Prije dvadesetak godina, kao učenik osnovne škole, pohađao sam kurs kompjutera pri Omladinskom centru u Gornjem Vakufu. Voditeljica kursa bila je profesorica Halima Crnica. S obzirom da sam bio jedan od najboljih na kursu, profesorica me je preporučila za nagradno ljetovanje u Živogošću (Hrvatska) 12 dana. Dvadeset godina poslije, Božijim određenjem postao sam imam u džematu Mehmed-beg Stočanin. Od prvog dana jedan dedo mi je bio posebno privržen i upečatljiv. To je, ustvari, otac profesorice Halime, Alija Teskeredžić.

Prvi put kad sam ga posjetio sa svojom kćerkom Merjemom, poklonio nam je privjeske koje izrađuje od tisovog drveta. Pored toga, dedo Alija pravi i druge umjetnine od drveta, poput ljestvi koje posebnom tehnikom ubacuje u staklene flaše. Od drveta je napravio i repliku poznate gornjevakufske sahat-kule. Tada sam mu obećao da ću uskoro opet doći kako bismo malo popričali o njemu i njegovom životu. Tako je i bilo...

Vjerničko srce majke Zlatke

“Dedo, koje si ono godište?”, započinjem razgovor. “Hiljadu devetsto trideset i peto. Osamdeset i osam, sabr’o ih... Rođen sam u Vilić-Polju, to je dolje preko Vrbasa, Ploče. Moja starina je tu započela kuću i prvi naš stanovnik tu je Teskeredžić. To je sve bilo Teskeredžića, Vilića gaj, katastarska općina Saraj Vilić. Ja sam imao zemlju, i dan danas imam tu lijepu zemlju, ali onaj težački život sam živio. Djetinjstvo sam proveo u većinski nemuslimanskom naselju, i što sam naučio o namazu od matere je to bilo. Mati Zlatka je bila pobožna, pravi vjernik, rodom je od Kopčića, Šćita“, ispričao mi je dedo Alija.

Ističući snagu vjere svoje majke, prepričao mi je jedan događaj iz djetinjstva.

„Komšije naše, udala im se kćer, a ja sam znao da će se udati, došli me ubit’ što im nisam kaz’o. I stari njihov donio mandal od kanata da me udari. A sestra mi bila iza njegovih leđa i ufati za onaj mandal kad je zamah’o, te mu otme taj mandal. Mati mi tu stoji, a on meni: ‘Krvi ću ti se napit!’ Tako on meni pred materom, a ima li išta gore?... A tri mu sina čekaju na vratima. Hajde, nekako su ih izgurali odatle i zatvorili. Strah me, reko doće u neka doba... Kad ujutro, ponedjeljak osvan’o čini mi se, a mati mi prigrće džemper. Di ćeš to ti, pitam je, a ona veli: ‘Idem popit kahvu tamo njima.’ Ma di ćeš mati!... ‘Idem na kahvu njima, vazda je pijemo.’ Pa, di ćeš ženska glavo!? Jesi li čula u svoje uši kad kaže da će mi se krvi napiti?! - ‘Jesam. A da ti majka kaže sad: Oni će se nas stidit dok su god živi, a mi njiha nećemo nikada.’ I, hodža moj dragi, istina je to. Njih je stid i dan danas koji ima živ, što su došli da me ubiju nizašto. I ko bi to tako postupio? To samo pravi vjernik može”, veli dedo.

Ima hadis, rekoh, u kojem Pejgamber, alejhi selam, kaže: “Čuvajte se pronicljivog oka vjernika, jer on gleda Božijim nurom.” A dedo Alija nastavi: “Otac rahmetli bio je hadžija i ona je pred njim učila. Tvrdim da je znala dosta iz Kur’ana napamet. Znaš kako sidne, uči Kur’an, a neko od onih žena vikne “Zlatka!”. Ona sklopi Kur’an, a kad se vrati, otvori na mjestu gdje je stala“, prisjeća se on.

Četrdeset jacija

A, posebno dojmljiv je njen način privikavanja sina na namaz.

„Ja sam inače bio ribolovac, im’o dozvolu, a ima rika ispred kuće teče, pa ja nalune obučem i odem. Jednom tako u akšamsko doba veli majka meni: ‘Sine, kad već ideš na riku prat noge, uzmi i abdest. Šta ti fali, pa klanjaj i akšam.’ Ma ne mogu, sust’o, bio na livadi. - ‘Da ti majka nešto kaže. Eto šta ti fali, uzmi abdest, a ne moraš klanjati.’ I ja sam uzeo abdest, doš’o, velim: Eto sam ti, majko, ispunio želju! Ona će ti: ‘Ah, moj sinko, eto ti ta postekija prostrta, da nisi džaba abdest uzim’o. Ma klanjaj, šta ti je akšam, najmanje rekjata...’ Hajde, klanjam. I sjedili mi, neka doba, vrijeme jacije. ‘A moj sinko’, kaže, ‘jesi li sačuv’o abdest?’ Reko jesam, a ona će: ‘Haj ti poslušaj svoje majke, klanjaj jaciju.’ Ma di ću, ko će trin’est rekjata, umoran sam... Kaže: ‘Da se dogovorimo. Klanjaj jaciju četrest dana i više nemoj nikad.’ Dobro, i to je poslušam. Dan po dan, prošlo četrest dana. Eh eto, reko, fala ti Bože, sad ne moram klanjat! - ‘A moj sinko, zar ti nije žao da ti propa’ne ono četrest dana što si klanj’o?!’ I tako me je naučila, na lip način“, kaže mi dedo. Dodaje da je i drugim situacijama postupala na najljepši način.

„I običaj je isto mati imala, kad bi nam Hrvat katolik, dovozio sijeno; ruč’o on, a eto ti nje nosi ibrik i lavor: ‘De, Bog ti dao, Branko, kod nas ti je običaj oprat ruke poslije ručka, izaprat usta...’ I on je posluša, jer mu je na lip način prišla“, zaključuje.

U povratku kući bio sam zamišljen, a pred očima mi se jedna slika bistrila. Jasno sam vidio izvor dobrote, čestitosti i plemenitosti dede Alije, ali i njegove kćerke Halime.