digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Medžlisi

Ne propušta namaz u džamiji - Njegov svijet nije tmina

Autor: Nedim Hrbat April 17, 2019 0
Haso: „Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela.“ Haso: „Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela.“

Sedamdesetdvogodišnji Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.

Haso Sofić, iz travničkog naselja Dub, po zanimanju je stolar. U mladosti nije želio da bude stolar, želja mu je bila da gradi puteve. Gdje god je bio ružan put on ga je popravljao. Zaposlio se stoga u građevinskom preduzeću, niskogradnji. Stolarstvo je učio usput, kod oca, sa rahmetli bratom Mustafom, a usavršio ga je nakon nesreće. Radio je kao miner, naime, kada je nesretnim slučajem potpuno ostao bez vida. U dvadeset petoj godini. Sin mu je tada imao dvije i po godine, a kćerka nepunih tri mjeseca. „Takve sam ih zapamtio. Više ih nisam očima svojim vidio. Elhamdulillah, zadovoljan sam sa njima“, kaže.

Preciznost s oštrim cirkularom

Nije mogao nakon nesreće samo sjediti u kući i sažalijevati se i nastavio se baviti stolarstvom. Kupio je alate i električnu mašinu za preradu drveta, uprkos bojazni i negodovanju rodbine i članova porodice. Pri prvom susretu sa električnom mašinom je drhtao. Noge su klecale. Rukama je opipavao mašinu, istraživao je, isprobavao. Malo po malo, uz veliku želju i napor, uspio je upoznati i savladati. Nije se nikada povrijedio.
„Pogledajte!“, kaže izokrećući dlanove. „Ispravni su svi prsti. A, teško je naći majstora koji je radio na mašini, a da nije povrijedio prste. Najviše sam radio grablje. Nisam mogao uraditi ni za ovo selo, a da ne govorim da su dolazili iz drugih sela. Radio sam u centimetar i ništa.“ Više od trideset godina uspješno se bavio stolarijom. Nasađivao je sjekire, krampe, motike, izrađivao stolice i stolove. I nije se bavio samo tim zanatom, sa ponosom ističe da je sjekao drva, donosio ih iz šume, kopao kanal zajedno sa suprugom, radio i druge poslove da bi obezbijedio finansijsku egzistenciju. Svojim je rukama zaradio sredstva da pošalje bedela na hadž. „Allah mi je oduzeo vid, ali s druge strane mi je dao mnogo toga drugog. Sve ostalo. Elhamdulillah. Ja često ponavljam, svaki čovjek vidi mozgom, a oči su kao baterijske lampe u noći“, kaže on. „Ja nikad nisam mogao ni zamisliti, a kamoli da izreknem: uh, što mi je ovo Bog dao? Jok. Allah je tako dao, to je Allahovom voljom bilo. I danas kažem, i uvijek kažem, neka je hvala Allahu. Ja sam uvijek bio zadovoljan svojim životom. Nemam sa čim biti nezadovoljan. Ne mogu zamisliti šta bih ja želio danas.“

Namaz u džamiji

Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.
„Ja sam odmalena volio džamiju. Uvijek sam slušao imame koji su govorili kakva je korist ići u džamiju, i koliko jedan vakat vrijedi u džematu. Mene je to vuklo. Znam da je to Allahovo najdraže mjesto na dunjaluku. Jeste podaleko, ali krenem ranije. Prije sam bihuzurio ukućane da mi kažu kada je vrijeme namaza, onda sam nabavio poseban ručni sahat. Mogu prstima napipati vrijeme.“ U džamiju je redovno nastavio ići i nakon druge velike nesreće. Kada se džamija renovirala namazi su se obavljali u susjednoj kući, bilo je klizavo, nezgodno je pao sa zida, i slomio kuk. Imao je dvije operacije. Morao je ležati u kući šest mjeseci. To su mu bili teški dani, ležao je u kući i nije mogao prispjeti u džemat. Kada je ozdravio nastavio je ići u džamiju. Uz pomoć dva štapa.
„Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Kako? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela. To je to.“
Haso Sofić se ne žali na svoju invalidnost. Njegov svijet zasigurno nije tmina, kako se uobičava nazivati svijet slijepih osoba. Pri susretu sa njim čovjek se i zapita šta je sljepoća u stvari. Oči nisu slijepe, već srca u grudima, kaže Kur’an. Kroz smijeh govori kako ga optužuju da će ljudima na Ahiretu biti, ustvari, najgori:
„Nedavno mi je došao jedan i kaže: Haso, mi smo o tebi pričali da ćeš ti nama na onom svijetu biti najgori. A, što? Kaže: ti si slijep čovjek, ideš u džamiju, mi sposobni ne idemo, pa ko nas bude ispitivao kazat će kako je on mogao ići, a vi ne možete sa vidom? Imat ćemo mi s tobom problema. A što bi, rekoh. Slobodno je. Viče sviju na namaz, hajde na namaz, hajde na spas. Pokupite se, dođite.“

« Uručena novčana sredstva iz Bejtu-l-mala socijalno ugroženim osobama Muftija banjalučki: Rušenje džamija i progon vjernika mrlja na licu čovječanstva »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine