Sva pitanja koja je on tretirao u svom naučnom radu su aktuelne prirode sa intencijom napretka, prosperiteta ummeta i muslimana koji su bili izloženi različitim uticajima taklida kao najvećeg uzroka dekadence muslimana. Niko kao on u našem podneblju nije sa većim zanosom i uvjerenjem govorio protiv taklida. Taklid je, u Đozinim tekstovima i promišljanima projicirao mezhebe, dekadencu i prezreno stanje muslimanskog svijeta. Đozina filozofija povijesti islama, gledana u ovom kontekstu, jeste filozofija izbavljenja povijesti od taklida, a glavna greška je učinjena već na početku jer, “prva primjena islamske misli, shvaćena je, ne kao način razrade, nego kao gotovo rješenje. Time je zaustavljen dalji dinamičan razvoj islamske misli. Ona se okamenila u prve oblike praktične primjene. Stalo se gotovo tamo gdje se i počelo, kao da su prvi mudžtehidi i autori rekli konačnu i definitivnu riječ o primjeni islama“[1]
Dakle, Đozo je na temelju svog razumijevanja El-Menara shvatio ulogu hadisa, sunneta i općenito, Muhammeda, a.s., i slijedio Abduhuove stavove koji su bili protiv taklida i suhoparnog tefsira.
U ovom radu želim prezentirati Đozin stav prema idžtihadu, hadisu i općenito sunnetu kao drugom važnom izvoru u razumijevanju islamskog učenja.Vidjet ćemo da je njegovo tematiziranje hadisa i sunneta preslobodno za naše prilike, ali sigurno veoma značajno za promicanje obnoviteljskog mišljenja i dinamiziranje islamskog učenja i prakse. Stoga je njegov intelektualni rad i pregnuće usmjereno u pravcu kako obnoviteljski tretirati islamsku tradiciju a da se ona u cjelini ne zaniječe.
Status tradicije i kritika tradicionalnih obrazaca mišljenja posebno će utjecati i na mišljenje Husein ef. Đoze, a koja su bila prisutna u Abduhuovim promišljanjima o taklidu kao slijepim slijeđenjem bivših, tradicionalnih i klasičnih autoriteta islama. Sva ova modernistička strujanja i pokliči su ostavili traga na Đozin slobodoumni odnos prema hadisu i sunnetu i njihovu ulogu u pokušaju izbavljenja ummeta iz letargije i prezrenog stanja u kojem se našao zbog slijepog slijeđenja autoriteta iz prošlosti a ne uvažavajući historijske prilike u kojima muslimani sada žive. Otuda Đozino insistiranje na ponovnom tumačenju i dinamiziranju islamskog učenja i prakse da bi se odgovorilo potrebi vremena.
2.ULOGA I ZNAČAJ SUNNETA
Husein ef. u svojim osvrtima i pogledima na ulogu i značaj hadisa, ili u širem kontekstu sunneta, ističe i naglašava da on predstavlja veoma važan izvor. „Taj značaj leži u tome što Hadis predstavlja autentičnu primjenu kur'anske misli.“[2] Sama ova misao govori o Đozinom stavu prema sunnetu kao hermeneutici ili komentaru, odnosno elaboraciji općih koncepcija i načela koji su izloženi u kur'anskoj misli.Te opće koncepcije i principe je trebalo dalje razrađivadi radi njihove primjene u praksi. Sama definicija Kur'ana koju nam nudi Đozo u udžbeniku tefsira za studij prve godine na Fakultetu islamskih nauka, a koja glasi: „Kur'an je Božija riječ koja sadrži osnovne principe i koncepcije po kojima treba živjeti i na njima izgrađivati život“[3], decidno upućuje na potrebu Muhammed, a.s., intervencije u razradi osnovnih principa i koncepcija radi njihove praktične primjene. „Sržna modernistička sintagma u ovoj definiciji jest u riječima „osnovni principi i koncepcije“[4] , a koja ima za posljedicu zaključak koji nam se nameće da Kur'an ne nudi detalje, već opće principe i koncepcije. Znači Kur'an nudi opće koncepcije, duh, i u ovom kontekstu možemo percipirati Đozinu teoriju definiranja Kur'ana i važnosti sunneta kao autentične primjene kur'anske misli, a koja je na tragu islamskog modernizma i obnoviteljskog pokreta.
3.LIČNOST MUHAMMED A.S.
Husein Đozo se u svojim teorijama bavi ličnošću Muhammeda, a.s., želeći da ukaže na njegovu ljudsku prirodu i poslaničku misiju sa kojom je bio zadužen. Kur'an je potpuno jasan i kategorički odbacuje svaku pomisao da bi Muhammed, a.s., posjedovao neku nadnaravnu moć. Islamska koncepcija o Bogu, iskjučuje svaku vrstu kulta. Bogu jedino pripada svetost, veličanje, savršenstvo i nepogrješivost. Zato Muhammed, a.s., nije dozvoljavao da mu se na bilo koji način pripisuje nadnaravnost sa nadnaravnim moćima, a koja može da preraste u kult obožavanja. Muhammed, a.s., je čovjek zadužen sa poslaničkom misijom, a nadnaravnost u njegovoj ličnosti i životu svodi se isključivo na Objavu. Ovdje se primjećuje jasna distinkcija koju Đozo uspostavlja između ljudske prirode Muhammeda, a.s., i njegove poslaničke dimenzije.
4.MUHAMMED, a.s. – MUDŽTEHID?!
Jedno od glavnih područja gdje se Husein Đozo angažirao kao modernista i reformator, kad je posrijedi Muhammed,a.s., jeste područje Poslanikovog idžtihada, tj, teza da je sam Poslanik bio mudžtehid.To onda znači da sunnet i hadis dobijaju rang idžtihada.On uviđa jednu nepobitnu činjenicu da Kur'an sa svojim općim koncepcijama i principima potrebuje razradu i primjenu u praksi. Shodno tome, Poslanik kao najmjerodavniji komentator i tumač Kur'ana ispunjava svoju zadaću u skladu sa datim historijskim prilikama. Na jednoj strani imamo opće principe i koncepcije Kur'ana, a na drugoj strani imamo „sva vremena i sve prilike“!
Ova postavka mora imati rješenje u razradi i primjeni u svakom historijskom trenutku, a to je zadatak mudžtehida kao kompetentnih osoba da Kur'anske principe razrađuju u skladu sa potrebama vremena. Ova sintagma „potrebe vremena“ postaje ključna u pozicioniranju Muhammed,a.s., kao prvog mudžtehida, a time se hadisu i sunnetu pridaje rang idžtihada.Đozo, objašnjavajući ulogu Božijeg Poslanika kao prvog mudžtehida, kaže slijedeće u svojoj knjizi Islam u vremenu: „Nesumnjivo, Muhammed, a.s., je dao prvu i najautentičniju razradu i primjenu islamske misli. Ova razrada je upravo ono što mi nazivamo hadisom i što želimo ovim napisom da mu odredimo pravo mjesto i ulogu u razvoju Kur'anske misli.
Već smo rekli, da je hadis djelo Muhammedovo, a.s., i da nije plod Objave. Imamo zbog toga dovoljno razloga vjerovati i tvrditi da je Muhammed a.s., razrađujući i primjenjujući kur'ansku misao, djelovao kao mudžtehid.
Ne može se nikako prihvatiti mišljenje da je razrada islamske misli pravo samo Božijeg poslanika.Islamska misao koja je u Kur'anu izražena i formulisana u vidu općih koncepcija i principa može biti valjana i savremena za sva vremena i sve prilike jedino putem njene razrade i primjene u svakom istorijskom trenutku. Pravo razrade ne može biti ograničeno na bilo koju generaciju, pa ni na Muhammedovu, jer je svaka primjena i razrada, kao što smo već napomenuli, uslovljena prilikama koje su je izazvale i determinirale. To važi i za Muhammedovu, a.s., razradu.“[5]
5.STATUS SUNNETA IZ ĐOZINE PERSPEKTIVE
Husein Đozo se posebno angažira na području hadisa i sunneta želeći da utvrdi status sunneta, te je u jednoj poznatoj misli ustvrdio slijedeće: „Čini nam se, da ne bismo pogriješili, ako bismo hadisu dali status idžtihada. Pri tome se mora imati u vidu način predaje. Ova je činjenica vrlo važna u određivanju statusa Hadisa. Na nju se mora misliti, jer predstavlja veoma bitan elemenat u ovom pitanju.“[6]
Husein Đozo je svjestan vrijednosti i težine hadisa i sunneta kao mjerodavnog i smjerodavnog izvora šerijatske regulative. Jer, sunnet i hadis iako jesu posljedica poslaničkog idžtihada, oni nisu „puka razrada islamske misli, nego nepresušni izvor za napajanje kasnijih generacija.“
Đozo sve to ima na pameti i u svojoj percepciji hadisa polazi od činjenice da je „Muhammed, a.s., primjenjivao islamske koncepcije i principe na određenu sredinu u određenom vremenu.Forme takve primjene morale su biti prilagođene takvoj sredini i odgovarati nivou društvenog razvoja. Inače, ne bi mogle biti sprovedene niti prihvaćene“[7]
Đozo u ovom svom fragmentu želi nam poručiti da Kur'anski principi i koncepcije ostaju nepromjenjljivi, a da same forme njihove razrade treba prilagoditi potrebama vremena i prilikama u kojima muslimani žive.Otuda i njegova tvrdnja da je Muhammed, a.s., bio prvi mudžtehid, a da hadis ima rang idžtihadske prakse. Znači, Poslanik je rješavao društvene probleme svog vremena, temeljeći svoju praksu na načelim Kur'ana a opet uvažavajući društveni razvitak i potrebe svog vremena. Njegov idžtihad je posebno bio izražen u oblasti društvenog života, izuzimajući akaid i ibadat gdje je primjenjivao formu razrade na osnovu božanskog nadahnuća i inspiracije.
