Očekivano, mnogo je oprečnih komentara rečeno tim povodom. Naravno, da u našem svijetu i društvu dosljedno vlada načelo pravda za sve, mnogo bi bilo više razloga za nezadovoljstvo i istinsku brigu za sudbinu čovječanstva nego za zadovoljstvo načinom na koji je presuda koncipirana i visinom izrečene kazne. Međutim, pošto ovaj svijet sam od sebe nije takav i pošto se pitanje pravde samo po sebi ne podrazumijeva, nego se za nju treba permanentno boriti i prema njoj težiti - kao idealu i životnom smislu - presuda Karadžiću je evidentan uspjeh čovječanstva u borbi sa vjetrenjačama zla i nepravde. Stoga, unatoč mnogim manjkavostima, mnogo toga nakon presude već je znatno drukčije nego prije presude.

 Sve ono nad čim se danas svijet zgrožava zbog zločina ISIL-a srpske snage su u okviru zločinačkog poduhvata sprovodile nad Bošnjacima u BiH. Zar nisu različiti aršini u dopuštanju da opstane u BiH tvorevina koja je nastala na genocidu i nepojmljivim zločinima, istim onim koje danas radi ISIL, a, s druge strane, insistiranje na uništavanju i demontiranju struktura tzv. Islamske države u Iraku i Siriji? Naravno da treba poništiti posljedice zla i da aršin mora biti identičan!    

 

Veliko značenje ima činjenica da je cijeli svijet svjedočio činu sudske potvrde, kao što je užasima vršenja zločina to svjedočio putem tv ekrana, da je u Bosni i Hercegovini izvršen genocid u okviru sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su učestvovali najviši politički i vojni rukovodioci bosanskih Srba, ali i države Srbije. Prema tome, više nema nikakve dileme, Karadžić kao politički lider Srba, uz već presuđene vojne komandante, odgovoran je za genocid u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima kazano, krajem XX stoljeća vladajuća politika i ideologija Srba je bila genocidna i kao takva mora se, zbog dobrobiti čovječanstva, staviti na stub srama, izolirati i budno nadzirati kako ne bi ponovo odnekuda izmigoljila na svjetlo dana. Karadžiću nije presuđeno kao psihijatru, nego kao političkom lideru za djela koja je vršio u toj funkciji.

U okviru realizacije sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata nesumnjivo je - tako je to očito iz sudske presude - učešće i odgovornost Srbije. Zato je posebno sramno i skandalozno drsko manifestiranje jedinstva političkih i vjerskih struktura srpskog naroda nakon presude, koje su demonstrirali premijer Srbije Aleksandar Vučić i patrijarh Irinej, na način besramne prijetnje kako niko ne smije dirati integritet onoga što je nastalo na progonu i zločinu. Bez sumnje, oni iz čijeg su naroda došli počinioci ili simpatizeri genocida umjesto držanja lekcija o „slobodarskom duhu“ i „širini svoga naroda“, trebali bi u svakom momentu pokazivati smjerno (po)kajanje zbog boli i patnje koje su njihovi sunarodnici prouzročili drugima i odlučno se boriti protiv rehabilitacije i veličanja ideologije i protagonista zla i zločina.

Uz genocid, u presudi se jasno ističe da su bosanski Srbi sa teritorije BiH, za koju su smatrali da na nju polažu pravo, vršili sistematsko istrebljenje nesrba. Entitet RS je nastajao na genocidu, ali i na svim drugim vrstama užasnih i brutalnih zločina, tako da se s razlogom može zapitati da li ima ijedan ponižavajući i brutalni zločin a da ga srpske snage nisu počinile: silovanje žena, uzimanje talaca, vezivanje pripadnika snaga Ujedinjenih naroda uz vojne objekte, masovne egzekucije zarobljenika (snimanje tih ubistva – slučaj Škorpiona kod Trnova), spaljivanje živih žena i djece (slučaj žive lomače u Višegradu), snajpersko teroriziranje Sarajeva. Sve ono nad čim se danas svijet zgrožava zbog zločina ISIL-a srpske snage su u okviru zločinačkog poduhvata sprovodile nad Bošnjacima u BiH. Zar nisu različiti aršini u dopuštanju da opstane u BiH tvorevina koja je nastala na genocidu i nepojmljivim zločinima, istim onim koje danas radi ISIL, a, s druge strane, insistiranje na uništavanju i demontiranju struktura tzv. Islamske države u Iraku i Siriji? Naravno da treba poništiti posljedice zla i da aršin mora biti identičan!    

Preko ove činjenice ne smije se olahko prelaziti. Jer zlo koje nije u Bosni i Hercegovini spriječeno i kažnjeno, metastaziralo je u još gorim varijantama u drugim dijelovima savremenog svijeta. Zato je pitanje kažnjavanja zločinaca u Bosni i Hercegovini pitanje od svjetskog značaja, pitanje od najvišeg moralnog reda. BiH je moralna savjest čovječanstva a bosanska borba za kažnjavanje zločina je borba i doprinos pravdi i pravnom poretku u svijetu. Zbog toga ovo nije samo bosansko niti je lokalno pitanje. Borba da bosanska žrtva dobije pravdu ima univerzalnu vrijednost, to je borba za svijet principa i moralnih vrijednosti. Možda je najveći kapital koji BiH može danas ponuditi čovječanstvu upravo borba protiv zla i zločina, a ova borba uvrštava naša udruženja žrtava, sa njihovim moralnim kapitalom, u svjetske prvoborce za istinu i pravdu, rame uz rame sa Martinom Luterom Kingom, Nelsonom Mendelom i drugima, a njihove katile sa Hitlerom, Musolinijem, Polom Potom i njima sličnim. Toga treba biti svjestan i taj moralni kapital treba čuvati.

Također, nije nevažno podsjetiti na činjenicu da je prvi put u povijesti formiran na svjetskoj razini civilni sud za kažnjavanje zločina protiv čovječnosti i genocida nad Bošnjacima. U tom međunarodnom civilnom sudu data je mogućnost transparentnog iznošenja dokaza optužbe i odbrane po civilnim kriterijima, za razliku od sudskih postupaka protiv nacističkih zločinaca nakon II svjetskog rata koji su bili vojnog karaktera. Upravo civilni međunarodni sud, po tačno utvrđenim procedurama, donio je presude za genocid. Koliko je naših predaka pobijeno i zločina nad njima izvršeno a da niko nikada zbog toga nije kažnjen? Formiranje međunarodnog suda nije došlo samo od sebe, nego je rezultat ogromnog rada i uvjeravanja. Tribunal u Hagu kroz svoje postupke i procese daje ogroman doprinos međunarodnoj sudskoj praksi i pravu, te njihovoj standardizaciji. U temeljima ove sudske prakse su bošnjačke žrtve.

Presuda Karadžiću Islamskoj zajednici pomaže da potpunije razumije nerazumnu strast rušenja džamija, mezarja i vakufskih objekata na okupiranim teritorijama, jer je to bio dio sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata i genocida. To je objašnjenje.

Svaka haška presuda je novo uklesavanje činjenica i pisanje historije na međunarodnoj razini. Uklesavanje činjenica u granitne ploče savremene civilizacije ponekad ide izuzetno teško, posebno narodima s malim resursima.

 

Kada je riječ o visini kazne, ona jeste, zaista, nedopustivo mala i uvredljiva za žrtve. Dakako, ne samo zbog visine kazne, žrtve genocida i srpskih zločina imaju puno pravo da budu nezadovoljne postignutim rezultatima u kažnjavanju zločina te sporošću i konkretnošću zadovoljenja pravde. Žrtve imaju pravo da budu glasne i jasne u svojim zahtjevima za procesuiranjem zločina, kao što svi drugi imaju obavezu da ih saslušaju i uvaže. Umjesto utišavanja glasa žrtve, država treba kreirati ambijent da njihov glas bude čujan a njihova priča ispričana i ponavljana.

Majke Srebrenice, Žepe, Prijedora, Višegrada, Foče, Ključa i svih drugih mjesta zaslužuju beskrajno poštovanje i zahvalnost, obavezuju nas da imamo za njih mnogo strpljenja i razumijevanja. Bereketom i blagoslovom njihove borbe svijet može biti pravednije i bolje mjesto za život. Država BiH i Bošnjaci, ili neke njihove institucije i naučne akademije, trebali bi ustanoviti priznanje ili odličje međunarodnog karaktera s nazivom žene Bošnjakinje ili bošnjačke žrtve genocida 1992.-1995.

Presuda Karadžiću je svojevrsna satisfakcija i onom velikom dijelu međunarodne javnosti - intelektualaca, političara, običnih građana - koji su u godinama rata marširali ulicama zapadnih i istočnih metropola i vršili pritisak da se okonča genocidni projekat i sramota čovječanstva u Bosni.

Uz sve navedeno, gledajući iz etičke perspektive, zlo dugoročno ne može opstati. Ono će se urušiti. Ono što je nastalo na zulumu i nepravdi nema budućnosti. Treba strpljivo raditi protiv zla i njegovih rezultata, biti svjestan da je časno biti na strani dobra i demontaže zla. To se uvijek isplati i to je vrijedno svakog legitimnog napora i fizičkog truda. I najmanji korak protiv zla je veliki uspjeh čovječanstva.

Haške presude su veoma važne i zbog još jedne činjenice. Bošnjaci jesu iz oružane agresije izašli kao moralni pobjednici, ali s obzirom da nije bilo definitivnog vojnog pobjednika u agresiji na BiH i da pobjednici pišu historiju, našu savremenu historiju pišu sudske presude. Presuda Karadžiću na 2615 stranica ispisuje karakter agresije, planove i postupke zločinaca sa nevjerovatno mnogo detalja, otkriva laži i prevare. Zato je ona historijska i sa svakim novim danom bit će sve značajnija za nas i budućnost naše djece. Svaka haška presuda je novo uklesavanje činjenica i pisanje historije na međunarodnoj razini. Uklesavanje činjenica u granitne ploče savremene civilizacije ponekad ide izuzetno teško, posebno narodima s malim resursima. Ipak, Bošnjaci uspijevaju naći načina da se te činjenice uklešu. Jer genocid se ne smije zaboraviti niti zanemariti.

P.S. Također da se ne zaboravi i ne zanemari, predsjednik Alija Izetbegović je u augustu 1992. godine tražio od UN-a formiranje međunarodnog krivičnog suda koji bi procesuirao zločine.

U presudu Karadžiću je utkano ne samo stradanje Bošnjaka nego i njihova snaga i pamet da nakon mnogih genocida konačno dokumentiraju genocid nad sobom, i to na međunarodnom sudu, te da tako isklešu istinu međunarodnog karaktera. Bez naših dokaza, svjedočenja i saradnje Haški tribunal ne bi mogao ništa uraditi. Presuda je, zato, i dokaz bošnjačke snage, organiziranosti i upornosti.