Stvarna prijetnja evropskoj kulturi je fundamen-talističko širenje straha od navodne islamske prijetnje

Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji u okviru obilježavanja 100 godina od izgradnje džamije u Logu pod Mangartom i 100 godina institucionalnog rada i djelovanja Islamske zajednice u Republici Sloveniji organizirao je svečani prijem u Ljubljani 24. oktobra 2017. godine. Prijemu su prisustvovali najviši predstavnici vjerskog, kulturnog i javnog života u Sloveniji: ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore, ministar za kulturu Anton Peršak, bivši predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan, gradonačelnik Zoran Janković, imami, članovi Mešihata i Sabora i mnogi drugi gosti.

U organizaciji kulturno-obrazovnog zavoda Averroes, u saradnji sa Islamskom zajednicom u Republici Sloveniji, 25. oktobra 2017. godine održana je u Ljubljani naučna konferencija „Stoljeće Islamske zajednice u Sloveniji“. Naučna konferencija je održana kao jedan od više programskih sadržaja koji su realizirani u povodu obilježavanja značajnog jubileja, stote godišnjice institucionalnog djelovanja Islamske zajednice u Sloveniji i stote godišnjice od izgradnje džamije u Logu pod Mangartom, koju su u 1. svjetskom ratu sagradili bošnjački vojnici u austrougarskoj vojsci.

Stoljeće Islamske zajednice u Sloveniji

Međuvjerski dijalog je ključan u savremenom svijetu, a u Sloveniji su postignuti značajni pomaci, međutim mora se konstantno raditi kako bi ostvareni nivo suradnje bio dugoročan i trajan, glavna je poruka sa otvaranja naučne konferencije pod naslovom Stoljeće Islamske zajednice u Sloveniji.

Muftija dr. Nedžad Grabus u uvodnom obraćanju je kazao da je džamije u Logu pod Mangartom izgrađena daleko od centra, no za razliku od tog perioda Islamska zajednica u Sloveniji doživjela renesansu, posebno nakon osamostaljenja Slovenije. Islamska zajednica je u proteklim godinama uredila pravni položaj i realizirala mnoge infrastrukturne projekte.

Muftija Grabus je pojasnio da u IZ razmišljaju o otvaranju ustanove za izvođenje gimnazijskog programa, sa naglaskom na jezicima u kojima se razvijao islam i islamska kultura. ‚‘Samo obrazovanje u slovenskom jeziku dugoročno može intergrirati Islamsku zajednicu u slovenski prostor‘‘, ocijenio je muftija Grabus.

Muftija je dodao da ga raduje što je Ured za vjerske zajednice Vlade Slovenije sastavni dio Ministarstva za kulturu, a ne Ministarstva za unutrašnje poslove, kao što je uobičajena praksa u mnogim državama Evrope.

Pomoćni ljubljanski biskup dr. Anton Jamnik je u svom pozdravnom govoru, kao i muftija Grabus, istakao dobru saradnju između Katoličke crkve i Islamske zajednice, te važnost međusobnog razgovora i slušanja.

Akademik Enes Karić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, upozorio je da je dijalog moralna zadaća islamskih intelektualaca, ‚‘posebno u vrijeme kada se pojavljuje radikalizam, kojeg je danas puno među muslimanima. Posebnu odgovornost imaju profesori teologije koji muslimane moraju podučavati elementima sekularnog društva.‘‘

Ministar za kulturu Anton Peršak, koji je bio počasni pokrovitelj konferencije, naglasio je da ukoliko ‚‘ne bude dijaloga, to će odvesti u netoleranciju‘‘. Slovenija je, prema riječima ministra, na dobrom putu jer je u Sloveniji do sada zabilježen visok stepen tolerancije.

Zanimljivo je da su, tokom razgovora nakon svečanog otvaranja konferencije, akademik Karić i ministar Peršak utvrdili da su kao potomci austrougarskih vojnika koji su se borili na Soškom frontu, sabrali kazivanja svojih djedova iz tog vremena u svojim romanima.

Pet panela o društveno-religijskim pitanjima 20. stoljeća

Nakon uvodnih obraćanja održano je pet panela, na kojima se raspravljalo o društveno-religijskim pitanjima 20. stoljeća, religiji, identitetu, političkim i društvenim vidicima religije, te međuvjerskom i međukulturnom dijalogu.

U okviru prvog panela pod nazivom Društveno-religijska pitanja 20. stoljeća, dr. Ivan Štuhec, sa Teološkog fakulteta u Ljubljani, govorio je o temi Autentični vjernik u demokratskoj državi. On je ukazao na Habermasove idejne i praktične modele suživota među religijama u laičkom, demokratskom, pluralnom i za religioznost otvorenom društvu.

Doc. dr. Osman Kozlić, muftija banjalučki, govorio je o temi Uzroci intelektualne, odnosno duhovne i moralne nestabilnosti u svjetlu (ne)razumijevanja svetih tekstova. Muftija Kozlić, između ostalog, istakao je glavne uzroke iskrivljivanja vjerskih učenja zbog kojih najviše trpe vjera i vjernici, te je upozorio na značaj pravilnog razumijevanja islama u okviru odgovarajućeg obrazovnog procesa.

Dr. Mateja Ratej, sa Instituta za kulturnu historiju u Ljubljani, govorila je o temi Slovenci i Srbi: od političkih elita do slovenskih sluškinja u Beogradu između svjetskih ratova do Miloševićevog ukopa 2006. god. U svom izlaganju istakla je ulogu Antona Korošca, vođe Slovenske narodne stranke, koji je bio katolički svećenik i jugoslavenski ministar za unutrašnje poslove.

Prof. dr. Nevzet Veladžić, sa Pravnog fakulteta u Bihaću, govorio je o temi Uloga reisa Džemaludina Čauševića u integriranju muslimana i Islamske zajednice u evropski civilizacijski okvir na početku 20. stoljeća. Rad se fokusirao na Čauševićevu percepciju muslimana i islama u novim društveno-političkim okolnostima, koje su se promijenile odlaskom Osmanskog carstva, kada se pred muslimane postavljaju novi izazovi.

Religija i identitet

Drugi panel održan je pod nazivom Religija i identitet. Prof. dr. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, govorio je o temi Islam i nacionalni pokret Bošnjaka u devedesetim godinama XX vijeka. Prof. Filandra govorio je o bošnjačkom nacionalnom pokretu koji je svoj ideološki profil nastojao definirati u skladu sa vlastitom tradicijom u kojoj su bile dominantne dvije kategorije: bosanskohercegovačka državnost i islamska duhovnost.

Prof. dr. Senadin Lavić, sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, imao je izlaganje na temu Bosna i Bošnjaci u kontekstu antibosanstva. Prof. Lavić je govorio o svođenju srednjovjekovne Bosne na naraciju o ‚‘bogumilstvu‘‘, te o tome kako je bošnjački narod tretiran samo kao religijska skupina, negirajući njegov identitet i bosanskohercegovačku državnost.

Denis Striković, student doktorskog studija, prezentirao je rad na temu Višeslojni identitet muslimana u Sloveniji, osobito u svjetlu popisa stanovništva, posebno iz 2002. godine. On je analizirao horizontalnu i vertikalnu stranu višeslojnosti identiteta muslimana.

Politički i društveni aspekti religije

Treći panel je održan pod nazivom Politički i društveni aspekti religije. Prof. dr. Dragan Potočnik, sa Filozofskog fakulteta u Mariboru govorio je o Odnosu politike i religije, odnosno politizaciji vjere. Istakao je da bi Toynbeyev doprinos iz 1923. godine i danas mogao biti primijenjen. Politizacija vjere se javlja na početku 20. stoljeća kada rat u ime ideologije postaje rat u ime Boga.

Mr. Nevzet Porić, generalni sekretar IZ u Sloveniji, predstavio je rad Prevodi Kur‘ana na slovenski jezik i njihova percepcija. Mr. Porić je sa teološkog i jezičkog aspekta analizirao prijevode Kur‘ana na slovenski jezik i to: Klemena Jelinčiča, Erika Majarona i prijevod Mohsena i Margit Alhady, te parcijalni prijevod Nine Svetlič. U svom izlaganju naglasio je specifičnost slovenskog jezika koji nema razrađenu i usvojenu vjersku terminologiju pa se zbog toga u svim prijevodima koristi biblijska terminologija, što otežava muslimanskom čitaocu razumijevanje tih prijevoda.

U okviru trećeg panela pročitan je sažetak rada dr. Janeza Markeša, o društvenim aspektima religije. Četvrti panel pod nazivom Međureligijski i međukulturni dijalog, ponudio je veoma zanimljive i sadržajne rasprave Doc. dr. Mari Jože Osredkar, sa Teološkog fakulteta u Ljubljani, govorio je o temi Dijalog između kršćana i muslimana. Dr. Osredkar se pozvao na Marie Therese Urvoy, francusku islamologinju, koja pravi veliku razliku između izraza dijalog među kršćanstvom i islamom te dijalog između kršćana i muslimana, što podržava i dr. Osredkar.

Dr. Mato Zovkić, profesor emeritus Katoličkog fakulteta u Sarajevu, govorio je o temi Kako kršćani i muslimani mogu razumski braniti vlastitu vjeru, a da ne karikiraju vjeru jedni drugih? Izlaganje je obuhvatalo slijedeća pitanja: Šta kršćani predbacuju muslimanima (širenje vojnom silom, današnja nasilja nekih muslimana u ime vjere)? Šta muslimani predbacuju kršćanstvu (iskazivanje božanske časti proroku Isusu, nasilje nad muslimanima u vrijeme križarskih ratova, današnja islamofobija u većinskim kršćanskim zemaljama)? U vremenu dijaloga možemo razumski braniti vlastitu vjeru, a da ne izrugujemo vjeru drugih.

Prof. dr. Srečo Dragoš, sa Fakulteta za socijalni rad iz Ljubljane, govorio je o temi Multikulturnost i multikultularizam, sa osvrtom na slijedeća pitanja: kako je moguće da su se muslimanima kršila vjerska prava zbog izgradnje vlastitog vjerskog objekta? Kako je moguće da je negiranje ustavom zagarantiranog prava eskaliralo u otvorenu islamofobiju koja je nova pojava u slovenskom društvu? I kako je moguće da se sve to desilo prije terorističkog napada na američki WTC (11.09.2001.) koji je, kasnije, bio glavni pokretač islamofobije na međunarodnom planu? Po njemu je svaka ksenofobija, netrpeljivost i streotipizacija inspirisana „odozgo“. Isto je moguće da se „odozgo“ zaustave takve pojave u društvu pri čemu je naveo pozitivan primjer gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića.

Dr. Marko Kerševan, profesor emeritus Univerziteta u Ljubljani, govorio je o temi Islam i muslimani u sekularnoj Evropi, te istakao da je nužan dijalog među vjerskim zajednicama prema određenim načelima sekularnog društva. Uvjeren je da sve velike vjerske zajednice uključujući i islamsku, mogu oblikovati pozitivan odnos do tih načela.

Islam u Sloveniji i Evropi

U raspravi o islamu u Sloveniji i Evropi, koja je održana u okviru petog panela, dr. Aleš Črnič, sa Fakulteta za političke nauke, govorio je o temi: Da li je islam prijetnja kršćanskoj Evropi? U veoma zanimljivoj analizi naznačenog pitanja, zaključio je da stvarna prijetnja današnjoj evropskoj kulturi nisu muslimanski imigranti, već fundamentalističko širenje straha od navodne islamske prijetnje. Sociolog i urednik časopisa Delo Ali Žerdin, predstavio je slovensko javno mnijenje o islamu u periodu od 1992. do 2016. godine, te je iznio statističke podatke o odnosu većinskog slovenskog stanovništva spram muslimana.

Dr. Enes Karić, govorio je o temi Prioriteti u muslimanskim diskursima o islamu u Evropi. Karić je svoje izlaganje prezentirao u svjetlu slike koja uramljuje najširi konglomerat najčešće suprotnih diskursa o islamu u Evropi, od islama prikazanog “u sukobu“, islama “koji je protivan“ onome što jeste pluralni i humanistički koncept evropskih društava, do islama koji je u muslimanskom diskursu formuliran plemenski, “tribalno“.

Muftija prof. dr. Nedžad Grabus, govorio je o temi Borba za dominaciju u tumačenju islama, te istakao da se Evropa danas u političkom i kulturnom smislu suočava s više različitih formi prakticiranja islama koje su posljedica imigracija i kriza u svijetu. Zato je pitanje organiziranog i institucionalnog djelovanja podjednako važno i za muslimane i širu društvenu zajednicu. U izlaganju je analizirao pitanja koja teorijski i praktično dominiraju u aktuelnim raspravama o islamu u Sloveniji i Evropskoj uniji.

Naučna konferencija pod nazivom Stogodišnjica IZ u Sloveniji ponudila je širok okvir sagledavanja različitih religijskih i socioloških pitanja i procesa u zadnjih stotinu godina u Sloveniji, te ponudila neke važne koncepte razvijanja i oblikovanja identiteta u savremenom evropskom društvu u budućnosti.

Dugi niz godina nakon završetka agresije veći broj djece u Bosni i Hercegovini nema mogućnost, iako im je zakonom i konvencijama o ljudskim pravima zagarantovano pravo, da uče maternji bosanski jezik, historiju, geografiju, muzičku i likovnu kulturu

 Učenici Bošnjaci u Jajcu, kojih je isto ili više u odnosu na učenike drugih nacionalnosti, od 1998/99. godine u dvije srednje škole Srednja strukovna škola “Jajce“ i Srednja škola “Nikola Šop“ pohađaju nastavu po hrvatskom planu i programu.

Izuzetak su dva predmeta: islamska vjeronauka, uvedena početkom 2002/03. školske godine na zahtjev Muftijstva i Medžlisa Jajce, i bosanski jezik, uveden 1. novembra 2006. godine na zahtjev Inicijativnog odbora roditelja srednjoškolaca Bošnjaka, a nakon brojnih peticija, sastanaka, bojkotovanja nastave i raznih vidova borbe za jednaka prava.

Pokušaj osnivanja treće škole

Nakon što nije prošao prijedlog političkih predstavnika Bošnjaka o uvođenju i bosanskog plana i programa, Skupština Srednjobosanskog kantona, na prijedlog političkih predstavnika Hrvata, donijela je 2016. godine Odluku o osnivanju novog – trećeg subjekta (škole) za bošnjačke srednjoškolce, što je većina roditelja odbila. Treća škola je osnovana, ali u praksi nikada nije zaživjela i do danas Odluka nije stavljena van snage. Kako bi se na određen način zadovoljili zahtjevi Bošnjaka, u postojeće srednje škole uvedena su dva predmeta iz nacionalne grupe predmeta geografija i historija za Bošnjake, ali samo za prve razrede, što je apsurd. Nažalost, tu nije kraj apsurdima. Hrvatski nastavnici, isti koji su bili protiv uvođenja nacionalne grupe predmeta, sada predaju povijest/historiju, zemljopis/geografiju, odnosno na jednom času govore o povijesti Hrvatske, a na drugom o historiji Bosne i Hercegovine. Samo je jedna Bošnjakinja dobila dio norme u jednoj školi.

“Znamo kako u Bosni i Hercegovini nastavnici, Hrvati ili Srbi, predaju historiju i tu ne vidimo nikakav problem. Problem je što u Jajcu nastavnici Hrvati, koji su se borili protiv uvođenja historije i geografije, sada predaju te predmete“, kazao nam je glavni imam Medžlisa Jajce Zehrudin-ef. Hadžić, koji duži niz godina s roditeljima vodi borbu za ravnopravnost u školskom sistemu u Jajcu.

“Odugovlačenje rješavanja ovoga problema zadire u sve pore društvenog života, jer ovaj problem nije samo pitanje školstva, nego i pitanje prava, sloboda, istine, identiteta i jednakopravnosti. Nedostatak nacionalne grupe predmeta u srednjim školama u Jajcu jeste pitanje nacionalnog identiteta i edukacijskog aspekta mladih. Mi smo u prijeratnom sistemu bili osuđeni da učimo o tuđim junacima i historiji te su naši preci bili brzo zaboravljeni. Ako se ovako nastavi sa obrazovanjem u Jajcu, vrlo brzo će naša djeca zaboraviti svoj identitet, šehide i ono šta nam se desilo u toku agresije“, kazao je glavni imam Hadžić. Ovo je potvrdio i nastavnik vjeronauke Zaim Duranović. “U ranijim razgovorima s učenicima zaključio sam da oni, najblaže kazano, imaju minimum znanja o historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. S obzirom da se tek počelo s predavanjem ova dva predmeta teško je govoriti o kvaliteti ili dosljednosti samog sadržaja časova. Najveću korist od uvođenja ovih predmeta imaju nastavnici kojima je povećana norma časova.  Kada je riječ o međusobnom odnosu djece uopšte nema problema. Djeca su stalno zajedno i imaju različite zajedničke projekte, čemu posebnu pažnju posvećuje rukovodstvo ove škole u kojoj ja radim“, kazao je nastavnik Duranović iz Srednje strukovne škole “Jajce“.

“Ovo što se događa u Jajcu je preslikana situacija iz nekih drugih općina gdje se Bošnjaci diskriminiraju, krenuvši od školskog sistema. Inače, u ovakvim sredinama politika se reflektuje na sve pore društva. Nakon našeg legitimnog zahtjeva za bosanskim nastavnim planom i programom, dobili smo neke od ovih predmeta koje predaju osobe kao dokazani protivnici njihovog uvođenja. Tako smo zaključili da nismo skoro ništa dobili“, kazao je jedan od roditelja Almir Kunić.

Na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu izjave patrijarha Irineja evocirale su mračne elemente iz sjećanja na devedesete

 Ako na sajmu knjiga, koji bi trebao biti svojevrsna promocija znanstvenosti, naučnih dostignuća i kulturno-civilizacijskih vrednota, vrhovni pravoslavni sveštenik govori pozitivno o politici koja je prva otvorila logore na području Evrope nakon nacističke politike, pitanje je šta se govori iza vrata preko 40 eparhija i koju agendu čuvaju zidovi Hrama Svetog Save u Beogradu. Naime, na sajmu knjiga u Beogradu prošlog mjeseca patrijarh Irinej je kazao, između ostaloga, da „gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“. Zaista sociolozi i politolozi, ali i drugi znanstvenici u Srbiji, imaju ogroman izazov da odgovore kako je moguće da Crkva bude najslabija karika u promišljanju svijetle budućnosti jedne od najperspektivnijih država na Balkanu. Hoće li srbijansko društvo u cjelokupnom tehnološkom, ekonomskom i kulturnom napretku imati najveći problem s reformom misli u Crkvi te hoće li Crkva ostati jedini srednjovjekovni ideološki element moderne Srbije? Dok Srbija nastoji biti članica Evropske unije poštujući suverenitet država barem radi tog cilja, vrhovni poglavar Crkve, a možda i sama Crkva pošto nema reagiranja njenih zvaničnih organa na ove izjave, nastoji kreirati uniju Srba koja nikada nije zaživjela ne samo zato što je politički nemoguća, već i što je zasnovana na ograncima primordijalizma i socijalnog darvinizma. Ovom izjavom poglavar Srpske pravoslavne crkve šalje poruke identične onima kojima su ispraćene mlade generacije na bosanska, hrvatska i kosovska nepoznata ratišta, stoga posebno je nevjerovatan prag tolerancije pravoslavnog stanovništva na ovakve izjave, tačnije roditelja koji danas sami uz fotografije ubijene djece dočekuju praznike. Ako se patrijarh obraćao mladim generacijama, trebalo bi analizirati planove tih novih mladih generacija Srba, koji čekaju u redovima za vize i gledaju kino-raspored američkih filmova, a ne police s knjigama Dobrice Ćosića. Drugim riječima, kako suptilno objasniti patrijarhu Irineju da ovakve izjave pripadaju retorici propovijedi prošlih vjekova i da se nove generacije zbog njih nastoje otrgnuti čak i od same duhovnosti, a ne samo od religijskih institucija? Kada bi samo znao, poštovani patrijarh, da za devedesetim niko ne žali. Naravno, ovakve izjave će, vjerovatno, doći do ušiju ili srca pojedinaca koji ne postigavši mnogo više od diplome osnovne, možda srednje, škole i u današnjim ratištima Ukrajine i Sirije vide Božiji poziv na dokazivanje požrtvovanosti. Međutim, jesu li to generacije za budućnost Srbije?

Izjave patrijarha su posebno važne za formiranje politike Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, gdje su rane devedesetih još uvijek u povoju. Koliko se reflektiraju stavovi iz Srbije na Crkvu u Bosni i Hercegovini tema je za ozbiljnije studije, ali je već duži niz godina indikativno što Crkva ignorira napade na muslimane i njihovu imovinu u manjem entitetu. Mediji su zabilježili 25 napada na muslimane i njihove vjerske objekte u 2015. godini, a sličan trend nastavljen je i u 2016. Sadržaj izjava crkvenih poglavara posebno je važan kada se uzme u obzir retorika ovih napada u kojem se potencira “Velika Srbija“. U džematu Kotor-Kukavice, Medžlis Kotor-Varoš, dvije večeri zaredom u avgustu 2016, muslimani su uznemiravani pravljenjem nereda i parolama: “Ovo je Srbija“. Četiri ćirilična slova “S”, kao i  izjava “Srbija do Tokija“, koja je napisana na džamiji džemata Karakaj u Zvorniku prošle godine, svoje opravdanje nalazi upravo u porukama kakva je bila u izjavi patrijarha Irineja u Beogradu. U ovom slučaju kod zvorničkih vjernika došlo je do suštinske modifikacije satiričnog narodnog gesla, koji bi u krajnjoj formi mogao zvučati: Slušaj šta pop govori i radi šta pop radi.

Reagiranja iz Crkve i osude ne bi trebale izostati barem u svakom slučaju kada je riječ o napadu na džamije i objekte Islamske zajednice. Indolentan odnos prema ovim napadima postaje poseban kamen spoticaja kada crkvena lica lično učestvuju u negativnim pojavama. Primjera radi, sveštenik je prošle godine bio jedan od inicijatora da se zabrani rad odgajateljici u srebreničkom vrtiću, jer je imala mahramu. Također, Islamska zajednica je bila zatečena radom sveštenika ove godine u Vlasenici. Naime, u odjeljenju drugog razreda Javne ustanove Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, bošnjačka djeca s ostalim na času koji nije bio vjeronauka instruirani su od pravoslavnog vjeroučitelja kako da se krste i mole.

Bosanska krajina je poznata po porodičnim mezarjima. Umrli su se ukopavali u vlastite bašče u kojima se nalazi od 10 do 15 mezara. Naročito je to bila praksa u prvim decenijama dvadesetog stoljeća. Kako pokazuje dostupna arhivska građa npr. dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću, upućen Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu broj 737 od 17. augusta 1913. godine, navedena privatna mezarja većinom nisu uvakufljena s obzirom da su bili visoki sudski troškovi za uknjižbu ovih parcela, a džemati, posebno seoski, to sebi nisu mogli priuštiti.

Do uzurpacije mezarja, dolazi relativno rano u periodu Austro-Ugarske. Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu je već 1905. godine naredilo da se formiraju privremena povjerenstva koja će ispitati uzurpaciju vakufske imovine, zemljišta, mezarja i slično. Povjerenstvo se sastojalo od predsjednika, te jednog ili dva člana. Gotovo u pravilu su samo konstatirali stanje te pravnu nemogućnost da se bilo šta učini na sprječavanju njihove devastacije.

Navest ćemo nekoliko primjera uzurpacije bihaćkih mezarja. Mezarje Park u Bihaću je bilo uzurpirano. Gradska općina je zamoljena da ga vakufu vrati. Ako pak ne bude htjela, konstatira se da se tu pravno ništa ne može učiniti. Veliko mezarje u gruntovnom ulošku broj 1303, katastarska čestica broj 365, površine 2.745 m² i 366 sa 5.830 m², je zamolnicom Zemaljskoj vladi broj 10518/912, također, traženo u povrat. Međutim, ako je prešlo u treće ruke, konstatira se pravna nemogućnost povratka. Prema prijavi Kotarskom uredu u Bihaću broj 430, od 9. maja 1914. godine, na Velikom mezarju, Mitar Dugonja, kovač iz Bihaća, je držao đubre i razno smeće. Petar Đujić i njegov susjed su „zagrabili” veliki dio ovog mezarja i svojataju ga, dok ga Menahem Levi, pilar iz Bihaća, upotrebljava za stovarište balvana. Naime, Đujići su imali svoje kuće pored Velikog mezarja, te su zauzeli i pretvorili u bašču njegova 3 do 4 dunuma. Zbog toga je i Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, kako se vidi iz njihova dopisa broj 156 od 12. marta 1914. tražilo od Gradske uprave u Bihaću da zabrani ovu uzurpaciju od strane Đujića. Veliko mezarje je bilo, inače, upisano u gruntovnom ulošku broj 1303, k.č. broj 365 i 366, i nalazi se u Prekounju pored željezničke stanice. Radi se o mezarjima džemata Gornje i Donje Prekounje koji su bili predmet eksproprijacije za proširenje željezničke stanice u Bihaću nakon Drugog svjetskog rata. Prema dokumentu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu broj 85 od 25. januara 1913. godine spominje se također i uzurpacija mezarja Šarića, koje pripada džamiji Gornje Prekounje, mezarja Murata Pečenkovića, Lonića i Jusufa Žapčevića, te se nalaže Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću da prijave o uzurpaciji što prije dostavi u Sarajevo.

Nikola Radić u knjizi Bihać sa starih razglednica, na stranici 17 konstatira slijedeće: „Groblja na Velikoj otoci i uz kanal Jarak su prosto izbrisana i nema im traga, kao i groblje Ićhisar koje se prostiralo od Meteorološke stanice do Ulice AVNOJ-a, dok su nišani poslužili mnogim stanovnicima ovog dijela grada za izgradnju porodičnih kuća”.

Postavlja se pitanje šta je bilo sa kostima naših predaka? Je li izvršena ekshumacija ovih mezara? Ako jeste, gdje su onda kosti umrlih? Jesu li dobili ikakvo obilježje iznad glava? Nameće se mnogo pitanja. Nažalost, niti na jedno nema odgovora.