Mejdan ili Mala Čaršija, kvart u Banjoj Luci, jedan je od najljepših, najurednijih i najfrekventnijih dijelova grada. Krase ga prostrane, široke ulice, oivičene drvoredima kestena, lipe i platana, te mnoštvom isprepletenih sokaka, mahala koji čine život u njemu posebnim i lagodnim.

Obilje zelenila, na dnevnoj osnovi, ozari pogled šetača i rastereti psihu njegovih stanovnika i posjetilaca. Ljudi se međusobno poznaju, prepoznaju i ugodno druže. U njemu se još uvijek osjeća treptaj i duh šeherskog života koji je bio karakterističan po ganiluku i raskoši, urednosti i urbanosti, estetici i prestižu, marljivosti i skladu, prelijepom prizoru uređenih cvjetnih bašči, dvorišta i ograda, sa stilom nanizanih i izgrađenih kuća, vila. Sve odiše skladnim pokretom i mirom. Žurba i mržnja, kao dvije izražene i dominantne društvene devijacije, ne stanuju na Mejdanu, jer je Mejdan oaza stvorena za mir i skladan život. Radost života na Mejdanu jednako pripada i dijele je ptice svojim cvrkutom u zraku i radosnim pokretom, žamorom ljudi na zemlji.

Čuvarica naslijeđa

Zato, mudri Mejdan prepoznaju kao banjalučki stil života, potvrdu ljepote, trenutak inspiracije, mirisnu oazu, prestižni izbor, želju za opstankom, poželjan kvart i neiscrpnu ljubav. Svojim žiteljima i stanovnicima Mejdan izdašno daruje željenu tišinu i ugodne trenutke življenja. Mnoge porodice vijekovima žive i egzistiraju u ovom prestižnom kvartu. Jedna od tih porodica je i porodica Bahtijarević Zehre i njene sestre Čelebije.

Zehru, rahmet joj lijepoj duši, sam upoznao prilikom posjete, a pred samu njenu smrt. Bila je veoma susretljiva, gostoprimljiva, otvorenih pogleda, vidika i odvažna žena. Sagovornika je plijenila svojom mirnoćom i jednostavnošću. Toliku toplinu, pažnju, brižnost, ljubav i radost sam osjećao samo kada bih odlazio svojoj rahmetli majci u posjetu. Za ovu napisanu i izrečenu konstataciju, doživljeni osjećaj, imam svjedoke, živi su, predstavnici Medžlisa IZ Banja Luka s kojima sam bio u obilasku i posjeti. Tokom boravka i razgovora uvjerio sam se da je Zehra bila vrlo ugledna, obrazovana, nježna, tiha, krhka osoba. Izgovarala je blage riječi, s jasno izraženim stavom. Imala je svijetlo, izraženo i ozareno lice, u Turskoj bi kazali „ten sultanije“, koje su ukrašavale i činile prijemčivim smaragdno-zelene oči. Pojavom je zračila kao da ne pripada ovom svijetu. Tokom govora i razgovora bila je pažljiva, toplog osmijeha, smiješka, koji je pristajao uz njeno blago izduženo lice. Iako je bila u poznim godinama, dalo se primijetiti da je bila vitkog stasa i da je držala do sebe i svog izgleda. Odražavala je dojam i sliku aristokratske porodice, koja je ponosno čuvala svoje naslijeđe i tradiciju. Takvih porodica, nažalost, sve je manje, pa i u samoj Banjoj Luci. Kada je govorila o drugima, kazivala je i isticala njihove pozitivne vrijednosti i vrline. Stekao sam dojam da je prelazila preko ljudskih slabosti i mahana. Znala je da ljudi ne posjeduju svojstvo savršenosti. Živjela je u svom tihom i lijepom svijetu. Nadam se da ju je takav okruživao do njene smrti. Nije se bojala umrijeti jer je nije zanimao i obuzimao ovaj svijet i njegova prolaznost. Tokom svog života postojano, dostojanstveno, čedno i uspravno je živjela. Nedugo nakon naše posjete, preselila je na ahiret. Kao uglednom vakifu Banje Luke, predvodio sam dženaza-namaz kojem su prisustvovale viđene i ugledne džematlije. Ukopana je u mezarju Stupnica.

Trajno dobro – pogled u budućnost

Zehrin vakuf, kuća i prelijepa prostrana bašča, u središtu Mejdana, su jedinstven poklon, dar i svijetli primjer uvakufljenja darežljive i plemenite osobe. Gest, čin, prepun novih vrijednosti kojima se potvrđuju i otvaraju vidici vjerničke opredjeljenosti i intime. U njemu se zrcali i potvrđuje jasan primjer izražene želje i mogućnosti da se institucionalno zaštiti bošnjačko, tradicionalno, kulturno naslijeđe i vrijednost. Uvakufljenje je prilika za očuvanje trajnog dobra koje će koristiti potrebama ljudi vijekovima, kao opće dobro, a na ljudsku radost. Kuća, koja je uvakufljena, je porodični dom, puna ljudske topline, dobra, intime, prepuna ljubavi, brige, smiraja, oronulosti i potrebne zaštite. To nam sve daruje i poklanja Zehra, od sebe, da zrači i postojano služi kao njen vakuf.

Taj poklon je pogled u budućnost i pozitivan doprinos perspektivnom životu u njenom gradu. Zato je Zehrin vakuf postao institucija, a kroz instituciju se najbolje i najsigurnije čuvaju vrijednosti jednog naroda, pa i pojedinca. Takav gest je znak čvrste vjere u Boga, vjerske zrelosti pojedinca, potvrda lične postojanosti, životne opredjeljenosti, organizovanosti i vjere u svjetliju i bolju budućnost. Ovim činom Zehra pomaže budući razvoj i životnu svakodnevnicu u gradu, svojim Banjalučanima, pa i šire. Moglo bi se reći, živi s njima, iako je preselila na bolji svijet.

U spoju vjerskih i institucionalnih dobara, dobiva se, stiče se, garancija trajanja, trajnog dobra. To je bila njena osnovna zamisao i želja. Zato u ružičnjaku njena vakufa mirišu različiti mirisi prelijepih ruža, a u isto vrijeme porodični dom, kuća, kao čovjekovo srce u središtu bića, otkucava damarom vjere i vječnog dobra u njenom naselju Mejdan. Dotle prostrana, prelijepa bašča, pored Vrbasa, biva prepoznata kao replika džennetskih perivoja ispunjenih prelijepim ružama, zehrama.

P. S.

Ponosni smo na obnovu i rekonstrukciju ovog vakufa, koji je od kulturnog i nacionalnog značaja i budućim generacijama će zorno svjedočiti o raskošnom stilu gradnje i toplini života u šeher Banjoj Luci.