digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
O TOME SE GOVORI - Jacinda Ardern - primjer državnika
Mišljenja

O TOME SE GOVORI - Jacinda Ardern - primjer državnika

Juni 08, 2019

Dana 15. marta ove godine, 28-godišnji Australac, bijeli suprematista, ubio je u dvije džamije u Christchurchu i Linwoodu, Novi Zelanad, više od pedeset muslimana, a isto toliko ranio. Ubica je prethodno na web postavio svoj manifest dug 74 stranice u kome je govorio o imigrantskoj i muslimanskoj opasnosti. Njegovo inspirisanje srpskim nacionalistima je takođe bilo vidljivo. U dubokom šoku koji je pogodio ovu mirnu i udaljenu zemlju ostalo je zapamćeno držanje premijerke Novog Zelanda- Jacinde Ardern.

Premijerka je odmah napad okarakterisala kao teroristički čin. Izjavila je: „Mi nismo izabrani za metu ovog čina nasilja zato što podržavamo rasizam ili zato što smo enklava ekstremizma. Mi smo izabrani zbog činjenice da nismo nijedno od toga. Zato što mi predstavljamo raznolikost, ljubaznost, samilost, dom za onoga ko dijeli naše vrijednosti, utočište za one koji ga trebaju“.

Gospođa Ardern je zatim preduzela nekoliko poteza. Prvo, odbila je da izgovori ime napadača. „Umjesto toga“, rekla je, „izgovorićemo imena onih čije je živote on uzeo“. Drugo, odmah je najavila donošenje zakona koji će zabraniti posjedovanje vrsta oružja koje je korišteno u napadu. Treće, sa mahramom na glavi pojavila se među novozelandskom muslimanskom zajednicom, Time je poslala poruku: „Vi ste naši“. Na kraju, najavila je da će Novi Zeland od 2020. godine umjesto dosadašnjih 1000 imigranata primati 1500 godišnje.

 Profil državnika

Ovakvo držanje naišlo je na odobravanje u različitim krajevima svijeta - od Balkana do metropola svijeta. Mnogi su se zainteresovali za životnu priču ove hrabre i poštene žene.

Jacinda Ardern rođena je 26. jula 1980. godine u Hamiltonu, NZ. Odgojena je kao mormonka. U srednjoj školi je pokazala interes za društvena pitanja. Godine 2008. kada je imala 28 godina izabrana je u Parlament Novog Zelanda iz redova Laburističke partije. Godine 2005. napustila je Mormonsku zajednicu ili Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kako se ona zvanično zove. Nakon toga sebe opisuje kao agnostika. Izjavila je: „Mislim da ljude treba pustiti da slobodno izaberu svoja uvjerenja i da ne budu progonjeni zbog njih, bez obzira da li je riječ o ateistima ili tvrdokornim pripadnicima crkve“. U svom političkom radu je naglašavala pitanje djece, siromaštva i porodiljskog odsustva. Govorila je da je vrijeme da kapitalizam dobije ljudsko lice.

Predsjednica vlade Novog Zelanda postala je u jesen 2017. godine. Treća je po redu žena na poziciji predsjednika vlade ove zemlje. Druga je u svijetu žena koja se porodila u vrijeme trajanja premijerskog mandata (prva je bila Benazir Bhutto). Nakon šest sedmica porodiljskog odsustva vratila se na premijerski posao. Žestoko je kritikovala poslodavce ( kojih je i kod nas veliki broj) koji pitaju zaposlenice da li planiraju imati djecu, tako da ta okolnost utječe na njihov radni status. Prva je žena šef države ili vlade koja je na zasjedanje Generalne skupštine OUN donijela svoju tri mjeseca staru bebu Neve Te Aroha Ardern Gayford.

Državničko postupanje gospođe Ardern pomoglo je muslimanskoj zajednici Novog Zelanda da se lakše suoči sa teškim gubitkom. Kada čitamo biografiju Jacinde Ardern bude nam jasno zašto na Balkanu rijetko imamo državnike, a više političare, koji su neuvjerljivi i kada se izjašnjavaju i o najtežim tragedijama. Državnički potezi premijerke Novog Zelanda, koja je rođena 1980. godine, već su joj osigurali mjesto u Enciklopediji Britannica. S druge strane, višedecenijsko političko djelovanje bez uvjerljivosti historija može zabilježiti, ali neće cijeniti. Gospođa Ardern, kao premijerka jedne relativno male zemlje, postala je planetarno poznata na osnovu nekoliko državničkih poteza. To je pokazalo da svjetski ugled nije rezervisan samo za lidere velikih sila. To može biti model i za političare malih zemalja koji žele postati državnici.

Gorka istina - Normativna (ne) kultura
Mišljenja

Gorka istina - Normativna (ne) kultura

Juni 08, 2019

Jedan od znakova uspješne zajednice, društva ili države upravo je kultura sa svim onim što ova riječ podrazumijeva. Njene implikacije osjećamo ponajviše kad putujemo, svejedno da li je riječ o namrgođenim službenicima na pojedinim mjestima ili onim drugim, vedrim i nasmijanim koji će vas strpljivo saslušati ili uputiti i na kraju vam, u znak zahvalnosti za vašu kooperativnost, učtivo reći da vam se najiskrenije zahvaljuju. Kultura podrazumijeva maksimalnu opreznost da se ne uznemiri neko drugi, pa je tako, sjedenje ili strpljivo čekanje u tišini osnovni oblik ponašanja savremenog čovjeka.

Normativna kultura, također je važan činilac sveukupne kulture razvijenog dijela svijeta. Negdje sam pročitao slijedeću izreku: Allah će snagom sultana(zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. I zaista je tako. Bez obzira na sve, društvena norma ili ona pravna iza koje stoji bilo kakav aparat prinude, najbolja je garancija da će određeni obrazac ponašanja zaživjeti.

 

Muslimani i normativna kultura

Čudno je da moramo konstatirati da muslimani općenito nemaju razvijen ovakav vid kulture. Da ne idemo daleko, dovoljno je pogledati u svoju bašču i ostati zabrinut. Čudno je da neko ko je završio medresu i ko je zaposlen kao imam postavlja pitanje svrsishodnosti određene norme unutar Zajednice ili jednostavno izjavi da tu normu neće ili ne mora ispoštovati.

Naravno, riječ je o pojavi koja se ne odnosi na većinu čestitih imama. Još je čudnije kada neko ko je visoko pozicioniran unutar Zajednice ili profesor na visokoškolskoj ustanovi jednostavno ignorira propisanu normu i tvrdi da se po Šeriatu budući bračni par može vjenčati bilo gdje, čak i potajno, uz prisustvo svjedoka, odnosno da je to, sa stajališta islama, validno! Ili da se zekat i sadakatul- fitr mogu dati i mimo Bejtu-l-mala onima koji imaju potrebu, svejedno da li ćemo to uraditi lično ili možda džematile, preko džemata, jer nekima izgleda ni ta praksa nije strana.

 Da ne govorimo o brojnim našim organizacijama koje često zaigraju na sentiment ljudi i privole ih da i njima daju dio zekata koji pripada Bejtu-l- malu ili slično urade kod akcije kurbana koju u principu provodi Islamska zajednica, odnosno njene odgojno- obrazovne ustanove.

Iako treba naglasiti da zekat i sadakatu-l-fitr, kurban, hadž i umra predstavljaju ibadete koje mora voditi i nadzirati nadležna Islamska zajednica u BiH, pojedinim njenim članovima (čak i pojedinim imamima i članovima džematskih odbora) je potrebno dodatno objasniti šeriatski stav i posegnuti za mjerama prisile, sankcije ili javne osude i odstranjivanja iz službe i oduzimanje odgovorne dužnosti.

Poštivanje norme i njena svrsishodnost

Nezamislivo je da neko u razvijenom društvenom sistemu može i pomisliti da svjesno prekrši određenu normu. Time se, osim sankcije koja je neizbježna, dovodi u pitanje društveni status, posao ili boravak na određenom području. Poštivanje normi unutar zajednice od strane njenih članova omogućuje bavljenje razvojem i napretkom, umjesto tapkanja u mjestu i zamaranjem vlastitim problemima. Kod norme je bitno razumjeti i objasniti njenu svrsishodnost i namjenu.

Kada određeni pripadnici džematskog odbora (svejedno da li je riječ o imamima, vjerskim službenicima ili civilima kako se neslužbeno zovu ostali članovi odbora) pomisle da su sami sebi dovoljni i da im viši organi Zajednice nisu potrebni osim onoliko koliko je nužno, onda to znači da smo zakazali u odgoju, obrazovanju, edukaciji ili kadrovskoj politici. Niko ne kaže da su viši organi Zajednice savršeni i da ih ne treba kritizirati i unaprjeđivati. Mi znamo da je to naša dužnosti, ali i za to postoje načini i procedure. Takvi jednostavno zaboravljaju da ih je ta ista Zajednica odškolovala, nahranila i dala im licencu za rad i djelovanje u džematima širom svijeta.

Ono što je posebno pogubno jeste svijest takvih pojedinaca da je viši oblik organizacije Zajednice, općine, kantona, entiteta ili države samo nužnost i da on treba sam sebe izdržavati. Da bi se takvo ponašanje suzbilo i svelo na podnošljivu mjeru, potrebno je uložiti više od onoga što trenutno činimo. Umjesto pukog ponavljanja da trebamo voljeti Allaha i Njegovog Poslanika, da se trebamo držati Allahovog užeta, tj. Njegove Knjige, Kur’ana, nekima valja skrenuti pažnju da ta ljubav ili držanje za uže podrazumijeva određeni oblik ponašanja koji katkada zahtijeva javnu pohvalu, osudu ili sankciju. Jer, ne zaboravimo onu rečenicu sa početka ovog teksta: Allah će snagom sultana (zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. Tražeći autora spomenute izreke koju sam negdje pročitao, nađoh da se ona pripisuje hazreti Osmanu. Neki vele, hazreti Omeru. Imajući u vidu da se hazreti Omeru i previše toga pripisuje, skloniji sam mišljenju da ovo ostane vezano za trećeg halifu, hazreti Osmana.

U sjeni člana 114 - Ramazanska inicijativa: Protiv izrabljivanja radnika

U sjeni člana 114 - Ramazanska inicijativa: Protiv izrabljivanja radnika

Juni 08, 2019

Mogu li se mubarek dani ramazana, najbolje vrijeme kada se može doći do ljudskih srca, iskoristiti da se skrene pažnja na problem izrabljivanja radnika u našem društvu?

 

Savez samostalnih sindikata BiH je javno i bez kalkulacija upozoravao i svoje članstvo, ali i predstavnike vlasti, da će donošenje Zakona o radu Federacije imati negativne posljedice na radnike, da neće smanjiti stopu nezaposlenosti i da će, u konačnici, dovesti do dodatnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje. Nažalost, bili su upravu i sada javnost svjedoči onome na šta su upozoravali.

 

Radnik bez plate se mora žaliti u roku od 30 dana

 U izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 89/18), koje su stupile na snagu 17.11.2018. godine, izmijenjena je, između ostalog, veoma bitna odredba člana 114. Zakona koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema stavu 1. ovog člana radnik, čije je pravo povrijeđeno, mora u roku do 30 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića stavom 2. ovog člana je propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. Stavom 3. ovog člana je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom.

„Dakle, iz navedene odredbe je jasno da se radnik poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a prije podnošenja tužbe, ne mora obraćati samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu za zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od povrede prava odnosno saznanja za povredu prava. U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga, a razlozi mogu biti brojni - strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku“, pojasnio je Šatorović.

S obzirom na ovo, kako objašnjava Šatorović, ako se radi o novčanom potraživanju temeljem radnog odnosa, radnik koji se poslodavcu ne obrati pisanim zahtjevom za ostvarivanje prava, ako mu bude uskraćeno, i to u prekluzivnom roku od 30 dana, ne može podnijeti ni tužbu radi ostvarenja tog prava! „To znači da ovo pravo radnik više neće moći ostvariti, odnosno da će to pravo trajno izgubiti, bez obzira što se radi o nečemu što je temeljem radnog odnosa zaradio - u pitanju je njegov novac, odnosno njegova imovina, što mu nikako ne bi smjelo biti uskraćeno na ovakav način. Treba istaći da ovo rješenje potpuno besmislenim čini i rok zastare od tri godine iz člana 115. zakona o radu, u situaciji kad se radnik za svako dospjelo, a neisplaćeno mjesečno potraživanje mora posebno obraćati poslodavcu sa pisanim zahtjevom, u vrlo kratkom roku, a onda i podnositi tužbu sudu ako potraživanju ne bude udovoljeno od poslodavca, u daljnjem roku od 90 dana. Ako to ne učini, radnik ne gubi samo pravo na obraćanje sudu, on praktično gubi i pravo na ova potraživanja, bez obzira da li se ona nalaze unutar trogodišnjeg zastarnog roka!“, kaže Šatorović.

sindikat 2

Šatorović: „U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga: strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku.“

 

Strah od poslodavaca

Sam rok zastare i nije sporan, sporno je što veliki broj radnika uopšte neće smjeti svoja prava potraživati od poslodavca, odnosno putem suda. „Treba naglasiti da ovakva odredba ne postoji u komparativnom pravu, odnosno ne sadrže je ni zakoni o radu Hrvatske, Srbije, Republike Srpske niti Crne Gore. Onemogućavanje radnika da se obrati sudu ako se prethodno nije obratio poslodavcu, i to u prekluzivnom roku od 30 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili saznanja za povredu prava, predstavlja i ograničenje ustavnog prava na pristup sudu. “Ono što je posebno zabrinjavajuće je da će doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu naročito biti pogođeni radnici realnog, prvenstveno tzv. privatnog sektora. Razlozi su slaba sindikalna organizovanost, neinformisanost, neznanje, radni uslovi, specifično radno vrijeme, rad na terenu, a posebno činjenica da su radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu. Ovo su problemi koji se u praksi već dešavaju. S druge strane, upravo su radnici u realnom sektoru u najvećoj mjeri izloženi problemu neisplate plata, naknada plate, naknada koje nemaju karakter plate itd.“, pojasnio je Šatorović.

Kada je u pitanju neisplata plate, članom 80. Zakona o radu jeste propisano da je poslodavac koji ne isplati platu u zakonskom roku ili je ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plate radniku uručiti obračun plate koju je bio dužan isplatiti. Ovaj obračun plate smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje radnik može kod suda pokrenuti postupak izvršenja radi naplate svog potraživanja. Međutim, ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.

Usporedba sa zakonima u regionu

O tome koliko je aktuelni Zakon o radu Federacije BiH u ovom dijelu nedorečen svjedoči i činjenica da on apsolutno ne sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje da je poslodavac obavezan radniku isplatiti platu za izvršeni rad. Primjera radi, član 90. stav 1. Zakona o radu Hrvatske je propisao da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti platu u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ovakva odredba u Zakonu o radu Federacije BiH ne postoji, pa ostaje da se obaveza poslodavca da radniku isplati platu, podrazumijeva.

Šatorović je istakao problem sankcionisanja kršenja radničkih prava. „Kada su u pitanju kaznene odredbe odnosno inspekcijska zaštita, zanimljivo je, ali ne i slučajno, da je izmjenama i dopunama Zakona o radu ujedno brisan i član 172. zakona, koji je propisivao kaznu od 10.000,00 do 50.000,00 KM za poslodavca koji ne isplati platu radniku u zakonskom roku. Ovaj prekršaj je dopunom zakona ugrađen u član 171. zakona, koji propisuje kaznu 1.000,00 do 3.000,00 KM, i to ako poslodavac „iz neopravdanih razloga“ ne isplati platu ili je ne isplati u cjelosti. Dakle, sada imamo deset ili dvadeset puta manju kaznu za poslodavca koji radnicima ne isplati plate, bez obzira o kojem broju radnika je riječ, a svakako ostaje otvoreno i pitanje ko odlučuje o opravdanosti razloga za neisplatu plate.“

Samo 100 hiljada maraka kazni

Kada su u pitanju inspekcije koje bi trebale biti neka zaštita radniku, možemo navesti primjer da je u Zeničko-dobojskom kantonu od sistematizacijom predviđenih 12 inspektora anagažovano samo sedam, što je apsolutno nedovoljno s obzirom na broj poslodavaca, odnosno radnika. Vezano za izrečene sankcije, prema izvještaju Kantonalne inspekcije zaštite na radu ZDK, u 2017. godini poslodavcima su izrečene novčane kazne u ukupnom iznosu od čitavih 500 KM, što je prosto nevjerovatno ako se zna kakvo je stanje u ovoj oblasti. S druge strane, inspekcija rada ZDK je izrekla sankcije u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 KM, za cijelu godinu dana u kantonu koji ima preko 80.000 radnika, iako su kršenja radničkih prava ogromna i svakodnevna. Dakle, kapacitet inspekcije kao subjekta koji treba osigurati poštivanje zakona, pa i radničkih prava je ne samo ograničen, nego praktično nepostojeći, a slična je situacija i u drugim kantonima.

„Svjedoci smo da je, još od vremena prije samog usvajanja Zakona o radu, u javnost plasirano mnogo neistinitih i nepotpunih informacija o samom tekstu Zakona, koje su svakako za cilj imale da privole radnike, njihove sindikalne predstavnike, ali i javnost da prihvate usvajanje takvog zakona i da se ne protive njegovom sadržaju. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, sa punim pravom se može zaključiti da će primjena člana 114. Zakona o radu imati nesagledive posljedice po, u prvom redu materijalna prava radnika, odnosno njihovu imovinu, i to naročito onih kategorija koje i jesu najugroženije i najmanje zaštićene, kao i da male sankcije te nepostojeći kapacitet inspekcija rada za osiguranje poštivanja zakona neodgovornim poslodavcima širom otvaraju mogućnost da takvu situaciju iskoriste, odnosno zlouporijebe“, zaključio je Šatorović.

Bez fetve o izrabljivanju radnika

Na adresu sekretarijata Vijeća muftija poslali smo upit da li su razmatrali pitanje donošenja fetve o zabrani izrabljivanja radnika, s obzirom da je Vijeće muftija iznosilo stavove i izjave i u vezi s pitanjima koja, na prvi pogled, ne ulaze u domen rada ovog tijela Islamske zajednice.

„Pitanje, kako navodite, ‘izrabljivanja radnika’ je veoma kompleksan problem, u čije rješavanje se trebaju uključiti, prije svih drugih, nadležna izvršna i zakonodavna vlast, zatim sindikati, poslodavci i ekonomsko-socijalna vijeća. Ovo pitanje se ne može rješavati putem fetvi ili stavova Vijeća muftija ili bilo kojeg drugog organa Islamske zajednice. Islamska zajednica može, a to i čini, samo apelirati na poslodavce i radnike da svako sa svoje strane izvršava svoje obaveze, kako bi mogao tražiti i svoja prava. Napominjemo da je reisu-l-ulema u svojim hutbama i obraćanjima ukazivao na brojne devijacije i nepravde u našem društvu, a jedna od njih je i nepravda prema nekim radnicima. Također, fetva-emin, koji svakodnevno odgovara na pitanja vjernika, u svojim odgovorima se doticao i tog pitanja, a tretirao ga je i u svojim stručnim radovima. Takav jedan rad pod naslovom Zaštita radničkih plata i nadnica u islamskom pravu objavio je u Takvimu Rijaseta Islamske zajednice od 2003. godine“, stoji u odgovoru Vijeća muftija.

Ipak, kada se uzme u obzir težina ovog problema i dugoročne posljedice, pitanje izrabljivanja radnika je jednako važno kao i druga pitanja od vitalne važnosti, kao što je borba protiv poroka kocke i klađenja, čemu je posvećena 2019. godina. Štaviše, kocka i brojni drugi poroci mogu biti posljedica upravo psihičkog i materijalnog stanja radnika, najveće grupacije bh. populacije, stoga ostaje pred Islamskom zajednicom da se ovom pitanju daje više pažnje, barem da se jedanput u godini hutbom skrene pažnja na važnost čuvanja radničkih prava. U vezi s ovim, veliki izazov za brojne imame jeste govoriti objektivno o zaštiti radnika i u isto vrijeme ne izgubiti podršku privrednika koji doniraju sredstva za važne projekte.

Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi Salih ef. Haušić o odnosu prema radnicima u svjetlu islama nam je kazao da obespravljeni radnici gledaju kako njihov poslodavac kupuje skupocijene vile, automobile i javno pokazuje darežljivost i dobročinstvo dajući priloge u humanitarne svrhe, a preče je da radnicima isplati zarađene plate i prestane ih tretirati kao robove. „Poslodavci bi trebali imati na umu da je bolje da ne daju prednost dobrovoljnim ibadetima nad pravima njihovih radnika. Sjetimo se riječi Allaha, dž.š.:’„Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite jedni drugima nasilje“‘, kazao je profesor Haušić.

Ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.

 

Dževad Hodžić: Nedostaje nam kritičko razumijevanje islama

Dževad Hodžić: Nedostaje nam kritičko razumijevanje islama

Juni 08, 2019

S prof. dr. Dževadom Hodžićem, direktorom Uprave Rijaseta IZ za obrazovanje, nauku i kulturu razgovaramo o medresama, njihovim programima, o islamskim fakultetima, o našem razumijevanju islama i islamskom mišljenju, o vjeronauci u školama i o nekim važnim projektima Rijaseta IZ koji se odnose na obrazovanje

 

Preporod: Profesore Hodžiću, kuda ide Islamska zajednica?

Hodžić: Da, ciljate na naslov moje knjige kratkih eseja koju sam objavio prije petnaestak godina. Kako vrijeme brzo prolazi. Dobar naslov, zar ne?

Preporod: Zapravo, dobro pitanje. Podnaslov Vaše knjige glasi: poste restante. Vaše pitanje Vas je u nekom poštanskom pretincu sačekalo i sada ste u prilici da na njega odgovorite kao član Rijaseta IZ i direktor Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu.

 

Kuda ide Islamska zajednica?

 

Hodžić: Ali, prvo bih Vas podsjetio, u esejima pod naslovom „Kuda ide Islamska zajednica?“ najmanje je riječ o bilo kojoj administraciji, o bilo kojoj institucionalnoj personalnoj strukturi, o vođstvu Islamske zajednice. U toj knjizi preovlađujuće se bavim nekim fenomenima našeg religijskog mentaliteta, nekim konceptualnim izazovima pred kojima se nalazimo kao Zajednica. Odgovarajući na Vaše pitanje na toj načelnoj ravni, mogao bih reći da se i dalje kao Zajednica nalazimo pred manje-više istim izazovima. A to, u najkraćem, znači, naše islamsko mišljenje i dalje je statično, nekritičko, i na neki način uvijek post festum mišljenje koje nema anticipacijsku snagu. I dalje nas, sada ponavljam neke naslove, odnosno natuknice kojih se sjećam iz knjige eseja Kuda ide Islamska zajednica, uglavnom nema nigdje u evropskim raspravama o islamu; još uvijek u estetskim kriterijima našeg islamskog života u islamskoj muzici, arhitekturi džamija i nekim drugim područjima našeg vjerskog života često lebdimo između vječnosti i kiča. I dalje, oskudijevamo u normativnoj kulturi, institucionalnoj odgovornosti. I tako dalje i tako dalje.

Preporod: Vi sada ne govorite o Islamskoj zajednici, Vi govorite o islamskom mišljenju? Ili je za Vas Islamska zajednica u prvom redu sadržana u sferi našeg razumijevanja islama?

Hodžić: Upravo tako. Naravno da Islamsku zajednicu čine njene institucije, zavodi, organi, ljudi. Ali, njen izgled, njen poziv, njena misija, njene mogućnosti, njena budućnost najizravnije su povezani prvenstveno s načinom na koji mi razumijevamo islam kao sadržaj njenog života.

 

Obrazovanje kao temeljna misija Islamske zajednice

 Preporod: Profesore Hodžiću, Vi ste 1. januara 2019. godine preuzeli dužnost direktora Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu Rijaseta Islamske zajednice. U kakvoj se situaciji nalazimo kada je riječ o obrazovanju u Islamskoj zajednici?

Hodžić: Htio bih u prvom redu naglasiti da obrazovanje predstavlja temeljni sadržaj misije, odnosno najvažniji cilj djelovanja Islamske zajednice, budući da se obrazovanje u muslimanskoj tradiciji utemeljenoj na Kur’anu i Sunnetu, razumije kao duhovno uzdizanje do onih kulturno-povijesnih sadržaja i formi života u kojima ljudi pojedinačno i u zajednici svjedoče smisao i vrijednosti Istine u skladu s naravi svog namjesničkog poziva na Ovome svijetu. To znači da se u muslimanskoj tradiciji obrazovanje razumije u njegovom sveobuhvatnom kognitivnom, emocionalnom, moralnom, kulturnom i socijalnom značenju. Drugim riječima, obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je, kako je to još 1979. u svom djelu Postmoderno stanje utvrdio Lyotard, novac. Obrazovanje je za Islamsku zajednicu djelovanje koje se u svojim najvažnijim premisama, sadržajima, vrijednostima i ciljevima poistovjećuje s edebom, u onom značenju ovog islamskog pojma koje naglašava Attasova filozofija obrazovanja, a to znači s književnošću, literaturom, duhovnošću, islamom samim.

Preporod: Pred kakvim izazovima se danas nalazi obrazovanje u Islamskoj zajednici?

Hodžić: Obrazovanje u Islamskoj zajednici u proteklom poslijeratnom razdoblju prošlo je kroz neke tranzicijske, reformske procese. Prije agresije na BiH, za vrijeme Jugoslavije imali smo jednu medresu u BiH, tek 1977. godine, ponovo smo, nakon nekih četrdesetak godina pokrenuli jednu visokoobrazovnu instituciju Fakultet islamskih nauka. Danas samo u BiH imamo šest medresa i tri fakulteta. Visoko obrazovanje u Islamskoj zajednici odvija se u jednom institucionalno zaokruženom i prilično organiziranom sistemu čije je, doduše, usaglašavanje sa načelima, vrijednostima, opredjeljenjima i zadacima sadržanim u dokumentu koji je Rijaset IZ u BiH usvojio kao ‘Strategiju razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024. još uvijek u toku. Predstoji nam izrada slične strategije za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno strategija razvoja medresa.

 

Medrese postižu odlične rezultate

 Preporod: Kako ocjenjujete aktuelne nastavne planove i programe medresa, da li ste zadovoljni radom, rezultatima i uspjesima ovih naših srednjoškolskih ustanova? Mislite li da bi se nastavni planovi i programi medresa trebali još više prilagoditi konstelaciji odnosa u kojoj za imamski poziv nije dovoljno završiti medresu već je potrebno završiti fakultet islamskih nauka i u kojoj imamo sedam medresa?

Hodžić: Nastavni planovi i programi medresa već su u značajnoj mjeri prilagođeni konstelaciji o kojoj govorite. Naše su medrese danas zapravo islamske gimnazije u čijim planovima i programima se islam izučava u njegovim osnovnim odrednicama potrebnim za islamski identitet i buduće orijentiranje, dok se na drugoj strani značajna pažnja pridaje prirodno-matematičkim, jezičkim i društvenim disciplinama koje svršenicima medresa omogućuju studiranje na fakultetima najrazličitiji smjerova. U tom pogledu naše medrese vrše neprocjenjivo važnu misiju, možda najvažniju u Islamskoj zajednici, i, da ne zaboravim, postižu odlične rezultate na svim poljima. Naravno da kontinuirano radimo na izmjenama, dopunama, poboljšanjima programa naših medresa. Ja mislim da ima još prostora da se neki nastavni predmeti vjerskog sadržaja skrate kako bi se oslobodio prostor za prirodne i jezičke discipline koje svršenicima medresa osiguravaju veće šanse u daljem obrazovanju. Naprimjer, ahlak se s dvije godine može skratiti na jednu. Jer, i svi drugi nastavnici i odgajatelji rade na tom polju u toku sve četiri godine koliko traje školovanje u medresi. A da ne govorimo da su na tom polju kod učenika medresa prije nego što su došli u medresu, na najbolji način radili njihovi roditelji, ali i učitelji i nastavnici u osnovnoj školi.

 

Leibnitzove monade

 Preporod: Kakva je situacija s islamskim fakultetima koji djeluju u okviru Islamske zajednice? U kojoj se mjeri u radu i djelovanju naših islamskih fakulteta primjenjuju načela i vrijednosti Strategije Visokog obrazovanja kao što su načelo suvremenosti, razvojnosti, pluriperspektivnosti i fleksibilnosti ili, naprimjer, načelo kritičnosti, refleksivnosti i samopreispitivanja? Koliko su ideje u našem razumijevanju islama, u našem islamskom obrazovanju, prepoznajete, navodim Vam ponovo riječi iz Strategije razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024., „smjele, savremene, kreativne i inovativne ideje...“? Šta najviše, prema Vašem mišljenju, danas nedostaje našem islamskom mišljenju i obrazovanju?

Hodžić: Najviše nam, mislim, nedostaje kritičko razumijevanje islama, a to znači razumijevanje islama u povijesnom kontekstu, razumijevanje života, pa i islamskog života ne kao neke prirodne ili mehaničke stvarnosti koja nije fiksirana u neki biblijski okvir mirovanja, nego povijesne stvarnosti koja nije neki nepokretni entitet nego događaj kao takav. Nedostaje nam, dakle, razumijevanje islamske misli, islamskog života, islama samog u modusu povijesnosti njihovih univerzalnih značenja i očitovanja. Tu onda nastaje naš deficit u pogledu kritičkog, dijaloškog, intersubjektivno utemeljenog, problemskog i hermeneutičkog mišljenja.

Preporod: Nedostaju nam rasprave o važnim pitanjima, o aktuelnim temama, o životnim izazovima.

Hodžić: Da. Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela se ponašaju kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.

dzevad hodzic 2

Preporod: Zašto?

Hodžić: Nisam siguran da znam odgovor. Vjerovatno se na to pitanje može odgovoriti na više različitih načina i da svaki odgovor bude valjan. Ako bih se ipak usudio kratko odgovoriti na Vaše pitanje, rekao bih da još uvijek do mišljenja ne dospijevamo u hermeneutičkom ključu prema kojem mišljenje nije neko monološko kretanje od subjekta prema objektu, nego je uvijek razumijevanje koje se sastoji u dijaloškom odnosu obostranog slušanja i govorenja.

 

Nekad i sad

 Preporod: Kada biste trebali povući neku paralelu između vremena kada ste Vi studirali na ITF-e i današnje situacije s obrazovanjem, studiranjem, studentima i profesorima, kada je situacija bila povoljnija, prije četrdeset godina ili danas?

Hodžić: U tom pogledu moj horizont vjerovatno neizbježno određuje moja vlastita perspektiva. Mislim, danas nisam više tako mlad. Ali, dobro. Bilo je to zaista po mnogo čemu drugo vrijeme. Evo jedna zanimljiva paralela. Ja sam kao student druge godine fakulteta išao ispred tadašnjeg El-Kalema na sajam knjiga u Zagreb. Sa mnom je bio kolega iz El-Kalema koji je tamo inače radio na distribuciji i prodaji knjiga. On nije bio student. Na sajmu je sve vrijeme čitao crtane romane, stripove, a ja sam ga morao moliti i upozoravati da to štivo sakrije kada bi do našeg štanda s knjigama došao neki posjetilac i interesirao se, recimo, za naslov „Klasična kultura islama“ od Nerkeza Smailagića. Danas su druga vremena. Studenti čitaju sms poruke ili se dopisuju putem Facebooka, a to je manje od stripova. Ili, druga usporedba. Prvi nastavnonaučni plan i program Islamskog teološkog fakulteta radila je Matična komisija u kojoj većina nije ni trebala ili iz objektivnih i političkih razloga ni mogla predavati na Fakultetu. Danas se reforme, bolje reći, izmjene i dopune nastavnonaučnih programa na našim fakultetima često rade tako da neki nastavnici na taj način nastoje sebi ili svom predmetu, svojoj oblasti ili katedri osigurati potreban broj sati, odnosno nastavničku normu. I evo, još jedna usporedba, koju ostavljam svima da je razumiju onako kako se njima čini da je najbolje. Naši fakulteti, nisu dovoljno programski, konceptualno, kadrovski integrirani u život i rad, probleme i potrebe zajednice u cjelini. Kad sam ja studirao na ITF-u tefsir je predavao profesor koji je bio vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, a akaid profesor koji je bio predsjednik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju.

