Maksimalistički zahtjevi su u modi, a svaki kompromis se tumači izdajom i ruši se onemogućavajući napredak države i društva. Politički protivnici proglašavaju se neprijateljima i neprijateljskim snagama, a onaj ko ne prihvata dominantni stav oglašava se izdajicom naroda i vjere bez realnog pokrića. Sve je više ekskluzivne političke paradigme koja se bazira na tezi ko nije sa mnom, protiv mene je.

U jednoj drevnoj hikaji pominju se dvije mačke koje su hodile dunjalučkim putevima pa su jedanput našle pogolemi komad sira. Jedna je rekla da je sir njen jer ga je prva vidjela, a druga da to nije tačno jer je ona prva do njega došla. Kako se nisu mogle dogovoriti čiji je sir, niti su znale kako ga podijeliti dosjetile su se da u susjedstvu živi stari majmun koji ima vagu pa će ga zamoliti da on sir pravično podijeli. Majmun je spremno prihvatio njihovu molbu, podijelio sir i stavio na vagu kako bi se uvjerio da je dobro podijelio. Međutim, jedna strana je bila teža i da bi napravio balans odgrizao je sa tog dijela komadić sira i ponovo vratio na vagu. Međutim, sada je druga strana bila teža i on ponovo odgrize komad sa druge strane i vrati na vagu. Tako je majmun grizao komadić po komadić sira da bi napravio pravdu dok mačke nisu shvatile o čemu se radi i zavapile: “Deder ti nama vrati naš sir! Mi ćemo se nekako dogovoriti.” Majmun sa vagom im spremno odgovori da od toga nema ništa, jer se pravda mora uspostaviti.

Kompromis i pravljenje saveza

Hikaje nisu izumljene za uveseljavanje dokonih nego kao svojevrsni poučak i vrijednosni iskaz jedne zajednice. Hikaja o mačkama i siru naslanja se na konstitutivnu tradiciju islama i govori o političkoj kulturi i neophodnosti kompromisa za funkcioniranje jedne zajednice. Brojni ajeti iz Kur’ana govore o važnosti dogovora i razgovora. “Dogovor je bolji” poručuje nam Gospodar u jednom ajetu. Harun a.s. je u odsustvu brata Musaa a.s. odstupio od strogih zakona iz straha da se sinovi Israilovi ne podijele. “Ja sam se plašio da ti ne rekneš: razdor si među Sinove Israila posijao i nisi moje riječi slijedio” (Ta-ha 94). Pored toga što je bio donositelj posljednje Objave, poslanik Muhammed, a.s., bio je velik i po tome što je i prije poslanstva bio prepoznat kao diplomata i čovjek kompromisa. Poznat je slučaj sa ugradnjom Crnog kamena u zid Kabe kada je baš njegova arbitraža spriječila krvoproliće. Iz sličnih razloga je bio prihvaćen u Jesribu koji je kao multikulturalna zajednica bio na ivici sukoba. Poslanikova politika je bila kompromis i pravljenje saveza sa svima koji to žele. Političku filozofiju Muhameda a.s. ponajbolje ilustruje hadis: “Sa prijateljem prijateljuj umjereno, jer ti može postati neprijatelj. A sa neprijateljem neprijateljuj umjereno, jer ti može postati prijatelj”. Uprkos tome, Bošnjaci općenito, a vjernici posebno, danas su prezreli kompromis i sarađivali bi ponekad više i sa crnim vragom nego jedni sa drugima. Bošnjaci danas liče na potrgan tespih čija je sudbina rasutost i zagubljenost. Tom potrganom bošnjačkom tespihu potrebna je nit koja ih vezuje i obavezuje na saradnju za opće dobro što je jedino moguće idejom kompromisa i tolerancije. Kompromis je koncept dolaska do dogovora sporazumijevanjem i uvažavanje dijela tuđih zahtjeva na račun vlastitih. Nasuprot kompromisa stoji ekstremizam i isključivost koji negira toleranciju i ruši društvenu ravnotežu. Malobrojan narod na historijskoj vjetrometini i razmeđu svjetova ne smije sebi dozvoliti da se strateški nacionalni i državni interesi podređuju kratkotrajnim partikularnim stranačkim razlozima ili budu žrtvovani u oholosti i ideološkoj zaluđenosti. Kompromis i politika dogovora kod Bošnjaka i u bošnjačkoj politici nisu stvar puke dokonosti već sve više postaju nalog egzistencijalne nužnosti. Stoga je to vrijednost koju nasušno moramo aktualizirati.

Ima li prostora za ekskluzivne političke paradigme

Unatoč tome, u našem društvu sve više obitavaju ekstremistički i isključivi narativi koji ne ostavljaju nikakvog prostora za kompromis i saradnju. Maksimalistički zahtjevi su u modi, a svaki kompromis se tumači izdajom i ruši se onemogućavajući napredak države i društva. Politički protivnici proglašavaju se neprijateljima i neprijateljskim snagama, a onaj ko ne prihvata dominantni stav oglašava se izdajicom naroda i vjere bez realnog pokrića. Sve je više ekskluzivne političke paradigme koja se bazira na tezi ko nije sa mnom, protiv mene je. Nasuprot toga inkluzivna paradigma koja slijedi pravilo ko nije protiv mene, on je sa mnom gubi na relevantnosti. Jezik u javnom diskursu je težak, opor, dehumanizirajući i ekskluzivan. U javnoj raspravi nikoga ne zanimaju argumenti i činjenice jer masa traži krv, poniženje i uvredu do kosti kako bi se politički ili ideološki protivnik dotukao. Mnogi političari i javni govornici spremno im to nastoje priuštiti što ukazuje na nedobronamjernost i manjak odgovornosti. Mišljenja sam da svako onaj ko koristi težak i uvredljiv jezik spram svojih neistomišljenika čini štetu vlastitom narodu jer ga polarizira i nepovratno dijeli u suprotstavljene tabore. Političari i javni govornici treba da nude rješenja problema a ne da stalno izmišljaju nove neprijatelje.

Ne treba gubiti iz vida da je kompromis jedno od bitnih određenja politike kao umijeća i sredstva rješavanja sukoba. Političari u staroj Grčkoj su bili ljudi koji balansiraju između različitih društvenih struktura i interesa, što je životno važno za svaku zajednicu. Postoje, dakako, i druge definicije politike npr. ona da je politika “umjetnost vladanja” i vođenja javnih poslova, ali je ovo najopćenitije i najosnovnije određenje politike i demokratije. Ukoliko politiku ovako definiramo, doći ćemo do spoznaje da u Bosni i Hercegovini i javnoj političkoj sceni ima malo ili nimalo politike. Ovo je svojevrsni paradoks, jer političari ne silaze sa tv ekrana i naslovnica te su najveće zvijezde u našoj državi. Unatoč njihovoj sveprisutnosti, govorimo o odsustvu autentične politike zbog manjka dijaloga, nespremnosti na kompromis i rješavanje sukoba. Kvazirevolucionarna politika koja je na sceni umjesto rješenja nudi isključivo proizvodnju neprijatelja. Umjesto traženja rješenja stvarnih životnih problema nude se lažna stranačka obećanja i pljuvanje oponenata. Logika koja se nastoji nametnuti jeste – ja sam dobar samo zato što je drugi loš. Umjesto rješenja sukobi se podgrijavaju kako bi konflikti što duže trajali. Narod je podijeljen u zakrvavljene skupine i frenetično aplaudira onima koji kažu težu i goru riječ protivničkoj strani. A konačan ceh plaćaju upravo oni. Za određivanje uspješnosti i valjanosti politike i javnog djelovanja koriste se kriterijumi koji vrijede za vjeru i moral a to su namjera i iskrenost. Međutim, u politici i javnom djelovanju namjere nisu presudne referentne tačke za određivanje valjanosti nekog djela nego rezultati i posljedice. Rezultati odsustva politike dijaloga i kompromisa u Bošnjaka su poražavajući. Najbolje ih vidimo nakon minulih izbora gdje su Bošnjaci pobjeđivali sami sebe, a drugi kajmak uzimali. Obistinila se ona narodna ako nećeš brata za brata hoćeš tuđina za gospodara. Ili drugačije kazano, ako se neće bošnjačke mačke dogovoriti naći će se neki “majmun” koji će ih “miriti” i sir uzimati.

Držim da se možemo složiti sa Hilmom Neimarlijom koji je u iznimno važnom i, nažalost, nedovoljno zapaženom intervjuu za Novi muallim iz 2012. godine ustvrdio da “u našoj zemlji nema pravog političkog života, nema demokratskog međustranačkog niti unutarstranačkog natjecanja, nema učinkovitog odlučivanja između različitih političkih opcija ili načina rješavanja bitnih političkih opcija”. Po njemu međustranačka politička konkurencija je suštinski ograničena na osiguranje monopola u predstavljanju naroda, a unutarstranačka konkurencija započinje i završava sa čelnim mjestom u stranci. A narod to prihvata jer “želi da bude prevaren” i jer im takav politički diskurs odgovara s obzirom da “nisu spremni da se suoče sa istinom i vlastitom odgovornošću za istinu”. Prepoznajući tešku društvenu situaciju, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović pred ramazan je pozvao na “pristojnost i uljuđenost u komunikaciji. Mislim da nam toga više nedostaje nego tog parolaškog jedinstva”. Još je dodao: “Ramazan bi nas trebao približiti jedne drugima, to je njegova bit i poruka”. Ramazan je vrijeme kada se odvija najintenzivija komunikacija između Neba i zemlje ali i između muslimana koji se intenzivno druže i sarađuju. Nikada Bošnjaci nisu bliskiji jedni drugima nego u ramazanu u fizičkom ali i emotivnom značenju. Možda je baš ovaj odabrani mjesec ona svilena nit koja će uvezati pokidani tespih bošnjačkog i muslimanskog jedinstva. Svakako je bolje da nas ramazan i zajedničko dobro ujedine u miru nego da nas dušmani ujedinjuju u ratu.

U okviru sveopćeg populizma, banalizacije i relativizacije svega, kada bi se Islamska zajednica, koja baštini stoljeća institucionalnog rada i organiziranja spustila na takve grane, to više ne bi bila slika Islamske zajednice, nego reality show, koju oni koji je svjesno, namjerno i ciljano i planirano napadaju, na to žele i svesti.

Kada su svojevremeno jednog velikog mislioca iz Pakistana Englezi u Londonu upitali koji su mu relevantni dokazi da je islam istina, od Boga objavljena religija, on je smireno odgovorio: “Ima mnogo dokaza i njihovo iznošenje oduzelo bi puno vremena, ali jedan mi je najdraži – pored vas na Zapadu sa tolikom moći, mržnjom prema islamu i pored nas muslimana, ovakvih kakvi jesmo, nemarni, neodgovorni, povodljivi, navodljivi, zavodljivi – islam, uprkos i vama i nama opstoji i svakim danom je prisutniji, a njegovi pripadnici brojniji u svijetu”.

Blokada i omađijavanje ljudskih osjetila je uvjet svih uvjeta za pražnjenje razuma i umrtvljivanje uma. Kada se to postigne, laž postaje istina, a istina laž, moguće – nemoguće i nemoguće – moguće.

Medijsko-magijska projekcija

U povijesti su misiju svjetske laži vršili magovi i mađioničari, a danas mediji i ideološki ribari ljudskih duša. Temelj projekcije svijeta je magija. Sadržaj projekcije svijeta – prije putem maga, a danas putem svih vrsta medija – jeste laž, senzacija, neodoljiva nevjerovatnoća i ono što eventualno može biti tačno, a nikada istina jer je izvan svakog konteksta i cjeline događaja i sadržaja. Naprimjer, tačno je da je Pakistan proizveo i došao do atomske bombe, ali nije istina da je to islamska bomba. Kada SAD, Rusija, Kina, Indija, Izrael, Engleska i Francuska, proizvedu i proizvode atomske i hidrogenske bombe za sve medije na Zapadu, to su samo bombe i bezazlene bombe. Kada Pakistan proizvede atomsku bombu, makar i sa mnogo slabijom i manje razornom moći, za sve medije u zemljama koje proizvode atomsko i hidrogensko naoružanje, to nije samo bomba nego je to islamska bomba. Kada se na Zapadu bilo koja žena pokrije mahramom, to je stvar izbora, slobode, mode i religije, a kada se pokrije muslimanka, kao da iz njene glave dolazi atomska radijacija. O čemu je zapravo riječ?

U biti medijska slika islama i muslimana velikim dijelom unazad devet stoljeća od križarskih ratova, preko inkvizicije, kolonijalizma, imperijalizma, Prvog i Drugog svjetskog rata je redukcionistička, simplifikatorska, senzacionalistička, egzotična, izvan konteksta, djelimično tačna, nikad istinita, selektivna i unaprijed ideološki i strateški zadata. Metodom revizije historije u odnosu na islam i muslimane u medijima se vrše negativna selekcija, redukcija i simplifikacija. Tako se tom selekcijom, redukcijom, simplifikacijom, planiranom projekcijom i konstrukcijom i sa minimalnom i nezapažljivom tačnošću svaki uspjeh muslimana u svijetu u bilo čemu u Zapadnim medijima minimizira, relativizira i obesmišljava i smatra slučajnim. To je metoda koja svaki uspjeh i svako dobro, doprinos i zaslugu muslimana, bilo kada, bilo gdje i u bilo čemu apsolutno i neprestano samo individualizira, personalizira, subjektivizira, minimizira i relativizira. To se može označiti apsolutnom subjektivizacijom i personalizacijom dobra kada su u pitanju muslimani.

Zapadni zločin izuzetak, muslimanski pravilo

Opet metodom revizije historije medijski demijurg i medijski mongoli svijeta svaku pojedinačnu, individualnu, personalnu i ličnu slabost, hirovitost, iščašenost, naopakost, nepravdu, nasilje, teror vezano za isključivo jednog muslimana, kojeg niko ni u šta i nizašto nije birao, vezuju i prenose na sve muslimane svijeta te hiljadama puta – bez provjere i mogućnosti demantija – ponavljaju kao sveislamski i svemuslimanski ekstremizam, fundamentalizam, fanatizam, terorizam, revivalizam, konzervativizam, radikalizam, islamske svete Božije ratnike, radikale, ekstremiste i teroriste. Ustvari, kada jedan musliman učini kakvo dobro ili postigne kakav uspjeh, to se veže samo za njega, lično i personalno ili logički kazano A jednako A unutar istoznačnih pojmova, pa makar iza njegovog uspjeha stajali svi muslimani i svo učenje islama.

Na Zapadu kada pojedinac učini bilo kakvo zlo A je uvijek A, a nikada dvojica, stotine hiljada, milion ili dvije milijarde. Kada se sve ovo prenese na konkretni teren politike i države, Hitler je samo Hitler, Musolini je samo Musolini, Milošević je samo Milošević, Staljin samo Staljin, Pavelić samo Pavelić, iako su svi oni birani voljom naroda. S druge strane, Osama bin Laden, iako ga nijedan narod ni država nisu birali jednako je dvije milijarde muslimana. Zato što se svijet globalizira na razini kultura, pogotovo civilizacija, medija, sporta, privreda, ekonomija, politika, diplomatija, prava, sloboda, demokratije i država, a muslimanski narodi i muslimanske zemlje se u svemu ovome parcijaliziraju, separiraju, fragmentiraju, partikuliraju i secesioniraju osim što ih medijski demijurg i medijski mongoli globaliziraju, univerzaliziraju i mondijaliziraju u nasilju, nepravdi, zločinu i teroru po sistemu jedan musliman teroriše – svi muslimani svijeta su teroristi. Kada nastupa unutar i naspram sebe, Zapad prvo mora dokazati i provjeriti sve: ko, šta, kada, gdje, kako i zašto, pa tek onda izreći sud, stav i presudu. Kada su u pitanju muslimani prvo se preko medijskih mongola izrekne stav, sud, iskaz i presuda o njihovoj krivici, zlu, teroru, nasilju, ekstremizmu, fanatizmu, fundamentalizmu, revivalizmu, korupciji i kriminalu, zatim se oni kao neodbranjive žrtve pozivaju, prozivaju i licitiraju da se o tome javno očituju i izjasne, u smislu priznanja imaginarne krivice, bez uobičajene egzaktnosti izvan razumne sumnje, sigurnosti, jasnoće, preciznosti, mjerljivosti i provjerljivosti od strane tužioca i istrage. Kada je u pitanju Zapadni čovjek, tužilac mora nepobitno i neupitno, izvan razumne sumnje na sudu dokazati da je optuženi kriv, a kada su u pitanju muslimani tužilac i mediji ne osjećaju potrebu i obavezu da dokazuju da muslimani jesu krivi, nego oni jadnici, uhvaćeni u paklenu zamku tužiočeve i sudske dužnosti moraju najčešće bezuspješno dokazivati da nisu krivi. Akademik Enes Karić prije dvadeset godina zapaža i prosuđuje: “Antiislamskom histerijom ‘medijskog demijurga’ - da medijski demijurg koji tako čitamo žigoše islam i muslimane, projektira sukobe i antimuslimansko raspoloženje za narednih stotinu godina”.

Strategija fitneluka

Projektirani i unaprijed isplanirani i iskonstruisani neprijatelj je žrtva neotklonjive i neumoljive laži klevete, potvore, sumnje, smutnje bez obzira šta ta sumnja, smutnja, objeda, kleveta, spletka i potvora može biti opakija i opasnija po posljedicama od namjernog ubistva: “A fitneluk – sistemska i programirana smutnja, kleveta i potvora teža je od ubijanja. A fitneluk – sistemska i projektirana smutnja, kleveta, potvora i objeda veća je od pojedinačnog ubistva” (El-Bekare, 191 i 217). Fitneluk – strateška, sistemska, programirana i planirana smutnja, kleveta, potvora i objeda po pravilu je usmjerena na zajednicu muslimana, njihove institucije i sve njihove organizirane oblike i forme djelovanja. Ifk – strateška, sistemska, programirana i planirana spletka, intriga po pravilu je usmjerena protiv najčasnijih, najuglednijih, najznačajnijih, najpoznatijih i najvjerodostojnijih pojedinaca muslimana i muslimanki kao što je to bio slučaj sa hazreti Aišom.

Kada su muslimani i muslimanke objekti, žrtve i ciljevi potvore i spletke

Povijest kazuje uvijek, a posebno kada im je najteže i u, za njih, najznačajnijim danima i mjesecima. Nekada se na muslimane ide okupacijom, nasiljem i osvajanjem, zatim preko raznih misija, pa preko orijentalistike da se muslimanima objasni islam jer oni to ne znaju zato što su pristrasni, pa preko kulturnih misija i atašea. Peta faza je najdublja, najmoćnija, najštetnija i najsramnija. Kako je naučavao kineski vojni geostrateg Sun Ce, najvažnije je političkog protivnika navesti i zavesti da radi sam ono što bi mu ti morao u protivnom učiniti. U konkretnom slučaju da muslimani međusobno ratuju: Kur’anom protiv Kur’ana, Sunnetom protiv Sunneta, hadisom protiv hadisa, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba, džihadom protiv džihada, istinom protiv istine, pravdom protiv pravde, zajednicom protiv zajednice, džematom protiv džemata.

U nedostatku racionalnih, egzaktnih i empirijskih parametara i argumenata za objašnjenje nekih odnosa i procesa među Bošnjacima, kada ni egzaktne nauke ni teorijske discipline nisu ni od kakve pomoći, a ne radi se o pojavama i stvarima religijske naravi, nego suprotno, onda se u cilju razumijevanja pojava mora potegnuti za mitološkim slikama i objašnjenjima svijeta i života. Tako prema starogrčkom mitu, mitska životinja Minotaur sve oko sebe jede i ždere, a kada sve oko sebe poždere i pojede onda počinje otkidati, jesti i žderati vlastite organe i dijelove tijela. Ne postoji upečatljivija, autentičnija, slikovitija i pouzdanija slika o odnosima među Bošnjacima od mitološke slike o Minotauru. Doduše Bošnjaci su Minotauri samo unutar sebe i prema sebi, a ne prema drugima. To Hadžem Hajdarević s pravom naziva autošovinizam, teorija mazohizmom i sadomazohizmom, a to se može imenovati i samodestrukcijom, autonegacijom, samoporicanjem, samoodricanjem i autoalijenacijom.

Samouništenje nakon Daytona

Od potpisivanja Daytona, Bošnjaci su krenuli u političku samodestrukciju – i tridesetak stranaka se izrodilo iz SDA i SDP-a. Potom su krenuli u privredno-ekonomsku destrukciju preko gospode bez pokrića, zatim u relativizaciju i banalizaciju kompletnog obrazovno-školskog i visokoškolskog sistema i studija, te u olahak i neodgovoran odnos prema institucijama, organima i ustanovama bez kojih su društva i zajednice neodrživi.

Neodgovoran je i odnos prema dužnostima, državi i kulturi. Bošnjaci su svojim nemarom, bahatošću i nesavjesnim radom – uz opstrukciju Hrvata i destrukciju Srba – sve organizirane forme bez koji nema civiliziranog života: državu, politiku, policiju, vojsku, kulturu, zdravstvo, školstvo i obrazovanje, jedući i žderući jedni druge, najviše kroz političke stranke ogadili, kriminalizirali, samopodredili i samoodredili.

Skoro prije dvadeset godina akademik Abdulah Sidran je upozorio: “Gotovo da nema danka da neko od bošnjačkih intelektualaca ne grdi druge, u kakvog sebe ubrajam, a zbog njihove šutnje, neangažiranosti, itd. Svaki put te rečenice doživljavam kao kritiku usmjerenu prema meni, u kojoj je jedino izostavljeno moje ime. Razumijem da je to tako i prihvatam svoj dio odgovornosti za to da je tako i prihvatam svoj dio odgovornosti za to da se odbranim od takvog prigovora i optužbe. U jednom časopisu na naslovnoj stanici piše: ‘Reis Cerić na čelu mafije’. To su stvari o kojima ljudi pričaju u taksiju, o kojima moja mati priča, a koja jedva vidi čitati, pa se grozi naslovnim stranicama Slobodne Bosne. Bez obzira što tada Reis Cerić, a ni poslije nikada nije osumnjičen, a kamoli optužen za kakav kriminal, a kamoli da je vođa mafije. U pravnoj državi autor bi morao dokazati naslov ili biti krivično sankcionisan”.

U odnosu na Islamsku zajednicu, sijaset je takvih autora kojima su meta Islamska zajednica, sve njene institucije, ustanove i organi, sva ulema: reisu-l-ulema, muftije, glavni imami, imami, muderrisi, hatibi, muallimi i koji su preko printanih, audio i vizuelnih medija meta i objekti neprestanih napada, vrijeđanja, kleveta, laži čak i blasfemije.

Islamska zajednica – dežurni krivac

Oni Islamsku zajednicu optužuju za kriminal i korupciju, za nepotizam i mnogo štošta drugo, konstantno obmanjujući javnost o načinu njenog rada, “zaboravljaju” da, po članu 15. Ustava Islamske zajednice:

“Djelatnosti u Islamskoj zajednici podliježu načelima zakonitosti, javnosti i odgovornosti, a rukovodne dužnosti podliježu načelima izbornosti i ograničenog trajanja”. Napada je mnogo, ali bez obzira na sve napade, u institucionalnom smislu Islamska zajednica nije izdala muslimane.

Iako postoje oni koji se se postavljaju u poziciju Aristotelovog basileusa – kao izvor, mjera i granica zakona umjesto Sabora Islamske zajednice – Islamska zajednica ostaje institucija koja funkcionira unutar njenog ustavno-pravnog poretka i njeni autoriteti, institucije, organi i ustanove javno odgovaraju i polažu račun samo vjernicima koji su njeni članovi i institucionalno organizirani u njoj i koji su joj lojalni. Oni koji očekuju da Reis i Rijaset odgovoraju na svakodnevne optužbe zapravo u neznanju Reisa i Rijaset stavljaju u istu ravan. Odgovornost Reisa i Rijaseta je pred svim institucionalno organiziranim muslimanima i članovima Islamske zajednice. U okviru sveopćeg populizma, banalizacije i relativizacije svega, kada bi se Islamska zajednica, koja baštini stoljeća institucionalnog rada i organiziranja spustila na takve grane, to više ne bi bila slika Islamske zajednice, nego reality show, koju oni koji je svjesno, namjerno i ciljano i planirano napadaju, na to žele i svesti.

Da li se nekada zapitamo kako će naši životi izgledati u očima ljudi koji će doći nakon nas?