Džemat Prača nalazi se u Općini Pale, smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, obalama istoimene rijeke tj. Prače, u veoma plodnoj dolini. Prača potiče od grčke riječi praterion što znači trg, trgovište, sajmište. Smještena na karavanskom putu koji je povezivao Dubrovnik sa Bliskim Istokom, Prača je uvijek bila mjesto hanova i konaka gdje su karavani svraćali na odmor i konačište te vršili nabavke za dalji put. Nažalost, danas nije tako. Iako je smještena na putu Sarajevo – Goražde, zbog loše putne infrastukture Praču mnogi zaobilaze, a mještani napuštaju. Oživjeti ponovo ovo područje moguće je obnovom puta koji povezuje Sarajevo i Goražde.

Putem Ćire ka Prači i Hrenovici

Iseljavanje ovih krajeva počelo je prije posljednje agresije na BiH. Po pisanju Evlije Čelebije 1660. godine Prača je bila daleko iznad današnjih velikih gradova, stjecište obrazovanih i uglednih ljudi, kao i kulturno središte Istočne Bosne. Pruga Sarajevo - Višegrad puštena je 1906., a motorni voz je uveden 1936. kada je narod pjevao ministru za saobraćaj Mehmedu Spahi: “Hvala Spahi i njegovom dinu što nabavi bez dima mašinu“. Nažalost, 1978. godine srpski političar Milenko Renovica ukida voz i planski preusmjerava gradnju novog puta preko Romanije gdje je živjelo većinski srpsko stanovništvo. Već tada počinje iseljavanje iz Prače i okolnih mjesta, a vrhunac se desio početkom agresije na BiH ‘92. O povratku u u Praču kazao nam je bivši imam centralne džamije Hajrudin-ef. Ćuprija. “U školskoj ‘97/’98 godini predavao sam vjeronauku osnovnoj školi na Vratniku. U tom periodu povratnici Općine Pale-Prača, vrativši se na svoja popaljena ognjišta koja su napustili 92. godine, započeli su život ispočetka, sve je bilo spaljeno i uništeno. Pored genocida Prača je od strane srpskog agresora doživjela i urbicid. Hrabri Bošnjaci Prače, Hrenovice i okolnih sela, koji su svoju hrabrost pokazali u ratu braneći svoje domove, pokazuju je i u miru podižući svoje domove iz pepela, boraveći u improvizovanim kućama. Mjesto sa dugom historijom, i islamom koji sebično čuvaju pet stoljeća znali su da uspjeh neće biti potpun ako se uporedo sa obnavljanjem kuća ne obnavlja i vjerski život. Kad sam čuo da imaju problem u pronalaženju imama koji će preuzeti taj emanet, otići nakon rata kroz Pale bez razmišljanja sam se javio. Za mene je to uistinu tada bio izazov. Znam da sam osvanuo u Prači ‘98. godine i ostao do danas dakle nepunih 15 godina. Moram priznati da se zbog toga ne kajem i da bih isto ponovo učinio. Odlazak iz Sarajeva u Praču nije bio za povratnike nimalo lahak. Bile su dvije mogućnosti; putovanje preko Grebka, Goražda pa planinskim vrletima do teritorije Prače. To putovanje je trajalo 8 - 10 sati; ili čekati UNHCR-ove autobuse koje su pod pratnjom prevozile povratnike do područja Općine Pale-Prača kroz Pale - tadašnju prijestolnicu manjeg entiteta. Kasnije taj put zbog odrona na Lapišnici preusmjeren je preko Trebevića. U takvim okolnostima gradili smo zajednički život na svim poljima; vjerskom, kulturnom, sportskom, društveno-političkom. Svi zajedno ne djeleći poslove na isključivo vjerske, obrazovne kulturne, društveno-političke, već smo svi davali doprinose na svim poljima shodno našim mogućnostima”, kaže Hajrudin-ef. Tokom agresije Prača i Hrenovica, susjedno mjesto koje administrativno pripada Prači, doživjele su ogromna razaranja, te su uništeni svi privredni kapaciteti i stočni fond. Manji broj stanovnika Prače danas je uposlen u tri privredna subjekta, dok većina stanovništva živi od poljoprivrede. Sarajevo i Goražde su dvije relacije u kojima stanovnici Prače pronalaze posao, ali i provode dobar dio svog života. “Mladi ljudi traže posao u drugim gradovima i ne mogu stalno putovati. Ja radim u Institutu za hidrotehniku u Sarajevu i dođem u svoje mjesto kad stignem”, kaže nam Muhamed Vajnaga. Mnogi su došli u Praču živjeti ali nikad se nisu odjavili iz Sarajeva ili Goražda. “Zdravstvo je problem… Ljudi papire u Goraždu vade i moraju putvati a put je skroz loš. Mladi ljudi nemaju posla u Prači, naročito koji su završili fakultet. Ne mogu svi raditi u Domu zdravlja ili školi”, objašnjava Jusuf Prljača. “Sve je ovo bilo srušeno, popaljeno, ali ljudi su se vratili i obnovili. Međutim, mnogi odlaze. U školi smo imali 150 djece, sada 80. Broje djece se smanjuje, mladi napuštaju Praču. Nastavnici putuju iz Sarajeva”, objašnjava Hasan Klino koji je nakon odlaska u penziju nastavio živjeti u Prači. Ipak, uskoro se možemo nadati svjetlijoj budućnosti za stanovnike Prače.

Zakletva Bošnjaka u Prači

 “Nekada je na pomenutom području bilo tri džamije: Semiz Ali-pašina džamija u Prači, džamija u Podvitezu i džamija u Bogovićima. Postojala je još jedna džamija u Prači do 1963. godine Mustajbegova ili kasnije Djevojačka džamija koja je dobila naziv po tome što je sa njene munare pala djevojka. Odlučili smo da gradimo džamiju prvo u Hrenovici, a nakon nje graditi džamiju u Prači. Razlozi takve odluke su bili jednostavni: iskoristiti aktuelnu situaciju i dobiti dozvolu za izgradnju džamije na mjestu gdje je muslimani sanjaju već 25 godina; gradnja takve mahalske džamije će mnogo jeftinije koštati nego džamija u Prači; period njenog građenja će biti znatno brži. S druge strane dozvola za gradnju džamije u Prači nam neće doći u pitanje, jer je pod zaštitom države kao historijski spomenik, a nismo željeli da degradiramo njen historijski izgled iz 1546. koji smo odlučili upotpunosti da vratimo. Znali smo da je to preskupo i da za to u ovom trenutku nemamo sredstava, a gradnja će trajati veoma dugo. Gradnja džamije u Hrenovici trajala je nepunu godinu dana i otvorena je oktobra 1999. godine. U rekordnom vremenskom periodu, započeta bez ijedne marke, bez donatora ali sa jakom voljom ljudi koji nisu imali krov nad glavom ali su izdvajali svoja sredstva za gradnju džamije. Nakon otvaranja džamije u Hrenovici vjerski život je olakšan. Nedavno smo harem džamije u Hrenovici obogatili parkom za djecu: toboganima, vrteškama i klackalicama. Nakon završetka džamije u Hrenovici u podsvjesti nam je bila obaveza izgradnje dragulja osmanske arhitekture Semiz Ali-pašine džamije iz 1546., vraćanja njenog starog izgleda, ne onog predratnog, jer je ona i tada bila ‘ranjena’. Naime, u Drugom svjetskom ratu četnici su je minirali ali tada je ostala munara od sedre i turbe Semiz Ali-paše jedinstveni u BiH kao pečat hiastorije i garant islama na ovim prostorima. Važno je napomenuti da je graditelj ove džamije Semiz Ali-paša Pračić drugi bosanski paša Bošnjaka. Ono što su započeli četnici u Drugom svjetskom ratu kada su Semiz Ali-pašinu džamiju ranili, četnici oktobra ‘92. godine su je minirali i uništili do temelja, misleći da su s njom uištili i islam na ovim prostorima. Nisu znali da su se Bošnjaci toga kraja, kada su napuštali Praču i sa okolnih brda gledali njeno rušenje, zarekli da će se vratiti u Praču i napraviti još ljepšu džamiju. Nakon završetka džamije u Hrenovici izvršili su svoj emanet. Očistili smo Harem džamije, sakupili brižljivo svaki djelić sedre, jer je to za nas bilo kao drago kamenje, i pristupili smo njenoj izgradnji. Znali smo da će to potrajati, ali smo imali zacrtani cilj: vratiti joj izgled iz 1546. godine. Ti naši snovi i ispunjenje zavjeta dugo je trajalo, ali smo zahvaljujući Allahu i dobrim ljudima vratili džamiji njen stari izgled. U novom ruhu, sa starim nakitom završena je 30.8.2008.godine. Na taj način vratili smo Prači epitet „šehera“ kako je to nekad davno Hamdija Kreševljaković rekao: „Šeher Prača a kasaba Sarajevo“. U međuvremenu je napravljena džamija u Podvitezu, a gradi se u Bogovićima”, kaže Hajrudin-ef.

Mektepski uspjeh

Današnji imam u Prači je hafiz Elmir-ef. Mašić, koji je ove godine i magistrirao iz oblasti tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U Prači je od prošle godine.

“Imam nije i ne može biti samo u čisto formalnom odnosu prema džematlijama, čak i prema onima koji jedanput godišnje dođu u džamiju. Svakodnevni kontakt i druženje je dio njegovog angažmana i to je jedan poseban projekat kojeg vodim pored redovnih aktivnosti. Ove godine u mektebu smo imali 60 učenika. Jedan učenik iz mekteba je upisao Gazi Husrev-begovu medresu, što je za Praču veliki događaj. Naime, Hamza Ahmed manalo je kao učenik devetog razreda za samo tri mjeseca savladao sufaru i, strancu po stranicu, džuz po duz, proučio cijeli Kur’an. Ispunjena mu je želja da upiše medresu. Također, za godinu dana dvanaest učenika je počelo učiti u Kur’anu. Od vanrednih aktivnosti u mektebu važno nam je osposobljavanje učenika za predvođenje namaza i mujezinluk, tako da trenutno imamo 10 učenika koji mogu za svaku priliku mujeziniti. U ovoj godini već smo triput podijelili paketiće za učenike, a u dva navrata i humanitarne pakete”, kazao je hafiz Mašić.