Preporod: Profesore Laviću, ponajprije čestitam Vam ponovni izbor na funkciju predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“!

dr. Senadin Lavić: Hvala vam. Idemo dalje.

Preporod: Na ovogodišnjoj skupštini napravljen je iskorak i na planu kandidiranja na čelne funkcije BZK „Preporod“. Za predsjednike BZK „Preporod“ i predsjednika Matičnog odbora članovi Skupštine, tajnim glasanjem, birali su jednog od dva predložena kandidata. Vi ste dobili 71, a vaš protukandidat 22 glasa. Gotovo je isti omjer bio i za predsjednika Matičnog odbora između Vašeg i kandidata kojeg je predložila dr. Selma Rizvić. Kako komentirate ove rezultate?

dr. Senadin Lavić: Da, ovogodišnja dvanaesta redovna izborna Skupština BZK „Preporod“ bila je specifična po tome što su se kandidirala po dva kandidata za funkciju predsjednika „Preporoda“ i predsjednika Matičnog odbora. To se prije nije dešavalo jer se unutar „Preporoda na razini Izvršnog odbora i Matičnog odbora donosila odluka da samo jedan kandidat dolazi na Izbornu skupštinu. Takve skupštine su imale svečani karakter, prijateljsko druženje „Preporodovih“ poslenika i nisu imale dramatski zaplet u sebi.

Pojava više kandidata dala je demokratski ton izbornoj skupštini. Ova skupština je nedvosmisleno dala podršku meni i profesoru dr. Kodriću, te nas na taj način obavezala i učinila odgovornim za nove iskorake i poduzeća u oblasti bošnjačke kulture i njezinog uzdizanja. Mi preuzimamo odgovornost za daljnje funkcioniranje „Preporoda“, pritom sasvim svjesni povijesnog konteksta i kompleksnih okolnosti života u našoj državi.

Skupština je održana na visokoj razini i nije bilo ni jednog jedinog detalja koji bi na bilo koji način bacio sjenu na proceduralni sadržaj, a posebno na naše bošnjačke dostojanstvo i elitnu svijest koja je zasnovana na znanju, a ne na biološkom naslijeđu.

Preporod: Na kandidatskim listama bilo je i novih imena, a među njima i zapažen broj mladih. Znači li to da će Preporod u svom budućem radu više prostora dati mladim snagama?

dr. Senadin Lavić: Primijetili ste da je došlo do redovne smjene generacija unutar „Preporoda“. Stoga je mnogo mladih ljudi iz bošnjačkog kulturnog miljea i novih imena u Izvršnom odboru i Matičnom odboru. To je sasvim prirodan proces u strukturi jedne ovakve institucije. „Nova“ imena ne znače da ti ljudi nisu prije bili uz „Preporod“, naprotiv, oni ne dolaze slučajno i niotkud. Oni su dio „Preporodovog“ podmlatka i godina pažljivog odabira kvalitetnih i potentnih ljudi znanja. Sad je došlo njihovo vrijeme i oni su dužni da pripreme „vrijeme“ za neke druge sutra. Sav naš rad je posvećen mladim ljudima i na tome ćemo istrajavati.

Naglašavamo važnost postojanja bošnjačke elite koja je zasnovana na znanju

Preporod: Osvrćući se na prijeđeni četverogodišnji mandat u svom govoru kazali ste i to da su globalizacijski procesi – recesija i ratom nametnuta struktura države koja je u periodu od 2006. do 2014. u mnogome zakočila naše društvo bitno određivali kontekst rada Preporoda? Možete li elaborirati ove stavove?

dr. Senadin Lavić: Doista smo zapali u jedan povijesni globalni proces opće krize, konfrontacija, kapitalističkog imperijalizma i hegominizma. Živimo u „društvu rizika“, kako bi rekao nedavno preminuli njemački sociolog U. Beck. Većina rizika ili opasnosti oko nas je rezultat nekih drugih tokova i procesa u kojima mi nemamo nikakav utjecaj, a na njih vrlo ozbiljno moramo računati u svakom našem poduhvatu. Na taj način se naš život usložnio i postao apsolutno prekaran, neprecizan i izlomljen. Svako od nas ko pokušava voditi neki projekt znade kakvoj se neizvjesnosti izlaže i u što upada. Zato mora imati znanje, nerv, strpljivost, odvažnost, viziju, mirnoću i eksplozivnost ujedno, saradnike, sredstva, mrežu... Najgore je u tome kad vam „organiziraju“ blamiranje oni koji nisu u stanju voditi vlastiti život, ali će svima na svijetu naći jeftine zamjerke sa stanovišta vlastite poluobrazovanosti i provincijalne zavisti. To je jedna posebna vrsta plaćenih „terminatora“ žurnalističkog cinizma i ideološko-klerikalnih manipulatora koji su se namnožili u našem vremenu. Ti plaćenici teroriziraju ljude u javnosti bez ikakve odgovornosti i srama. Njihov populistički koncept znanja danas je najveća opasnost za bošnjački narod, a mi se tome moramo suprotstaviti. Zato u „Preporodu“ čuvamo ideju i naglašavamo važnost postojanja bošnjačke elite koja je zasnovana na znanju. Na čelu te elitne bošnjačke usmjerenost i odgovornosti stoji dr. Safvet-beg Bašagić i svi mi koji idemo iza njega više od jednog stoljeća. Znanje je naš put.

Mi, nažalost, u Bosni nismo imali kvalitetnu političku stratešku procjenu budućih tokova. Sve je bilo svedeno na trenutačne mjere „gašenja požara“ u društvenom sistemu, a pritom je stradalo obrazovanje i kultura, a veliki privredni sistemi su urušeni uz kvislinšku podršku kompradorske buržoazije. I dalje na našoj političkoj sceni dominiraju prevaziđeni politički koncepti koji u kriznim trenucima prvo ugase obrazovanje i kulturu tako što im nametnu restrikciju sredstava i prepuste ih u ruke ljudi koji ne vide Bosnu od sopstvene „veličine“. Onda dobijete zombi-generacije mladih ljudi koji su totalno izgubljeni. Samo im treba desnica i nekoliko konzervativaca i oni će palite zgrade po našim gradovima. Naša obrazovana omladina je dio evropskog prekarijata i mi moramo preuzeti odgovornost za njezinu budućnost. To je strateška odluka bošnjačke kulturne, političke, obrazovne i vjerske institucionalne organiziranosti  u državi BiH. Nikako se ne smije zanemariti interese mladih ljudi za poslom, porodicom i domom ako hoćemo da imamo „zdravo društvo“.  

Dejtonski Anex IV, oktrojirani Ustav iz vojne baze Rajt Peterson u Ohaju, posebno usložnjava naše funkcioniranje jer potkopava cjelinu bosanskog društva svojom antibosanskom strukturom i etničkom podjelom države koja je rezultat rata, agresije i genocida. Dejtonskim Ustavom priznata su ratna osvajanja Miloševićevog režima uz pomoć dijela bosanskih Srba na tlu Republike BiH. Anex IV (oktrojirani ustav dejtonske BiH) je izraz odvođenja Republike BiH u polje ilegalnog postojanja i opasnosti da se uništi kao internacionalno priznata država. Ustav Republike BiH je suspendiran ratom i agresijom – to se mora imati u vidu. Sadašnji  Ustav je skicirao Milošević sa svojim saradnicima i nametnuo ga za Bosnu na pregovorima u Daytonu. On je zamišljen kao prijelazna faza do konačnog uništenja Republike BiH. To se vidi iz njegove nedorečenosti i površnosti. Po tom anti-ustavu Bosna ne može ići naprijed. To svi vidimo. Njime je nametnut antibosanski i antidržavni politički sistem u kojem se agresorima priznaje ovlasti nad okupiranom teritorijom s koje su protjerali nesrpsko stanovništvo ili ga bacili u masovne grobnice. U okviru dejtonskog Anexa IV (podmetnutog Ustava države), pritom, Bošnjaci su  trebali biti hipnotizirani i uspavani, tako da ne osjete šta ih je snašlo.

Srpska politika je davno shvatila da ne može zadržati kontrolu nad Kosovom jer se nije mogla nositi s demografskim prirastom albanskog stanovništva. Već od kraja 1980-ih godina srbijanski režim planira pohode na zapad prema Bosni. O tome najbolje svjedoči plan Jedinstvo koji je osmislila JNA. I sve svoje potencijale su u to uložili. Odmah su znali da se taj poduhvat neće moći izvesti bez genocida. Potcrtavam, dakle, srbijanska politika je znala da mora izvesti genocid nad Bošnjacima prije nego je započela agresiju na Republiku BiH. Akademik Filipović je to osjetio i on je pokrenuo Forum za zaštitu muslimana. Mi se danas nosimo sa strašnim problemom pretrpljenog genocida nad Bošnjacima od Podrinja i Hercegovine do Krajine. Srbi su pola Bosne i Hercegovine ratnim zločinom i genocidom pretvorili u etnički homogen entitet „RS“. Za sedamdeset godina dominacije u BiH oni su uspjeli potisnuti Bošnjake na dvadeset posto teritorije države. Šta to znači? Da li smo mi pretvoreni u vrstu za slobodan odstrijel ili sopstvenom neorganiziranošću prizivamo predatore da nas uništavaju?

U ovom stravičnom kontekstu populističko-tribalističkih ideologija prvih susjeda, mi moramo postavljati pitanja o smislu našega života. To su teška, metafizička pitanja, povijesno-praktička pitanja o koja se ne smijemo oglušiti, bez obzira što su nas od osamdesetih godina prošlog stoljeća uvjeravali  da su takva pitanja besmislena i bespotrebna u pukom konzumerskom materijalizmu tzv. postmodernog doba. Mi se moramo pitati o smislu svoga postojanja ako hoćemo da ostanemo ljudska bića koja svojim djelovanjem proizvode značenja.