digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Pod pokroviteljstvom Muftijstva tuzlanskog, Medžlis Islamske zajednice Tuzla i JU Behram-begova medresa u Tuzli u srijedu 9. maja 2018. godine u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli s početkom u 18:30 sati organiziraju predramazansku Večer ilahija i kasida.

U programu učestvuju hor Behram-begove medrese, hor Medžlisa Islamske zajednice Tuzla „Gazi Turali-beg“, hor Medžlisa Islamske zajednice Živinice „Bir Bošnjak“ kao i solisti Šejma Mehić, Harun Čamdžić i Izudin Čamdžić. Ulaz je slobodan.

Program najave možete pogledati i preuzeti OVDJE. 

Predramazanski susret mladih Muftijstva tuzlanskogodržan je u nedjelju 6. maja 2018. godine u Odžaku.

U petak večer, 04. maja 2018. godine, poslije akšam-namaza u džematu Tutnjevac, Medžlis IZ-e Srebrenik održana je svečanost Hatma dova za odrasle.

Vrtić „Zemzem“ domaćin prvog stručnog seminara za uposlenike predškolskog odgoja Islamske zajednice.

 

U 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica.

Od prvih dana islama, znalcima vjere prva zadaća bila je poučavanje i odgajanje drugih. Ta zadaća, naslonjena na prve riječi Objave, duboko je ukorijenjena u učenju islama. Takav odnos prema znanju je bio zalogom da svaki pojedinac u zajednici muslimana i društvu uopće, saznaje i raste oslobođen predrasuda i strahova o sebi, drugima, prirodnim i društvenim pojavama s kojima se susreće. U šarolikom svijetu naroda koji su prihvatili islam, Bošnjaci su baštinili i njegovali tu kulturu odgoja i obrazovanja, i ona je postala značajna referenca u njihovom vjerskom identitetu, ali i referenca u očuvanju nacionalnog identiteta. U tom kontekstu, muslimani i alimi ovih prostora su, unatoč društvenim i političkim (ne)prilikama koje su u prošlosti svjedočili i proživjeli, iznalazili su vitalne i autentične načine kojima su osiguravali višestoljetni kontinuitet odgoja i obrazovanja, i tako, između ostaloga, svjedočili vjeru. U tim nastojanjima prenošenja muslimanima općih znanja i istina vjere, bošnjački alimi su, tradicionalno, pisali, prepisivali, a kasnije i štampali knjige i periodične publikacije. Tako mi, danas, njihove napore u kontekstu pisane riječi (više fragmentarno, nego cjelovito s obzirom na nedaće, i različite agresije u najširem smislu te riječi) nalazimo, naprimjer, u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, ali i drugim domaćim i svjetskim arhivima. Takođe, zbog tih napora, domišljatosti, inventivnosti, pa i hrabrosti u svome vremenu, mi danas, u tom kontekstu, možemo svjedočiti i značajne godišnjice, jubileje zajednice muslimana i našeg naroda, kakva je i 85 godišnjica štampanja Glasnika Islamske zajednice i 50 godišnjica đačkog lista Gazi Husrev-begove medrese Zemzem.

00Sličica Želim Print
Glasnik, pokrenut 1933. godine svjedok je osamdeset i pet godina događanja i prilika unutar Islamske zajednice, ali i bošnjačkog naroda. Njegov značaj ne ogleda se samo u bilježenju historije Islamske zajednice na horizontalnoj ravni, nego i u bilježenju historije ideja muslimana ovih prostora i percipiranju duha islama i društvene stvarnosti u kontekstu islamskog učenja.
Na sličan način, već pedeset godina svjedok vremena je i list Zemzem. Udruženje učenika ove škole „Gazi Husrev-beg” 1968. godine pokrenulo je izdavanje Zemzema, kao prvog vjerskog lista kod Bošnjaka nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako je ulema okupljena oko institucije Islamske zajednice, svoje odgovore na prilike nastojala promovirati putem Glasnika, tako je mlada generacija učenika Gazi Husrev-begove medrese, u to vrijeme jedine na prostoru Bosne i Hercegovine, svoje ideje i stavove nastojala predstaviti kroz Zemzem. Od osnivanja on je bio đački list koji je sadržajem nadilazio dimenzije svog formata. Njegova čitalačka publika, nikada nije bila ograničena na učenike medrese, nego ga je pratila muslimanska omladina širom Bosne i Hercegovine. Brojna pitanja, koja su bila predmetom interesa tadašnje muslimanske omladine raspravljana su na stranicama ovog lista. Akteri koji su kreirali sadržaje u Zemzemu, ulema koja je to tek trebala postati, ta interesovanja muslimanske omladine i njihove zapitanosti, pa i društvene prilike su poznavali bolje od onih koji su se institucionalno brinuli o njihovom vjerskom životu. Oni su, neotuđeni od svog islamskog identiteta i neotuđeni od svojih vršnjaka, unatoč mnogim ograničenjima, bili aktivni protagonosti islamskog preporoda u periodu socijalističke države na ovim prostorima. Zemzem je nastao kao odgovor mladih, ali i odgovor tadašnje Islamske zajednice, medrese i uleme, koja ih je podržavala na izazove i prilike njihova vremena u očuvanju islamskog identiteta Bošnjaka.
Značajno je ovdje napomenuti da se kroz periodiku koja se izdavala unutar Islamske zajednice nismo bavili samo našim religijskim identitetom, nego smo pružili značajan doprinos književnom, kulturnom i prosvjetnom životu Bošnjaka. Stoga, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su publikacije poput Zemzema bile kohezivni faktor Bošnjaka ali i muslimana u regiji. Takođe, u 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica. Muslimani, članovi te zajednice, mogu biti ponosni što svjedoče obilježavanjima jubileja pisane riječi koja reflektira njihovu privrženost duhu i porukama Kur’ana.

 

U subotu 28.4. organizovan je izlet za polaznike mektebske pouke iz mekteba Ovčari, Orahovica, Čelebići,Šunji i Seonica, sa područja MIZ Konjic.

Razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

U jeku migrantske krize prije dvije godine protestantski svećenik mi se povjerio da se više od stotinu porodica iz jedne muslimanske zemlje pokrstilo u njegovoj crkvi i da su se lijepo uklopili u kršćansku vjeru. U Evropi je moguće svjedočiti i promijeniti vjeru. Gdje se završava sloboda svjedočenja vjere, a gdje počinje prozelitizam teško je dati jasan odgovor!?
U djelovanju nekih džemata u dijaspori prelazak pojedinaca u islam predstavlja se kao veliko dostignuće, a zaboravlja se na činjenicu da se u svakom gradu u kojem djelujemo znatno veći broj naših sunarodnjaka asimilirao i nemaju nikakvih kontakata sa Islamskom zajednicom. Zato je važno pitanje razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

Slobodno svjedočenje vjere

U globaliziranom svijetu lakše je govoriti o problemima “Ummeta” kao zamišljene kategorije, nego li o našim stvarnim problemima koji nas zaustavljaju u vjerskom preporodu. Kada se raspadao komunizam u bivšoj Jugoslaviji osnovni ideal koji nas je vodio i koji smo naslijedili od svojih profesora bio je borba za slobodu u ponom njenom značenju; sloboda mišljenja, izražavanja, djelovanja i razvoja ukupnog našeg identiteta. Borili smo se i za slobodno svjedočenje vjere, jer vjera je uzvišena, lijepa i spasonosna samo ako je posvjedočena slobodnom voljom i bez prisile. U svijetu su se dogodile ogromne promjene. Nemirni Bliski istok koji je duhovno stanište našeg vjerskog identiteta zapao je u veliku krizu, a Evropa kao naše egzistencijalno stanište također se sve više usložnjava i postaje “nervozna” u odnosu prema islamu.
U očuvanju svoga duhovnoga svijeta moramo pratiti osnovne tokove razvoja i tumačenja vjere. Evidentno je da ulema sa najvažnijih učilišta u muslimanskom svijetu nije u stanju, zaradi svoje servilnosti svjetovnim vlastima i lagodnom komoditetu, utjecati na tokove u društvu. Glavni tumači islama sada su nosioci vlasti, koji imaju moć upravljati najvažnijim polugama u društvu i implentirati svoje programe bez jasnih pogleda i osmišljenih strategija. Zato će se uposlenici u vjerskim ustanovama baviti pitanjima koja će i dalje ostavljati više dilema i konfuzija u razumijevanju vjere nego što će otvarati vidike slobode i horizonte spoznaje.

00Sličica Želim Print
Kako drugačije razumjeti činjenicu da su najvažnije institucije u muslimanskom svijetu, uključujući i odgovore u Preporodu, automatski osudili i zabranili kriptovalute bez temeljitog proučavanja. Vjerovatno ćemo, ako se taj segment bude razvijao, kasniti kao i u pitanjima razumijevanja “poštanske štednje”, bankovnog poslovanja, telefonije i televizije i nedopustivo zaustavljati razvoj i napredak, a onda se hvaliti kako nam je po Kur’anu naređeno studiranje.

Iskoraci u tumačenju

Ljudi se boje nepoznatog, to donekle možemo i razumjeti. U svim diskusijama između muslimana i nemuslimana pitanje odnosa prema ženi je jedno od ključnih pitanja. U kršćanskoj teologiji žena je kriva za izgon iz raja. U muslimanskoj teologiji krivica je podjednaka na muškarcu i ženi. Kako onda razumjeti toliku ostrašćenost i omalovažavanje svakog nastojanja da se “normalizira” pitanje između spolova u muslimanskoj praksi, naravno uvažavajući specifičnosti naše vjere? Uzmimo za primjer pitanje svjedočenja u “muslimanskom” braku, jer kod nas ne postoji kako se općenito pretenciozno naziva “šerijatski brak”. Nikah ili vjenčanje koje se obavlja u našim džamijama je vjerski čin, dova i blagoslov bez posljedica ukoliko dođe do rastave braka, jer je legitimni brak u našim uvjetima sklopljen pred državnim organom. Ista je posljedica muslimanskog braka i u sekularnim zemljama u kojima je moguće sklopiti brak pred imamom. Kako može biti vjenčanje šerijatsko, a rastava samo moralni čin? Poslanik, a.s, nas je učio da vazimo sebi, pa onda drugima - mi koji vazimo - sebe, često zaboravimo. Kako profesorica može potpisati ispit na FIN-u i to je validno? Kako direktorica u ustanovi Islamske zajednice može potpisati ugovor sa uposlenikom muškarcom i to je validno, a ne može imati legitimitet u svjedočenju? Može li Vijeće muftija napraviti iskorak u tumačenju ozbiljnih pitanja koja su delegitimizirala “vjersku” inteligenciju i svela nas na puke dogmatičare i slijepe oponašatelje alima koji su živjeli svoje, a ne naše vrijeme?

 

S obzirom da je u toku izrada novih udžbenika za mektebsku nastavu nije suvišno razmjenjivati ideje u vezi s izradom udžbenika koji bi, prema najavama, trebali biti za buduće, a ne samo za sadašnje generacija učenika

Došao je do Nasrudin hodže neki komšija i veli mu da ima dvije molbe. „Treba mi nešto novca za pozajmiti i vremena da ti to vratim“. Hodža veli: „Vremena ti mogu dati koliko hoćeš ali ti novca ne mogu dati“.

Vjerujem da je mudri Nasrudin imao dobre razloge zašto je ovako odgovorio na molbu svoga komšije. Isto tako vjerujem da je prosjačenja bilo u svim vremenima i u svim društvima. Islam poziva vjerne da im se pomogne u granicama mogućnosti. Na drugoj strani brojni su tekstovi islama koji negativno ocjenjuju one koji se odaju prosjačenju bez valjanog razloga. O tome je još davno pisao Mehmed Handžić u raspravi „Problem prosjačenja kod nas“. Prosjačenje ima svoje etičke, ekonomske, socijalne, društvene i druge refleksije. Međutim, ovdje želim naglasiti problem tektonske transmutacije našeg kulturnog i vrijednosnog koda u pravcu prosjačkog mentaliteta i prosjačenja kao stanju duha koje se udomaćilo u našoj kulturi. Neke elemente ovog problema naznačio je Enes Karić u jednom eseju, gdje navodi kako ga je savjetovao dr. Hasan Muratović o nerješivim problemima bosanske sirotinje. „Eto, recimo, zovu te da im upišeš dijete na fakultet. I ti to uradiš! A oni onda kažu: kad je mogao to može i stipendiju! I ti je nađeš! A oni kažu: kad je htio i mogao to, htjet će naći i posao! I ti ga zaposliš. I tako te vodaju ko slijepca onom beskrajnom trakom svojih problema kojima ne imade kraja“. Čitajući ove retke insan se zapita: Kada smo i kako postali gospoda bez pokrića i gdje smo to usvojili taj prosjački mentalitet koji nam je izokrenuo moralni kod do neprepoznatljivosti?

Prosjački mentalitet bitno obilježje postratne Bosne i Hercegovine

Nije bilo davno kada smo bili narod kojem su vrednote kao što su dostojanstvo i obraz bili najpreči. Taj vrijednosni kod rječito iskazuje izreka ako zatraži izgubi obraz, a ako ne dobi izgubi oba. I namjesto da živimo u skladu sa tom formulom mi sve više slijedimo one defetističke iskaze kao što su: bolje sirćeta za džaba nego meda za pare; Ili ona još gora: bolje džaba sjediti, nego džaba raditi. Ove izreke se često čuju za mnogobrojnim kafanskim stolovima, ali i u džamijskim kuloarima. Osobe sa prosjačkim mentalitetom karakteriše permanentna okrenutost njima samima. Njih određuje konstantno kritizerstvo i nezadovoljstvo. Nosioci ovog vrijednosnog poremećaja imaju odgovore na sve tuđe probleme, a za svoje nemaju niti vremena niti rješenja. Oni nose svijest da su za sve u životu zaslužni sami, a za neuspjehe su krivi uvijek drugi. Često su nezahvalni na dobročinstvu koje im se učini, jer oni imaju pravo na tuđu pomoć, a svi drugi imaju obavezu da ih pomognu. Vrlo brzo zaborave da im se pomagalo, ali zato dugo pamte kada im se pomoć uskrati. Takvi najčešće traže velike vođe i mesije koji treba da riješe njihove probleme, jer oni to sami ne znaju. Osobe sa prosjačkim mentalitetom ustrajno osuđuju sve one koji su ispred njih. Za duhovne prosjake među džamijskim svijetom oni uspješni su „dunjalučari“ i samim tim krnjavi vjernici, a za kafansku populaciju su lopovi i ratni profiteri. U svakom slučaju, u vlastitom samopoimanju oni su uvijek moralno superiorniji u odnosu na one uspješne.
Na drugoj strani, jedna od formula odgojnog modela naprednih zemalja bila je upravo oslanjanje na individualnu inicijativu u rješavanju vlastitih egzistencijalnih problema. Ne postoji takva stvar kao što je besplatan obrok - vele Amerikanci. Još dodaju - ako ti je dato šta besplatno onda si ti ustvari, taj koji je kupljen.

Čuvanje dostojanstva

Uvijek je bilo onih koji traže pomoć i onih koji su spremni da je osiguraju. Drvo se na drvo, a insan na insana oslanja - veli jedna poslovica. Međutim, nemam odgovor na pitanje zašto prosjački mentalitet buja u toj mjeri. Vjerujem da ovo pitanje zahtjeva dosta šire radove i multidisciplinarne istraživačke zahvate. Ono što posigurno znam jeste da je to evidentno odstupanje od islamskog moralnog okvira koji od vjerujućih srca zahtjeva dvije istovremene osobine. Prva od njih je kultura hizmeta i spremnost na pomoć drugom čovjeku. Brojni hadisi govore da će dragi Bog biti na pomoći svome robu sve dotle dok je on na pomoći svome bratu. Istovremeno se vjerujućim nalaže da čuvaju dostojanstvo i budu neovisni od drugih. U jednoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao: „Ko će mi garantirati jednu stvar a ja ću njemu garantirati Džennet?“. Seuban se javio: „Ja, o Allahov Poslaniče!“. Onda mu je Poslanik a.s. rekao: „Ne traži ni od koga ništa“. Seuban je bio dosljedan toj Poslanikovoj preporuci, pa čak i onda kada bi bio na konju a ispadne mu bič, on nije tražio od pješaka da mu ga doda, nego bi silazio s konja i uzimao svoj bič.

00Sličica Želim Print

Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama.

U nadaleko poznatoj knjizi Glavne teme Kur’ana pakistanski teolog Fazlur Rahman predstavio je dragocjena objašnjenja ključnih pojmova u Kur’anu koji trajno određuju i karakteriziraju čovjeka. Jedan od tih pojmova je istiġnā ili istikbār. Ova dva kur’anska izraza opisuju i sažimaju čovjekovu neotklonjivu težnju za samodovoljnošću i potpunom neovisnošću. Budući je samo Stvoritelj apsolutno neovisan, kada neko stvorenje - kaže Fazlur Rahman - svojata cjelovitu samodovoljnost ili neovisnost, ono time svojata beskonačnost i hoće imati udjela u božanskom - širk.

Neovisnost - od koga?

U neoliberalnim poimanjima vrhunca samoaktuelizacije čovjeka, pojam neovisnosti poprimio je afirmativno i krajnje pozitivno značenje. Neovisnim se smatra samosvjesni i uspješni pojedinac koji se, oslanjajući na vlastite sposobnosti i snage, vremenom oslobađa svih transcendentnih oslonaca kao i svih krvnih, rodbinskih, nacionalnih i drugih, stvarnih ili simboličkih, veza i odnosa.
Shodno tome, neovisna je svaka ličnost ideološki zaokružena unutar sebe i potpuno emotivno i komunikacijski zaključana prema svijetu spolja. Ovisnost se po takvim shvatanjima smatra slabošću, padom, poniženjem! Ovisnost je, k tome nepoželjna zaostavština prevaziđene tradicije, jer podrazumijeva povezanost s drugima, pripadanje drugima, obavezu da sopstvenu životnu poziciju i ulogu, svoju egzistencijalnu perspektivu, sagledavamo u širem društvenom kontekstu, ili što bi mi muslimani rekli, u kontekstu džemata-zajednice.
Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama. S ciljem postizanja neovisnosti podižemo neprobojne zidove. Udaljavamo se jedni od drugih i sa Diogenovim fenjerom tragamo za plemenitošću. Jednom neovisnom građaninu kucati na komšijska vrata i tražiti pomoć i pozajmicu odveć je omražen čin. Odlazak u banku i podizanje kredita, međutim, takav neovisnošću osvješten pojedinac, prihvata potpuno moralnim i civiliziranim postupkom. Neovisnome nije preporučljivo pustiti suzu pred prijateljem, tražiti od njega bratski savjet i utjehu. To bi značilo priznanje vlastite krhkosti, ograničenosti i slabosti. Međutim, neovisnome ne stvara nikakvu nelagodu kada svojevoljno pristane da vlastitu dušu podastre na objektivnu analizu psihologu i psihijatru kojega u životu nikada prije nije vidio.

„Oslobođeni“ od svojih korijena

Zagovaranje neovisnosti u neoliberalnom ključu proizvelo je duboku egzistencijalnu krizu duha čije nesagledive posljedice uopće ne opažamo niti smo ih sposobni zdravorazumski sagledati. Savremeni čovjek je oslobađajući se svojih tradicionalnih veza i korijena postao još više ovisan! Njegova je neovisnost samo vješto prerušena u fatalističko oslanjanje na anonimne adrese kapitalističkog sistema kojima je prepustio svoju sudbinu. Vjerujući njima, predavajaći važne životne odluke u njihove ruke, zapravo sve manje istinski vjeruje sebi i onima oko sebe. Vjerujući armiji anonimnih koji zauzvrat „garantuju“ objektivnost, diskreciju, profesionalnu distancu prema svome klijentu otvaraju se vrata ambisa stravične usamljenosti i nesigurnosti.
Neovisnost kao lažni ideal, kao psihološka i društvena utopija, nikada nije funkcionirala u realnom svijetu. To je, naprosto, nemoguće. Uvijek ćemo ovisiti o nekome. Uvijek će nam trebati nečija utjeha, podrška i pomoć. Uostalom, zamislimo kako bi tek dosadno i opasno bilo živjeti u „idealnom“ svijetu neovisnih. Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, kaže Kur’an. Kao Božija stvorenja uvijek ćemo ovisiti o Njemu i o onima koje je On stvorio.

00Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine