Nakon petogodišnjeg monitoringa Evropska komisija za suzbijanje rasizma i intolerancije publikovala je 2018. godine izvještaj u kome se zaključuje da na teritoriji Srbije živi preko 600.000 Roma. Navedeni broj daleko je veći od zvaničnog broja s popisa iz 2011. godine po kome romska populacija u Srbiji broji 147.606 ljudi. Ova značajna diskrepancija u brojevima posljedica je činjenice da je većina romskih naselja neformalna, te da većina Roma nema lična dokumenta što ih čini “nevidiljivim” građanima. Inače, u navedeni broj Evropske komisije ubrajaju se i Aškalije i Egipćani koji se u Srbiji izjašnjavaju kao zasebne nacionalne-etničke grupe u odnosu na Rome. Najznačajnija razlika između Aškalija i Egipćana, s jedne strane, i Roma, s druge, jeste da se Aškalije i Egipćani u svojim domovima prvenstveno služe albanskim jezikom kao svojim maternjim i veoma rijetko uopšte znaju romski jezik. Osim toga, Aškalije i Egipćani u Srbiji su predominantno internoraseljena lica sa Kosova prema kojima su kosovski Albanci - iako dijele istu vjeroispovijest - tokom 90.-tih godina bili izuzetno neblagonakloni što se manifestovalo sistematskim protjerivanjima. Posljedicom toga, Aškalije i Egipćani danas predstavljaju svakako dvije najugroženije grupe stanovništva u Srbiji. Tačni izolovani podaci o položaju u kojoj se ove dvije grupe nalaze nisu poznati, ali ako se u obzir uzmu poražavajući podaci koji postoje o Romima, a koji su značajno integrisaniji u društvo, onda samo možemo da zaključimo da je njihov položaj ravan apsolutnoj katastrofi! Nekoliko različitih istraživanja o romskom stanovništvu u Srbiji je pokazalo da skoro trećina romskih domaćinstava ostvaruje svoje prihode putem socijalne pomoći. Naravno, izuzetno loš ekonomski položaj direktno utječe i na životni vijek, o čemu svjedoči podatak da u Srbiji tek svaki 50. Rom doživi 55. godinu života, dok je položaj Romkinja još gori, jer njihov životni vijek u prosjeku iznosi samo 48 godina! Osim ekonomskih problema, Romi se suočavaju i sa izuzetno velikim problemom i u sferi obrazovanja. Samo 6% romske djece je upisano u predškolske ustanove, 46% njih završi obaveznu osnovnu školu, a samo 13% srednju, pri čemu je broj djevojčica duplo manji od broja dečaka. Ako imamo na umu navedene podatke koji svjedoče o necivilizacijskom položaju u kome se nalaze Romi, koji pri tome zbog dekade Roma uživaju set afirmativnih mjera, onda možemo da zamislimo u kakvom se tek stanju nalaze Aškalije i Egipćani koji su u najvećem procentu upravo oni “nevidljivi” stanovnici o kojima govori izvještaj Evropske komisije za suzbijanje rasizma i intolerancije.

Bespovratna nacionalizacija muslimana Zapadnog Balkana

Katastrofalan položaj u kome se nalaze Romi muslimani, Aškalije i Egipćani najbolje svjedoči do koje mjere je nacionalizacija (i sekularizacija) muslimana Zapadnog Balkana uzela maha. Jer, bratstvo i briga za drugog mumina koje proistječu iz kur’anske objave su potpuno skrajnute i do nogu potučene od antropocentrične prosvetiteljske sekularizovano-tribalističke slike svijeta koju su muslimani ovih prostora definitivno objeručke i nepovratno usvojili. Vjerovjesnikovi hadisi poput ‘’o Ebu-Zer, kada budeš kuhao čorbu, dospi malo više vode pa pošalji svojim komšijama!” i “nije vjernik onaj koji zanoći sit, dok je njegov komšija gladan!” očigledno više ne predstavljaju ideje vodilje muslimanima ovih prostora već su one zamijenjene uskogrudom i sebičnom evropocentričnom nacionalno-etničkom eksluzivističkom ideologijom koja po svojoj definiciji gaji neizmjernu netrpeljivost prema Bogu kao jednom jedinom Suverenu i Božjoj Riječi i uputama kao mjeri svih stvari.
No, najveći poraz se ne ogleda u tome što predstavnici retrogradne nacionalne ideologije dominiraju društvenim prostorom već u tome što su se mnogobrojni pripadnici institucija koje su preuzele brigu da očuvaju i afirmišu kur’anski svjetonazor odrekli bogatstva izvorne islamske saznajne baštine i brige o muslimanskom jedinstvu u korist promovisanja etno-nacionalnih ideja. Dok je tako Romi, Aškalije i Egipćani kao jedni od pripadnika zajednice muslimana neće moći da računaju na značajniju pomoć svoje braće i sestara iz drugih nacionalno-etničkih skupina.

Islamska zajednica u BiH je 11. april u svoj kalendar uvrstila kao “Dan bošnjačke dijaspore”. Ne postoji, valjda, prigodniji period od ovoga da se dodatno skrene pažnja na ljude koji žive izvan domovine Bosne i Hercegovine, ali i na otvorene mogućnosti, te izazove na relaciji matica-dijaspora.
Prije svega, treba imati u vidu da, prema podacima zemalja prijema i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu, najmanje dva miliona osoba koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive izvan svoje matične države što čini oko 57% od ukupne populacije Bosne i Hercegovine. Od tog broja, kako su pokazali raniji statistički podaci, njih oko milion i sedamsto hiljada su rođeni u Bosni i Hercegovini.
Poznato je da je najveći val iseljavanja iz domovine uzrokovan agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a potom i posljedicama te agresije koje su, između ostaloga, vidljive u nedostatku ekonomskih resursa i nesređenoj socio-političkoj klimi. I dvije decenije poslije agresije, ova država je još uvijek bilježi veliki broj onih koji iz nje emigriraju ili iskazuju namjeru za odlaskom.

Slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine.

Istraživači koji se bave fenomenom migracija i njihovim posljedicama uglavnom ih sagledavaju sa tri aspekta: kakav utjecaj ima na osobe koje migriraju, utjecaj na matičnu zemlju i utjecaj na zemlju prijema. Različite studije i analize o migracijama također pokazuju da, pored toga što mogu imati izrazito kompleksne i negativne posljedice (posebno ako su prisilne) na sve sudionike migracija, postoje i značajne prednosti za njih. Te prednosti se ogledaju prije svega u mogućnostima: prvo, zadovoljavanja potreba za poboljšanjem životne perspektive osoba koje su migrirale, bilo da su one ekonomske ili sigurnosne prirode, drugo aktiviranje komparativnih prednosti postojanja grupe ljudi izvan matice u smislu otvaranja potencijala umrežavanja na ekonomskom i političkom planu matične zemlje i na kraju iskorištavanje ljudskih resursa kao radne snage i aktivnih sudionika razvoja u zemljama prijema.
S tim u vezi, vlasti Bosne i Hercegovine bi morale, ako već ne čuju ogroman broj nezaposlenih u domovini, čuti glas eksperata koji ocjenjuju da je bosanskohercegovačka dijaspora jedan od najznačajnijih ekonomskih potencijala koji nije iskorišten, posebno kada govorimo o finansijskoj i intelektualnoj dimenziji dijasporalnih zajednica. Također, slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine, a zašto i to ne kazati, onih koji su, kao građani u zemljama prijema generalno dobro prilagođeni, a i dalje žele biti vezani za matičnu domovinu.
Nažalost, ma kako to grubo zvučalo, oni koji provode politike u Bosni i Hercegovini, u svima nama vide samo potencijalne glasače, a kako tek nešto oko 5% onih izvan domovine uzme učešća u izbornim procesima – taj postotak im, čini se, nije vrijedan truda. Odnos političara Bosne i Hercegovine prema ljudima koji žive izvan domovine je jedan od pokazatelja nebrige za domovinu i njihovih antipolitika kada je su pitanju budućnost i razvoj. O tom pokazatelju govori i nedostatak institucionalnih relacija s dijasporom iskazanih u zahtjevima koje su prošle godine članovi bosanskohercegovačke dijaspore okupljeni oko Inicijative građana BiH van granica uputili Predsjedništvu, Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara BiH u kojima se traži, između ostalog, usvajanje Zakona o dijaspori, popis građana BiH u dijaspori, te osnivanje odgovarajuće institucije za saradnju s dijasporom. Neki, skoro neprimjetni, pomaci u smislu strateškog djelovanja, jesu napravljeni – ali nedovoljno primijećeni, promovirani i realizirani. Sve u svemu – zabrinjavajuće nedovoljni.
Bosanskohercegovački iseljenici imaju pravo da očekuju i zahtijevaju minimum kooperativnosti naših državnih i drugih institucija u smislu povećanja njihova angažmana i prisustva među dijasporom, vidljivost u zakonima, olakšan pristup informacijama, uspostavljanje komunikacionih kanala i jasnih procedura koje omogućavaju razmjenu znanja i praksi – ukratko, imaju pravo zahtijevati da ne budu zapostavljeni i da budu povezani s domovinom. Islamska zajednica u BiH putem svojih džemata i drugih institucija dugi niz godina nastoji čuvati tu vezu. Ma koliko je važan njen doprinos u tom smislu, ona ne može i ne treba to činiti sama. Vlasti moraju preuzeti odgovornost za svoje građane, unutar ili izvan domovine, a ne glumiti šalter za izdavanje uvjerenja, pa i onih o odricanju od bosanskohercegovačkog državljanstva.