Premda se sve čini teškim i bezizglednim nije sve izgubljeno. Investitori iz dijaspore ulažu u razvoj malih privatnih biznisa, i to u sredinama koje su ranije bile osuđene na nestanak – gdje sada otvaraju nova radna mjesta. Obnavljaju se kuće, rađaju nove generacije, a mladi donose nadu da povratak nije još uvijek završena priča. Međutim, promjena u razmišljanju mora biti suštinska – proces povratka se mora posmatrati prvenstveno kroz prizmu sadašnjosti, a ne prošlosti, temeljiti na razvoju i ekonomiji, a ne na ideološkim smjernicama bez suštine u stvarnosti. Konačno, borba za ravnopravnost i učešće u društvenim procesima – mora početi nuditi brojke, adekvatne ‘mape puta’ i jedan ozbiljniji ljudskopravaški pristup – jer ‘oštre osude’ i ‘žestoke reakcije’ nisu donijele ništa novo, a još manje dobro. Samo odgovorno i trajno zagovaranje promjene od koje će koristi imati svi može na kraju donijeti rezultat. Pitanje zaštite prava povratnika mora postati vrijednost i garant mira i stabilnost bosanskohercegovačkog društva za šta svako od nas ima svoj dio odgovornosti, a sigurno ne smije (p)ostati poligon za ideološko ispucavanje nekolicine funkcionera i onih koji to tek planiraju biti.