Vihor rata”, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

Nakon Drugog svjetskog rata i otkrića razmjera zločina Trećeg Rajha, svijet je bio šokiran obimom zla kojeg je čovjek mogao nanijeti drugom čovjeku. Približno šest miliona Židova iz raznih dijelova Europe, koje je vlada nacističke Njemačke smatrala ‘nepodobnim’ su ubijeni u logorima. Romi, osobe s raznim vrstama invaliditeta i ostale skupine koje su arhitektima genocida predstavljale prepreku u stvaranju društva kakvog su oni zamislili, su također bili predmetom istrijebljenja. Mnogi su tada pomislili da su jedino čudovišta bila uključena u ubijanja i mučenja. Međutim, u redovima nacističke mašinerije zatekli su ‘obične’ ljude, a ne žive inkarnacije Iblisa i njegove nevidljive vojske. U godinama poraća mnogi znanstvenici iz raznih društvenih i humanističkih nauka su se uključili u potragu za odgovorima na pitanja: kako i zašto je došlo do Holokausta?

Problem čudovišta

Ljeto je 1961, doba mira i prosperiteta. Savršeno prosječni učesnici u eksperimentu profesora Stanleya Milgrama će uskoro saznati niz izuzetno neugodnih činjenica o sebi, koje se mogu sažeti u jednu rečenicu: sposobni su ne samo ubiti, već i mrcvariti mrtvo tijelo zato što im je čovjek u bijelom mantilu rekao da to trebaju učiniti. U onome što će postati jedno od najpoznatijih i najkontroverznijih istraživanja u socijalnoj psihologiji, Milgram je ispitivao pokornost autoritetu, difuziju odgovornosti i konformizam. Rezultati su bili prilično jednostavni: 26 od 40 ispitanika je zadalo električni šok od 450 volti kolegi studentu čija je jedina krivica bila to što nije mogao zapamtiti nasumične riječi, dok su svi učesnici zadali šok od najmanje 300 volti (ispitanik je na početku jasno naglasio da ima problema sa srcem), zato što ih je naučnik-instruktor nagovorio da to učine. Milgramova metodologija, kao i rezultati, su od tada reinterpretirani te danas postoji opći konsenzus da pokornost autoritetu ne objašnjava u potpunosti strahote genocida i ljudske okrutnosti. Međutim, to je bio značajan pomak od pretpostavke da su organizatori i egzekutori neracionalni monstrumi, a ne obični ljudi koje možemo sresti u svojoj porodici, komšiluku ili na radnom mjestu.

Etiketiranje počinilaca genocida kao čudovišta i stvorenja iz noćnih mora, na određenom nivou, distancira jedno racionalno ljudsko ponašanje kao što je nasilje od samog ljudskog iskustva. Shodno vjerovanju, ne očekujemo od neracionalne nemani da poznaje šta je dobro, a šta loše, u terminima ljudske moralnosti. Opasno je čovjeka, čak i implicitno, odriješiti odgovornosti. Štaviše, ovakva konceptualizacija odiše iluzijom da, jednom kada “monstrumi” kao što su Hitler, Karadžić, Mladić ili Pot nestanu, genocidni planovi, politike i posljedice nestaju zajedno s njima. Gorka istina je da se genocid može desiti bilo kojem narodu, u bilo koje doba, kada se za to stvore socio-politički uslovi. To je proces čiji je glavni cilj uništenje jedne nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine i zahtijeva masovnu mobilizaciju ljudi na putu do tog cilja. Stoga niko – od arhitekata, preko intelektualne elite i propagandne mašinerije, pa sve do ljudi koji u konačnici ubijaju – nema rogove niti naoštrene očnjake, već začuđujuće obična ljudska lica.

Problem bolesnika

Iščitavajući i slušajući komentare na različite fašističke i nacionalističke činove i zlodjela osoba koje negiraju, opravdavaju ili glorificiraju genocid nad Bošnjacima, često nailazim na oznake poput: bolesnici ili ludaci. Ovakve izjave mogu se okarakterisati kao uvreda svim osobama koje se pošteno bore s simptomima različitih mentalnih bolesti. Istraživanja dosljedno pokazuju da mali procenat nasilja počine osobe koje pate od mentalnih poremećaja. Ovakvo etiketiranje dodatno ojačava stigmu vezanu uz ovu vrstu poremećaja i slabi položaj tih osoba u društvu. Nadalje, kategorizirajući fašistička uvjerenja kao bolest, mi implicitno opravdavamo ponašanja proizašla iz njih. Iako među ljudima koji podržavaju ekstremne desničarske ideologije postoje oni mentalno oboljeli, njihovo stanje per se ih nije prisililo na to. Pretvarati se da su nečija uvjerenja izvan njihove kontrole, umanjuje činjenicu da su ona uvijek lični izbor. Korak dalje je razmišljanje da osoba nije kriva za vlastitu mentalnu bolesti, ali da ona jeste njena odgovornost. Osim ukoliko se ne radi o očitom psihotičnom stanju u kojoj se osoba odvaja od realnosti, gdje i zakon i religija oslobađaju pojedinca odgovornosti, ne možemo govoriti o posebnom tretmanu zločinaca zbog bilo kojeg drugog popratnog stanja. Svaka odrasla osoba je dužna pobrinuti se za vlastito blagostanje i poduzeti korake prema ozdravljenju. Kriviti mentalnu bolest za radikalizaciju velikog broja individua, slično kao i dehumaniziranje genocida i nasilja, ometa pojedinca u shvatanju kompleksnosti socijalnih procesa koji do njih dovode. To također dovodi do privida da se to dešava samo nekom drugom, tamo u nekom gradu na drugom kraju države, te da se ne može desiti nama i ljudima u našoj okolini. Što, dakako, ne može biti dalje od istine.

Problem dubinske individualne analize

Svjedoci smo da je Zapadna akademija fascinirana ratnim zločincima i ubicama iz cijelog svijeta. Najsvježiji primjer vjerovatno je knjiga Moj ratni zločinac, autorice Jessice Stern, u kojoj ona piše o Radovanu Karadžiću kao o finom gospodinu s manirima i pjesniku. Neki znanstvenici su zavirivali u djetinjstvo Slobodana Miloševića, u pokušajima da objasne njegovu ulogu u genocidu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo. Tamo pronalazimo podatke o zlostavljanjima, samoubistvima i gubicima u Miloševićevoj familiji. Dok je s jedne strane razumljivo da nauka traži odgovore zašto je neko postao upravo takav kakav jeste, kako bi se faktori rizika propoznali i prevenirali, s druge strane ovakva objašnjenja vrlo lahko mogu upasti u zamku opravdavanja. Ne može se poreći postojanje određenih crta ličnosti koje olakšavaju da osoba počini zločin, međutim one nisu ključne. Traume u djetinjstvu jesu jedan od faktora koji mogu doprinijeti uključivanju u nasilje kasnije u životu, međutim šta je sa ljudima koji nakon izuzetno traumatičnih djetinjstava nisu izrasli u ratne zločince i ubice? Da li je i jedno dijete odraslo u Srebrenici u periodu od 1992-1995. godine – uz strah, glad, stradanja, nesigurnost, bol i gubitak najbližih – otišlo ubijati nevine ljude u Srbiji? Naravno da nije! Opet se vraćamo na koncept slobode izbora i svjesnosti te mogućnosti. Čak i kada se čini da osoba prisiljena učiniti nešto i da nema mogućnost izbora, ona to ipak ima.

Genocid i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izuzetno važna tema o kojoj je potrebno govoriti koristeći jasnu terminologiju koja jasno objašnjava istinu o onome što se dogodilo. Jezičke sintagme korištene u svakodnevnom govoru su često vrlo pouzdan indikator različitih oblika negiranja genocida. Stoga je, na putu ka zacjeljivanju historijskih rana, vrlo važno jasno baratati terminologijom koja se oslanja na historijske činjenice i pravomoćne presude. “Vihor rata“, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

„Prvi put sam srela tu ženu. Nije govorila engleski, tako da je neko iz komšiluka prevodio. Dok mi je pričala na bosanskom jeziku, iako je nisam razumjela, osjećala sam da razgovaram sa svojom tetkom, jer je izgledala identično mojoj tetki Sani Bushnaq. Osjećala sam da sam konačno sa svojom porodicom“– evocira Suad duboko urezan momenat iz Mostara pri susretu sa Senadinom.

Smjenom civilizacija krajem 19. i početkom 20. stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine nastupio je vihor burnih vremena – promjena, prilagodbi, otpora, dolazaka i odlazaka – muhadžirluka muslimana Bošnjaka. Brojne porodice uputile su se u Tursku te arapske zemlje. Čitali ste o oazama bošnjačkih doseljenika na obalama Palestine i o džamiji u Cezareji. Mnogo njih porijeklom iz Hercegovine štošta su mogli ponijeti osim krša – Rizvanbegovići, Hadžajlići, Lakišići... Prezime po kojima ih znaju u Bosni nisu zadržali, već ono po kojima prepoznaju Bosnu u njima, a za njih su vječiti spomen – Bushnaq.

Ako već nismo čuli za proslavljenog tunižanskog vokala Lutfija Bushnaqa, jesmo njegov glas u Merlinovoj Halimi, a neko nam je slučajno pustio i njegovu vanserijsku izvedbu pjesme o posvećenu Sarajevu (na nišanu agresora!) i kazao: „Naše gore list“. S drugog kraja arapskog svijeta ovog potomka mostasrkih muhadžira pretiču note iz loze mostarskih Lakišića – Suad Bushnaq – svu bismo priču sjatili u njeno ime.

Quo Vadis, Aida? – I to sam!

Svijet arapske i zapadne muzičke scene sve češće priča o Suad Bushnaq, kompozitorici filmske i koncertne muzike. Odrasla je u Jordanu, a trenutno nastanjena u Kanadi. Za svoj rad stekla je brojna priznanja, bila nominovana i osvajala prestižne muzičke nagrade. Posljednja je iz januara ove godine - Hollywood Music in Media nagrada. A kada već legendarni Hans Zimmer autor muzike za filmove Kralj lavova. Gladijator, Kišni čovjek i dr. - oda počast na društvenim mrežama komentarom: „Nevjerovatna umjetnica“to postaje visoka referenca.

Završila je Viši muzički institut u Damasku i prva je stipendistica Arapkinja McGill Universitya. Neki od filmova u kojima potpisuje muziku su: The Curve, Twice Upon a Time, The Borrowed Dress, A Very Important Appointment i mnogo drugih, dok su različiti orkestri izvodili njenu muziku u Evropi i Sjevernoj Americi. Među najpoznatijim izvođenim kompozicijama su Tomorrow i partitura za film The Borrowed Dress.

Uspjeh filma Jasmile Žbanić još jednom je svratio pozornost svijeta na genocid u Srebrenici. Kružeći paviljonima članaka o Jasmilinom filmu u kanalima Facebook algoritma našu pažnju privukla je Suad Bushnaq. U svome postu identificirala se sa tri filma u nominaciji za ovogodišnju nagradu Oscar, a koji tretiraju njene tri etničke pozadine: Quo vadis, Aida? iz Bosne, odakle je njen djed,

The Present iz Palestine, odakle je njena nana, a mlada glumica u filmu je kćerka njene rodice iz Nazareta, grada njene nane, te film The Man Who Sold His Skin, tunižanski film o Sirijcu, a majka joj je Sirijka. „I ne samo to. Sve tri filma režirale su žene“, kaže Suad ponosno, ne krijući svoju želju da se jednog dana nađe među kandidatima za Oscara vjerujući u takav uspjeh.

Suada, šćeri!

Suad je rasla na znanju o svome prezimenu i porijeklu Lakišića, kazuje nam. Još 1993. godine, dok su živjeli u Ammanu, u Jordanu, planirali su posjetu, ali agresija na zemlju i narod njenih predaka odgodila je to za mirna vremena.

Ipak, znanje o porijeklu bilo je limitirano. Stvari se mijenjaju 2005. godine. „Odlučila sam kreirati grupu pod imenom „Bushnaq/Bosniak/Boushnak“kako bih istražila koliko Arapa bosanskih korijena ima širom svijeta - to me oduvijek zanimalo. Znate, kao Arapkinji, bilo mi je fascinantno znati da sam jedna četvrtina Evropljanka i da potičem iz velike slavenske etničke grupe u dijaspori. Mnogo ljudi se pridružilo Facebook grupi i upoznala sam tako stomatologa Husseina Bushnaqa“, priča nam Suad. On je potomak porodice Rizvanbegović, a s obzirom na njegova istraživanja, mnogo vrijednih informacija o Lakišićima saznala je od njega.

Proći će još 12 godina dok Suad ne stane na mostarski kamen. „Tako sam 2017. godine otišla u Mostar i posjetila sam džamiju Hadži Ahmed-aga Lakišić kao i kuću Lakišića koja je dio muzeja“, priča nam Suad, koja je tada imala priliku upoznati i razgovarati sa Senadinom Lakišić, koja je živjela u toj kući. „Prvi put sam srela tu ženu. Nije govorila engleski, tako da je neko iz komšiluka prevodio. Dok mi je pričala na bosanskom jeziku, iako je nisam razumjela, osjećala sam da razgovaram sa svojom tetkom, jer je izgledala identično mojoj tetki Sani Bushnaq“– evocira Suad duboko urezan momenat – „bila su to 24 sata u Mostaru i mislim da je to bio jedan od najemotivnijih dana moga života. Osjećala sam da sam konačno sa svojom porodicom.“.

Mi bismo je zvali Suada – i Lakišićka i punih usta Hercegovka. Upoznata je sa tim da je Suad u Bosni muško ime. „Suada je dugo bio moj nadimak“, kaže ona „i drago mi je zbog toga, jer moja majka me uobičavala zvati Suada prije nego je preselila“.

Facebook grupa i danas služi svojoj svrsi. „Posredstvom te grupe i Facebooka u kontaktu sam sa mnogim Bošnjacima širom arapskog svijeta i zaista je divno kako se svi doživljavamo kao jedna velika porodica, iako nismo svi krvno vezani. Čak sam upoznala i Bošnjake koju su, primjetivši ime, dodali me u prijatelje te kazali da bi me sljedeći put voljeli ugostiti u Bosni“, kaže Suad.

"Moj složeni identitet obogaćuje moju muzičku kreaciju, jer mogu prirodno pisati muziku koja će zvučati kao zvuk onoga što jesam: malo arapski, malo bosanski".

Muzika – njeno ognjište

Sva ta potraga za korijenima i svo znanje o tome na kojem je odrasla, te burni događaji istoka kojeg su izabrali njeni preci za novi život i komšiluk, u mnogome su odredili karakter njenog muzičkog rada. „Većina mojih kompozicija tretira teme identiteta, sjećanja, gubitka, rata, dijaspore, mira i koegzistencije sa velikom dozom nostalgije u većini slučajeva. To posebno važi za muziku koju komponiram za koncerte“– ističe Suad. „Moja filmska muzika proteže se kroz mnogo žanrova - od drame do komedije, kroz dokumentarce i trilere, ali moja koncertna muzika se skoro uvijek tiče pitanja identiteta i traganja za sobom i čežnjom za prošlim životima“, kaže ona ukratko nam objašnjavajući razliku između te dvije vrste njenog rada.

Složeni etnički identitet pomaže joj u njenim muzičkim kreacijama, i to na dva načina, kaže ona. „Prvi je taj da je moja „muzička genetička šminka“, ako možemo to tako nazvati, vrlo bogata i raznovrsna zbog moga složenog etničkog identiteta. U meni teče sirijska, palestinska i bosanska krv, a to su mjesta sa vrlo bogatim muzičkim naslijeđem. Na taj način moj složeni identitet obogaćuje moju muzičku kreaciju, jer mogu prirodno pisati muziku koja će zvučati kao zvuk onoga što jesam: malo arapski, malo bosanski, zavisno od toga čemu „naginjem“više u tom momentu“– komentariše Suada. Drugi način opisuje „obrnutim efektom“: „Moja muzika i samo komponiranje pomaže mi razumjeti i prihvatiti etnički identitet, jer se ponaša kao „dom“gdje sve moje strane tog identiteta mogu zasjati, bez osjećaja da sam van prostora. Kao neko ko nikada nije mogao živjeti u potpunosti u „domu“, muzika je moja kuća i mjesto gdje svi moji identiteti koegzistiraju“– zaključuje ona.

I majka i kompozitorica

Fokus, životni cilj i kompas za životne odluke – tri su elementa, ističe Suad, koji motivišu i svaku ženu u bilo kojem društvu i na bilo kojem polju. „Nije lahko odabrati karijeru koja je kompetitivna i gdje muškarci dominiraju kao muzički kompozitori“, kaže ona, ali zacrtani cilj, usavršavanje i brušenje talenta vode uspjehu, poručuje. Biti majka, supruga i domaćica ne isključuje druge mogućnosti doprinosa društvu, stava je ona. Svjedoči to vlastitim primjerom: „Majka sam i još uvijek mogu raditi i biti što bolja majka svome sinu, dok, također, ne gubim se u svome majčinstvu pred svojom strašću za muzikom“. Osim toga, važnim drži roditeljski poticaj. „Odrasla sam u društvu u kojem je muzika samo hobi, ali bila sam sretna što imam roditelje koji su me poticali da ostvarim svoje snove i nikada nisu spol dovodili u kontekst ograničavanja“:

Govoreći o važnosti kulture i umjetnosti skreće pažnju na „božanski diverzitet“. „On je namjeran – tu je tako da svaka osoba doprinosi svojim talentima društvu“, poručuje ona, te dodaje: „Svijet bi bio siv i bljutav da nije tog diverziteta pomoću kojeg društvo napreduje“.

Dogodine na iftaru u Bosni!

Kanadski ramazani su mnogo drugačiji od jordanskih i sirijskih, podsjeća nas ona – „nedostaje mi ramazan u arapskom svijetu zbog atmosfere koja je drugačija“. U Kanadi, kaže Suad, ‘posti se zasebno’, čak i pored druženja i zajedničkih iftara. „Ipak, ramazan je moje omiljeno doba godine...Volim taj smiraj, duhovnost, obrede te posebnu hranu koju jedemo, ali, voljela bih provesti vrijeme u zemlji koja se više osvrće na to, i jedna od mojih najvećih želja je da provedem ramazan u Bosni“– kaže nam Suad za kraj, a slike bosanskih ramazana koje dopiru do nje zovu Bosni, vjerujemo. A po licu svoje tetke - zna to Lakišićka – ovdje nije turista.