Slijepac koji vidi

Autor: Edin Memić Januar 24, 2015 0

Od njih 68 koliko ih na plećima nosi, 43 godine je slijep, ali i redovan džematlija u džematu Dub

 

Mnogobrojnim blagodatima Allah je darovao svakog čovjeka, svejedno bio on vjernik ili ne. Jedna od najvećih blagodati je i vid. Vjerujem da smo barem nekada u svome životu pokušali hodati zatvorenih očiju, ili na isti način uraditi neku prostu radnju koju obavljate svakodnevno. Ako jesmo, onda nam je poznat osjećaj nesigurnosti u tih nekoliko trenutaka. A, šta je sa ljudima koji čitav svoj život, ili jedan njegov dio, žive lišeni takve Božije blagodati? Kako im je, kako se kreću, kako rukama dohvataju kašiku, čašu, ili bilo šta drugo? Oni su nama pouka, ibret i dokaz za ili protiv nas. Ovo je priča o jednom od njih. Ime mu je Sofić Haso, živi svoju 68 godinu života u podvlašićkom selu Dub. Od njih 68 koliko ih na plećima nosi, 43 godine je slijep. Desilo se to u nesretnim okolnostima mjeseca novembra 1971 godine kada je njemu bilo 25 godina. Ili kako i sam kaže „desilo se to u najljepšem životnom dobu.“ Kada sam ga tražio da o njemu zabilježim ovu priču nisam ga tražio u njegovoj kući, već u Božijoj, u džamiji, jer mi je od ranije poznato da on svaki vakat (izuzev akšama) dolazi u džemat na namaz. U prostranoj džamiji klanjali smo podne-namaz. Svoju priču mi je mogao ispričati u njoj, ali sam htio da pređem s njim put koji on prelazi svakodnevno od kuće do džamije i obratno, put dug 150 metara u jednom smijeru, put nimalo ugodan ni za nogu potpomognutu pogledom, kamoli njegovu, te  da mi pomažući se štapom,  tihim korakom, vedrog lica i spokojne duše ispriča tu svoju priču. Ponudio sam se kao pomoć, da ga povedem. Odbio je. Kaže, ja uvijek tako dolazim sam. Prije samo sa štapom, ali kako sam prije dvije-tri godine slomio kuk pored štapa služim se i štakom.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. januara
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija