Ovu je problematiku izabrao jer upravo sredinom decembra i započinju masovna obilježavanja Djeda Mraza, odnosno Svetog Nikole i Silvestrova, kako na ulicama, trgovima, u kulturnim i ugostiteljskim objektima, tako i u školama i drugim javnim ustanovama, što je naročito izraženo u sredinama poput Livna, Tomislavgrada, Kupresa i dr. mjesta gdje su muslimani manjina.

„Braćo, na ovu temu me je ponukalo nekoliko činjenica a jedna od njih je da sam svojim ušima čuo kako musliman roditelj dozvoljava svom malom sinu šetajući s njim korzom prema mjestu gdje se čekao dolazak Svetog Nikole, da i on napiše spisak želja koje će uputiti Svetom Nikoli, ili Djeda Mrazu, kako ga marketinški zovu. Druga je činjenica da djeca u Livanjskom kantonu uče isključivo hrvatske nastavne programa i isključivo na hrvatskom jeziku. Nemaju ni bosanskih programa ni bosanskog jezika. Kroz obrazovanje im se nameću i teme da nacrtaju Djeda Mraza, da ga zavole, da idu na dočeke istoga i da mu pišu listu želja za kršćansku Novu godinu. Eto i moje dijete je u osnovnoj školi dobilo zadatak da oboji već nacrtanog Djeda Mraza i da nauči božićnu pjesmicu, te me suznih očiju pitalo šta da radi“, kazao je ef. Sultanović, te nastavio upozoravati da takva praksa nije muslimanska, da ne trebaju slaviti i obilježavati gregorijansku Novu godinu već hidžretsku:

„Ne izlazite na vatromete koji se tom prilikom priređuju. Ne kitite jelke i ne tulumarite. Radije provedite noć u ibadetu. Ako vam buka te noći smeta, ostanite u kući, klanjajte noćni namaz. Jer, ne zaboravite, jedini kome se musliman klanja je Allah dž.š. i jedini uzor nam treba biti naš Poslanik Muhamed s.a.v, jer kaže Uzvišeni Allah: ”I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta ha, 131) 

Ef. Sultanović je potom upozorio na opasnost od oponašanja i povođenja za običajima, modom i praksom specifičnom za jevreje, kršćane i ostale nemuslimane, dodajući da ih je sve više opsjednuto njima i načinom njihovog života. I ne samo u manjim sredinama, niti samo tamo gdje su muslimani u manjini.

Zatim je dodao da se u ovom slučaju radi o obistinjenju Poslanikovih a.s., riječi, koje nam prenosi Ebu Hurejre r.a.: „Neće nastupiti Sudnji Dan, sve dok moj ummet, pedalj po pedalj, lakat po lakat, ne počne oponašati i imitirati prijašnje narode! Bi rečeno: O Allahov Poslaniče, je li u pitanju oponašanje persijanaca i bizantijaca? Poslanik a.s., reče: Pa koga drugo osim njih!?" (Buhari, br.7319.)

Dalje je ef.Sultanović podsjetio da u drugoj predaji od Ebu Se'ida r.a., stoji da je Poslanik a.s., rekao: „Oponašaćete običaje i praksu prijašnjih naroda, pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa i kad bi u gušterovu rupu se zavukli – vi bi ste tamo otišli za njima. Rekosmo: O Allahov Poslaniče, jesu li u pitanju jevreji i kršćani? Poslanik a.s., reče: Ko bi drugi do oni!?" (Buhari, br.7320.)

A potom je ef. Sultanović livanjskim klanjačima naglasio kako su Imam Ahmed, Ebu-Davud i drugi prenijeli od Abdulaha b.Omera , r.a., da je rekao: ”Allahov Poslanik a.s. kazao je: ”Ko oponaša jedan narod on njemu i pripada“, čime je zapravo upalio alarm da je krajnje vrijeme da džematlije i roditelji bošnjačke i muslimanske djece u Livnu i sličnim diskriminiranim sredinama konačno počnu tražiti realizaciju svojih prava koja su im garantovana i međunarodnim konvencijama i državnim, entitetskim, pa i kantonalnim ustavom, a u Livanjskom kantonu čak i Zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u kojima je bosanski jezik već prije nekoliko godina dobio svoje mjesto ali se nemarom samih Bošnjaka i njihovih predstavnika u lokalnoj i kantonalnoj vlasti (SDA) to ne realizira, čime su faktički dobrovoljno pristali na sveopću kroatizaciju, a obilježavajući, uz svoje i kršćanske blagdane i na djelimičnu kristijanizaciju. To je ef. Sultanović potkrijepio stavom Tirmizja u njegovom Džami’u gdje prenosi od Abdulaha b.Omera r.a., slijedeću izjavu Allahovog Poslanika a.s.: ”Ne pripada nama onaj ko se poistovjećuje sa drugima. Nemojte se poistovjećivati sa jevrejima i kršćanima.”

Ali, govorilo se, ili ne govorilo livanjskim Bošnjacima, njima je većini, uglavnom svejedno po pitanju odbošnjavanja i odbosnizacije, jer im već godinama u „ozračju hercegbosanskom“ njihovi izabrani predstavnici iz SDA tumače da ih je nedovoljno da bi ostvarili pravo na obrazovanje na bosanskom jeziku i po bosanskim nastavnim planovima i programima, umjesto po „hercegbosanskim“. Pohercegbosančeni SDA-ovci to čine zarad vlastitih fotelja. Plaše se da će ostati bez fotelja i visokih podaničkih privilegija ako išta zatraže od većinskih Hrvata i HDZ-a za obespravljene Bošnjake Livna i Livanjskog kantona, kojima za njihove glasove već dvadesetak godina uzvraćaju pijeskom u oči i prodajom iluzija. Hoće li iluzija biti konačno razbijena najnovijim sporazumom SDA, SBB, HDZBiH i ostalih potpisnica kojim se, između ostalog, napokon previđa i pravo svakog djeteta da se obrazuje na vlastitom jeziku i po programima po kojima želi, ostaje da se vidi.

I po pitanju odnosa muslimana prema Djedu Mrazu, ef. Sultanović je na hutbi iznio i vlastiti stav, ali prenio i tumačenje Fetva-emina dr. Enesa Ljevakovića koji ukazuje da je Djeda Mraz izravno povezan s kršćanskom tradicijom i zapravo samo je drugo ime za ličnost iz te tradicije poznata kao „Sveti Nikola“ i da nema veze sa islamskom tradicijom. Potom je ef. Sultanović podsjetio vjernike da je svako od nas odgovoran za svoje postupke i za odgoj vlastite djece, te da Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: ”Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj koji za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova strana će svakako pobjediti.” (El-Ma'ida, 54-56). Još samo kad bi se i brojni imami i mualime intenzivnije uključili u borbu za priznavanje bosanskog jezika i bosanskih programa za učenike Livanjskog kantona i sličnih sredina gdje toga nema, pa makar djelimično i na uštrb vjeronauke ako za sada nema drugog načina. Time bi i sami doprinjeli nacionalnoj afirmaciji učenika kojima predaju, kao i ovdašnjih Bošnjaka ukupno, koji su godinama svedeni tek na puku vjersku zajednicu. U ovoj borbi ne treba amnestirati ni ovdašnje nacionalno usnule i pohercegbosančene Bošnjake, posebno njihove intelektualce. Sve rjeđi pojedinci koji i dalje sagorijevaju u borbi za tu ideju, sami će to teško uspjeti, pogotovo ako su smišljeno i prinudno udaljeni s pozicija na kojima bi po tom pitanju bili znatno efektivniji i prepoznatljiviji.