Dakle, vidjeli smo da Đozo smatra da razrada islamske misli nije samo pravo Božijeg Poslanika, nego je praksa razrade općih Kur'anskih principa i koncepcija potreba, i nužna je i u kasnijim generacijama.
6.PRIMJER OMEROVOG r.a. IDŽTIHADA
Poznat je slučaj Omerov r.a. u vezi sa muellefetul kulubom.
„Kur'an je , naime, odredio da se zekat raspoređuje u osam fondova.Jedan od tih fondova jeste muellefetul kulub. Prema fikhu u muellefetul kulub spadaju oni koje iz raznih razloga treba ojačati u islamu i privući muslimanskoj zajednici. Muhammed, a.s., je na osnovu ove Kur'anske odredbe bio propisao i odredio izvjesna davanja iz pomenutog fonda većem broju ljudi. Oni su tu pomoć dobijali sve dok je bio živ Muhammed, a.s. Poslije njegove smrti obratili su se Ebu Bekru, kao halifi, da im potvrdi ovo pravo, i da im se i dalje isplaćuje pomoć.
On ih je uputio Omeru, koji je kategorički odbio da takvu pomoć dalje isplaćuje s motivacijom da Islamu više nisu potrebni takvi muslimani, koji se za pare kupuju. Dodao je da je Islam ojačao da mu više nisu potrebni takvi muslimani, upozoravajući tim povodom na Kur'anske riječi: „Reci, istina je od vašeg Gospodara. Ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.“[8]
Jasno nam je iz ovog primjera da je Omer r.a. postupio po svom idžtihadu, uvažavajući novonastalu situaciju, naravno ne negirajući prethodnu ustanovljenu praksu Božijeg Poslanika.Omer je bio svjestan promjene situacije, jačanja Islama, i time je ponudio novo rješenje koje je bilo adekvatnije novonastalim prilikama. Ovaj primjer je dodatni argumenat u prilog činjenici da se Muhammed, a.s., služio idžtihadom u sferi društvenog razvoja, nastojeći da riješi novonastala pitanja u skladu sa općim Kur'anskim načelima.
6.1.DRUGI PRIMJER IDŽTIHADA
Primjer Omerovog r.a. idžtihada, je eklatantan primjer jednog savršeno ispravnog shvaćanja primjene islamskih principa.Također, ovaj Omerov postupak je potvrda da je Poslanik u području društvenih pitanja i društvenog razvoja postupao po svom idžtihadu. Omer r.a., sigurno ne bi mijenjao praksu Poslanika da je ona u ovom domenu bila plod Objave.
I sam Đozo ukazuje nam na potrebu redefinisanja nekih odredaba iz prve primjene koje treba redefinisati zbog izmjene prilika i okolnosti:
„Mi smo već odavno postavili pitanje visine sadekai-fitre. Ne bez osnova, smatramo da raniji način određivanja ove visine ne odgovara potrebama našeg vremena. Neopravdano je uzimati pustinjski beduinski život iz sedmog stoljeća kao osnov za određivanje potrebe savremenog čovjeka. Ako je beduin u arapskoj pustinji prije 14 vijekova mogao podmiriti svoje dnevno izdržavanje iznosom od 500 dinara, treba sasvim sigurno znati, da o tome osnovu danas ne može biti ni govora.“[9]
Đozo zagovara idžtihad u svim pitanjima koja nisu rezultat direktne Objave, nego su plod Poslanikovog idžtihada, ili ashaba, a potrebno je da se prati društveni razvoj i potrebe vremena. Zato, on zagovara izmjenu visine sadekatul- vitra prema današnjim okolnostima, standardu i uvjetima života.
Nakon ovih primjera, možemo bolje shvatiti Đozinu tezu da se hadisu može pripisati status idžtihada.Naravno, ova smjela i hrabra Đozina izjava izaziva kod tradicionalista i tekstualaca jedan jak otklon, otpor i osudu, ali ova njegova teza i slične uklapaju se u njegov religijski pogled na svijet koji je racionalistički, poput Abduhovog.
7.PRIMJEDBE TRADICIONALISTA NA ĐOZIN PRISTUP SUNNETU
Tradicionalisti smatraju da je Đozo imao odviše preslobodan i racionalistički pristup prema statusu sunneta. Posebno mu zamjere što zagovara čak i izmjenu onih propisa koji se odnose na područje ibadata.
„Đozo svojim stavom o historijskoj uvjetovanosti određenih normi koje se odnose na ibadet (zekat, sadeka-i fitr i sl.) a zasnovane su na hadisima Božijeg Poslanika, a.s., iznosi isuviše liberalan stav čak i za vjerske moderniste. Većina njih insistira na razdvajanju sunneta koji reguliše odnose čovjeka i Boga (ibadat) i koji je za njih normativnog karaktera, i onog koji reguliše međuljudske odnose koji se sa promjenom društvenih prilika i sam može mijenjati.
Međutim, on zagovara izmjenu i onih normi koje regulišu same propise ibadeta.
Svjestan moguće kritike, on pojašnjava značaj sunneta, ali naglašava da treba razumijevati duh, a ne čistu formu propisa.“[10]
ZAKLJUČAK
Husein ef. Đozo je dao neizmjeran doprinos tumačenju islamskih propisa u skladu sa potrebama vremena i uvažavajući dinamičnost društvenog razvitka.U takvim okolnostima trebalo je dati odgovore na ona pitanja koja se odnose na međuljudske odnose.
Husein ef. permanentno ističe i apostrofira značaj sunneta za razumijevanje kur'anskih principa i koncepcija, te na početku kaže da je to „autentična primjena kur'anske misli“, ali nakon toga naglašava da se „neminovno sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li je jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije.“ Dalje će reći da „nije sporno da ovo pravo (razrade i primjene temeljnih koncepcija – primj. Z. H.) pripada svakoj generaciji i da se prenosi sa jedne strane na drugu. Nije isto tako sporno da razrada jedne generacije ne obavezuje drugu. Idžtihad, ma čiji bio, ne obavezuje druge. To je, kad se radi o kasnijim generacijama.“[11]
Đozin pristup sunnetu je, po mom skromnom mišljenju ,opravdan sa aspekta dinamičnosti ljudskog razvitka i potrebe razrade i primjene Kur'anskih koncepcija i principa u različitim periodima razvitka. Zato, on insistira na idžtihadu kao jednom djelotvornom lijeku koji treba da spasi muslimane od zaostalosti i da ih izbavi iz prezrenog stanja u kome se nalaze.Dalje, Đozo ističe da je važno razumjeti duh Kur'ana koji je dinamičan, a ne samo formu propisa.Kur'an je ostavio velike mogućnosti prilagođavanja u njihovoj primjeni.
Zato, sunnetu treba dati mjesto koje mu pripada u funkciji i razradi Kur'anskih principa i načela, ali isto tako ne zapostaviti obavezu razrade i primjene propisa u datim okolnostima, putem idžtihada, a na osnovama dva nepresušna vrela: Kur'ana i Sunneta.
L I T E R A T U R A
- Adnan Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, Predsjedništvo Udruženja ilmijje u R BiH, Sarajevo, 1993.
- Enes Karić, Kur'an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar i El-Kalem, Sarajevo, 1997.
- Husein Đozo, Islam u vremenu, Sarajevo, 1976.
- Husein Đozo, Izabrana djela, El-Kalem i Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006.
- Jusuf el-Kardavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, Bemust, Sarajevo, 2001.
- Mahmut Karalić, Islamska misao, Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1982.
- Muhammed Asad, Islam na raspuću, el-Kalem, Sarajevo, 2002.
- Zuhdija Hasanović, Pristupi sunnetu-hrestomatija, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2005.
[1] Husein Đozo, Izabrana djela 1., Bemust, Sarajevo, 2006., str. 24.
[2] Husein Đozo, Islam u vremenu, Sarajevo, 1976., str.18.
[3] Husein Đozo, Izabrana djela, str.11.
[4] Ibid.
[5] Husein Đozo, n.d., str. 28 i 29.
[6] Husein Đozo, Izabrana djela, str.30.
[7] Ibid., str.31.
[8] Husein Đozo, n.d., str.29 i 30.
[9] Ibid., str. 30 i 31.
[10] Zuhdija Hasanović, Pristupi sunnetu-hrestomatija,Fakultet islamskih nauka, Sarajevo,2005., str.325.
[11] Ibid., str.324.