Preporod: Slušate li ponekad neke naše vaize i predavače koji su danas veoma popularni? 

Hodžić: Mislite na neke vaize koji nastupaju u retoričkom maniru stand up zabavljača. Nažalost, sve više imamo na djelu folklorističko i populističko insceniranje vjerskog diskursa i vjere u cjelini. Kad slušam i gledam neke naše danas popularne vaize kako se usred vaza do pola rečenice smiju, a otpola plaču, kako nonšalantno nastupaju, sjetim se naših očeva i djedova, sjetim se naših starih profesora i alima, smirenih, tihih, dostojanstvenih, skrušenih i gordih vaiza koje smo nekad imali priliku slušati, pa pokušam zamisliti kako bi to izgledalo da je njima neko rekao da treba da nastupaju kao neki naši današnji vaizi, koji dok govoreći, spuštaju i podižu ton, galame i gestikuliraju – naši stari bi od stida u zemlju propali.

 

Preporod: Husein efendija Đozo 1969. godine objavljuje nadahnuti esej pod naslovom „Na grobu Božijeg Poslanika“ u kojem se prisjeća jednog Poslanikovog hadisa u kojem Muhammed, alejhi-s-selam, kaže“ Ti živiš, Ibn Mes’ude, u vremenu u kojem ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primjenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu kako se izgovara koji harf. Doći će, međutim, vrijeme kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovora koji harf u njegovom tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnom životu.“ Da li je danas, pola stoljeća poslije ovih Đozinih riječi situacija bolja?

Hodžić: Nije. U posljednih tridesetak godina dobili smo na stotine mladih hafiza. I to je lijepo, fascinantno. To svjedoči o jedinstvenoj ljubavi muslimana prema Kur’anu. To je mudžiza – čudo samo po sebi. Ali, u tih trideset godina ne bismo u našoj literaturi o Kur’anu imali ni jedno autorsko, mislilački vitalno i otvoreno, problemski strukturirano, tematski i sadržinski originalno djelo da nije bilo doktorske disertacije prof. Karića koja je objavljena pod naslovom: „Kako tumačiti Kur’an“.

Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela ponašaju se kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.

 

Vjeronauka

 Preporod: U nadležnosti Vaše Uprave je i vjeronauka u osnovnim i srednjim školama koja je često predmet različitih pogleda u javnom prostoru?

Hodžić: I to je sasvim razumljivo. Vrlo je delikatno pitanje kako ćete predavati vjeronauku u javnim školama u društvu kakvo je naše. Mi smo svjesni posebne odgovornosti koju imamo u pogledu vjeronauke u školama. Pažljivo radimo na tome da ona bude adekvatno koncipirana, a to znači, univerzalistički, dijaloški, inkluzivno, pluriperspektivno i da bude adekvatno izvođena, stručno, prema vrhunskim pedagoškim standardima. Za nas je vjeronauka posebno važan segment misijskog djelovanja Islamske zajednice budući da putem vjeronauke u školama mi na posredan način dospijevamo do 90% naših muslimanskih porodica. Odgovornost profesora i nastavnika islamske vjeronauke u školama je u stanovitom smislu specifična. Profesori islamske vjeronauke moraju biti izrazito senzibilizirani da djeluju u okviru religijski i svjetonazorski mješovitih nastavničkih vijeća i škola u cjelini. Ako muallim ili muallima možda i smiju u mektebu navesti nekom polazniku čiji roditelji također često dolaze u džamiju neki rigorozni hadis to profesor vjeronauke u školi ne smije nikako učiniti.

 

Kultura sjećanja

 Preporod: Možete li na kraju navesti neke najvažnije izazove, procese ili projekte Rijaseta i Vaše Uprave vezane za obrazovanje, nauku, kulturu?

Hodžić: Ima puno projekata na kojima radimo. Ima puno poslova, problema, aktivnosti, procesa. Možda bih mogao izdvojiti nekoliko njih. Radimo na više različitih mjera i aktivnosti kojima ćemo unaprijediti nastavu i učenje arapskog jezika u našim obrazovnim zavodima. Nada se da ćemo veoma brzo u tom pogledu pristupiti formiranju Centra za arapski jezik koji će raditi na osiguravanju modernih udžbenika za arapski jezik, u kojem će se naši nastavnici moći stručno usavršavati, preko kojeg će nastavnici i studenti moći odlaziti na usavršavanje u arapske zemlje itd. Radit ćemo na bližem povezivanju rada naša četiri islamska fakulteta kao i na moderniziranju, reformama i uspostavljanju novih studijskih programa, te ujednačavanju kriterija i standarda studiranja. Posebno se nalazimo pred velikim izazovom i šansom da snažnije i organizovanije institucionalno iskoračimo u evropski prostor obrazovanja imama i vjeroučitelja u zemljama EU koje obavezuje naše obrazovno iskustvo i naš koncept tumačenja islama. Ovih dana kreiramo neke kriterije, standarde i procedure za naučnoistraživačke projekte koje će na našim fakultetima i institutima odobriti, pratiti, finansirati, i evaluirati i Rijaset IZ, odnosno Uprava za obrazovanje, nauku i kulturu. U ovoj godini treba da realiziramo na nivou cijele Islamske zajednice odluku Rijaseta da se sistemski uredi obilježavanje značajnih ličnosti iz moderne vjerske, vjerskoprosvjetne i kulturne povijesti islama i IZ u BiH na svim nivoima, počevši od džemata, preko medžlisa i muftijstava, pa sve do medresa, fakulteta, instituta i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova IZ. Tako ćemo u Islamskoj zajednici, u njenoj razuđenoj infrastrukturi sistemski urediti ono što se zove institucionalna kultura sjećanja, u okviru koje ćemo ne samo njegovati institucionalnu memoriju naših možda pet stotina ili više značajnih ličnosti iz razdoblja povijesti u kojem smo se konstituirali u svom modernom islamskom, vjerskom, kulturnom, institucionalnom, obrazovnom, nacionalnom i svakom drugom identitetu. Putem tako organiziranog, institucionalnog sjećanja, mi ćemo se u Islamskoj zajednici i u našem narodu i društvu na najvjerodostojniji i najvitalniji način potvrđivati u našoj samosvijesti, u našoj dubokoj i čvrstoj ukorijenjenosti, u kreativnim duhovnim uporištima za dalje povijesno kretanje u ovoj zemlji i u ovom dijelu svijeta.

 

Obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je novac.

Ovogodišnja kolektivna dženaza u Vlasenici

Napad na maternicu

Juni 08, 2019

Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti

Ovdje rano pada mrak. Bio je novembar. Tada ovdje i ne sviće. U sudnici je svjetlo. Odveć svjetlo. Sve ima jasne i oštre ivice, sve je odveć vidljivo. U svakom smislu.

Imao sam osjećaj da je vidim iza neprozirne zavjese spuštene na neprobojno staklo koje je sudnicu odvajalo od galerije. U njenom glasu bilo je nešto familijarno. Nisam znao ko je, nisam mogao ni naslutiti, ali znao sam o čemu će svjedočiti. Bio je prvi dan četvorodnevnog pretresa o kazni Draganu Nikoliću, komandantu logora Sušica kod Vlasenice. Skoro svi moji su „prošli“ kroz Sušicu. Samo je jedan preživio. Zato sam prema njoj osjećao bliskost. Vidio sam je. Slušao sam kako priča o sebi i moj um je stvorio sliku muslimanke iz više srednje muslimanske klase, pomalo distancirane od provincije u kojoj je živjela, obrazovane; dalje nisam zamišljao, ali sam znao da su takve uvijek prve silovali.

Naša – kažem naša, a mislim iz Voljavice – Azra je prije rata hodala sa Srbinom iz sela s drugog kraja opštine. Dovozio ju je autom do ulaza u selo, gdje je ona skidala cipele, obuvala tene i onda preko polja išla kući do koje nije bilo asfaltnog puta, na proplanku iznad. Jednu noć su je sačekali stariji – ne mlađi, nego samo oni koji su joj mogli biti roditelji – i istukli je. Žitkovcima. Ona je nastavila. Drugi put su je ozbiljno istukli. Prestala je.

Ne znam zašto sam pomislio na Azru kada je svjedok SU-032 najavljena, a zastor na sudnici se počeo polahko spuštati.

Osuđeni na dugo umiranje

Pričala je o sebi:

„Živjela sam s mužem i sinom u Vlasenici i radila do 8. jula 1992. godine. Osmog jula su došli nepoznati ljudi. Imali su čarape na glavama i izveli mene, mog muža i sina. Nismo znali gdje nas vode. Stavljeni smo u kombi i odvezeni u logor Sušica. Izveli su nas, žene i djecu, a muškarce odveli u nepoznatom pravcu. Među njima i mog muža (...) Nikad više. Nikad više. Nikad ga više nisam vidjela. Nikad nisam saznala gdje je.“[1]

Silovana je drugu noć u Sušici. Mićo Gojković bio je stražar u logoru. Narednu noć nije bio u smjeni, ali je došao po nju pred kapiju, u crvenom autu. Nikolić je izveo i predao. Kasnije je izašao pred kapiju i uveo je u logor.

„Kada sam ušla u hangar, moj sin je plakao. Svi su me zgledali. Osjećala sam se bijedno. Bila sam tako ponižena, tako pogažena. Nisam više bila ničija mater i... ili ničija supruga.“[2]

Nije se više mogla zaustaviti poslije toga: „Otada je prošlo 11 godina, ali moj sin je još uvijek zamišljen, zatvoren, tužan, zna šta mi se dogodilo. Povučen je. Ne razgovara ni sa kim. Tužan je. Često mi kaže da ne želi više živjeti. Kaže mi da često misli o samoubistvu“.[3]

Želio sam da je zagrlim. Htio sam da kleknem pred tom ženom. Da padnem ničice pred njom. Bilo je većih suđenja. Ili to možda želim sada, možda sam tada bio previše otupio, previše premro da osjećam bilo šta. Sjedio sam sam u sudnici, a preda mnom se kao na filmu – bio sam samo brižljivi posmatrač – odvijala historija tog naroda u koji sam se rodio, u svojim najkrvavijim i najmračnijim detaljima. Otkrivao sam ko sam slušajući. Gledajući. Čitajući. Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti. Možda će preživjeti neki pojedinci, više njih, više desetina hiljada njih, ali narod neće preživjeti.

Prvi svjedok tog jutra bila je Habiba H. Bila je starija žena. Dok je bila u logoru, Nikolić ju je tjerao da čisti njegovu sobu, pere noge. Pomislio sam da će se prostor preda mnom rascijepiti kada mu se obratila: “Ja sam žena oboljela, šećer imam, srce slabo, sve najgore... noge mi, dok sam sjedila trne, drhte... Nemam se ja čemu nadati... Neće majka dugo, to ćete čuti i viđeti... Ja ću umrijeti od tuge. Moj muž je isto bolestan. Često plače. Sakrije se, krije se od mene... dole ode, u šupu. Ja odem za njim. Plačemo. Makar samo voljela bih, molila bih Dragana, da mi kaže u kojoj su grobnici, da ih majka dostojanstveno izvadi... Ne bih mogla ja, ali eto ima te famelije, pa da ih ukopam, pa da mogu da odem... Molila bih ga, ako more to da rekne, pa eto…”[4]

Izvan okvira oprostivog

Nikolić je odgovorio, nakon što je zaključila svjedočenje:

“Neke stvari sam samo čuo, a druge stvari znam. Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, jer nisam bio tu kada se to dogodilo, oni su 30. septembra, vjerujem, odvedeni, zajedno sa grupom od oko 40 ljudi, odvedeni su na Debelo brdo i likvidirani. Iz te grupe, sjećam se – ovo mogu reći, jer znam ovu gospođu i njene sinove i sjećam se te grupe ljudi – sjećam se da su u ovoj grupi bili uglavnom ljudi koji su ranije rekli da hoće da ostanu u Vlasenici. Većina njih su bili mještani, iz Vlasenice, koje sam znao, a neki od njih su bili moji prijatelji. Zato se i sjećam. I u ovoj grupi su Enis i Bernis, sinovi ove gospođe, bili. Dobro sam ih poznavao. I po onome što sam čuo, oni su likvidirani tu na tom mjestu. Ne znam koliko su ekshumacije odmakle. A kao što gospođa kaže, oduzete su im lične. Ne znam je l’ išta pronađeno na tijelima, možda neka odjeća. A ako se dobro sjećam, jedan od njenih sinova je nosio džins jaknu i pantalone. I ako bude ekshumacija, možda ga može prepoznati po odjeći.”

Ali, upamtio sam taj dan po ženi koja je svjedočila pod pseudonimom, bez lika i bez imena. Bez prošlosti, bez iskustva, osim tog, jednog. Osuđenoj na dugo umiranje.

Članak koji sam napisao o tome bio je suhoparan, bez slova i zareza viška. Moguće da mi je pisanje o tome na tuđem jeziku, za strani medij i stranu publiku pomoglo da objektiviziram vlastito i zajedničko iskustvo, da steknem uvid u razmjere tog poduhvata protiv nas na način na koji je malo ko, ako iko, dobio priliku da stekne. Vidio sam cijelu sliku. Plakao sam na bosanskom, bilježio na engleskom.

Pisarski sam bilježio sve, ali to više nikog nije zanimalo. Karijere su bile napravljene, ljudi otišli dalje. Ja nisam mogao. I mislim da je bilo suludo da uopšte pokušavam. Neki od mojih najvećih poraza proizlaze iz potpuno deluzivne, iako donekle nedefinisane, ideje da je moguće prevazići i svoje i zajedničko iskustvo. Nisam mogao da prijeđem preko djela koje je počinjeno protiv moje sunarodnjakinje. S namjerom da to djelo posluži kao instrument za uništenje svih nas. Ništa ne svjedoči bolje o postojanju genocidne namjere protiv Bosanskih Muslimana kao sistematsko silovanje. To je napad na maternicu[5].  Za Nikolića sam čuo već u maju 1992. godine, kada je Almir Suljagić stigao u Srebrenicu. Ali, do početka suđenja moje znanje bilo je anegdotalno. Kada je počelo, prvi put sam jasno sagledao događaje u Sušici kao zajedničko iskustvo. Ne kao prosti zbir pojedinačnih iskustava. Vidio sam više od jedne pojedinačne ili porodične priče koja se o tome može ispričati. Čuo svojim ušima mnoge od njih. Vidio kako se isprepliću, šta jedna znači za drugu i kako jedna proizvodi drugu.

Vidio sam i priče za koje nije bilo mjesta. Priče koje niko neće moći ispričati, koje nema ko ispričati, priče koje nisu bile relevantne za proces koji se odvijao tu, u sudnici, ispod jarkih svjetala sudnice u sivoj zgradi jednog tmurnog dana u gradu na zapadu Evrope. Ali to nikako nije značilo da za te priče nema mjesta među nama i u našoj priči.

Svi moji svjetovi su se sudarali u toj zgradi. Jednog dana na jednom od suđenja prepoznao sam svjedoka iako je svjedočio sa mjerama zaštite, na poluzatvorenom pretresu, iza zavjese i sa glasovnom zaštitom. Bio je to jedan od ubica. Bio je prvo u Potočarima, a potom na jednom od masovnih stratišta. Prema njegovom opisu toga što je radio, gdje je tačno bio dok je bio u Potočarima, shvatio sam da ga poznajem. I da je išao u istu srednju školu. Iza njega je svjedočio i drugi pripadnik iste jedinice. I njega sam prepoznao. I on je išao u istu srednju školu. Obojica su bili svjedoci tužilaštva.

Tu veče sam kao i obično krenuo u stan malo iza osam. Nakon što sam izašao iz autobusa na svojoj stanici, tridesetak metara ispred mene, u pravcu mog stana, vidio sam njih dvojicu. Moj prvi poriv je bio da im se javim, da ih pozdravim. Ali, na kraju nisam. Iz dva razloga. Prvi je bio praktične prirode: nije mi padalo na pamet da zagorčavam život sebi otkrivajući identitet dva zaštićena svjedok – a to bi bilo to, što ne bi bilo samo etički prekršaj, nego i krivično djelo – zbog takva dva nečovjeka. Ali, mnogo važnije od toga i upravo zbog toga, nečovještvo djela u kojima su oni sudjelovali bilo je od one vrste koja izlazi izvan okvira oprostivog. Mimoišli smo se na trotoaru. Nikad se nisam ni zapitao da li su me prepoznali. Obojicu sam ih vidio, u dva različita navrata i odvojeno, nakon povratka kući. I nisam nikad sebi postavio nijedno pitanje o njihovim razlozima ili motivima, bilo da učestvuju u strijeljanju, bilo da o tome svjedoče na sudu. Ne osjećam nikakvu potrebu da ih re-humaniziram.

Namirivanje dugova

Novembar je bio težak. Najviše sam volio vrijeme provedeno u autobusu. Tada sam već živio malo dalje od zgrade suda i mogao sam sjediti u tišini i nezainteresovanosti redovnog i urednog javnog prijevoza. U stanu nisam volio provoditi vrijeme. Sud je sve počinjao da liči na priču koju u svakom trenutku pričaju desetine, stotine ljudi i čije sve konce nikako nisam uspijevao da sustignem. A morao sam čuti, znati i vidjeti sve. Ta zgrada i mreža poznanstava izgrađena oko nje predstavljala je i gravitacioni centar – mali, jedva vidljivi – neke od posljednjih ostataka Jugoslavije. Neki od najpismenijih i najposvećenijih ljudi koje je proizvela Jugoslavija bili su sada instrumenti kakvog-takvog namiravanja dugova. Neke od tih ljudi sam volio, druge cijenio, od trećih učio. Ali moji dugovi nisu mogli biti namireni. Ili ih barem nisu mogli namiriti oni. Njihovi životi, u svakom slučaju, bili su negdje drugdje. Moj život, moje najveće traume, bile su u toj zgradi, u srcu te zgrade, u razlogu iz kojeg je izgrađena. Tako čovjek ostaje sam. Nisam imao gdje drugo da idem. Jednom mi je, u razgovoru, privatno i izvan radnog vremena, službenica iz Službe za svjedoke pričala da su u mnogim slučajevima morali izvoditi elaborirane prevare porodica silovanih žena, kako bi ih uspjeli na dva dana dovesti u Haag da svjedoče u tajnosti. Nije mi ispričala nikakve detalje, niti bih ih podijelio sve i da jeste. Nisam tada još uvijek razumio šta mi tačno govori. Nisam razumio koliko je to bilo protivno očekivanjima, protivno obrascima ponašanja davno nametnutim. I oni koji su ih silovali su očekivali da šute. Koliko je duša još uvijek izgubljeno u fizičkim i duhovnim pustopoljinama domovine SU-032...

Ali, nisam gdje drugo imao da idem. Uglavnom je tako bilo, išao sam uvijek tamo gdje sam jedino mogao otići. I dom mi je bilo samo ono što je jedino moglo biti dom. Tamo i to i nigdje drugdje i ništa drugo. Stvar s kretanjem je što boli i odlazak i dolazak. Uglavnom iz tačke u kojoj više boli prema tački u kojoj manje boli. Tamo gdje sam boravio, bolio je svaki pokret.

 

[1] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 277

[2] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 281-282

[3] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 283

[4] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 241

[5] Feministička teoretičarka Siobhan Fisher da je silovanje žrtava do neželjene trudnoće i držanje žena sve dok abortus više nije siguran ili moguć, naziva „okupacijom maternice“, navodeći kako je taj aspekt masovnog silovanja zapravo ono što silovanje čini genocidnim. Siobhan K. Fisher, “Occupation of theWomb: Forced Impregnation as Genocide,” Duke Law Journal 46 (1996), str. 125.

Lanci na nogama

Lanci na nogama

Juni 08, 2019

 

Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima...

Nedavno sam sreo jednog mladića i upitao ga radi li šta nakon što je završio srednju školu. Odgovorio je: „Ma nema od posla ništa dok ‘stari’ ne potplati negdje 10-15 ‘milja’ maraka.“ Gledao sam ga u čudu i kazao mu: „Ti si ono prije dvije godine završio srednju? Jesi li od tada stekao neku vještinu, upisao neki kurs jezika ili informatike, jer u Sarajevu ima besplatnih? Jesi li se sportu ozbiljnije posvetio? Nemoj, molim te, govoriti da ne valja društvo. Znam da je daleko od idealnog, ali kada imaš neku vještinu i znanje, ljudi će te uvijek trebati!“ Nažalost, ovakvih mladića i djevojaka je mnogo u našem društvu. Još je bolnije što je ovakav odnos prema radu dominantan. Bez ozbiljne mentalne promjene, posebno u glavama omladine koja tek treba da preuzme uloge u društvu, jedno društvo je osuđeno na stajanje u mjestu ili, ne daj Bože, nešto gore.

 

Prvi maj – (ne)radni dan

Prije dvije godine sam se za prvi maj zadesio na aerodromu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Čikaga, grada zbog kojeg se ovaj datum i obilježava kao Praznik rada. Dakle, iz ovoga grada je sve počelo 1886. godine, kada je preko 50 hiljada radnika tražilo svoja prava, a od 1889. godine se taj datum i tretirao kao „zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. U zemlji u kojoj je „nastao“ Praznik rada, 1. maj, radni je dan. Istina, početkom septembra obilježe i oni prvi ponedjeljak ovim povodom, ali smisao ove priče nije u roštilju, već u mentalitetu. Ljudi rade i sve je u pokretu. Ljudi ne “okreću“janje, niti prljaju livade smećem. Ovo ne znači da se ne smijemo sastati s prijateljima, na dozvoljen način se družiti i imati slobodan dan. Ne kažemo to. Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Vjernik koji je jak draži je Allahu od onoga koji je slab; a kako može biti jak neko kome napredovanje nije stil života?! Mnogo je onih koji samo svojim jezicima formalno prizivaju neku bolju državu, uređenije društvo, pravednije sudstvo, kvalitetnije zdravstvo – a sve to nam treba; međutim ti takvi prvi nisu spremni da obave svoj zadatak časno i odgovorno. Tako razmišljati, protivno je zakonima kosmosa za koje vjerujemo da ih Gospodar postavlja. Niko neće ustati za nas i riješiti naše probleme i posao neće sam doći dok ne krenemo prema njemu.

 

Sadaka mentalitet

Mnogo, zaista mnogo moramo raditi na razvijanju i jačanju svijesti o tome da bez truda, rada, žrtve, ulaganja energije u bilo šta u životu ne možemo ostvariti bilo kakav uspjeh. Gledam čovjeka koji prosi, ali vadi kutiju cigara i puši. Ne ulazeći u njegovo stanje, navodim ga kao simboliku evidentnog mentaliteta: umjesto da se čovjek odupre nekom ćejfu da bi uspio u nečemu, radije će druge moliti da mu pomognu. Taj “sadaka-mentalitet” mnogi od nas nesvjesno podržavaju. Čak se to ogleda i u sakupljanju novca za vjerska putovanja onome ko je siromašan, jer na takva putovanja nije dužan da ide osim onaj „ko može na taj put krenuti“. Nažalost, mnogo je zdravih i sposobnih ljudi koji pristaju na ograničenja. Nije dobro da ograničavamo svoje mogućnosti i nastojimo samo da ovisimo o pomoći. Sanjati treba mnogo, ali još više treba učiti, raditi, djelovati. Onaj ko stoji u mjestu i ne želi se kretati, svejedno mu je ako ima lance na nogama.

Žena koja je samu sebe oslobodila islamom

Žena koja je samu sebe oslobodila islamom

Juni 08, 2019

Aiša Abdurrahman Bintu-š-Šati je prva žena koja je napisala tefsir i jedina žena čiji je tefsir općeprihvaćen u islamskom svijetu

Mjesec ramazan dolazi donoseći brojne blagodati i prilike za duhovno sazrijevanje. Mjesec posta, ustezanja od jela i pića, čovjekovu pažnju usmjerava ka onome neprolaznome, ka onome što je vječno, onome što jednu mu›minsku dušu preporođava. Najveća blagodat s kojom je ramazan došao jeste svakako plemeniti Kur’an, najveća mudžiza Poslanikova, alejhi-selam. Kur’an u ovom mjesecu svojim harfovima i svojim značenjima ulazi u našu svakodnevnicu, otvarajući bezbroj prilika da ga nanovo shvatimo, razumijemo i da ga osjetimo. Mjesec ramazana je i idealna prilika da se sjetimo svih onih koji su nas zadužili svojim proučavanjem kur’anskih ljepota. Jedna od njih je Aiša Abdurrahman (1913-1998), egipatska mufessirkinja, književnica i lingvista, koja je ostavila značajan trag u muslimanskoj svijesti, koliko zbog svog dostignuća u savremenoj tefsirskoj metodologiji, toliko zbog činjenice da se radi o prvoj ženi koja je napisala tefsir i jedinoj ženi čiji je tefsir općeprihvaćen u muslimankom svijetu. Sav njen život, od borbe za obrazovanje do društveno aktivnog učešća i akademskog rada, jeste jedan svijetli primjer savremene muslimanke koja je „samu sebe oslobodila islamom“, kako se o njoj govori u arapskom svijetu.

Emin el-Huli

Svoje tefsirske studije Aiša Abdurrahman temelji na metodi koju preuzima od Emina el-Hulija, univerzitetskog profesora u Kairu i istovremeno svoga supruga. El-Huli je smatrao da se kur’anskom tekstu treba pristupiti izvana, uvažavajući kontekst vremena Objave, a potom iznutra, pazeći na nijanse kur’anskog jezika.

Tako, na primjer, tumačeći ajet: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana (unzile’l-Qur’anu)...“, el-Huli započinje sa kritičkim osvrtom na tradicionalne komentare mufessira, koji su u kontekstu ovog ajeta polemisali o načinu spuštanja Kur’ana na dunjalučko nebo. Za njega je to reduciranje značenja riječi nuzul, a analizom ovog glagola kroz Kur’an dolazi do zaključka da on označava „približavanje nečemu“. Prema tome, značenje sintagme inzalu’l-Qur’an u mjesecu ramazanu može biti njegovo približavanje ljudima dok su u stanju posta i duhovne skrušenosti, kako bi na taj način on bio uputom i uzrokom njihovog promišljanja života i vjere.

Tefsirska metoda Bintu’š-Šati

Svoju tefsirsku metodu Bintu’š-Šati razrađuje kroz autorski tefsir 14 kraćih sura, naziva „Stilistički tefsir Časnoga Kur’ana“. Ona piše jedan filološki tefsir, kroz koji nastoji otkriti prvobitno značenje kur’anskih riječi. Aiša Abdurrahman filološki restaurira značenje svake riječi, u prvom planu kroz primjenu starog tefsirskog pravila da „Kur’an tumači sam sebe“. Svoju metodu naziva „metodom potpunog iščitavanja“, što podrazumijeva objedinjavanje svih ajeta u kojima se ispitivana riječ ili izvedenica iz istog korjena pojavljuje. To je prvi metodološki korak njenog pristupa Kur’anu, te prvi izvor njenog tefsira. Navedimo primjer otkrivanja značenja kur’anske riječi „el-me’wa (sklonište, utočište)“. Aiša istražuje sve ajete koji spominju ovu riječ, te otkriva da se ona pojavljuje samo u kontekstu dženneta i džehennema. Prema tome, zaključuje, budući da Kur’an riječ „el-me’wa“ koristi isključivo vezano za Ahiret, možemo kazati da je značenje ove riječi u Kur’anu to da je istinsko, vječno i posljednje prebivalište samo ono na Drugom svijetu, u Džennetu ili Džehennemu. Momenat kada kur›anska upotreba riječi definiše njeno značenje jeste ihtikamu-l-Kur’an – kur’anski sud, nakon kojega mufessir nema prava birati između više potencijalnih značenja.

Razumijevanje kur’anske nenadmašnosti

Ipak, srčika pristupa Aiše Abdurrahman kur’anskom tekstu leži u njenom razumijevanju nenadmašnosti i nemogućnosti oponašanja njegovog stila. Za nju se kur’anska nenadmašnost (i’džaz) ogleda u svakom harfu, svakoj riječi i svakom izrazu. U Kur’anu je sve na svome mjestu i ništa se ne bi moglo promijeniti, a da se ne izgubi značenje. Prema tome, ona smatra da u Kur’anu ne postoji sinonimija – svaka riječ ima svoje decidno i iznijansirano značenje. Štaviše, ni jedan jedini harf nije višak niti manjak.

Na primjer, tumačeći suru „ed-Duha“, ona zastaje na staroj tefsirskoj raspravi oko razloga izostanka lične zamjenice „ke“ uz glagol „qala“, u ajetima:

„We’d-duha;

we’l-lejli iza sedža;

ma wedde’ake Rabbuke we ma qala (Gospodar tvoj te nije napustio, niti omrznuo).“

Zbog čega nije rečeno: ma wedde’ake Rabbuke we ma qalake (Gospodar tvoj te nije napustio, niti te je omrznuo)? Ona navodi mišljenja prijašnjih mufessira, koji kao razloge izostanka lične zamjenice navode podrazumijevanje, skraćeni govor i očuvanje rime. Prema njoj, razlog izostanka lične zamjenice „tebe/te“ uz glagol „qala-omrznuti“ jeste duhovnog i profinjenog pitanja. Naime, Uzvišeni Svoga Miljenika ne stavlja ni u kakvu vezu sa ovim glagolom koji podrazumijeva žestoku mržnju, dok sa glagolom „weddeʻa-napustiti“ to nije riječ, budući da on ne nosi slična negativna i kategorička značenja. S ovakim i sličnim detaljima, Kur’an sebe pokazuje onima koji mu posvete svoje živote. Aiša Abdurrahman jeste jedna od njih. Ostala je zapanjena Božijim riječima, pa joj one otkriše neke svoje tajne.

 

Šta danas znači biti musliman u svijetu?

Šta danas znači biti musliman u svijetu?

Juni 08, 2019

Zapadno-europski kulturni rasizam

Muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta.

Kada su muslimani prvi put izašli u svijet, iza njih je uz temeljne vrijednosti islama stajala do tada u muslimanskome svijetu neviđena duhovna avangarda mislećih muslimana koji su, oplemenjeni najboljim dotadašnjim spoznajnim rezultatima svijeta, ponudili vlastitu zadivljujuću duhovnu kulturu i civilizacijske iskorake koji su ih izveli na kulturni, civilizacijski i religijski krov svijeta. Nadahnuti i narasli na svjetlu puninske objave i mudrosti razuđene spoznaje duhovno punoljetnog i mislećeg uma, ušli su u svijet kao blistavi svjetleći grad na gori koji je ostatku ljudske civilizacije pokazivao put duhovnog rasta, kulturnog uzdizanja i civilizacijskog napretka. Taj blistavi svjetleći grad na gori vidjela je i Europa preko do tada na njenom tlu neviđenog španskog halifata na Pirinejskom poluotoku, kojeg su podigli muslimani i ondje, uz ostalo, odnjegovali čitava pokoljenja kršćanskih i jevrejskih intelektualaca, među kojima je bio i jedan papa – papa Silvester II. No, to svjetlo Europa tada nije bila u stanju vidjeti, makar je ondje pred njenim očima prebivalo gotovo cijeli jedan milenij, nego ga je svom silinom vlastitoga mraka zatomila i, s konačnim padom Granade 1492. definitivno utrnula. No, to svjetlo je, unatoč tome, ostavilo vlastite tragove na tom tlu i utisnulo u kulturno stablo Europe vrijednosti koje i danas ondje žive, ali ih centrična Europa i Zapad ne žele vidjeti i prepoznati u vlastitom duhovnom i kulturnom tkivu. Jedan od važnih razloga za to počiva i u samim definicijama europskog kulturnog identiteta, poglavito onim Denisa de Rougemonta i Edgara Morena, koji su zahtijevali da svaka kultura i civilizacija na planeti mogu biti priznate i smatrane univerzalnim samo ukoliko se definiraju vrijednostima i značenjem europskih kulturnih vrijednosti. U toj činjenici također je jedan od ozbiljnijih razloga zašto europska unija, kao novo političko, vojno, gospodarsko i kulturno-civilizacijsko lice Europe ne uspijeva zaokružiti vlastitu priču o vlastitom kulturnom identitetu.

Smrtonosni virus

Ipak, najozbiljniji krivac za to da vrijednosti islama i muslimana ni do dana današnjeg nisu prepoznate u kulturnom stablu Europe jest zapadno-europski orijentalizam osamnaestog i devetnaestog stoljeća koji je sustavno, svjesno i namjerno zapadno-europskoj svijesti posredovao iskrivljenu sliku o islamu, muslimanima i njihovim svekolikim vrijednostima, orijentalizam koji danas još samo preživljava u samom vrhu Katoličke crkve. Ovaj znanstveno-kulturni izum Europe i Zapada, potpomognut zapadnim kolonijalnim vojskama koje su cijela dva stoljeća u svekolikoj potčinjenosti držali muslimanski svijet, i danas na tom svijetu ostavlja svoj otrovni pečat kroz tamošnji zvanični režim proizvođenja znanja o drugima, znanja koje to nije, pa se stoga naziva ‘znanjem endosmoze’ ili znanjem o ničemu. Zahvaljujući takvom režimu proizvođenja znanja u muslimanskom svijetu, ali i u Europi i na Zapadu, kada je riječ o islamu i muslimanima, muslimanski svijet je obolio od užasnog virusa religijskog puritanizma, kao i onog smrtonosnog virusa zvanog ‘ISIL’ koji je temeljito razorio živo tkivo muslimanskoga svijeta.

Taj ‘virus’ je prisilio muslimane da po drugi put krenu u svijet. Ali ovaj izlazak je jedan iznuđeni, tragični egzodus koji je pokrenuo cijele muslimanske narode i prisilio ih da spasenje iznova potraže na Zapadu i Europi koja ih ne želi, makar je njena i američka imperijalna vanjska politika učinila sve da im uništi dom i izmakne im tlo pod nogama. Samo muslimani sada ne izlaze u svijet kao bespremačno njegovana duhovna avangarda, već kao nepregledna vojska nevoljnika koja ne nudi ništa, a zauzvrat ište mrvicu hljeba, kapljicu slobode i makar malo ljudskog poštovanja . Nekoć svojom, a sada tuđom voljom, muslimani su opet u svijetu, zatečeni pred pitanjem na koje ne znaju odgovor: kako danas bivati i ostati musliman u svijetu? Kako iznova ponuditi ono blistavo svjetlo kome se nekoć svijet toliko divio? Kako uopće da muslimani danas u svijetu prepoznaju znanstvene, kulturne, civilizacijske i ine tragove koje su diljem svijeta, pa tako i u Europi, nekoć ostavili njihovi preci? Kako da iznova posvjedoče svoj urođeni religijski, kulturni i duhovni kozmopolitizam, a da opet sačuvaju svoj osebujni i nijansirani identitet gdjegod da su na planeti? Jednostavno kazano, što bi to danas, u cijeloj toj tragediji muslimanskog svijeta, trebalo značiti biti musliman u svijetu? U vezi s tom zapitanošću, evo nekoliko prijedložaka u smislu stanovitih odgovora.

Ulema romantičarske prošlosti

Biti musliman u svijetu ne znači samo pronaći negdje prebivalište i biološki vegetirati, jer je takav način života tek priprava za potpuno asimiliranje. Biti musliman u svijetu znači ondje ostati i trajati u svojoj svekolikoj prepoznatljivosti: religijskoj, kulturnoj, civilizacijskoj i inoj. Biti prisutan u vlastitim riječima, svakodnevno ulagati u vlastite ideje, vlastitim riječima, idejama i životnim navadama kultivirati mjesto vlastita boravka, ma gdje ono bilo, jer islam kao svjetopogled svakog trijeznog muslimana bi, prema definiciji pečatnog Poslanika islama (a.s.), morao biti javnom kulturom prostora njegova življenja. Način mišljenja i način življenja svakog muslimana u svijetu mora biti očit i vidljiv u mjestu njegova prebivanja. Samo kroz aspekt ‘islama’ kao javne kulture življenja i ponašanja svakog muslimana u svijetu islamska metafizička kultura i islamski monoteistički svjetopogled ostvaruju svoju ‘svjetskost’ u prostoru ljudske civilizacije.

Ali, kako da to muslimani danas postignu? Oni su petina ukupnog svjetskog populusa, posvuda su u svijetu, a kao da ih ondje nema! Cijela posljednja dva stoljeća oni, zacijelo, u svijetu nisu prisutni na znanstveno, kulturno i civilizacijski punovažan način. Kolonijalizam je ukrao njihovo naslijeđe, zapadnoeuropski orijentalizam je sažgao njihovu najbolju poetiku pamćenja, a njihove vlastite religijske apologete i tradicionalna ulema, zabasali u neku daleku romantičarsku prošlost, usmrtili su njihov iskonski religijski narativ, preveli ga u neki samo njima razumljivi metanarativ i do nepodnošljive konformističke opskurnosti doveli njihovu gramatiku vjere.

Orijentalizam ih je ispraznio od stvarnog sadržaja njihove vjerujuće i razuđene znanstvene kulture njihove misleće tradicije. On ih je Europi i Zapadu predstavio kao vječite, nikada duhovno dozrele junoše koji nikada neće biti u stanju predstaviti se svijetu kao duhovno dozreli i punoljetni ljudi kojima je Bog, prema Kur’anu i Hadisu, bio dosudio da budu duhovna avangarda ljudskome rodu. Zapadno-europski postmodernizam, eurocentrizam Europe i imperijalistički centrizam američke Imperije ih je sada sveo na još nižu razinu, na razinu subalterna – polučovjeka koji nije u stanju ni da sriče, a kamo li da misli i njeguje visoke snove o najblagodatnijim darovima moderne civilizacije. Kada ni to nije bilo dovoljno, u Europi i na Zapadu se formirala nova fronta sastavljena od političara, žurnalista, brojnih univerzitetskih profesora. . . i pokrenula je cijelu industriju islamofobije koja ostatak svijeta straši svakim pojedinim muslimanom u svijetu, navlačeći mu na lice masku Bin Ladena i Muhammada Attaa.

Jer bivati musliman u svijetu nije puka biološka činjenica, već punovažna i odgovorna egzistencijalna činjenica koja je potcrtana snažnim misijskim vrijednostima. U mjeri u kojoj to sami muslimani budu shvatili i u život provodili, u tolikoj mjeri će biti kadri svijet iznova učiniti ugodnim mjestom prebivanja moderne ljudske civilizacije, čiju duhovnu avangardu mogu činiti samo onakvi ljudi kakve Gospodar svjetova opisuje u sljedećem kur’anskom stavku: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate, i u Allāha vjerujete (Āl’Imrān, 110).

 

Kako, onda, poslije svih ovih etiketiranja, da se muslimani iznova vrate u svijet, i kako da ih svijet prihvati kao sebi ravne? O tome muslimani još nisu počeli ni razmišljati, ali neki drugi ljudi u svijetu, poput profesora Johna D. Caputa (The Radical Hermeneutics, Illinois, 2009.) već su napisali najnovije studije u vezi s golemim muslimanskim migrantskim valom pred kojim se Europa i Zapad osjećaju kao pod opsadom, izrijekom se pitajući: da li je svijet spreman za ponovni dolazak ‘Maura’ u Europu i na Zapad kao ‘onog Drugog’, kako danas etnolozi i antropolozi na Zapadu uglavnom oslovljavaju muslimane.

Nova hermeneutika javnog prostora

Da bi se istinski i punovažno vratili u svijet, muslimani moraju najprije naučiti novi hermeneutički jezik javnog prostora, jezik koji izriče faktičnost, a ne fikciju, kozmopolitizam, a ne provincijalizam, istinsku slobodu govora, a ne propagandističku ideologiju, kozmopolitski suverenitet svake ljudske osobe, a ne nacionalni suverenitet, multicivilizacijski identitet, a ne onaj monocivilizacijski itd.. Ovo potonje čak važi i za same eurocentrične, kolonijalne i imperijalističke Europljane koji više nemaju pravo, ma koliko bili uvjereni u suprotno, na ekskluzivni nacionalni suverenitet i europsko-kršćanski identitet u Europi ili bilo gdje na svijetu nakon što su već ranije bili poslali svoje misionare na druge kontinente da uče urođeničke narode kako da okrenu i drugi obraz kada ih kolonijalni europski jurišnici pljusnu po licu i žive spale u njihovoj vlastitoj zemlji.

Kada nauče novu hermeneutiku javnoga prostora u svijetu, a to će moći samo uz ozbiljno, sustavno i multidisciplinarno obrazovanje i duhovno uspravljanje, shvatit će u kako nedemokratskom svijetu žive, pa će zahtijevati suštinsko demokratiziranje, najprije u zemljama svoga rođenja, a onda i diljem planete. Shvatit će da zarad istinskog obrazovanja kojega su već stoljećima bili lišeni, moraju najprije srušiti režim proizvođenja znanja, znanja endosmoze ili opsjene koja im nudi lažnu sliku o njima i o svijetu u vlastitim zemljama, jer je to naslijeđe dva stoljeća duge kolonizacije muslimanskog svijeta, a na tom naslijeđu su podignute političke i religijske hijerarhije njihovih domorodnih zemalja koje ih tiraniziraju i duhovno zamlaćuju do neslućenih razmjera.

Budući da danas žive posvuda u svijetu, pa i u Europi, onda muslimanski intelektualci će i ondje morati srušiti sve orijentalističke institucije proizvođenja znanja endosmoze koje su u Parizu, Londonu, Madridu, Beču i drugim europskim prijestolnicama predumišljajno podigli zapadno-europski orijentalisti. Samo, da bi to bili kadri, muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta. Nadalje, tako će ukloniti ljestvicu kvazivrijednosti i zaustaviti bezočno prljanje javnog prostora od strane šačice ljudskih razvratnika koji, umjesto istine, duhovne vrline i moralne krijeposti, svakom pristojnom čovjeku danas agresivno guraju pod nos opsjenu, porok, razvrat, bestijalni nemoral svake vrste, nastojeći i ‘europski Jeruzalem’ pretvoriti u grad Sodomu.

Muslimani su pozvani da pospreme svijet

Ako muslimani sada, kada su opet posvuda u svijetu, uspjednu u svemu tome, ako se iznova vrate u svijet kako su to nekoć učinili muslimani na Pirinejskom poluotoku u najboljim danima španskog halifata i u muslimanskom svijetu njegovih zlatnih vremena, biti će u situaciji da iznova vrate svijet građanima svijeta, onaj isti svijet koji im je davno ukrao predatorski kapitalizam eurocentrične kolonijalne Europe i centrične američke Imperije. Istodobno će tom svijetu vratiti stvarno značenje svih onih riječi kojima se, za sada, samo razmetljivo i isprazno hvasta i Orijent i Okcident, a koje trebaju činiti dušu i samu intimu moderne civilizacije, kao što je riječ demokracija, sloboda, socijalna pravda, ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, istina, moral, duhovna vrlina, poštenje i slično.

 

Šta (ne)razumijemo u Parizu?
Mišljenja

Šta (ne)razumijemo u Parizu?

Juni 08, 2019

U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome.

Veoma blisko su se poklopila dva događaja: nesretnim slučajem je izgorjela katedrala Notre Dame u Parizu i otvaranje, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu a u sklopu kampanje genocida i etničkog čišćenja srušene i proteklih godina, ponovo izgrađene Aladža džamije u Foči. Svi, naravno, žale zbog gubitka crkve Notre Dame jer je ona jedan od najznačajnijih spomenika kulture u svjetskim razmjerima.

Moramo ovdje odmah jasno kazati, ružni su i neprihvatljivi glasovi onih koji likuju nad izgorjelom crkvom, a koji takvo likovanje pravdaju tobožnjom borbom protiv imperijalizma. Jer, borba protiv imperijalizma i činjenica da je jedna važna građevina iz riznice svjetskog kulturnog naslijeđa izgorjela nesretnim slučajem ne mogu se ni na koji način dovesti u bilo kakvu vezu, već su izraz umišljenog antiimperijalističkog pozerstva.

S druge strane, glasovi koji žale za crkvom su u određenim slučajevima zvučali krajnje nepošteno. U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome. Slabo je razumijevanje, suosjećanje, solidariziranje, ako se ono temelji (samo) na iskustvu vlastitog gubitka, boli ili nevolje. To je, u osnovi uzevši, egoizam.

Jedna od takvih izjava je ona kardinala Vinka Puljića koji je u saučešću kazao da oni u ime kojih govori razumiju bol zbog stradanja crkve u Parizu jer su “iskusili strahotu rata i tolike popaljene crkve”.

Ostavimo sada po strani to da je u Bosni i Hercegovini u toku rata srušeno najviše džamija, njih 614, kao i činjenicu da u opkoljenom Sarajevu u toku rata nije srušena niti jedna crkva. Kardinal Puljić izjavu o tome kako razumije gubitak crkve u Parizu izazvan nesretnim slučajem daje u vrijeme godišnjice stradanja muslimana u Ahmićima. Evo jedne od potresnih priča iz Ahmića: Starac hadžija Hazim Ahmić svojevremeno je donirao 20.000 maraka svojim komšijama Hrvatima-katolicima za gradnju crkve i poklonio im 2000 kvadrata zemljišta za groblje. Zahvalnost je stigla u aprilu 1993. kada su hrvatski bojovnici predvođeni Dariom Kordićem staroga hadžiju Hazima Ahmića zakovali za prozore džamije pa je raznijeli skupa s njim što je potvrđeno u sudskoj presudi. Taj isti Darko Kordić danas se u hrvatskom mainstreamu posmatra kao katolički mučenik i drži predavanja studentima, na poziv ni manje ni više nego studentskog kapelana.

Mnogo bi drugačije zvučalo, nešto bi sasvim drugo značilo da je Kardinal izražavajući svoje žaljenje zbog nesretnog slučaja stradanja jedne crkve u Parizu kazao kako mi u Bosni i Hercegovini taj gubitak možemo dobro razumjeti jer su u toku rata u Bosni i Hercegovini stradale mnoge bogomolje. Tako su mogle biti obuhvaćene i džamije, a da ih kardinal Puljić nije morao ni spomenuti.

Lijenost i njen uticaj na bogobojaznost

Lijenost i njen uticaj na bogobojaznost

Juni 08, 2019

Treba spomenuti i jednu negativnu pojavu novijeg datuma među našim muslimanima, a kojoj je uzrok lijenost u bogobojaznosti: redovito slijeđenje najlakšeg mišljenja u pitanjima u kojima postoji razilaženje, čak i kad je to mišljenje ne samo u suprotnosti sa stavom našeg hanefijskog mezheba, već i sa stavom sva četiri mezheba

Lijenost je gora od bolesti, kaže stara bosanskomuslimanska narodna poslovica. I pored svog velikog potencijala, ljudi zbog lijenosti ne mogu da na pravi način i u pravoj mjeri ostvare bogobojaznost: nemarni su prema namazu, postu, zikru, Kur’anu i drugim vidovima ibadeta, nemaju dobru komunikaciju sa komšijama, roditeljima, djecom, rodbinom i drugim ljudima, ne uključuju se u društveno korisne akcije, ne ustežu se od mita i korupcije, skloni su prevarama i malverzacijama, nisu dovoljno ekološki osvješćeni itd. Stoga ne treba da čudi da je Muhammed, a.s., učio dovu: Gospodaru moj, tražim kod Tebe zaštitu od lijenosti. (Bilježe je Buhari, Muslim, Ahmed i dr.)

Najčešći uzroci lijenosti

Kako bismo pobijedili lijenost u bogobojaznosti, dijagnosticirat ćemo njene najčešće uzroke i istovremeno dati i savjete kako ih suzbiti. Kako bismo pobijedili lijenost u bogobojaznosti, prvo ćemo dijagnosticirati njene najčešće uzroke, a onda dati i savjete kako je suzbiti.
1. Imetak i porodica. Uzvišeni Allah na najmanje sedam mjesta navodi imetak i porodicu kao eventualnu smetnju bogobojaznosti. Tako, između ostalog, kaže: O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni. (El-Munafikun, 9) Naime, čovjek, u trci kako da svojoj porodici obezbijedi najbolje materijalne uslove (kuća/stan, auto, škola, kursevi i treninzi za djecu, vikendica, ljetovanja i zimovanja itd.), tj. u trci za Dunjalukom, često zapostavlja rad za Ahiret. Njegov rad za Dunjaluk, pošto je popraćen lijenošću u ibadetima, pretvara se u gramzivost i pohlepu. Štaviše, on zaboravlja da je upravo Allah, dž.š., Taj koji obezbjeđuje čovjeku sreću i na ovom, dunjalučkom svijetu, kao i na onom, ahiretskom svijetu. Kur’an savjetuje da se lijenost u bogobojaznosti zbog imetka i porodice, odnosno radi gramzivog obezbjeđivanja materijalnih dobara svojoj porodici, suzbija prvenstveno udjeljivanjem sadake: Imeci vaši i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika; Zato se Allaha bojte koliko možete, i slušajte i pokoravajte se i sadaku udjeljujte – za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzljivosti, biće tî koji će uspjeti. (Et-Tegabun, 15-16) Koristi od sadake za bogobojaznost su mnogobrojne:
- dijeljenjem se čovjek navikava odvajati od njemu drage stvari - imetka,
- upoznavanjem sa siromašnim ljudima i porodicama, koji imaju malo, a sretniji i zadovoljni su od nas, čovjek praktično uči kako za ovosvjetsku sreću ne treba mnogo,
- budući da su siromašni u stalnim nedaćama, čovjek spoznaje kako on, kao neko ko ima više imetka, treba biti zahvalniji na blagodatima koje mu je Allah, dž.š., dao.
2. Dunjalučki užici. Vrlo čest uzrok lijenosti u bogobojaznosti je ovisnost o prolaznim dunjalučkim strastima i užicima. Naime, džennetski način življenja nije lahak, kao što je slučaj sa džehennemskim načinom života, kako nas i Muhammed, a.s., upozorava: Džennet je okružen nelagodnostima, dok je Vatra (Džehennem) okružena strastima. (Bilježe ga Muslim, Tirmizi i dr.) Dalje, čovjek je po prirodi malodušno biće, odnosno biće koje preza i posustaje pred poteškoćama, kako Kur’an poručuje. Zato čovjek zna biti zaveden Dunjalukom, misleći da su njegove ljepote trajne i neprolazne: “Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!... A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na Ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ (El-Hadid, 20) Razni su oblici dunjalučkih uživanja koji stvaraju ovisnost: razne igre, vidovi zabave, muzika, duhan, alkohol, droge, kocka, blud, općenito hrana i piće, putovanja, druženja itd. Svi dotični oblici ovisniku oduzimaju dragocjeno slobodno vrijeme koje bi inače iskoristio u svoju duhovnu nadogradnju. Kur’an, kao rješenje lijenosti u bogobojaznosti zbog dunjalučkih užitaka, pored traženja oprosta (istigfara), predlaže da čovjek svoje hrđavo društvo, koje ovisi o Dunjaluku, zamijeni sa čestitim društvom, čiji se pripadnici natječu u činjenju dobrih, djela kojima se približavamo Bogu: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. To je Allahova blagodat koju će dati onome kome On hoće; a u Allaha je blagodat velika.“ (El-Hadid, 21)

Od njih se mogu čuti rečenice tipa “ne mogu da klanjam/postim, jer radim”, “od vjere se ne živi” i sl. Allah, dž.š., je upozorio na iskušenja vlasti i karijere i njihov negativan utjecaj na bogobojaznost.


3. Karijera i vlast. Nekim ljudima su karijera i vlast na prvom mjestu. Stoga, radi karijere zapostave ne samo svoj odnos prema Bogu i svoj vjerski odgoj, već i vjerski odgoj svoje porodice. Od njih se mogu čuti rečenice tipa “ne mogu da klanjam/postim, jer radim”, “od vjere se ne živi” i sl. Allah, dž.š., je upozorio na iskušenja vlasti i karijere i njihov negativan utjecaj na bogobojaznost. Tako je u Kur’anu naveo, kao primjer onoga ko je iskušan vlašću, između ostalih, faraona, a kao primjer onoga ko je iskušan sa karijerom Hamana, prvog faraonovog ministra. Čak je i Iblis, vođa šejtana, obećavši neprolaznu vlast, zaveo hazreti Adema i hazreti Havvu: “Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ‘O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i vlast koja neće nestati?’“ (Ta-ha, 120) Uzvišeni Allah je dao i savjet kako suzbiti lijenost u bogobojaznosti koja je nastala zbog karijere i vlasti kroz uzorite primjere: Sulejmana, a.s., i Davuda, a.s., koji su bili israilski kraljevi i poslanici, Jusufa, a.s., koji je bio poslanik i prvi ministar nemuslimanskom kralju Egipta, te Asije bint Muzahim, faraonove žene i muslimanke.

Slijeđenje najlakšeg mišljenja

Također, treba spomenuti i jednu negativnu pojavu novijeg datuma među našim muslimanima, a kojoj je uzrok lijenost u bogobojaznosti: redovito slijeđenje najlakšeg mišljenja u pitanjima u kojima postoji razilaženje, čak i kad je to mišljenje ne samo u suprotnosti sa stavom našeg hanefijskog mezheba, već i sa stavom sva četiri mezheba, te praktikovanje olakšice (ruhse) u svakoj situaciji, čak i gdje nema opravdanja za nju. Zbog takvog razmišljanja imamo npr. slučajeve da se čovjek bespotrebno javno mrsi u ramazanu u kombiju u kojem svi ostali putnici poste, čak i šofer, pod izgovorom da je musafiru dozvoljeno omrsiti se i napostiti.
Na kraju, nije teško zaključiti da je središnji put bogobojaznost na osnovu realnih mogućnosti, a ne bogobojaznost zasnovana na lijenosti ili bogobojaznost bazirana na nerealnim mogućnostima.

Stranica 120 od 857

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine