Život nane Hateme, jedine stanovnice u selu

Autor: Mustafa SMAJLOVIĆ Maj 07, 2017 0

 

Noću se u Menziloviće useli mrkli mrak, ali i da mi oči zatvore, meščini, znala bih gdje je šta, nosi volja za životom, a put mi osvjetljava svjetlo duše i ne pada mi teško mrklina kol’ko osama – kaže ova dobrodušna nena

Da nije rat obigrao šejtansko kolo u Menzilovićima, koji su se ugnijezdili nadomak Drine na desetom kilometru od višegradske čaršije, 85-godišnja nena Hatema Murtić sigurno ne bi bila sama u ovom nekada najljepšem selu u Višegradskoj župi. Nekada je ovo naselje bilo puno života. Dobrodušna i još uvijek krepka starica umirujuće veli: “Sinko, sve je to sudbina, a što je ‘vako jedino dragi Allah zna odgovor“.

 

U svome najrahatnija

 

Kao svaka iskrena vjernica i nena Hatema  mir i sabur nalazi na postekiji, klanjajući se Svevišnjem. Uvakat ustane kako bi obavila sabah namaz, a potom se okrene svom osamljeničkom životu. Kaže kako joj nigdje nije ljepše nego u Menzilovićima u kojima su je prije rata budili horozi i uspavljivali miomirisi plodne zemlje i voćnjaka. “Eto, nejmam ni struje, u požaru su nedavno izgorjeli stubovi od elektrike, ali meni se vodi mili živjeti i ovdje sam najrahatnija. Gdje insan ponikne i navikne, tu mu je najbolje“, veli ova dobrodušna nena i nastavlja muhabet: “Noću se u Menziloviće useli golem, mrkli mrak, ali i da mi oči zatvore, meščini, znala bi gdje je šta. Fale mi moji najmiliji i svi oni s kojima sam vodi provela najljepše godine života“.

 

Uspomene, mehlem duši

 

Nana nerado priča o ratu. „Oči se isplakale, pa od priča nejma fajde“, veli, „bilo, ne ponovilo se“. Nenina priča nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.  “Valja živjeti onako i onoliko koliko je dragi Allah propisao nafaku. Navikne se insan na sve, možda najteže na osamljenost, ali ako se mora nejma zora. Najradije pribjegnem lijepom sjećanju. Ono je mehlem za samca. Živiš od lijepih uspomnena. Vodi sam provela najljepše godine i vodi mi je suđeno da živim do zadnjeg trena. Eh, kako je vodi bilo lijepo i za mlado i za staro. Ženilo se, udavalo, pjesma odzvanjala selom. Radilo se na njivama i u fabrikama i imalo se i na siniji i u srcu. Čista hava i zdrava, seljačka hrana održali su me, pa sam skupila ovolike godine. Vodi se preko ljeta vrate komšije, obiđu babovinu i djedovinu, neki ostanu nekoliko dana u obnovljenim kućama. Vrati se živost u selo, ali čim zazimi ostajem sama u selu. Je’na duša cijelo selo. Jah, sudbina ta’ka i nejma fajde žaliti se“, kazala je nana i vratila se svojim lijepim uspomenama.

 

Nije je strah samoće

 

Nije me strah samoće, kaže nana i priča kako su rijetki oni koji je obiđu i dodaje: “Kada pa’nu snjegovi nalete lovci i planinari,  a  s ljeta svrate radoznali prolaznici i budu mi nakratko musafiri. Razmjenimo pokoju riječ, podijelim sa njima što se ima i opet se vraćam svojim uspomenama. Eh, kako je vodi nekada plaho lijepo bilo!“

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija