Povratci u zavičaj biće intenzivniji i trajniji kada umjetnici budu pisali i slikali o njemu- mogla bi biti poruka izložbe „Umjetnici svome zavičaju“ upriličene u Foči

Da umjetnici mogu prevazići sve barijere i otvoriti puteve bolje suradnje i razumijevanja svjedoči  nedavno otvorena izložba pod nazivom „Umjetnici svome zavičaju“. Izložba je postavljena u fočanskom Muzeju jugoistočna Bosna, a na njoj su postavljeni likovni radovi autora porijeklom iz ovoga grada- Seada Čerkeza, Mensuda Keče, Kenana Omerbašića, Sanje Kapetanović, Amre Bekrije i Mubere Isanović, kao i rahmetli Ismeta Čauševića Čakija koji je kao zatočenik KP Doma ubijen od strane zločinaca – sugrađana 1992. godine. Slikari su tako predstavili motive stare Foče – Begova kuća, Aladža džamija, Sahat kula, fočanski sokaci i mahale, pejzaža i dr.

Izložbu  slika „Likovni umjetnici svome zavičaju“ je organiziralo općinskog društva Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“- Foča na čelu sa Ismetom Hotovićem , a u povodu 150 godina od osnivanja muslimanskih kulturnih društava Gajret i Narodna uzdanica. Izložbu je postavio kustos Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke-galerije BiH, a pomogli su je  Bošnjački institut, Galerija Preporod.

Iako  je ova izložba relativno mala, ona je po svom značaju itekako važna i značajna. „Ovo je dokaz da smo se vratili u Foču, te da smo dužni bar na ovaj način odužiti se svom zavičaju“, rekao nam je dr. Hasan Balić,  istinski zaljubljenik u svoj rodni grad, a njegove riječi su podijelili slikari Kenan Omerbašić i Sanja Kapetanović. Radost slikara i prisutnih kao da je govorila- svi smo sretni što smo ovo mogli priuštiti svome zavičaju.

U kraćem razgovoru Hasan Balić nam je rekao: “Sretni smo zbog ove izložbe koja je pokazala i svo jedinstvo Fočaka i  našu želju za povratkom. Svi nisu mogli doći, bilo iz zdravstvenih, bilo iz drugih razloga, ali su zdušno podržali ovu ideju. Jedan od njih bio je i Muhamed Čengić koji je zaželio da ova izložba bude podstrek i drugim umjetnicima da progovore o svom zavičaju. Tu su svoj doprinos dali i Mujo Kafedžić, Mirsad Kurtović i Mediha Papović davši slike iz svoje zbirke Remziji Remki Rašidkadić, prvoj povratnici u Foču, i dr. Ujedno, ova ideja kojom su slikari premostili vrijeme i prostor, stoji i kao poziv drugima koji su rušili gradove i mostove da prođu kroz katarzu i prihvate zajednički život u Foči. Jer, Foča je prvi grad u kome je u historiji Evrope 1942.godine formirana republika, doneseni Fočanski propisi, formirana partizanska olimpijada. To je grad u kome se uvijek živjelo zajedno, a nikad jedan pored drugog. Jer, ta teza da treba da živimo jedan pored drugoga je ustvari fašistička teza. Valja nama živjeti zajedno. I, ova izložba to pokazuje. Nikada fočanski muslimani nisu pravili hinlu svojim komšijama, niti je ijedno dijete bacilo kamen na srpske bogomolje. Nastojalo se živjeti u miru i poštivanju. Ako Bog da, nadamo se da će tako biti i u budućnosti“.

Naš sagovornik Balić nije mogao, a da se  ovom prilikom ne zahvali svima na podršci- zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, fočanskim imamima, kao i predstavnicima nezavisnog  intelektualnog Kruga 99  koji su po prvi put od osnutka izašli iz Sarajeva i time dali podršku povratnicima u Foču. Kada bi još umjetnici više progovorili, pisali i slikali za očekivati je da bi povraci u zavičaj bili intenzivniji i trajniji.

Slikarstvo Mersada Berbera već od svojeg prvog pojavljivanja smjera prema onome što čini bit svake autentične umjetnosti. Za sve vrijeme koje je proteklo ono to postaje; putovanje u utopiju ljepo­te, u figure neizvjesnog i nepoznatog. Svaka faza i svaki ciklus, svi slikarsko/grafički pomaci, odavno opčinjavaju svojim osobenim znakovljem, jezikom svoje semantike i duhovnog bdijenja. Ove slike su sabranost Berberovog slikarskog jezika i slikarskog govora. One odaju prirodu i tajnu moći njegove uobrazilje koja uključuje u sebe ne samo ono najznačajnije, veliki talenat, sposobnost da se penje u tamu, da je osvjetljuje a da joj ne oduzima san i višesmislenost, nego i ono odlučujuće koje ostaje bez imena. 

A što se tiče Berberovog duhovnog bdijenja: ono smrtno ugrožava smrt, logiku ravnodušnosti, nesposobnost da se istinski doživljava ono što nam izlazi u susret u domeni ljudskog osjećanja. To su ona osjećanja koja ukazuju na blizinu života u njegovoj kulturno/civilizacijskoj sudbini. Značaj Berberovog slikarstva nije samo u jedinstvenom artizmu, u majstorstvu njegovih djela već i u njegovoj poetici, u njegovoj estetici, u veličini njegovog bdijenja: u umjetničkoj metamorfozi, u načinu kako se utopija, kako se san, na kraju krajeva, dotiče svih stvari, postaje pomični kosmos koji u Berbera svagda postaje drugo ne prestajući, paradoksalno, biti isto. 

U tom snu se vodi dijalog sa stvarima i ljudima, sa iščekivanjima i kulturama, civilizacijama. Dakako, Berberov san nije uzmicanje od stvari i stvarnosti već njihovo oblikovanje, stvaranje i prizivanje. Odavno je time stekao povjerenje. U vremenu gubljenja smisla njegova djela su posvuda u svijetu u muzejima i galerijama, u imaginarnom muzeju - tamo se susreću sa djelima drugih umjetnika iz svijeta i povijesti: tamo stiču samosvijest, lik koegzistencije, tamo to nisu djela stranca već ljudske egzistencije otvorene prema ljudskoj sudbini. 

Snovitost i slojevitost slika

Ta otvorenost, paradoksalno, poprima oblik moći simboličkog izražavanja. Berber nije opijen ovim ili onim, u sadašnjosti ili u prošlosti. On je opijen vlastitim snom, samotnim i predočenim, vlastitim životom u kome je žudnja za stvaranjem forma razgovora. Vidimo djela koja simbolično predstavljaju životnu pozornicu neizmjernog slikarskog sna koji zahtijeva više od stvarnosti. Berberov verizam nema samo jedno značenje. On ne želi da se povinuje jednoj fiksaciji tog umjetničkog postupka. Kao izraz, njegovo slikarstvo je poteklo iz labirinta našeg razdoblja, iz oka i duha, iz onoga što se događa u napetosti i skladu između neba i zemlje, između tradicije - ne samo Bosne i Hercegovine - i sadašnjosti. Ono se vratilo u njega, okom i duhom, dakako. 

Sada možemo uvidjeti da Berberova platna sadrže neizmjernu veličinu dinamike i energije, ne samo istinu, znakove istinskog obitavanja u formi slikarskog pjesništva, slikarske estetike/filozofije i, svakako, slikarske nauke. Ona to iznose, bar iz perspektive jedne estetike koja razabira svoje granice jer se upušta u istinu povijesnog, kulturno/civilizacijskog i društvenog života, jednu osebujnu ljepotu koja je izraz Berberovog umjetničkog oblikovanja i činjenja. Time je rečeno da Berberovo slikarstvo tjera čak i iz esteticističke uokvirenosti, iz lakog sna i su-snivanja, iz provincijalno/kulturnog uobličavanja i uveličavanja rubnog. 

Svoju ulogu slikara i grafičara Berber je vidio, čini mi se, u svojevrsnoj verističkoj egzistenciji umjetničkih istina; u stvaranju plastičnih struktura čiji kriterij nije samo snaga izraza, očuvanje istinskog i istinitog, jednog kontemplativnog jezgra koje nema ništa zajedničko sa nasilnim prohtjevima pukog “angažmana” i metafizike apsolutne transparentnosti. Čovjek je, doduše, upućen u Berberovu metafiziku, koja to i nije u starom smislu: jer nije podvrgnuta nekom diktatu koji vlada od početka, od prvog pojavljivanja koji uvijek nešto oduzima i životu, i patnji, i vedrini u tragediji, i začuđenosti i veličini ljudske egzistencije. Prevođenje na jezik likovno/plastične egzistencije, na jezik osebujne slikarske racionalnosti, govori o uspjelom izmirenju ljepote i istine, ritmiziranja života i njegovog uzmicanja vremenu. 

Berberovo djelo razjašnjava kako nas ništa ne pošteđuje, čak ni istina; ona je svagda bezutješna. Ljepota nije pobjegla iz svijeta. Ona je u njegovom pokretljivom, pojmovno nedostupnom jezgru. Šifra ljepote, nije uopće ravnodušnost, smrt, vraćanje u Ništa, u nijemu gestu prirode i čovjekovanja. Šifra je pohranjena u tajni i odvažnosti ljudske egzistencije, koja ne operira sa simpatijama ili animozitetima, sa glorifikacijom ili logikom rasapa, sa estetskim mitologemima. Reklo bi se, da je nimbus, razapetost ljudske egzistencije, u prošlosti i sadašnjosti, našao rafiniranog slikara i grafičara. Doba se sustižu, sa svojim likovnim i semantičkim potencijalom, razabiru se bez svodničkog jezika; presreću se motivi Japana, Helade, Vizanta, Perzije, islamske umjetnosti, kulture Bosne i Hercegovine. S obzirom na taj momenat posredovanja u Berberovom slikarstvu, prohtjev da se probudi život u jednoj formi kulture, Bosne i Hercegovine, na primjer, znači svagda stvaralačko i smisaono redefiniranje kulturnih znakova, simboličkih iskaza običajnosti i duhovnosti, slikarstva u prošlosti, kao što je to slučaj i u drugim ljudskim duhovnim područjima. 

Berber se mudro čuva da ne rastoči lik kojeg želi da probudi. Njegov zavičaj, Bosna, na sreću, ne podliježe pogubnoj romantičnoj simplifikaciji, okamenjivanju i fetišiziranju u formi glorifikacije. Ničega u njegovoj umjetnosti od antikvirane koketerije. Berberove slike brane svoju predstavu i hoće onu slikarsku egzistenciju u kojoj se stiču sudbine različitih grafija i gramatologija. Time stiču svijest o nadi koja je više no puko snoviđenje. Povodom Berberovog plastično/misaonog kosmosa sjećam se Benjaminove misli. Ona je željela da dođe do plodnosti u onom davno prošlom, da se, kako kaže Adorno, odaziva na okamenjene, ili “zastarjele sastavne dijelove kulture, na sve što nije imalo ugodnu živahnost, onako kao što se skupljači odazivaju na petrefakt ili biljku u herbariju”. On se neće moći zaustaviti samo na tome. Sigurno da je Benjamin želio da i živo predoči tako da se predstavi i doživi kao davno prošlo, “iznenada pokazujući svoje značenje”. 

Poetika prožimanja prošlosti i sadašnjosti

Ako se sagleda opus, tok čitavog Berberovog stvaranja do danas, onda se pokazuje da ono nadsvođuje dualizam prošlosti i sadašnjosti, pasivnosti starog i agresivnosti novoga, zapravo, njegove razuzdanosti koju još uvijek prihvatamo kao posljednje utočište napretka i čovječnosti. Grafičko/slikarski habitus takvog izraza umnogome podsjeća - ne samo predmetno nego i estetski - na ono što se na drukčiji način, u proznim i pjesničkim varijacijama (Meša Selimović, Mak Dizdar i drugi), već otvorilo. Nemamo, dakle, toliko posla sa fetišom arhaičnog u kulturnim formama, u kolektivnoj prošlosti i u, kolektivno nesvjesnom, prikraćenom ili tabuiranom. Berberova grafika, prije svega, mogla je davno još zabljesnuti u svom nesputanom duhovnom iskustvu, u svojoj osebujnoj poetici i estetici, istančanoj u prožimanju elemenata - predmetnih, kulturnih, motivskih, semantičkih, jer snažno osjeća mnogostruku konfiguraciju svijeta, poetiku prožimanja prošlosti i sadašnjosti. 

Taj kulturni obrazac je dopušten samo onom slikaru koji je otvoren za svako razumijevanje života, za sve ljudsko u svim slikarskim tradicijama, za krhku istinu svoje sudbine, za gorčinu svijesti o vremenu, o vremenu vremenâ, o procesu procesa. Berberov saputnik je čudesna artistička tehnika kojoj je daleko svako nadmudrivanje istine, “mitske vreve”. Međutim, ona ne dopušta fetišiziranje, vlastitu zloupotrebu: ne podliježe svojoj moći. Ona nije favorizirana postavljanjem tabua. Toj tehnici je inherentno predočavanje, avantura jedne racionalnosti slikarstva, stvaranje koje čini osobenu personalnost umjetnika koji je navikao da samome sebi bude saputnik; da posvećuje prolazno i nedovršeno, difuzno; da saznaje likovnim jezikom; da u opažajno polje ulazi ono “najnovije kao figura nastarijeg”; da putem strasti priziva punom oštrinom svoje umjetnosti krajolik smisla i umnosti. Berberova metafizika, imanentna njegovoj grafici, slikarskoj tehnici, opredmećenoj u prepoznatljivom smislu za stil i stilizaciju, koja je “potaknuta novim, da se vraća prastarome”, napušta tragove naivnosti, čak i tragove već stečene slobode uvida i kristalizacija smisla i likovne usklađenosti. 

Estetska funkcija Berberove imaginacije u otvorenosti prema iskonu, prema onome što je posljednje i ujedno prvo, iskazuje se u stvaralačkom postupku koji oslobađa arhetip i mitologeme slikarskih kultura. Svakako, oslobađa ono posebno, osobenost svojeg grafičkog i slikarskog jezika. Berber je prihvatio izazove sudbinske moći, dvosmislenosti. Ozbiljnošću razmišljanja o dramatici svijeta: od fantastičnog ideograma konja do novih slika za scenografiju također jedne drame. Jer, očigledno, među djelima koje sam upravo razgledao, nalazimo i ona koja otkrivaju nove motivske cjeline. Telos dinamike ovog slikarstva u saglasnosti je sa utihnulom lirikom, sa brižljivim promišljanjem, sa artističkim postupkom i tehnikom kojom slikar nastoji da izvede neko jedinstvo u kojem samo sloboda postavlja sebi granice, u kojem odgovaraju sloboda i istina, sloboda i život, odnosno sudba. 

U Berberovom djelu pojavilo se jedno osjećanje, jedna poetika, koja poznaje mijene. Ona je diktat misli, rafinirani grafički i slikarski jezik, tok sjećanja, ljudsko oko koje ne voli posezanja koja potresaju neizmjerni kosmički ritam, ravnotežu - tu osnovu mijene, uspinjanja i propadanja. Tu je stvarno riječ o osobenoj filozofiji slikarstva kojom umjetnik učestvuje u neiscrpnom kosmičko/ljudskom toku; upušta se u bratsku raspru, u ono što združuje ontologiju slikarstva i estetiku i etiku slikarstva. A pošto ono ne poznaje ljubav prema mržnji i zlu, prema iskrivljenom liku stvari i ljudi koje se ne da oponašati, restituciju anatemisanja, strast razaranja, sjedinjuje se sa tajnom sudbinskog i oslobađajućeg, sa tajnom uznemirene višeznačne ljudske drame, kosmo/drame do koje danas dolazi psihoanaliza umjetničke filozofije, a i filozofija ako ima sreću da u sebi nosi trag poetičkog iskustva. U svakom slučaju Berberovom slikarstvu je svojstvena ljepota, duh cjeline u nemiru fragmenata, skroviti dijalog sa historijom i ljudskim vremenom; obitavanje u labirintu smisla punom tmina i nepoznanica. 

Sve to nije moguće bez pjesništva slikarstva, bez slikarstva kao nauke i ljepote. Ali zato, strogo govoreći, ono uspostavlja svijet, koegzistenciju ljepote, svagda logično/alogične, bezimene, ljepote koju nikakvo doživljavanje, spoznaja i iskustvo ne mogu izreći i time utješiti ljudsku moć umnosti i dokazivanja. Berber ovdje skicira svijet u emfatičkom smislu koji ima ekstatičnu moć: da se izvine izvan granica narcizma vlastitog ja. On pripada drugim svjetovima i kulturama. Estetika - i etika - Berberovog slikarstva “dovodi nemoguće u opasnu blizinu”; u dionisijskom mesijanizmu uspostavlja koegzistenciju smisla, jedinstvenu komunikaciju - bez potiranja, prevare i egocentrične opijenosti. 

U Sarajevu je 6. jula u Vijećnici otvorena retrospektivna posthumna izložba Mersada Berbera. Nakon što je davne 1967.godine izlagao u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu , što je jedina njegova izložba, ovo j dakle druga izložba u glavnom gradu BiH, izuzev manjeg predstavljanja njegovih radova za teatar početkom osamdesetih godina u Narodnom pozorištu u Sarajevu i nedavne, također posthumne, izložbe radova iz ciklusa o Srebrenici povodom predstavljanja monografije o Srebrenici u Bošnjačkom institutu. Uoči samoga otvorenja izložbe, a u organizaciji Kluba prijatelja Mersada Berbera, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu upriličen je  prvi simpozij “Život i djelo Mersada Berbera” na kojem je učestvovalo 12 uglednih naučnih i umjetničkih imena. Otvarajući skup koji je organizovan  povodom pete godišnjice smrti eminentnog bh. umjetnika, akademik Asim Kurjak je govoreći o svom prijatelju kazao  da je skup posvećen velikanu kista, velikanu govorne riječi i čovjeku koji je “zadužio BiH i koji je dugi niz godina bio čak poznatiji nego što je bila poznata Bosna”.

Na dan otvorenja u prepunoj Vijećnici u umjetničkom programu nastupili su solisti Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, Aida Čorbadžić i Denis Isaković uz  klavirsku pratnju i filigransko umijeće Aide Mušanović – Arsić te glumac Miodrag Trifunov.

U ime porodice Berber koja je dala poseban doprinos u realizaciji ovog velikog kulturnog događaja za koji se sada i s pravom može kazati da će obilježiti tekuću godinu, Ensar Berber, sin velikana bosanskohercegovačke umjetnosti zahvalio se pokrovitelju izložbe članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakiru Izetbegoviću koji je otvarajući izložbu naglasio:  “Pred vama je jedna od najznačajnijih likovnih izložbi u zadnjih pola stoljeća, ali i primjer veličanstvenog umjetničkog doživljaja kondenzovane historije i kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Čini mi veliku čast da sam pokrovitelj ovom jedinstvenom kulturnom događaju koji punoga srca poklanjamo svim građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine”.

Izložba će biti otvorena do 6. Septembra 2017.g.

Osmog marta 2017. godine na Ahiret je preselio akademski slikar i univerzitetski profesor dr. Hilmija Ćatović. Ukopan je 9. marta na gradskom mezarju – Gazilar u Novom Pazaru. Ispraćen je uz sve akademske počasti, kako zaslužuje jedan velikan umjetnosti, o kojem je Bošnjačko nacionalno vijeće 31. marta organiziralo omaž/sjećanje. Ovaj sjajni umjetnik i uzorni pedagog iza sebe je ostavio čitavu plejadu svojih sljedbenika.