Nakon septembra 1993. dolazi do velikih promjena u Bosni i Hercegovini. Stvaraju se pretpostavke za jačanje vojne moći Armije BiH, došlo je do širokog obračuna sa ratnoprofiterskim kriminalom u Sarajevu, otvaraju se mogućnosti za postizanje bolje pozicije Bošnjaka u budućim pregovorima za postizanje mira u Bosni i Hercegovini

Prošlo je 25 godina nakon održavanja Drugog bošnjačkog sabora, 27. i 28. septembra 1993. godine u sarajevskom hotelu Holday Inn. Ono s čime se danas najčešće veže taj historijski događaj je činjenica da su Muslimani kao narod promijenili ime i nazvali se Bošnjaci. Prema odluci Sabora dotadašnjim Muslimanima na području država bivše Jugoslavije vraćeno je historijsko ime Bošnjaci. 

Međutim, glavni razlog za sazivanje bošnjačkog sabora bila politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka u Bosni i Hercegovini o predloženom tzv. Ženevskom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH nakon dvije godine života u Uniji.
Zasjedanje sabora, u direktnom prijenosu pratila je TV BiH, ali samo početni dio kada su uopćene uvodne govore održali organizator zasjedanja sabora Alija Isaković, Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, Mustafa Cerić, naibu-reis, prof. dr. Muhamed Filipović i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Vlade RBiH. Nakon toga je skup nastavljen iza zatvorenih vrata. Dugo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine sadržaj rasprava sabornika u zatvorenom dijelu sjednice bio je nepoznat. Međutim, danas je manje-više sve poznato, postoje transkripti govora sabornika kao i video snimci cijelog toka zatvorenog dijela sjednice. To su bili sigurno najteži momentima za Bošnjake u njihovoj historiji, srpski agresor je uz stravične zločine okupirao veliki dio zemlje, rasplamsao se otvoreni rat s Hrvatima u Hercegovini i srednjoj Bosni, u zapadnoj Bosni Fikret Abdić je krenuo u zločinački pohod protiv vlastitih sunarodnjaka, a uz to približavala se duga i hladna zima s vrlo ograničenom dostavom hrane putem UN-ove humanitarne pomoći. U takvim okolnostima bilo je očekivati da se iz očaja prihvati mirovni sporazum i u suštini izvrši podjela Bosne i Hercegovine. Među čelnicima vlade i stranke (SDA) ranije je bilo dogovoreno da se na saboru prihvati mirovi sporazum nakon čega bi uslijedilo raspuštanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, trebala je biti pretvorena u Bošnjačku skupštinu, a uslijedilo bi proglašenje Alije Izetbegovića za predsjednika bošnjačke države. Međutim, ogroman demokratski kapacitet predsjednika Alije Izetbegovića preokrenuo je tok historije te jesenje noći u razrušenom Sarajevu. Saslušana su različita mišljenja i došlo se do zaključka da nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države. Za mirovni plan koji je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine na tri etničke države glasao je samo mali broj sabornika dok je kvalificirana većina glasala za mir ali pod uvjetom da se oslobode sve teritorije na kojima su prije rata živjeli Bošnjaci, što je u suštini značilo zaštitu cjelovite Bosne i Hercegovine. Dalji tok događaja potvrđuje da te noći između 27. i 28 oktobra 1993. nije izvršena podjela Bosne i Hercegovine. Sačuvano je multietničko Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sačuvana je Skupština RBiH.
Ovdje donosimo isječke iz štampe toga vremena iz kojih se jasno može vidjeti da stavovi nekolicine visokopozicioniranih bošnjačkih političara, intelektualaca nisu uzeti u obzir već je na demokratski način uslišena volja većine.
Naše novine, „Preporod“ u to vrijeme skoro ništa nije pisao o Drugom zasjedanju Bošnjačkog sabora. Samo u razgovoru sa hercegovačkim muftijom hadži Seidom ef. Smajkićem spomenut je sabor jer je muftija došao iz Mostara u Sarajevo u svojstvu sabornika. Na pitanje novinara Aziza Kadribegovića i Bajre Perve kakvi su mu utisci o saboru muftija je odgovorio:

Muftija: — Uvjeren sam da je na djelu urota svjetske zajednice podsredstvom Hrvata i Srba protiv muslimana, da se vodi rat protiv nas do uništenja i istrjebljenja. Ovo što su ljudi kazali na ovom Saboru stječe se dojam da nama ne preostaje ništa drugo nego da donesemo jednu strategiju opstanka. Moramo se organizovati. To ćemo učiniti ako pronađemo prave ljude, prave ličnosti i u politici, i u Armiji, i u Islamskoj zajednici. Moramo ujediniti muslimanski korpus. Ne smije se trošiti energija na privatnim stvarima. Kroz potencijale i pamet u našem narodu napraviti zajednički program našeg spašavanja. Evropska civilizacija je hipokrizija. Ovdje se radi o istrjebljenju jednog naroda. Ostaje nam da se preorijentišemo, da znamo šta nam je cilj, da ubuduće naše odnose sa komšijama racionalno gradimo. Zabrinjavajuće je što, još uvijek, nemamo jasnog političkog programa. (Preporod, 552, 553, 1. i 15. septembar 1993.)

Na dan sasjedana sabora „Oslobođenje“ na naslovnoj strani donosi malu najavu o širem tekstu s temom zasjednja „Svebošnjačkog sabora“.

DANAS ZASJEDA SVEBOŠNJAČKI SABOR
Politička volja naroda
Na današnjem Svebošnjačkom saboru učestvovaće 350 sabornika iz svih slojeva društva, sa svih slobodnih teritorija BiH - Sabor je, po mnogo čemu, kompetentniji da prosuđuje ženevske pregovore negoli sama skupština — rekao je Alija Isaković - Odluka na Saboru se donosi tajnim glasanjem - Nakon odluke donijeće se Deklaracija... („Oslobođenje“, 27. septembar 1993.)

U širem tekstu „Oslobođenje“ od istog dana donosi izjave predsjednika inicijativnog odbora Svebošnjačkog sabora Alije Isakovića i članova inicijativnog odbora Enesa Durakovića i Seada Hodžića:

Da li je formula BiH kao i višenacionalne i višereligijske zajednice mrtva, te kakve se garancije daju pripadnicima srpskog i hrvatskog naroda koji ostaju unutar buduće centralne Republike, bilo je jedno od pitanja.
— Samom podjelom i njenim nametanjem razbijena je multinacionalnost i multikulturnost BiH. Svi smo bili svjedokom težnje naše delegacije na pregovorima da ne dođe do te podjele. Medutim, ako do nje dođe, Bosanska republika je dužna da uspostavi svoj državno—pravni sistem, načinom koji Parlament utvrdi. Ne vjerujem da će u odlučivanju prevladati oblik analogan drugim dvjema republikama, već ćemo se oslanjati na hiljadugodišnju tradiciju zajedničkog života u BiH i uvjeren sam da će biti poštovana sva građanska prava svih ljudi koji budu živjeli u centralnoj republici, rekao je Alija Isaković. O ovom pitanju govorio je i Sead Hodžić, koji je istakao da inicijativni odbor Sabora stoji na čvrstom opredjeljenju da će nakon pravnog konstituisanja Bosanske republike sve državne kreacije biti stvorene po uzoru na slične iz najdemokratskijih zemalja svijeta. Prof. dr Enes Duraković je dodao da ni činioci svjetske politike nisu dali podršku multinacionalnosti i multikonfesionalnosti BiH, nego, naprotiv, svjetska zajednica je prisiljavala bošnjačke Muslimane na etničku podjelu. — Sada se bošnjački Muslimani moraju, ne pristati, nego izjasniti o prihvatanju ili neprihvatanju ovakve podjele. Pravo je bošnjačko—muslimanskog naroda da izrazi svoju političku volju bez obzira na konačnu odluku Sabora, rekao je prof. dr Duraković. Govoreći o mogućnosti da se na Saboru plan odbije i o mogućim posljedicama po bh. narod u tom slučaju, Isaković je pojasnio: — Cijelo tijelo koje smatramo reprezentom bošnjačko muslimanskog naroda je odgovorno za odluku. Sabor je, zapravo, suženi referendum, kojeg na žalost, nismo u stanju normalno provesti. („Oslobođenje“, 27. septembar 1993.)

