Sve veći broj stanovnika naše države pati od depresije, anksioznosti, bolesti ovisnosti i drugih psihičkih smetnji. Mjesec ramazan se nameće kao izvanredna prilika za poboljšanje ne samo fizičkog, već i mentalnog zdravlja. Na koji način post pomaže u prevenciji i sanaciji psiholoških problema, za portal Preporoda smo razgovarali s Jasnom Subašić, voditeljicom Psihološkog savjetovališta 'Sara' te urednicom portala Psiholog.ba.

Devetnaesti džuz počinje interesantnim pitanjem o tome zašto Kur'an nije cijeli odjadanput objavljen. Odgovor Uzvišenog Gospodara je "da bismo njime učvrstili tvoje srce i mi ga tako polahko dostavljamo". (E-Furqan 32). Svakom muslimanu treba da bude ovo i pouka da u svom životu ne može samo proučiti cijeli Kur'an naročito u ramazanu u toku mukabele, već se stalno vraćati Kur'anu da bi se vjera učvrtila i da bi nalazio smiraj i rješenja u životu. Riječ Furqan označava rastavljanje istine od neistine i jedan od glavnih ciljeva u životu čovjeka jeste da nauči rastavljati istinu od neistine, odnosno dobro od lošega. Ovo je i jedno ime Kur'ana koji rastavlja istinu od neistine i upravo u ovoj suri Allah kaže "i Kur'anom se protiv njih borbom velikom bori", (52) odnosno protiv nevjernika koristi Kur'an i njegovu snagu i pouke. Kako biti od onih koji rastavljaju istinu od neistine ako se ne družimo s Kur'anom i s njim se ne borimo protiv neprijatelja islama. Naravno, borba prvo mora biti s riječima i silom argumenata, a ne argumentom sile, jer odmah poslije ovog ajeta Uzvišeni kaže da je poslao Poslanika, a.s., kao donositelja "vijesti radosnih i opominjatlja". (56) A u slijedećem ajetu Uzvišeni nam objašnjava i oružje: "Ti reci: za ovo ja ne tražim nikakvu nagradu, samo da se onaj ko hoće prihvati Puta svome Gospodaru" (57). Naše oružje jeste riječ, a ne mač, bomba ili vatra. Mi smo tu da govorimo i prenosimo argumente i riječi Božije i to uz napomenu da ne tražimo ništa zauzvrat. Današnje pozivanje u islam je više opterećeno, pored toga što ga neki silom žele širiti, naredbama šta i kako budući musliman mora živjeti i po kojim aršinima stranke, države, mezheba odnosno našim načinom koji je prema nama jedini ispravan. 

Jer muslimani su narod riječi, njihova vjera je vjera riječi i to je naše najveće oružje. Muslimani u povijesti nisu imali "pomuslimavanje" poput krvavog pokrštavanja. Muslimani se, nažalost, tek danas pojavljuju kao silnici koji silom žele govoriti o vjeri. Neki kada ulaze u džamiju ulaze kao vojnici da svi čuju da su ušli, kada hodaju ulicom hodaju kao da su dio neke bande, nadmeno rašireni derući se dok pričaju o vjeri i ko je na pravom putu a ko ne,  a ne kao vjernici koje opisuje u ovoj suri Allah: "A robovi Mislostivog su oni koji tiho hode po Zemlji..." (63) 

U ovom džuzu je i sura Pjesnici (Eš-Šuara). Na početku sure se opisuje slučaj Musaa i Haruna koji su otišli faraonu. U kontekstu gore napisanog pitajmo se ko ide faraonu i kako Allah želi da se jedna najveća nacija na svijetu pozove u islam. Idu dvojica ljudi koji će faraonu govoriti, njihovo oružje jesu riječi. Štaviše, Musaa nje tražio nekoga jakog da ide  s njim već od Allaha traži Haruna, brata svog, koji je vješt u govoru. Musa odlazi najjačoj tadašnjoj državi i riječima, argumentima pobjeđuje faraona! 

U ovom džuzu nalazi se i sura Mravi. U njoj se opisuje slučaj Sulejmana koji je bio najjači čovjek na zemlji i koji je mogao sravniti odmah državu koju je vodila Belkisa kraljica, ali ne. On šalje poruku da ona i njen narod prihvate islam. 

Sure u ovom džuzu su sure koje podsjećaju muslimana kako raspravljati, postupati s nevjernicima, pozivati ih u vjeru i kada si jednak, i slab i najjači. Riječima i argumentima.