I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski pisci, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzisten-ciju...

Smrt čovjeka je kao pad moćne države”, kaže u svojoj pjesmi “Pad” veliki poljski pjesnik Czeslaw Milosz. Čovjekovom smrću nestaju i “borbene armije, vođe i povorke, i luke bogate...” A kad s Ovoga svijeta ode pisac, kad ode čovjek koji u maternjem jeziku nastoji doprinijeti čuvanju svijesti o vlastitom životnom prostoru, identitetu, jeziku, ubaštinjenom vremenu, onda se ugase i cijeli svjetovi; ti svjetovi ostanu živjeti samo do onoga doba koliko ih, kasnije, uspiju prepoznati marljivi tragači u piščevu književnom djelu... Isnam Taljić (1954.-2017.) otišao je na Onaj svijet iznenada kao što su nas i mnogi drugi bosanski pisci napustili odjednom, preko noći, u iznenadnom udaru jedne teške vijesti, i ostavili nas nepripremljenima, ostavljenima, rastuženima. Taljićevi svjetovi, od onih koji su oblikovani u njegovoj rodnoj Vlasenici, Sarajevu, ili u muhadžirstvima u Ljubljani te, jedno vrijeme, u Bihaću, bili su sigurno među najslojevitijim životnim i spisateljskim iskustvima koje je jedan pisac bosanskoga jezika mogao imati. Malo se gdje kao baš u njegovoj književničkoj sudbini toliko oporo ne ogleda odnos bosanskoga društva, bosanske politike, bosanske hipokrizičnosti prema bosanskom piscu i vlastitoj kulturnoj tradiciji. I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski autori, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzistenciju.

Dobro se sjećam jedne decembarske večeri devedesete godine prošlog stoljeća kad je u Cerskoj bila organizirana književna večer, a na njoj bijahu Isnam Taljić, Selim Arnaut, Džemaludin Latić, Nusret Omerika, Bajro Perva, Salko Čevra, ne mogu se sjetiti je li još neko bio, i ja sam, naravno, sudjelovao na toj književnoj večeri koju je organizirala Islamska zajednica i imam Bego Selimović lično, i tad sam prvi put bio u prilici bliže upoznati već poznatoga i afirmiranoga bosanskohercegovačkog prozaistu Isnama Taljića. Do tog je vremena Isnam već objavio romane Progonjenik i bogorodica (1984.) i Sezonac (1988.), knjige pripovijedaka Noć bez zore (1985.) i Drvored srebrenih nevjesta (1989.) te knjigu novinskih reportaža Čovjek koji popravlja vrijeme (1985.). Književni kritičari  su odmah primijetili da Taljić svojim pripovijedačkim darom unosi osjetnu svježinu u bosanskohercegovački pripovijedački prostor i uspješno nastavlja spisateljsku tradiciju jednoga drugog velikog pisca Vlaseničanina – Derviša Sušića... Bila je to, doduše, večer koja je više bila tekućepolitički negoli književnopromotivno “pozicionirana”; bosanske avlije i tarabe već su naveliko bile opkružene deseteračkim guslarskim vranama graktalicama, dok je, s druge strane, polagana ustreptala nada u pokrenute postkomunističke demokratske procese diljem jugoslavenske državne zajednice, pa je, uz pokoji izgovoreni stih, ili prozni odlomak, govoreno o budućim bosanskohercegovačkim društvenopolitičkim raspućima i izazovima. Taljiću sam tu večer rekao da sam čitao njegove knjige pripovijedaka, bilo mu je drago to čuti, a romani, rekao sam, mogu sačekati. Iz Cerske i Vlasenice vratili smo kroz takvu gustu maglu da sam, baš ja, neko vrijeme koračao ispred auta i tako ukazivao Bajri, u čiji auto bijasmo natrpani, u kojemu pravcu treba uvarisati volanom.

Dva, ili tri puta sam, u vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), dolazio u Ljubljanu, dolazio sam u redakciju sedmičnika Ljiljan, gdje sam objavljivao svoje sarajevske tekstove i bio član uredničkog kolegija. U redakciji Ljiljana se poslom skrasio i Isnam. U ovom je sedmičniku, koliko znam, radio sve do njegova umiranja. Kao sad da ga gledam kako pažljivo i strpljivo lektorira pristigle tekstove. Rečenicu po rečenicu. Kako je bio dosta zimogrizan, utopljavao se više negoli treba. Kapa je često bila neizostavni dio njegove dnevne garderobe. Mnogo je pušio i, nevjerovatno koliko, pio coca-colu. Dosta smo razgovarali u tih nekoliko dana koliko bih ja proboravio u slovenskoj prijestolnici, prisjećali bismo se i one uočiratne književne večeri u Cerskoj. U tim je godinama vruće bilo standardiziranje bosanskoga jezika, u Sarajevu sam bio član Komisije za pravopis, predsjedavao je Alija Isaković, i ne bismo se uvijek Isnam i ja složili u ponekim jezičkim pitanjima, meni bi često zasmetala nepotrebna orijentalizacija u izboru pojedinih bosanskih leksičkih mogućnosti, Isnam je, međutim, baš u tome prepoznavao važnu leksikološku “odjelitost” od nekadašnjega konstrukta “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik”. I kad se ne bismo slagali, jesmo se međusobno uvažavali. Za svakog je pisca njegov maternji jezik najpouzdaniji prostor književnostvaralačke i svagdanje komunikacijske slobode, piščevo je da u jeziku odabere ono što mu najviše odgovara. Više smo se puta, u vremenima nakon Daytona, zatekli na zajedničkim književnim večerima. U prepunoj sali Doma Armije, i ja sam sudjelovao u prvoj promociji njegova ponajvažnijeg i najprevođenijeg književnog ostvarenja: Roman o Srebrenici (1998.).

U posljednje vrijeme rjeđe bismo se uspjeli sresti. Nekoliko puta u redakciji Preporoda. Uz njeg bi redovno skakutala kćerkica Džehva. Svaki put bih uvidio da  je Isnam sve načetijega zdravlja. Nije volio o tome da mnogo priča. Žalio se i da ne može tipkati, bole ga vrhovi prstiju. Ipak je uspijevao pisati, i objavljivati, koliko god se posljednjih godina bio povukao u neku svoju samozatajnu ljudsku i književnostvaralačku ljuspu. Trebalo je da se ove godine, početkom augusta, sretnemo u Petnjici, u Sandžaku, na tamošnjoj kulturnoj smotri, ali nije bilo suđeno. Obradovalo me je što je u ovogodišnjem programu bilo i predstavljanje Taljićeva bogatoga književnog djela.

Mnogi koji su žalili Isnamov odlazak na Onaj svijet prvo što su primijetili jest odnos ove i ovakve društvene zajednice prema književnosti i književnicima. Pa i prema Isnamu Taljiću. Jedan od takvih bio je i prijateljski hommage Isnamu od strane njegova i moga prijatelja Fahrudina Sinanovića. Književnička udruženja, čiji smo, kao, članovi, postoje samo da bi funkcionirala kao budžetska nevolja u općoj “strategiji” zabrinjavajućega društvenoga haosa. Piscu se više odmaže negoli pomaže. Sitni politikanti i osioni tajkuni ubiše i ovo malo duše koliko je još u Bosni ostalo! Sarajevski i drugi bh. mediji, i oni koji su otužni naciostranački bilteni, i oni koji su nešto kao samoizgubljeni pseudograđanski mutljikavci, gotovo pa insistiraju na kontinuiranom teroru unutarbosanskih paralelnih svjetova. Postoji samo ili-ili, sve drugo je ili neprijateljsko ili izdajničko. Bosnu i Bosance sluđuje teror ideoloških komparativa!

Taljićeve proze otvaraju bogate svjetove različitih književnostvaralačkih zainteresiranosti jednoga vrlo ozbiljnog i kreatitvnog pisca. On je u svojim pričama i romanima uspio pronaći povezujuću sudbinsku nit tragedije Bosne, izražene prvenstveno u srebreničkom genocidu, s Andaluzijom, pa i s vremenom Poslanika islama, i s dobom kad je osmanski osvajač Mehmed Fatih projahao Bosnom, sve se to u Taljićevim prozama ugrađuje u jedinstveni književnotvorni mozaik kojemu, motivski, nema ravna u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji. Volio je Bosnu, bio zabrinut za narod kojem pripada, trudio se razumjeti vrijeme u kojem je spisateljski svjedočio na način da ovo ovdašnje vrijeme poveže u svojim prozama s drugim važnim vremenima iz nacionalne duhovne i kulturne baštine Bošnjaka. Vjerujem da bi bilo zanimljivo da se upravo iz aspekta književnostvaralačke identitarne psihologije pročitaju mnogi savremeni bosanskohercegovački autori, kojima je, svojim književnim temama, pripadao i autor romana Put iz Mekke (2001.), Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke (Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, 2012.), Tajna knjiga Endelusa (2013.), Božiji Poslanik iz Mekke (2014.), itd., itd., od kojih su mnogi romani doživjeli više bosanskih izdanja i bili prevedeni na mnoge svjetske jezike. Važno je, međutim, istaknuti da je u Taljićevu slučaju naglašenijā njegova nježnost prema islamskoj tradiciji i iskrenom bosanskom patriotizmu uvijek bivala podignuta na što primjereniji književnoestetski nivo. U tome književnost i jest umjetnost, u protivnom je ideologija i tekući pseudoknjiževnični populizam.

Iza svakog značajnog pisca ostaju njegova ostvarena djela, ostaju postojeći i budući čitaoci. Ali da bi književna djela uspjela produžiti ovozemaljski život svoga autora, ipak je nužna odgovarajuća književnokritička valorizacija. U Bosni je vrjednovanje nečijega spisateljskoga opusa nažalost u sve zamagljenijem i zapuštenijem stanju. Odavno ne postoji neki bosanski institut za književnost. Institut za književnost ubijen je u godinama agresije i rata. Dokusurili su ga Bošnjaci. Proučavanje svakog pisca svedeno je na slučajnosti i pojedinačne književnotragalačke entuzijazme. Dodatna je nevolja što pitanje književnosti i pitanje proučavanja književne tradicije u Bosni odavno je prestao biti ikoji “problem”. Mnogi bošnjački intelektualci postali su u postdejtonskim socijalno-naciokratskim zavrzlamama autistični konformisti. I Islamska zajednica puna je takvih konformista. Osim ako se ne iscrpljuju u međusobnim prinadležničkim nesporazumima. Bosanski pisci kao da postoje jedino da bi ih se nakon iznenadnih smrti neko vrijeme ožalijevalo, da bi se i zaplakalo nad njihovom teškom i nezasluženom životnom egzistencijom, pa će, već sutradan, Bošnjaci se nanovo uhvatiti patetičnih fraza šta sve dušmani, od vremena Ćatića pa do našega doba, učiniše dobrim bosanskim književnicima, bez imalo osjećaja da su upravo Bošnjaci i bošnjačka politika, ovakvim ustrajnim nipodaštavajućim odnosom, najveći dušmani i književnosti na bosanskom jeziku i vlastitoj nacionalnoj književnoj tradiciji. Samo ozbiljne društvene zajednice znaju da su književni stvaraoci veoma važni fundamenti u identitetnoj organiziranosti svake države i svakog društva. Ko će to i kad objasniti bošnjačkim balvanima u politici? Zato se i moglo dogoditi da na dženazu Isnama Taljića, 14. oktobra 2017. godine, ne dođe niko od “uticajnijih” bošnjačkih glava.

Neću pogriješiti kad kažem da je i Isnam Taljić jedan od onih savremenih pisaca u Bošnjaka koji je, skrajnut, bez mogućnosti da imadne neki stalni posao i redovna primanja, prosto sagorio u svojoj književničkoj misiji. Otišao je s Ovoga svijeta kao još jedna žrtva tekuće društvenopolitičke tranzicije na bosanski, samoubistveni način.

Rahmet mu dobroj i strpljivoj duši!

Na večeri sjećanja na Isnama Taljića o njemu govorili prijatelji, rodbina, književnici

U povodu preseljenja na Ahiret bosanskohercegovačkog i bošnjačkog  književnika Isnama Taljića, a u organizaciji Bošnjačko-američke nacionalne ascijacije iz New Yorka, Bošnjaci.net i Udruženja „Pravda“, u Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu, 20. oktobra  upriličeno je večer pod nazivom „Sjećanje na književnika Isnama Taljića“. O Isnamu Taljiću i njegovim djelima govorili su književnici, rodbina, publicisti i prijatelji. Sjećanje na Isnama Taljića počelo je odlomkom iz njegovog djela „Roman o Srebrenici“kojega je pročitala moderator programa Elmedina Muftića, da bi Anes Džunuzović prisutne upoznao sa  sadržajem pisma akademika  Ferida Muhića iz Skoplja kojega je napisao za ovu večer. U pismu je, između ostaloga, napisao:“ Otišao si, ali ne ode gluho Isname Taljiću! Ne ode kao fukara, već ode kao beg i dobrotvor! Ne ostavi ni svoju Bosnu ni svoje Bošnjake praznih ruku! Uvakufio si im svoju hediju, Isname! A velika je i obilata, raskošna i dragocjena je Tvoja hedija, toliko velika da se nikada neće moći poharčiti. Vazda će biti neophodna, uvijek će od nje biti hasne svim Bošnjacima. Velika je to hedija, sve ono što si napisao, sva ta moćna književna rijeka što je iz Tebe izvirala kao što si i ti bio veliki čovjek i veliki pisac, književnik najvećeg formata. Sada si uvakufio i svoje djelo i sebe, ostavio na amanet Bošnjacima i Bosni. Onakav kakav si bio za života – plemenit, odmjeren i mudar, uvijek ćeš ostati u srcima prijatelja i svih koji su te upoznali. I tvoje djelo će biti promovisano u sam vrh književnosti na bosanskom jeziku, ako ne od svih, ono svakako u antologijama kritičara koji iako nešto znaju o književnosti ipak sude po savjesti!“.

Nezim Halilović Muderris je istakao da je rahmetli Isnam bio istinski patriota i čovjek koji je imao uvijek jasne stavove, koji je mrzio kukavice i poltrone. O djelu i liku jednog od najautentičnijih književnika Bosne i Hercegovine govorili su još: Anes Džunuzović, Džemal Salihspahić, Ivana Ina Mostarac, Sead Zubanović, Husein Omerović, Harun Hodžić, Fuad Kovač, Džavid Begović, Dženan Handžić, Eset Muračević  i Isnamova supruga Elida Taljić. 

Isnamova supruga Elida  je najprije zahvalila organizatorima i prisutnima, te posebno zamolila da niko nikom ne zamjera i da niko ni na koga ne bude ljut, jer bi se Isnam na toveoma ljutio. „Ako mu je išta smetalo jeste što su Bošnjaci spremni kritizirati. Stalno čim se sretnemo nalazimo razloga da budemo ljuti, da se posvađamo, da raspravljamo o svemu i svačemu dokazujući da ništa kod nas ne valja i ništa ne štima. A, Boga mi, mnogo toga štima. I mnogo toga je urađeno. Vrlo mnogo ljudi je radilo na tome i da se dođe do ovih djela i do ovoga što mi danas zovemo državom..“ Na kraju skupa, a ime organizatora ove manifestacije iz New Yorka, prijatelja i poštovaoca djela Isnama Taljića, Harun Hodžić je Isnamovoj kćerki Džehvi Taljić uručio stipendiju za školovanje.

Preporod posthumno objavljuje priču koju nam je nedavno dostavio naš saradnik Isnam Taljić. Molimo Allaha, dž. š., da ga obaspe Svojim rahmetom, a njegovoj porodici podari sabur i pomoć u svim životnim prilikama.

Djeca kao djeca, na Bajram se znalo obilaziti i one koji nisu rodbina pa ni komšije. Nije to bilo radi sitnih para ili kolača. Više kao jedna od igara u koje smo se uživljavali. Ali, da su za to saznali roditelji, neki se ne bismo dobro proveli.

I ja sam jednom pristao uz grupu dječaka s Bašče u takvome pohodu. Doživljavao sam to bezazleno i naivno, kao što je znalo biti kad neko od nas na ulici nađe neku paru, papirnatu ili metalnu, pa onda dječurlija krenu ulicama pomno zagledajući ispred sebe ne bi li se ko i od njih tako opario.

Idući na vrata ne znam kome, nekome koga je neki od nas poznavao, zatrefili smo se u Zejdinom sokaku i prisustvovali nemilom događaju. Strmo ispred nas, troje-četvero djece kucalo je na kućna vrata. Otvorila im je žena. Prvo je promolila glavu i nešta im govorila. Očito, nije bilo dovoljno, pa je izišla i pokazivala im rukama da se udalje, da odu. Kad su se djeca domogla avlijskih vrata, ona je, na sav glas, da je čuju u komšiluku, zavikala s verande:

– Što ste meni došli na ovaj dan?! Meni dođite na 1. maj, kad je praznik rada! Ili na 29. novembar, kad je praznik naših radnih ljudi i građana! Tada mi dođite! Nemojte meni dolaziti na Bajram!

Kao i otjerana djeca, i mi smo se, iako samo nijemi posmatrači, osjećali neugodno. Posebno ja. Iz te kuće nekad je sa mnom u razred išao sin te žene. Ona je bila radnica u „Vezionici“, a njezin muž je radio u Fabrici stakla kao puhač. Neke članove njegove porodice ubili su četnici. Njima je, prije i poslije toga rata – kao veleposjednicima – u obje Jugoslavije oduzeto mnogo zemlje. Oni koji su preživjeli ili se nisu raselili, iskazali su odanost novim vlastima. Tako su i roditelji mog školskog napredovali u službi. Ona je dobila namještenje kao predradnica u tekstilnoj fabrici i dogurala do smjenovođe, kao prva žena na takvom položaju u našoj socijalističkoj komuni. On je postavljen za činovnika u kancelariji, zatim unaprijeđen u šefa računovodstva, da bi ga – kad je zafalilo podobnih kadrova po nacionalnom ključu – postavili za predsjednika Udruženja partizanskih boraca, iako je on bio dječak dok je bilo partizana. Na toj važnoj dužnosti dočekao je i ovaj Bajram, kad je njegova žena vatrenim parolama otjerala dječicu ispred vrata.

Niko iz naše mahale nije poticao iz porodice koja je u tom ratu pripadala neprijateljskim vojskama. Ali, nisu bili ni u prijateljskim. Niti su se u miru dodvoravali vlastima ili ih vlasti nisu odabrale za svoje uloge. Moj otac je držao svoj šnajderski dućan i doživljavao stalne udare na ostatke kapitalističkog načina privređivanja, sve dok ga nisu skroz razboljeli i učinili nesposobnim za krojenje i šivenje. Da bismo preživjeli, majka se morala zaposliti i uporedo nastaviti ratom prekinuto školovanje u večernjim školama za odrasle, potom putujući i na fakultetske ispite u Sarajevo. Otac trojice mojih prijatelja radio je u električnom preduzeću i zvali su ga Sahib Žica. Otac druge dvojice cijepao je karte na kapiji nogometnog igrališta „Turbine“. To je bio Maho Biletar, a kad se rodio bio je beg. Otac jednoga upravljao je konjskim kolima i nazivan Ramo Furman. Šesterici dječaka očevi su radili na građevini. I tako dalje. Samo je Šemsin otac imao jednog brata koji je poginuo u partizanima, ali i jednog koji je, u maju 1945. godine, uspio probjeći u Austriju, a odatle u Argentinu, tako da se to poništavalo i porodica se izdržala radom na svom nevelikom poljoprivrednom imanju.

U trenu mi je, u uskom i strmom Zejdinom sokaku, naumpalo da kuća moje nene nije daleko od te mahale u koju smo zabasali. Da bih popravio pokvareni dojam bajramskog ugođaja, odlučio sam svoje društvo odvesti neni na Bajram.

Ime joj je bilo Emina. Zvali su je Zvornička. Takav je bio običaj u širem kraju: tek dovedene nevjeste oslovljavaju se čudnom izvedenicom za ženski rod prisvojnog pridjeva mjesta iz kojeg su došle i to im ostane umjesto imena.

Moja nena je voljela djecu. Ispod kuće je imala veliki vrt s mnogo različitih voćki. Kako je koje voće prispijevalo za berbu, tako je pozivala djecu iz svoje mahale da sebi beru dok se ne najedu, a nama šta preostane. Zimi bi, jednim danom u svakom mjesecu, dijelila djeci suhe šljive filovane orasima, drugi put suhe kruške, a treći mjesec svakome po lončić poseljenih raskuhanih zrna kukuruza. Za Bajrame se posebno pripremala. Očekivao sam da će to mojima s Bašče biti lijep doživljaj.

Nena je spremala posebne bajramske gurabije. Veoma slasne. Ne i velike. To je bilo zato što se djeca uz Bajram prezasite kolača i više vole da im se pokuči pokoja para. A sve gurabije, pogotovo njezine, mogle su dugo, i po mjesec, odstajati a da samo dobiju na ukusu. Ali, gurabije moje nene bile bi pojedene odmah. To je bilo zato što je djecu iznenađenje čekalo u njihovom punjenju.

Danima uoči Bajrama nena je usitnjavala papirnate novčanice u metalne. Dinare i dvodinarke nije uzimala u obzir. Samo bijele petodinarke i žute banke, dvobanke i pokoju petobanku. Kad bi nakupila sitnine koliko do upola šerpe, prelila bi ih vrelom vodom, u to nasula lug i pustila da se satima otkuhava na šporetu „fijakeru“, pa bi ih opet preprala ključalom vodom. Sjajtile bi kao da su ispod čekića. Onda bi zamijesila gurabije i u svaku stavljala po jedan novčić. Posebno je pekla, u znatno manjem broju, gurabije „bez ičeg“, one u kojima nije bilo „dodatnog sadržaja“. Poslije bi izmiješala obje vrsta gurabija tako da ni ona nije mogla znati u kojima su metalne pare.

Na tepsiji je iznosila gurabije djeci koja bi joj došla na vrata u danima Bajrama. Pa da proberu koje će uzeti. Svakome su mogle pripasti po dvije. Djeca bi ih odmah razlamala i jela. Zašto? Zato što su naučila da je onima kojima ne bi zapalo da nađu novčić sljedovalo da izaberu još jednu gurabiju. Potom bi odlazili dalje, odgađajući užitak otkrivanja ima li šta u njoj.

Taj ugođaj sam namjerio priuštiti mojima s Bašče.

Ja sam, ujutro toga dana, već bio kod nene na Bajramu. Lijepo me dočekala kad sam opet halkom zakucao na njezina vrata.

– Neno, ovo su moji prijatelji s kojima provodim vrijeme na onoj Bašči blizu moje kuće – kazao sam.

– Bajrambarećola! – zavikali su moji prijatelji.

– Ljubi vas vaša nena. Allahraziola. I, pričekajte malo, da vas darujem.

Pojavila se s tepsijom gurabija. Moji s Bašče nisu znali tajnu neninih gurabija pa sam požurio da ih odobrovoljim:

– Ovo su gurabije koje se odmah jedu – kazao sam, uzeo jednu i prelomio je.

Unutra se ukazala žuta, poput dukata sjajteća dvobanka.

– Sad i vi uzmite. I vas čeka slično iznenađenje.

Dječije ruke požurile su prema tepsiji.

– I još po jednu. Moja nena daruje po dvije gurabije! – važno sam dodao.

Djeca su uzimala, ponovo izgovarajući „Bajrambarećola“, sada ljubeći nenu Zvorničku u ruku i prinoseću je svome čelu. Takav je bio običaj kad se čestita najbližim.

Ispostavilo se da jedino Hasko u jednoj gurabiji nije našao novčić. Požurio sam ga umiriti:

– E, takvome sljeduje da probere još jednu! Ili ćeš tako ili da ti ja dam ovu razlomljenu s dvobankom?

Hasko je pošao rukom prema tepsiji. Onda je promijenio pravac ruke prema meni. Pa prema tepsiji...

– Slobodno ti izaberi – kazala je nena.

Hasko je prelomio sa sobom:

– Ja bih ovu s dvobankom.

U povodu preseljenja na ahiret Isnama Taljića (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 11. 10. 2017.), jednog od najboljih i najplodonosnijih bosanskih i bošnjačkih književnika, u petak večer, 20. oktobra 2017., sa početkom u 18:30 sati u Gazi Husrev begovoj biblioteci bit će upriličeno večer: “Sjećanje na književnika  Isnama Taljića”

Književnik Isnam Taljić, rođen  1954. godine u Vlasenici, preselio je na Ahiret sinoć u Sarajevu.