Neobično je topla oktobarska noć. Po neki opao list zašušti kaldrmom i otkrije korake što se primiču džamiji. Selam, koji se sa usana već zakotrlja mirom, i stisak ruke da potvrdi, onda sjedanje da se sa samim sobom druguje. Nebo se okitilo zvijezdama, pa proviruje kroz mali pendžer i na zidovima pokreće sjenke u derviški ples. Desno od mihraba, malo bliže mimberu, sjedi doktor i samo pomjeranjem usana odaje živost. Pogled mu se uhvatio u kolo sa onim sjenkama što na zidu plešu. Više od pola stoljeća tako, na licu nosi isti sjaj i blagost koja ne da borama da se zakopite. Dječiji doktor! Tako su ga uvijek zvali, a on je svojim jagodicama izbrisao više plača, nego što je porodilište moglo zabilježiti u rađanju novih života. Srodio se s tim poslom, samo mu vremenom srce omekšalo, pa čuje plač i kad ga nema. Iako je penzionisan, još uvijek zna otići u susjedni grad, pa cio dan primati djecu u ordinaciju i na jagodice dočekivati njihov plač, a onda kada im vrati osmijeh, i on se vrati među zidove svoje džamije da odšuti do namaza. Tamo kada zasvira tišina, on dovi Uzvišenom, i gleda sjenke što na zidu plešu. Sada mu onaj ugašeni plač djece, javi se k’o naja, svirala što dušu razgaljuje, a ne da joj dizgine razuma da pokida. Nego je istiha miluje, ljubi, oštri joj svjesnost postojanja, jača iznutra, da bolest dunjaluka ne napadne. Godine vuku svoje, a doktor svoje.

Biće da ih još uvijek nadjača.

Taman kada mu se kapci spustiše u toj zanesenosti muzike, samo njegovom sluhu čujne, na desno rame pade mu ruka. Malo zastade, pa kliznu na prsa. Na doktorov udisaj ruka se malo podignu, pa opet pade. Doktor šuti, ne otvara oči. Lice tek dobi više sjaja, ili se nebo, k’o komad kukuruzne pogače svojim zlatosjajem još više uvuklo kroz pendžer, pa se čini. I dalje ne otvara oči. Mogao je prepoznati na hiljade dječijih ručica što mu se pružale onako malehne i mehke, poput smotuljka pamuka, bijele. Neke su toliko porasle da im se vene umrežile k’o lijane, ali i danas se pružaju doktoru kao sjećanje na davno vraćeni osmijeh i mrva ljudske zahvalnosti. Još koju minutu i mujezin će učiti ezan. Hafiz je na vratima i dočekuje, uz stisak ruke, svakome osmijeh kao hedija. Džamija se ispuni ljudima, ali niko nije pomjerao tišinu, niti mokrim stopalima da na nju stane. Svirala je u svome zanosu, a sjenke na zidu, činilo se, iskapaše prve kapi znoja.

Spusti se i druga ruka, na lijevo rame, pa odmah kliznu niže, tamo đe je omekšalo srce. Malo se zaustavi, a prsti pronađoše prste one druge i vezaše se. Doktor sa natkoljenica podiže svoje ruke, pa ih splete sa ove dvije. Na zidu se oslika figura insana kao kad drži violončelo u svom raskoraku. 

U zamahu sviračke ponesenosti, te muzike namijenjene za jednu dušu, ali je bukadar očiju gledaše, gudalo je povlačio sporo, da se trebalo oči napregnuti kako bi se vidjelo pomjeranje.

Kako? 

Otkud u džamijski prostor da i zamislim taj instrument, dok sam sa sprata kao na dlanu gledao ovaj prizor zagrljenih sjenki, koji mi liče eto baš na violončelo i onog koji svira. Otac i sin!

Gledao sam ih nebrojeno puta, jedan pored drugog. Kao dva cvijeta u jednom perivoju. Jedan odavno procvao, a drugi se otvara da i njime dunjaluk zamiriše. Ali sada, ovako zapletenih ruku, kao gudalo i žice na violončelu, sviraju tišinu u kojoj muzika iscrtava najljepše bore na jednom licu. Sjaj na doktorovom licu i licu svirača, bio je najglasnija muzika što je dopirala do čula svih. Ona ista, koja probudi osjećaj djeteta kada poželi nešto, a što mu roditelji ne mogu pružiti. Ali ono uporno želi i pruža ručice, dugo grleći prazninu. Gledam ih tako, i gledam svoje ispružene ruke!

Zanesen, požurim s njima u vis, pa ih na pojas vežem. Ispred mene, na drvenoj ogradi pauk je pleo mrežu. U pećini razmišljanja, steže se usna na usnu, dok misli na jezik redaju ono što je za reći, ostavljajući ih tako budnim. Lahko kao list, na ćilim padaju lica, nastavljajući onaj ples od prije ezana, kojeg su započele sjenke na zidu. Zajedno, složno, nenametljivo ali ustrajno, toplo da i zrak zaigra k’o đemre, iako je noć. Doktor i sin, sada se dodiruju ramenima, liče mi na bedem imana. 

Padaju sa ostalima i ustaju ponovo, ujednačeno, u tim talasima koji prizivaju bonacu, kakvoj se prsa mnogih obraduju. Potom odlaze u noć, tiho, klize po asfaltu kao opalo lišće. 

Gore visoko, ne zna se na kojem spratu zgrade “Kineski zid” neko je svirao violončelo. U zanosu i opijenosti, ono kada se čovjek iznutra zaboravi, da se moglo naslutiti kako će odozgo poletjeti gudalo. Muzika je parala nebo, kao zvjezdanu haljinu mlade što svatove čeka. U sobi, na stolu neispisanih duša, stajalo je pero, nekako ukoso na bijeloj hartiji što se odupirala mraku. Izgledalo je kao gudalo violončela kojeg ugledah u sjenci na džamijskom zidu.

Hoće li pero znati zasvirati?