Sedmični list Ljiljan donosi vrlo jasan i nedvosmislen članak o Svebošnjačkom saboru:

Povijesni datum: održan Bošnjački sabor AKO JE PODJELA, NEKA JE PRAVIČNA

27. septembar 1993. godine ući će u historiju bošnjačkog naroda. Toga dana, u 13 časova, počeo je Bošnjački sabor. Sabor su organizirale sve bosanskomuslimanske institucije u BiH. Jedina tačka dnevnoga reda Sabora bila je rasprava o najnovijim mirovnim prijedlozima za okončanje krize u BiH. Uvodničar, književnik Alija Isaković, rekao je da se u dvorani sabrala savijest i svijest bošnjačko-muslimanskog naroda. Bošnjački narod prvi puta u povijesti, rekao je Isaković, polaže račune sebi i budućim generacijama. Predsjednik BiH, gospodin Alija Izetbegović, kao gost Sabora, obrazložio je ženevski prijedlog, i pritom objelodanio svoja osobna stajališta o tom sporazumu. Prvo je naveo razloge za prihvaćanje toga dokumenta. Prvi je taj da nastavak rata ugrožava opstojnost muslimanskog (bošnjačkog) naroda. Drugi je da Evropa i svijet neće vojno djelovati. Napokon, dolazi zima, i većina stanovništva u Bosni je bez hrane. A razIozi protiv prihvatanja ženevskog prijedloga su: tim sporazumom se legalizirala etnička podjela i »etnički čista« područja bi ostala u rukama agresora; vojna moć agresora opada, a Armija BiH raste; na kraju, »pravda je na našoj strani«. Poslije predsjednika Izetbegovića, govorio je dr. Haris Silajdžić. Rekao je da nejma nikakvih garancija da bi sporazum iz Ženeve bio sproveden. Ako bi Skupština BiH prihvatila taj sporazum, morala bi tražiti garanciju međunarodne javnosti da se on doista sprovede. Sabor je potom nastavio rad iza zatvorenih vrata. Bošnjački sabor je završio sa radom 28. 9. 1993. godine u 12 sati. Učesnici Sabora su prihvatili ženevske dokumente, s tim da se nisu složili da se podijeli BiH. Predsjedavajud Bošnjačkog sabora, gospodin Enes Duraković, rekao je da u tisućgodišnjoj tradiciji Bosne nije bilo njenog cijepanja, kakav je slučaj sa današnjim pokušajem kojega Bošnjacima nameće cijeli svijet. Ako dođe do podjele BiH, dodao je Duraković, onda ta podjela mora biti pravična, Bošnjaci moraju dobiti područja u kojima su bili u većini prije ovoga rata. Inače, glasanje učesnika Sabora o ženevskom prijedlogu bilo je tajno. A rezultati su: od 349 učesnika, za prihvatanje ženevskog sporazuma glasalo je 53 učesnika (15,18%), protiv ih je bilo 78 (22,69%), a ostali, najveći broj, 218 (62,46%), glasao je za prihvatanje ženevskog dokumenta pod uslovom da se vrate sva okupirana područja sa većinskim muslimanskim bošnjačkim narodom. („Ljiljan“, br.37, 6. oktobar 1993.)

S održavanjem Bošnjačkog sabora u Sarajevu je pokrenut novi list „Bošnjački avaz“ koji je imao zadatak da bilo kakvu pomisao o podjeli Bosne i Hercegovine energično osudi. U prvom broju je objavljen, sada već vrlo dobro poznat članak „Harakiri u Holiday Innu“ gdje se u uvodnom dijelu kaže:

Na zatvorenim sjednicama Skupštine BiH i Bošnjačkog sabora, prevladalo priklanjanje improvizatorskoj politici i izostajanje analitičkog pristupa izvan kalupa vladajuće političke garniture. Džepni parlament sazvan po SDA-ovskim kriterijima podobnosti perspektivno služi ukidanju Skupštine RBiH, pa na koncu i same RBiH. Da li je mekano „ne“ samo signal agresorskoj strani da se dobije još neki procenat teritorija, kako bi se u Sarajevu moglo tvrditi da se, eto, „izvukla“ trećina međunarodno priznate države. („Bošnjački avaz“, 10. oktobar 1993.)
Nakon uslovnog prihvatanja Ženevskog mira u „Oslobođenju“ je moguće pronaći sve više tekstova o negativnim konotacijama stvaranja jednonacionalne muslimanske države na malom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine. Vrlo je interesantno zapažanje novinara RFI Stanka Cerovića kojeg je „Oslobođenje“ prenijelo u cijelosti, a mi ovdje donosimo samo jedan dio:

Najozbiljnije pitanje, u cijeloj priči oko muslimanskog integrizma u Bosni je hoće li se sad poslije velikih zločina nad muslimanskim stanovništvom zaista kod bosanskih Muslimana razviti prvi put neki integristički pokret. Ispunjeni su uslovi da tako kažemo, u kojima se obično radaju ekstremistički pokreti. Masovno stradanje, shvatanje i osjećanje nevine žrtve, nepravda koja je učinjena u dosluhu sa zapadnom politikom, siromaštvo, besperspektivnost itd., sve su to uslovi koji omogućuju da i u Bosni ojača nekakav pokret sličan islamskom integrizmu. U tom pravcu guraju bosanske Muslimane svi njihovi protivnici, jer kako bi se jednom zaista moglo i potvrditi da se bosanski Muslimani pretvaraju u ekstremiste, onda bi njihov položaj u Bosni postao neodrživ. Ovdje se vidi i koliko su štetni BiH—političari među Muslimanima koji takođe idu u tom pravcu. Jer, okruženi Srbima i Hrvatima, bez političke podrške u velikim svjetskim centrima, taj ekstremizam bi za BH Muslimane bio pravi i posljednji ćorsokak. S obzirom na ono šta im se dešava, sasvim je normalno i čak opravdano da se osjećaju i brane kao Muslimani više nego ikad dosad, ali je u odnosu na realnost u Bosni ovaj izbor samoubilački. Drugačije rečeno, kao nevine i najveće žrtve u ovom ratu, Muslimani imaju pravo na svakakve reakcije, ali nemaju pravo na grešku niti da sebe do-krajče, niti da olakšaju pobjedu ovakvim protivnicima. Stanko CEROVIĆ (RFI) („Oslobođenje“, 4. novembar 1993.)

Nakon Bošnjačkog sabora nije došlo do ukidanja skupštine RBiH, čak suprotno, ojačale su državne institucije cjelovite BiH, jer je provedeno popunjavanje upražnjenih mjesta u Predsjedništvu BiH čiji su članovi oktobra 1993. postali Stjepan Kljujuć, Ivo Komšić i Nijaz Duraković, a za novog predsjednika vlade postavljen je Haris Silajdžić. Ove promjene izazvale su oštru polemiku u političkom životu BiH o čemu se predsjednik Alija Izetbegović izjasnio u intervjuu koji je dao TVBiH, a prenijelo ga je „Oslobođenje“.

Komentarišući izbor dr Harisa Silajdžića za mandatara nove vlade RBiH, Alija Izetbegović je, izmedu ostalog, rekao:
— Vi znate da je bila dilema između dr. Harisa Silajdžića i (Ediba) Bukvića. Što se mene tiče, ja sam se opredijelio za Harisa, upravo zato što ne možemo izbjeći zimu, ne možemo izbjeći rat. Ono što možemo izbjeći, to je da nam narod ne kaže da nismo izabrali najkompetentnije ljude da nas pokušavaju izvući iz ove nevolje.
O nedavnim polemikama između SDA i opozicije, prilikom izbora novih članova Predsjedništva RBiH, predsjednik Alija izetbegović je rekao: Bila je to, što kažu, konstruktivna polemika koja se završila hepiendom. Držim da je SDA tu pokazala svoju snagu i pokazala se kao velika stranka, kao istinska bosanska stranka jer je jednostavno neke uske stranačke interese potisnula. Stavila je interese BiH iznad interesa stranke. Uostalom, ljudi koji su došli su poznati kao veliki Bosanci, bez obzira na to što postoje neke stranačke može biti, ideološke i političke razlike kada je riječ o opredjeljenju za Bosnu, ja mislim da su se sada prvi put okupili Bosanci kojima je na srcu ova Bosna... („Oslobođenje“, 26. oktobar 1993.)
Nakon završetka rata, pa do danas, bilo kakva priča bošnjačkih političara o podjeli BiH je strogi tabu. Teško da bi se bilo koja stranka ili ideologija usudila u današnje vrijeme javno okrenuti politici stvaranja nacionalne bošnjačke države nastale otkidanjem dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Takve političare bi ogromna većina Bošnjaka nazvala izdajnicima. A ovakvo sadašnje stanje je proizvod vrlo mudre politike Alije Izetbegovića 1993. godine koji je u tim krvavim vremenima ispred svega i uprkos svemu na prvo mjesto stavljao demokraciju i često prihvatao rješenja koja ni sam nije smatrao uvijek najboljim.