Prije nekoliko dana mediji su izvijestili da je u Londonu na aukciji u kući Sotheby prva fotografija Mekke iz 1888. godine prodata za 212.000 funti. Fotografiju je sačinio holandski orijentalista Christiaan Snouck-Hurgronje, koji je nakon formalnog primanja islama, boravio u svetom gradu više od pet mjeseci. Tada je sačinio brojne fotografije svakodnevnog života u Mekki i po prvi put načinio zvučni zapis učenja Kur’ana. Ova vijest bila je povod da se brojni autori osvrnu na ovu ličnost i uopšte orijentalizam 19. i 20. vijeka.

Ko je Snouck-Hugronje?

Enciklopedije ga opisuju kao profesora, kolonijalnog službenika i pionira u zapadnom izučavanju islama. Rođen je 8. februara 1857 u Oosterhoutu (Holandija) a umro 26. juna 1936. godine u Leidenu. Rođen je u porodici protestantskog misionara. Njegov otac napisao je 1824. godine knjigu o islamu. U Leidenu je studirao i diplomirao teologiju, a nakon toga se okrenuo izučavanju semitskih jezika. Specijalizovao se u arapskom jeziku i islamu. Doktorirao je na temu hadža.

Nakon završenih studija u Leidenu privatno je studirao kod njemačkog orijentaliste Theodoora Noldeke-a. Bio je prijatelj sa mađarskim orijentalistom Ignacom Goldziherom. Godine 1884. dobio je stipendiju holandske vlade da boravi u Džeddi. Tamo se upoznao sa indonezijskim uglednicima, koje je koristio kao svoje informante o ulemi iz tog kraja svijeta, a koja se nalazila u Hidžazu. U Džeddi je formalno primio islam 1885. godine, osunnetio se, uzeo ime Abdul Gaffar, i bio pozvan od osmanskog namjesnika Hidžaza da posjeti Mekku. O tome je napisao prijatelju Goldziheru: „Ako se neko ne predstavi kao musliman, to je nemoguće (da ode u Mekku-op.a.)“.

U Mekki je načinio fotografije i skupio materijal za knjigu Mekka u dva toma (1888-1889), koja je bila predmet aukcije. Pri izradi knjige pomogao mu je jedan indonezijski alim, ali Snouck-Hurgronje to nije spomenuo u knjizi. Mekku je morao hitno napustiti, nakon pet mjeseci boravka, pošto su Francuzi proširili glasine da je došao da sakuplja starine.

Godine 1889. napustio je Holandiju i otputovao za Indoneziju, koja je bila pod kolonijalnom vlašću njegove domovine. Narednih 16 godina proveo je u različitim dijelovima Indonezije predajući arapski jezik, izučavajući lokalne običaje, pišući i savjetujući kolonijalnu vlast. U Indoneziji se predstavljao kao musliman i bio uvažavan od lokalnog muslimanskog stanovništva. Oslovljavan je kao „hadži Abdul Gaffar“, „muftija“ i „šejhu-l-islam iz Batavije“.

Godine 1906. vratio se u Holandiju i započeo predavati arapski jezik i islamske institucije na Univerzitetu Leiden. Tu je ostao do svoje smrti, nastavljajući i dalje da savjetuje holandsku vladu.

 Pogledi na islam

Snouck-Hurgronje je bio tipični evropski orijentalista kolonijalnog perioda. Negirao je Kur’an kao objavljenu riječ, bio sumnjičav prema Hadisu, šeriatsko pravo je smatrao srednjevjekovnim. Kao savjetnik kolonijalnih vlasti u Indoneziji, posebno u Ačehu, smatrao je da treba eleminisati političku ulogu islama kao ideje koja je inspirisala otpor kolonijalizmu. Smatrao je da islamski obredi treba da budu dopušteni, običaji poštovani, a ulema treba da se bavi Budućim svijetom. Ali je, takođe, smatrao da treba silom skršiti svaku vezu između islama i otpora. Religiju treba odvojiti od bilo kakvih društvenih implikacija. Taj cilj je nazvao „mentalnom aneksijom“ indonezijskih muslimana. Takođe je smatrao da treba smanjiti broj hadžija iz Indonezije, jer je uočio da se ove hadžije na svome putu upoznaju sa idejama panislamizma i onda „loše“ utječu na domaće stanovništvo.

U vremenu koje je proteklo od smrti Snouck-Hurgronje-a do danas orijentalne studije su se mnogo promijenile i postale kritične prema svojim vlastitim izvorima i naslijeđu. To se posebno može vidjeti na publikacijama koje dolaze iz Leidena- grada u kome je Snouck-Hurgonje 30 godina predavao. I pored toga trenda, postoje i dalje orijentalisti koji služe kao savjetnici nosiocima neo-imperijalne politike u muslimanskom svijetu i koji iscrtavaju nove karte ovog svijeta. Ostaju, takođe, i dalje pitanja odnosa islama, društva i politike da se rješavaju u naše doba kao što je to činio holandski profesor i politički savjetnik.

- kazao nam je u Tesliću glavni imam Sifet ef. Hadžić

 Sifet-ef. Hadžić je od 2010. godine imam centralne džamije u Tesliću koja je smještena u naselju Stenjak. Od 2017. godine je glavni imam Medžlisa IZ Teslić. Nakon posjete Banjoj Luci u srijedu, 22. maja, poslije podne namaza uputili smo se u Teslić preko Čelinca i Kotor Varoši, dakle, predjelom koji je uz Teslić nedavno bio pogođen velikim poplavama. U Tesliću me je dočekao glavni imam Hadžić i s njim sam razgovarao o stanju muslimana u ovom gradu nakon čega smo posjetili Rajševu gdje smo obavili ikindiju namaz i prisustvovali mukabeli.

Poplavljeno naselje Stenjak

Cijelim putovanjem od Banje Luke do Teslića pratila me je obilna kiša, a vidljive su i štete koje su nabujale rijeke prouzrokovale ovom plodnom kraju. Nedavno je Teslić ponovno bio pogođen poplavama koje su donijele Mala i Velika Usora, rijeke koje se u ovom gradu spajaju u Usoru, a najviše je stradalo naselje Stenjak gdje većinom žive Bošnjaci koji su se vratili i žive u Tesliću. Već godinama Bošnjaci Teslića upozoravaju i traže od opštinskih vlasti ovog grada da adekvatno zaštite ovo naselje od korita Usore, ali ti apeli nisu naišli na razumijevanje. I tokom ovih poplava njihova imovina je pretrpjela veliku štetu.

Glavni imam Sifet ef. Hadžić

Glavnog imama Hadžića pitamo o ramazanu u Tesliću. “Ramazana u Tesliću ima, hvala Bogu, iako se mi borimo s jednim problemom koji je prisutan i u svim drugim mjestima, džematima i opštinama, čak i u Federaciji. Ovdje je taj problem izraženiji. Dakle radi se o odlasku mladih i odlasku cijelih porodica. Džemat kojeg ćemo posjetiti u naredne četiri godine neće imati nijednog prvačića. Džemat Rajševa je, uz džemat Stenjak, jedan od naših najstarijih džemata. U mektebu imamo upisanih 493 polaznika, na cijeloj opštini Teslić, dok na vjeronauci u školi imamo 517 polaznika, s obzirom da osim Bošnjaka vjeronauku redovno pohađaju i romska djeca. Imamo 12 džemata u kojima radi 8 stalno uposlenih imama, dok su četiri uposlena honorarno,” kazuje mi glavni imam Hadžić.

Kaže da se u svim džematima klanja teravih namaz, a u većim džematima se klanja na nekoliko mjesta. U Tesliću se teravija klanja na 15 mjesta, a pored imama su angažirali i tri softe iz tuzlanske medrese. Ove godine su angažovana trojica softi iz tuzlanske medrese. “Kao glavni imam svako večer obilazim drugi džemat, a također svaki dan sam na mukabeli u drugom džematu. U nekim džematima imamo omladinske, a u nekim imamo i dječije mukabele. Negdje su zajedničke, ali uglavnom u svim džematima se uče mukabele,” kaže Hadžić kojeg ipak najviše zabrinjava sve izraženija ekonomska migracija pri čemu odlaze cijele porodice. Prema statistikama koje vode u mektebima slijedeće godine očekuju značajan pad broja upisane djece, ali i ukupnog broja djece koja pohađaju mekteb.

Društvena depresija

Glavnog imama Hadžića smo upitali šta je po njemu glavni razlog odlaska cijelih porodica na što nam naveo mišljenje jedne penzionisane profesorice sociologije iz Tešnja koja posmatra te sociološke fenomene. “Mi koji smo tu duže to slabije primijetimo, a ona koja dolazi sa strane kaže da je ovdje narod poprilično utučen. Iz kog razloga? Velika je društvena depresija. Živite u jednom društvenom okviru dugo godina, pedeset godina niste bili vezani za vjeru, te onda najedanput budete muhadžiri negdje, gdje bez obzira koliko dobro su vas dočekali, niste na svom. I onda, poslije toga, budete povratnici, što je jedan težak psiho-socijalni momenat. Ljudi ne odlaze samo zbog ekonomske situacije, već i zbog nedostatka osjećaja sigurnosti i pravde. Mi kao muslimani znamo da Allah pomaže pravedna društva bez obzira jesu li to muslimani ili nemuslimani. Ja sam čitao da u europskim zemljama ima više zakona koji su u skladu sa šerijatom nego u muslimanskim. Tako da ne čudi što veliki broj ljudi i porodica odlaze. Kada su u pitanju ove opštine mi znamo da naša Islamska zajednica prilično dobro pomaže povratničke opštine, ali sa naglaskom na istočnu Bosnu. Međutim, mi imamo tamo neke općine poput Višegrada, Rogatice, Foče, gdje je možda u pet-šest općina ukupno nema Bošnjaka po broju kao ovdje u Tesliću! Mislim da bi se ovome trebalo posvetiti pažnja i pomoć kroz neke programe, dakle fokusirat se i na ove općine koje već imaju značajan broj povratnika,” zaključuje glavni imam Hadžić.

Mukabela u Rajševi

Nakon ovog kratkog razgovora iz Teslića smo otišli u Rajševu gdje nas je dočekao vrijedni imam Enes ef. Mujčinović koji radi u ovom prekrasnom mjestu. Efendija Mujčinović nam je ispričao kako je teško i mučno tekao povratak u ova područja, te kako je od početka bio uz povratnike Rajševe. “Čuvamo našu vjeru i nastojaćemo da je takvu neukaljanu predamo generacijama koje dolaze,” kazao nam je efendija Mujčinović nakon ikindijske mukabele koju je zajedno proučio sa svojim džematlijama i učenicima iz mekteba. Nakon ove mukabele efendija ide na drugu lokaciju gdje će učiti dječiju mukabelu. Zaista je bilo ugodno slušati te mlade ljude kako harf po harf uče Kur’an zajedno sa svojim imamom i ramazanu u Rajševi daju poseban bereket, snaže nadu, nadahnjuju svojom posvećenosti i vraćaju vjeru u budućnost.

Ovdje nećemo pisati o važnosti članarine kroz termine svijesti i vjerničke dužnosti, jer živimo svakodnevicu u kojoj mnogi gledaju samo konkretnu, opipljivu i stvarnu korist od bilo čega pa tako i od članarine u Islamskoj zajednici

Na pitanje iz naslova prvo bi trebalo odgovoriti da članarina ne služi da bi se mogla obaviti dženaza, kako je uvriježeno mišljenje među brojnim muslimanima, čak i onim koji su članovi Islamske zajednice. Nije niko ostao bez dženaze i neukopan bez obzira na njegovo članstvo. Nažalost, nedostatak razgovora o temi članarine, o tome čemu ona služi, te o njenoj važnosti čak i da nema od nje svakodnevne koristi doveo je do toga da ljudi postaju članovi, jer se plaše da im neće imati ko klanjati dženazu te hoće li propisno biti ispraćeni s Ovog svijeta. Dugo vremena ova tema stoji na marginama interesovanja u Islamskoj zajednici pa time i na marginama pravilnog razumijevanja u džematima, stoga je jedan od zadnjih projekata Uprave za vjerske poslove - savjetovanje o ovoj temi, umjesto niza konferencija i seminara o drugim nekim segmentima vjerskog života u BiH, zaista vrijedan pažnje i nadati se da će biti u fokusu tokom cijele godine i na lokalnom nivou. Jedan od rijetkih medžlisa u proteklih nekoliko godina koji se posebno angažirao da džematlijama objasni šta je članarina i šta znači biti član Islamske zajednice bio je Medžlis Kiseljak, čije rukovodstvo je doslovno išlo od džemata do džemata i razgovaralo sa džematlijama o ovoj temi. Prema riječima rukovodstva, prije nekoliko godina, ovi razgovori su imali pozitivne efekte, s tim da posao nije završen, čega su, nadati se, svjesni iz ovog medžlisa, jer govoriti o članarini samo jedanput i to na isti način znači stati u vremenu i prostoru.

Efendijska plata

Iako bi se trebalo govoriti o važnosti članarine kroz termine sevaba i djelovanja na Allahovom Putu, svijesti i vjerničke dužnosti, očuvanja našeg naroda i vjere, ovdje nećemo o tome govoriti, jer živimo svakodnevicu u kojoj mnogi gledaju opipljivu i proračunatu korist od bilo čega pa tako i od članarine u Islamskoj zajednici. Tako da umjesto razmatranja važnosti članarine na nivou cijele Islamske zajednice i muslimanske zajednice općenito spustit ćemo se u sami džemat i pisati o onome što dotiče džematlije direktno svaki dan i to kroz samo neke aktivnosti koje se realiziraju zahvaljujući članarini. Neki smatraju da je njihova članarina dovoljna za sav posao koji efendija obavlja, čime u fokus stavljaju poznati komentar da efendija ne radi ništa osim što klanja, a to bi, valjda, kao i svaki vjernik ionako trebao raditi. Ranije smo pisali, i to u nekoliko nastavaka, o tome šta efendija zaista radi, ali ovi kritičari bi trebali razmotriti, ne vrijeđajući nijednu profesiju i ne nipodaštavajući imamske obaveze, šta radi portir ili osoba na info-pultu u nekoj instituciji, ako se uzima kao mjerilo fizički pa i intelektualni rad, a koji imaju istu platu kao većina efendija u BiH? Da efendija nema nikakvih obaveza sem dolaska u džamiju, plata koja se daje efendiji bila bi opravdana. Neki će reći da i oni dolaze u džamiju. Svakako, ali oni mogu i ne otići. Mogu otići u drugi džemat i ne pojavljivati se u džamiji mjesecima, dok to nije slučaj s efendijom. Veliki broj nas ne bi prihvatio nikada platu imamsku da ima obavezu svaki dan biti na nekom mjestu, pa makar to bila i džamija, do poslije jacije, a ne kao portir ili kao neki drugi uposlenik do 15h ili 17h. Sada ide komentar da efendija ne bude cijeli dan u džamiji. To je možda još i gore. Jer kada bismo znali da pet puta moramo otići na posao mnoge nas bi izludilo: kao slobodni smo, ali se trebamo pojaviti u određeno vrijeme. Kako planirati život u tom rasporedu? Nakon 17h mnogi mogu organizirati svoj život kako žele, dok efendija će sve svoje privatne obaveze uskladiti između vaktova. Na sijelo kada ide mora razmišljati o tome u koliko sati će se vratiti i to samo ako ide nekome ko je udaljen pet-deset kilometara od džamije. Čak i da nađe zamjenu ne može ga niko stalno mijenjati, a kada bi i mogao kad-tad će mu džematlije to zamjeriti. Efendija mora imati na umu da ne bi trebao biti ni bolestan duže od dva-tri dana, jer mekteb i džuma čekaju na njega, a ako bi se razbolio pred samu džumu morao bi izdržati svaku vrstu bola do poslije džume. Uglavnom, čovjek koji plaća članarinu trebao bi znati da je taj iznos opravdan da efendija samo dolazi u džamiju klanjati, a da ne govorimo o drugim poslovima i o tome što je većini, zapravo svima, efendija dostupan 24h i kada neko ima problem ili pitanje efendiju zove i u 12h navečer. Stoga, mnogi za efendijsku platu ne bi dolazili samo puštati ezan šest dana u sedmici, s obzirom da efendija po pravilniku ima jedan dan slobodan, a kamoli ulazili u mihrab i bili na raspolaganju 24h za različite poslove.

Cjeloživotna članarina

Drugo, o čemu bi trebale razmisliti osobe koje nisu članovi ili teška srca daju članarinu, koliko mjesečno plaćaju bilo kakav kurs ili trening za svoje dijete? Često je taj iznos i to na mjesečnom nivou veći od članarine u IZ na godišnjem nivou i to dobro znamo svi koji smo upisali dijete na fudbal, plivanje ili bilo šta. Koliko se za sve mektebske časove u toku godine plati efendija? Realno, shodno tržišnoj vrijednosti i to s ekstra popustom, koliko vrijede ti časovi tokom cijele godine, a ne jednog mjeseca? Neki će kazati da im se dijete nauči na kursu ili treningu nekoj vještini. A, u mektebu se ne nauči? Zapravo, kada biste kazali ovim osobama da mjesečno izdvajaju za televiziju koliko godišnje za Islamsku zajednicu, kazali bi da televiziju koriste i imaju koristi od nje, stoga je suvišno praviti ovakvu paralelu kada se ne vidi korist od vjerskog znanja. Naravno, ovdje mnogi mogu kazati da plaćaju zekat čime se osigurava ovo institucionalno djelovanje na vjerskom polju i potpuno su upravu, ali, evo, sve je više proračunatih vjernika koji smatraju da zekat ne treba davati u Islamsku zajednicu, stoga ovako pojednostavljivanje i naglašavanje ‘računice’ jeste upravo za ove proračunate vjernike. Također, ne govorimo ni džematlijama koji su spremni, zbog manjka sredstava od članarine, plaćati i hodžarinu, poseban izdatak kako bi se osigurala plata efendiji ili osnovni uvjeti.

Drugo, o čemu bi trebale razmisliti osobe koje nisu članovi ili teška srca daju članarinu, koliko mjesečno plaćaju bilo kakav kurs ili trening za svoje dijete? Često je taj iznos i to na mjesečnom nivou veći od članarine u IZ na godišnjem nivou i to dobro znamo svi koji smo upisali dijete na fudbal, plivanje ili bilo šta. Koliko se za sve mektebske časove u toku godine plati efendija?

Dalje, stoljećima svjedočimo, a druge znanstvene oblasti to dokazuju, da je jedan kolektiv uspješan ako postoji neko rukovodstvo koje brine o kolektivu u svakom trenutku. Ono što će mnogi posvjedočiti, koji su bili u džematskom odboru, da bez ozbiljnog imama nema ni ozbiljnog džemata ma koliko duhovnosti bilo prisutno u redovima džamijskim. Također, vjerovatno svi džemati imaju problem u funkcioniranju ako se imam bavi isključivo vjerom: namazom, mektebom, predavanjima itd., jer imam mora biti prvi i posljednji koji brine i o režijama i o puknutoj cijevi u džamiji. Stoga, koliko košta osoba u nekoj manjoj firmi koja brine o svemu ovome i koja neće, nakon uočenog problema, nakon radnog vremena (sic!) okrenuti glavu i otići svojoj kući prepuštajući problem muteveliji i cijelom džematu?

Kada već govorimo o svojoj basnoslovnoj cifri koju izdvajamo za članarinu, razmotrimo je malo. Postoje različiti iznosi članarine, od 50 do 100 maraka godišnje, stoga za neki srednji iznos uzmimo 75KM. Većina osoba, nadati se, počinje plaćati članarinu IZ u srednjim tridesetim, ali uzmimo da počinju plaćati članarinu od 30. godine života. Do 65. godine života osoba će za članarinu dati 2.625 maraka. Nekima je ovo tako skroman iznos da ga žele unaprijed platiti za cijeli život. To su, okvirno govoreći, dvije ili tri bruto mjesečne plate imama, s obzirom da se u većini slučajeva imamska plata kreće od 600 do 1000KM. Drugim riječima, za skoror cijeli naš život, za nas, našu suprugu i svu našu djecu imam je nama na raspolaganju za dvije njegove plate. Govoreći u svoje ime ne znam koliko bih imao snage i volje za ovaj novac biti dostupan stalno bilo kome i još raditi desetine drugih posebnih poslova, koje nalažu više instance IZ kao i sami džemat, od kursa do organizacije posebnih večeri. Budimo iskreni, mnogi od nas nakon radnog vremena ne žele vidjeti, a kamoli slušati nekoga i biti uključen u neke zajedničke projekte.

Do 65. godine života osoba će za članarinu dati 2.625 maraka. Drugim riječima, za skoro cijeli život, našu suprugu i svu našu djecu efendija je nama na raspolaganju za njegove dvije-tri plate. Govoreći u svoje ime ne znam koliko bih imao snage i volje za ovaj novac biti dostupan stalno bilo kome i još raditi desetine drugih posebnih poslova, koje nalažu više instance IZ kao i sami džemat, od kursa do organizacije posebnih večeri.

Prof. dr. Fikret Karčić, profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

 Preporod: U Bosni i Hercegovini sada već možemo s iskustvom govoriti o posljedicama zloupotrebe vjerničkih emocija u javnim istupima nekih bošnjačkih političara, koji, očito je, zloupotrebljavaju povezanost etno-nacionalnog i vjerskog kod nas. Jesmo li nacionalizirali islam?

Karčić: Ja bih tu govorio o dva fenomena: jedan je zloupotreba vjere u političke svrhe, a drugo je tzv. nacionaliziranje islama. Prvi fenomen je karakterističan za sve vjere, jer se sve one mogu, u datim okolnostima, staviti u funkciju politike. To se posebno moži naći u društvima koja nemaju izgrađenu modernu političku kulturu. Drugi fenomen je povezivanje etno-nacionalnog i vjerskog, koji se može susresti kod naroda u čijoj etnogenezi je religija imala važnu ulogu. Bošnjaci su prešli put od konfesionalne zajednice do moderne nacije. Međutim, pošto se taj proces odvijao relativno kasno u odnosu na druge evropske narode, to je danas moguće da imamo pokušaje nacionalizacije univerzalne vjere, kao što je islam. Takvi pokušaji desili su se još kod nekih muslimanskih naroda. Na primjer u malajskom svijetu kada se kaže da je neko primio islam kaže se masuk Malayu (“postao je Malajac”). Na Balkanu je u 19. vijeku (ali ne samo tada) termin “Turčin” korišten za muslimane uopšte, pa je primanje islama kod nemuslimanskih naroda ovog regiona označavano kao “poturčavanje”.

Preporod: Kada govorimo o temeljnoj misiji Islamske zajednice, kakve efekte na tu misiju može imati nacionalizacija islama? I kakve efekte na religijsku zajednicu može imati poistovjećivanje sa drugim etno-nacionalnim institucijama?

Karčić: Temeljna misija Islamske zajednice definisana je u čl. 6 Ustava Islamske zajednice u BiH koji glasi:

“Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje Emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu sa islamskim normama. Cilj Islamske zajednice ostvaruje se promicanjem dobra i odvraćanjem do zla”.

Ovo je temeljni cilj koji je postavljan pred Islamsku zajednicu. Po ovom cilju, Islamska zajednica se razlikuje od ostalih institucija bošnjačkog naroda. Međutim, pošto nerijetko te institucije nisu funkcionalne onda neki žele da njihove uloge preuzme Islamska zajednica. To je pogrešno, jer onda Islamska zajednica ne bi mogla da se u potpunosti fokusira na svoju temeljnu misiju. Islamska zajednica je u službi čuvanja Božje Riječi, a ne dnevno-političkih interesa.

Preporod: U okvirima organiziranih muslimanskih zajednica, kakve su mogućnosti institucionalnog povezivanja s muslimanskim institucijama za vjerske poslove, odnosno sa muslimanima iz bivše SFRJ?

Karčić: Takve mogućnosti i pravno i stvarno postoje. Pravno, jer sloboda vjere podrazumijeva i pravo da se jedna vjerska zajednica povezuje sa drugim zajednicama utemeljenim na istom učenju u saveze ili asocijacije. Islamske zajednice koje su nastale nakon disolucije Islamske zajednice u SFRJ dijele isto učenje i principe organizacione strukture. Osim toga, postoje i lične veze koje su još uvijek žive. Sve to čini mogućim formiranje, na primjer, Saveza islamskih zajednica Zapadnog Balkana. U okviru toga saveza bilo bi moguće razviti saradnju na planu tumačenja islamskih propisa, obrazovanja, istraživanja i sl.

Ulemi nije u interesu da bude bliska politici

 Preporod: I kod nas je, a posebno u muslimanskim državama gdje cvjetaju međumuslimanski ratovi, ulema pred izazovom: kako biti vjeran ulemanskom pozivu, a ne biti eksponent vlasti? Jesmo li i šta naučili o procesu i posljedicama neodgovorne upotrebe vjerskog za ostvarivanje političke moći?

Karčić: Vrlo davno u muslimanskoj historiji došlo je do razdvajanja učenjaka (uleme) od nosilaca vlasti (umera). Kasniji razvoj se, uglavnom, odvijao linijom dominacije političkog autoriteta nad vjerskim. Rijetki su bili alimi koji bi se oduprli zahtjevima vladara. Ima i slučajeva da su pojedini vladari smijenjeni fetvama uleme. Svakako, bilo je važno naći silu koja će te fetve izvršiti.

Faktor koji je posebno utjecao na položaj uleme bila je moderna, centralizovana i birokratizovana država koja se u muslimanskom svijetu javlja od 19. vijeka pa nadalje. Ta država vrši centralizaciju i nacionalizaciju vakufa čime ukida finansijsku osnovu nezavisnog položaja uleme. Ulema se onda pretvara u državne činovnike.

Današnje stanje u sunnijskom muslimanskom svijetu je tako da se nastavlja dominacija političkih autoriteta nad ulemom. Uloga uleme se, onda, svodi na opravdavanje mjera koje je donijela politička vlast. Međutim, ako se gleda dugoročno, samoj ulemi nije u interesu da bude bliska politici. Neki pojedini alimi mogu kratkoročno imati koristi od te veze, ali dugoročno uništavaju kredibilitet sebi, ali i islamskim institucijama i učenju.

Preporod: Da li je realno očekivati promjene u pogledu poštivanju građanskih i ljudskih prava u muslimanskim državama? 

Karčić: Stanje ljudskih prava u muslimanskom svijetu je generalno loše. O tome govore stotine stranica izvještaja organizacija za zaštitu ljudskih prava. U jedno vrijeme, od 1980-tih, u muslimanskom svijetu vladao je entuzijazam u pogledu ljudskih prava. Pisane su čak i muslimanske deklaracije o ljudskim pravima, predviđao se poseban mehanizam za zaštitu tih prava u muslimanskim zemljama, itd. Ideja je bila da se kaže da muslimani imaju viševjekovnu tradiciju zaštite ljudskih prava i da se mogu osloniti na institucije nastale u tom svijetu. Iako ove deklaracije nisu bile efikasne u pogledu praktičnih mjera zaštite ljudskih prava, one su, ipak, bile važan pokušaj i osnaženje diskursa o ljudskim pravima u muslimanskom svijetu. Sa jačanjem autoritarnih režima u muslimanskom svijetu, danas se u nekim zemljama i sam govor o ljudskim pravima smatra subverzivnim.

Muslimani u Evropi

Preporod: Muslimani u Evropi izazov su za Evropu, ali i muslimane. Da li su muslimani u Evropi njeni građani ili nečija dijaspora? Evropa je u stalnom previranju. Kakva je budućnost muslimana u Evropi i kakve odgovore kao muslimani nudimo na izazove u tim složenim okolnostima?

Karčić: Muslimani su stvarnost Evrope. I to ne samo, etablirane muslimanske zajednice, kao što su na Balkanu, nego i tzv. novo muslimansko prisustvo na ostalim dijelovima Starog kontinenta. Jedan nedavni izvještaj u The Economistu o muslimanima u Evropi bio je naslovljen “Ovdje su da ostanu”.

Što se tiče disperzije vjerskih autoriteta muslimana u Evropi, to je posljedica okolnosti da su brojne muslimanske zajednice još u procesu formiranja, da su različitog etničkog porijekla, jezika i sl. Na kraju, i Evropska unija je ostavila religijska pitanja u nadležnosti država članica.

U pogledu statusa muslimana u Evropi, on treba da bude u okviru koncepta punog građanstva. Koncept religijske manjine štićen međunarodnim ugovorima, kao što je bilo na Balkanu u prvoj polovini 20. vijeka, je prevladan. Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila.

Preporod: Mi svoje prisustvo u Evropi možemo posmatrati i iz drugog ugla, u kojem smo i prilika za Evropu. Muslimani u Evropi žive u prostoru napetosti evropskog dvojenja između politike identiteta i često agresivnog sekularizma. Da li se od Evrope može očekivati da promijeni svoj odnos prema religiji upravo zbog muslimanskog prisustva koje realno poljuljava matricu na kojoj je Evropa prethodno utemeljena?

Karčić: Mislim da zbog muslimanskog prisustva Evropa neće mijenjati svoju matricu na kojoj je uspostavljena. Kao dokaz za ovaj stav navodim rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope br. 2253 od 22, januara 2019. kojim sa ističe da je Šeriat nekompatibilan sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tom oštrom rezolucijom se traži od zemalja članica Savjeta Evrope koje su potpisale Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima u islamu iz 1990. (Albanija, Azerbejdžan i Turska) da se povuku iz tog okvira i da se ograniče na pripadanje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Takođe je zatraženo od Velike Britanije da uspostavi sudsku kontrolu nad šeriatskim savjetima, odnosno alternativnim tijelima za primjenu šeriatskog statusnog prava, a od Grčke da ukine primjenu šeriatskog statusnog prava putem muftija u Zapadnoj Trakiji. Ovaj dokument, koji zahtijeva posebnu analizu, pokazuje da Evropa ostaje privržena konceptu ljudskih prava koji je nastao na Zapadu, ali se percipira kao univerzalni.

Klasične osnove Evrope su antička filozofija, rimsko pravo i kršćanstvo. Tome su u moderno doba dodati: humanizam, prosvjetiteljstvo, demokratija, ljudska prava, sekularizam, itd. U pogledu sekularizma, on postoji u različitim varijantama: od neutralnog do agresivnog. U okviru neutralnog sekularizma, shvaćenog kao pravni koncept odvajanja političkog i religijskog autoriteta, slobode vjere i građanstva koje nije vezano za religiju, muslimani bi mogli da iskazuju i očuvaju svoju vjeru. Pravni okvir za to je sloboda vjere, a oblasti iskazivanja su obredi, naučavanje, praksa i poštivanje. Šta to znači, govore nam presude Evropskog suda za ljudska prava.

O oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija

 Preporod: Kada govorimo o islamskim studijima u BiH koje biste izazove koji se danas nalaze pred islamskim mišljenjem i muslimanskom akademskom zajednicom izdvojili kao najvažnije?

Karčić: U pogledu predmeta bavljenja današnjih islamskih studija u BiH, mislim da je potrebno da se uspostavi balans između istraživanja islamske baštine i odgovora na savremene probleme. Što se tiče prvog područja, imamo na umu da je naša islamska baština nedovoljno istražena i da treba nastaviti kritičko izdavanje rukopisa i dokumenata koji se nalaze u našim bibliotekama i arhivima. Time će se osigurati građa za jednu intelektualnu ili kulturnu historiju islama u BiH. S druge strane, imamo savremene probleme koji zahtijevaju teološku, filozofsku ili pravnu refleksiju. Naše islamske studije treba da odgovore na ova pitanja.

U pogledu metoda islamskih studija, potrebno je da naša istraživanja idu pravcem metodološkog pluralizma i pored jezičkih metoda sve više koriste metode ostalih humanističkih i društvenih nauka. Time bi naša nauka uhvatila korak sa tendencijama u glavnim svjetskim centrima islamskih studija.

Preporod: Gdje je, prema Vašem mišljenju, prostor za kritički pristup, za idžtihad, gdje vidite prostor za reformu naprimjer fikha? Koliko je važan, naprimjer, u mogućoj reformi izlazak iz inerpretativnog modela ustanovljenog na razumijevanju stvarnosti u kojoj ‘živimo samo mi’? Vidimo li uopće prostor u kojem se takva reforma islamskog mišljenja može dogoditi?

Karčić: Već više od jednog vijeka se govori o oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija. Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu (Evropa, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Te zajednice ne žive same već zajedno s drugim građanima različitih vjera i tradicija, te će njihovo promišljanje vjerovatno uzeti u obzir tu činjenicu.

Preporod: U Vašem tekstu “Od prava do etike: proces modernizacije i reinterpretacija Šerijata u BiH”, pisali ste, između ostalog, kako „bosanski muslimanski učenjaci glavnog toka treba danas da pažljivo analiziraju, evaluiraju, sistematizuju i dalje razviju naslijeđe moderne islamske misli u BiH. Čineći to, vjerujemo, oni će učiniti ovo naslijeđe pristupačnijim i prihvatljivijim za muslimane Zapadne Evrope“. Muslimanski učenjaci s ovih prostora dali su svoj doprinos razvoju islamske misli. I ranije ste spominjali da je problem u tome „koliko su muslimani Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose prezentirali.“ Vama je, evo, uz akademika Enesa Karića, Izvršni odbor Udruženja muslimanskih društvenih naučnika iz Velike Britanije (AMSS) dodijelio svoju prestižnu nagradu za životno djelo 2018. godine. Koliko toga se promijenilo u posljednjih desetak godina?

Karčić: Kada sam se bavio pitanjem doprinosa bosanskih muslimana opštem razvoju islamske misli u moderno doba, zaključio sam da je taj doprinos dvojak: razvoj islamske misli u BiH u postosmanskom periodu i uređenje islamskih institucija. Oba ova aspekta nisu bila dovoljno poznata u svijetu.

Jedan od razloga toga bio je što naši autori većinom nisu pisali na svjetskim jezicima. Svakako i u drugoj polovini 20. vijeka imamo naše autore koji svoje doktorske i magistarske teze pišu i objavljuju na arapskom jeziku. Od posljednje decenije 20. vijeka pojavljuju se i knjige naših autora na engleskom jeziku. Istovremeno se povećava i interes stranih naučnika za muslimane u BiH. Pojavljuju se, takođe, autori porijeklom iz BiH koji žive u inostranstvu i sami pišu na engleskom jeziku o BiH i islamu. Sve ove radove treba da uzmemo u obzir kada se bavimo islamskim studijama.

Naši pojedini autori postaju nezaobilazna referenca u svim spomenutim radovima. I ne samo to, pišući na engleskom jeziku naši autori dolaze u priliku da nude vlastiti narativ o svojoj historiji, institucijama, ulemi i sl. To im, takođe, otvara vrata koja vode do uključivanja njihovih radova u nastavne programe svjetskih univerziteta.

Kao rezultat, povećava se utjecaj ili impact factor znanja koji smo mi proizveli o samim sebi. Mi više nismo objekat istraživanja islama u BiH već subjekt. Dovoljno je da pogledate Google Scholar i citiranost pojedinih naših autora.

To su ove godine prepoznale kolege iz Udruženja muslimanskih društvenih naučnika (AMSS) iz Ujedinjenog Kraljevstva i dodijelili nagradu za životno djelo kolegi Enesu Kariću i meni.

Iz ovoga možemo zaključiti da je neophodno da svi oni koji se bave islamskim naukama kod nas, pored radova na našem jeziku, treba da odaberu jedan svjetski jezik na kome će takođe objavljivati. Oni, takođe, treba da budu prisutni u svjetski poznatim časopisima i da na taj način učestvuju u tekućoj naučnoj debati o pitanjima kojima se bave.

Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila

Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu