Prve riječi u Kur’anu Časnom koje su preko meleka Džibrila došle Allahovom Poslaniku, Muhammedu, a.s., a preko njega i svima nama: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1 – 5). Od tada smo narod Knjige. Sa svim obavezama da u životu primjenjujemo te kur’anske poruke. Svako od nas, ponaosob, treba da sagleda koliko je dosljedan u provođenju u djelo prve Božije upute.
Upravo ukoračujemo u oktobar, koji je na međunarodnom planu dobio atribuciju - mjesec knjige. To je povod da se diljem svijeta organiziraju sajmovi knjiga, promocije knjiga, masovnija uključivanja u biblioteke. Važnije od svega toga je mogućnost da oni koji su se slabije družili s knjigom dobiju podsticaj da u vremenu koje dolazi budu vjerni i ustrajni čitaoci. Mjesec knjige je dobar povod za slovo o tome koliko čitamo, šta čitamo, gdje je naše mjesto među čitaocima svijeta. Prilika je ovo da proanaliziramo koliko smo rođendana, vjenčanja ili nekih drugih prigodnih trenutaka rodbini, prijateljima, komšijama, radnim kolegama čestitali primjercima dobre knjige koja će, možda, biti nukleus buduće kućne biblioteke.
Sa sjetom se prisjećamo vremena kad su naše kuće imale makar i skromne porodične biblioteke, kad se mnogo više čitalo nego sada. Naši su preci znali snagu prvih kur’anskih riječi i primijenjivali su ih onoliko koliko su objektivno mogli. Našu periodiku su na kraju godine ukoričavali i ostavljali u rafove svoje mini biblioteke. Kad nisu imali knjige, učili su iz života. Život je predan učitelj, a Božija davanja do kojih dopire insansko oko neodoljiva su učionica. Nažalost, danas kad imamo daleko veće mogućnosti za formiranjem vlastitih biblioteka ili korištenje društvenih, sa mnogo većim fondom knjiga, manje čitamo. U mnogim gradovima sve je manje čitalaca.
A, šta je čitanje nama?! Prema rezultatima istraživanja relevantnih naučnika iz struke 30 minuta čitanja u jednom danu vježba moždane mišiće, daje nam podsticaj da razmišljamo,  maštamo, koristimo asocijacije. Čitanje vodi do bolje koncentracije, a koncentracija vodi do jasnijeg razmišljanja.
Usprkos jasnom i glasnom imperativu da čitamo i učimo, koji je Ummetu direktno došao od Stvoritelja, među trideset zemalja svijeta čiji stanovnici najviše čitaju, samo su četiri muslimanske. Naime, Britanski Independent  je objavio interaktivnu mapu zemalja u kojima se najviše čita. Listu od 30 zemalja predvodi Indija, čiji stanovnici prosječno tokom sedmice čitaju 10 sati i 42 minute, slijede Tajlanđani koji sedmično čitaju 9:24, zatim Kinezi sa osam sati sedmičnog čitanja. Filipinci su četvrti sa 7,36 sati, a peti Egipćani sa 7,30 sati sedmično. Slijede: Češka, Rusija, Švedska, Francuska, Mađarska, Saudijska Arabija, Hong Kong, Poljska, Venecuela, Južna Afrika, Australija, Indonezija, Argentina, Turska, Španija, Kanada, Njemačka, SAD, Italija, Meksiko, Velika Britanija, Brazil, Tajvan, Japan, Koreja... Srećom, nisu objavili redoslijed ostalih zemalja. Gdje bismo bili mi.
Potrebno je više poraditi na popularizaciji čitanja. Na knjigu navikavati djecu od obdaništa. Ima dobrih slikovnica, bajki i basni koje se naslanjaju na naše podneblje i na našu tradiciju. Sa njihovim stasanjem dolazit će novi sadržaji za čitanje. Saznat će za naše klasike i moderne pisce. I kad budu u zrelim godinama slatko će se nasmijati jednom istinitom događaju iz vremena agresije na BiH. Jedan oficir Armije BiH sugerisao je muzičarima iz njegove jedinice da komponuju i na tekstove Muse Ćazima Ćatića (rođen 1878., a umro 1915.) da bi ga jedan od tih momaka upitao: „Komandante, imate li broj telefona od Muse Ćazima Ćatića?“
Često se čuje floskula da su neki pisci najvjerniji čitaoci – svojih djela. Šaleći se na to bh. književnik Mustafa Smajlović je jednom prilikom kazao: „Kad hoću da pročitam neko dobro djelo, sjednem i napišem.“
Na kraju, evo šta su o čitanju kazali mudri ljudi diljem svijeta.
Američki pisac Džim Ron kazao je: „Nije stvar u tome koliko knjiga košta. Stvar je u tome koliko tebe košta da je ne pročitaš.“
Stari Kinezi su rekli: „Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu.“
Sokrat je kazao: „Knjige su hladni, ali pouzdani prijatelji.“
Tin Ujević je konstatovao: „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.“
Drevni Rumuni su rekli: „Nije učen onaj ko čita knjige, već onaj ko zna šta čita.“
I stari Egipćani su imali svoju definiciju knjige: „Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onog ko je čita.“

Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan

Preporod: Svjedočenja, odlučnost, snaga, neodustajanje u podsjećanju na genocid koje vode majke žrtava genocida su od neprocjenjive vrijednosti u borbi za istinu i pravdu. I sama direktorica ICMP Ketrin Bomberger kaže da svakodnevno uči od njih.
Mašović: Gospođa Bomberger je upravu. Svima nama njihova upornost daje snagu. Njihov doprinos prije svega gledam u dvije stvari koje su za mene od izuzetne važnosti. Prva je njihov sabur. Nisam siguran da sam na njihovom mjestu da li bih mogao tolerirati 25 godina sve te šutnje, uloge vlasti ili institucija, pa i institucije na čijem sam ja čelu. Da li bih mogao sa takvim saburom to prihvatiti. Tu je njihova nemjerljiva uloga. Mislim da bi se stvari sasvim drugačije odvijale u negativnom smislu da je tu bilo nekih radikalnih poteza. Ono što one i danas rade to rade na jedan izuzetno iskren, ljudski, civiliziran, dostojanstven način. Govorim o protestima u Tuzli, o godišnjicama zločina koje obilježavaju poput onog na Koričanskim stijenama, na Višegradskom mostu, do njihovog doprinosa na grobnicama i u identifikaciji. Na desetine hiljada članova porodica smoglo je hrabrosti da da tu kap krvi. Nije lahko prihvatiti da ti je dijete mrtvo. Treba zaista ogromna, ogromna hrabrost. Neke majke nisu, nasreću mali ih je broj, smogle hrabrost da daju krv za DNK, radije ostaju u nadi da im je sin živ. A ta kap krvi je pomaganje sebi da nađete svoje mrtvo dijete. To nije tako lahko kako se može činiti na prvi pogled. Svjedočio sam majkama koje ulaze u mrtvačnice širom BiH sa željom da pronađu kosti svoga djeteta. Tad je to bila vizuelna identifikacija. To je bila posljedica čekanja, neizvjesnosti, neprospavanih noći, pitanja - hoću li to dočekati, pogotovo ako je u njezinoj okolini neka majka pronašla svoje dijete, a do juče su dijelile istu bol. I kao da teret svih njih koje skidaju sa svojih pleća prelaze samo na njena. A onda, kad ga ne prepoznaju, izlazile su iz mrtvačnice sa novom nadom da možda on ipak nije ubijen do slijedećeg prepoznavanja za godinu, dvije, 10, 20 godina. Dugujemo im za tu ogromnu hrabrost.
Naravno njihova saradnja u kontaktima s potencijalnim svjedocima je veoma značajna. Tu je veoma aktivno udruženja iz Hadžića koje inicira te kontakte sa bivšim komšijama u pokušaju da otkriju, u njihovom slučaju sudbinu još nepronađenih posmrtnih ostataka 46 Bošnjaka koji su 21. juna 1992. odvedeni iz kasarne u Lukavici na nepoznatu lokaciju i tamo strijeljani, a njihova tijela nikada još nisu pronađena.
Ženama i majkama Bosne dugujemo puno. Kada sam 15 septembra išao na obilježavanje oslobođenja Ključa gdje god sam se okrenuo podsjećalo me je na masovne grobnice koje smo ovdje otkrili, tamo je masovna grobnica Lanište1, Lanište 2, Crvena zemlja 1, Crvena zemlja 2, pa Prhovo. Tamo smo otkrili 9, tamo 15 tijela ... U obraćanju sam rekao da sam došao da odam poštovanje i iskažem zahvalnost ženi Ključa. Zašto ženi, tj. ženama Ključa? Zato što su tog septembra i novembra 1996., kad smo koristili vodu iz rijeke za pranje i radili u zaista teškim uslovima, one bile te koje su nam nakon našeg izlaska iz jama donosile toplu hranu, što nam je davalo posebnu snagu. Donosile su nam vruć hljeb prečnika nekih 70 cm, a na njegovom vrhu tijestom napravljen ljiljan. Kad izađete iz jame nakon 7 sati rada i kad vas to dočeka na stolu ne može se opisati koliko nam je to značilo.
Preporod: Vidite li ovu odlučnost i snagu majki kod mladih danas?
Mašović: Ono što sam imao priliku čuti i vidjeti tokom mnogobrojnih prezentacija problema nestalih pred studentima i ovdje i u Evropi, ali i van evropskog kontinenta, ponekada mi se čini, po pitanjima koja postavljaju, da su svjesniji problema ne samo nestalih, nego generalno svih problema s kojima se naša zemlja susreće, od ove naše ratne generacije koja je iznijela rat. Čini mi se da su njihova razmišljanja zrelija na neki način. Svaku prezentaciju završavam rečenicom: Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Kod mene je taj strah konstantan. Međutim, čini mi se da razvoj komunikacijske tehnologije, postojanje interneta, neće dovesti ovu novu generaciju naše djece u situaciju kao što sam ja kao dijete svojih roditelja bio doveden, a to je bilo gotovo apsolutno nepoznavanje činjenica iz II svjetskog rata i prije toga. Usuđujem se reći da je moja generacija živjela u dubokim zabludama o mnogim historijskim pitanjima, pogotovo Bošnjaci. U školama se učio prvi srpski ustanak, napamet Gorski vijenac, sve ono što danas dobro znamo čemu vodi, a tada nažalost nismo znali. Čini mi se da je toga ova nova generacija oslobođena. Neovisno o svojim roditeljima koji bi to trebali da unesu u odgojni proces prema vlastitoj djeci, danas, čak i ako zakažu i roditelji i škola i sistem na tom polju, oni imaju veoma dostupne izvore iz kojih mogu direktno saznavati šta je šta. Mislim da će njihov odnos biti ozbiljniji spram onoga što BiH danas jeste i kako bi Bošnjaci trebali da urede vlastite odnose u vlastitoj državi da im se ne ponavljaju ove stvari.