Prisjećanje na vrijeme ubijanja džamija i imama u Banjaluci

Autor: Muharem Omerdić Maj 07, 2018 0

„Džamija (Ferhadija) ima istorijsko značenje i ona je, prije svega, ogledalo Srba, a onda i bogomolja muslimana. To što se desilo je grozota koju Srbi neće moći ispraviti. Oni će, kako na svojoj istoriji, tako i u duši odnijeti mrlju, što su srušili jednu Ferhadiju, Arnaudiju...“ (Mićo Carević, Banjalučanin sa nadimkom „Posljednji krajiški partizan“)

 

 „Masa nije došla sama, to je organizovano od strane ekstremnih stranaka koje se bore za svoje članstvo. Mogli su oni skupiti još više ljudi i to je najbolji dokaz kako nacionalizam tinja, jer se ta silna masa nalazi u pijanoj ekstazi nacionalizma i upravo se s njima manipuliše kako bi se ovdašnja vlast održala.“ (Mićo Carević)

Rušenju sakralnih objekata Islamske zajednice prethodio je monstruozni agresorski plan i nalog zatiranja druge i drugačije kulture, uništavanje muslimanskog  sakralnog naslijeđa koje je svjedočilo vjekovno postojanje jednoga naroda, Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Ovim naletom barbarizma, u vremenu zlih ljudi, bijaše nestalo poštovanje svetosti drugoga i ovladaše barbarski napadi i rušilaštvo svih vrijednosti koje su vijekovima osmišljavane i unaprjeđivane na bosanskim  prostorima. To bijaše strašna zabluda i bolestan hir rušitelja, budući da jedno kulturno i duhovno dostignuće pripada svim ljudima i narodima toga prostora i baština je čitavog čovječanstva.

Religijskom i kulturnom naslijeđu u BiH nanesena je nenadoknadiva šteta. Procjenjujući po onome šta je bilo prije agresije, a šta je poslije preostalo, učinjena je pustoš, kao da je nastupio dan opće propasti i destrukcije na Zemlji. Ako bi se gledalo samo na džamije u BiH, njih 614 izbrisano je sa lica zemlje, među kojima su prevashodno porušene one najmonumentalnije, najvrjednije, najstarije po datumu svoga nastanka, najblistavije po svome historijskom, graditeljskom, arhitektonskom i umjetničkom izrazu. Da se doista radilo o planskom rušilačkom naletu, planskom i svjesnom sakralocidu, urbicidu i kulturocidu, između ostalog, svjedoči:

  • džamije su rušene u selima i gradovima gdje nije bilo nikakvog oružanog sukoba i otpora, npr. u Banjaluci,
  • rušenje džamija su obavljale specijalno obučene vojne jedinice, jer su se objekti nalazili u naseljenim središtima,
  • kada su mineri odlazili obavivši svoj zločinački zadatak, ono što eksploziv nije poravnao i završio od džamija, munara, turbeta i nišana, dolazili su „čistači“ sa bagerima i buldožerima i uništa­vali tragove temelja kako ništa ne bi ostalo kao svjedok da se tu nekada nešto lijepo i od plemenitih ljudi sazdano nalazilo,
  • ostaci porušenih objekata potom su odvoženi na razne lokacije, rasipani i uništavani, mljeven materijal kojim su posipani putevi, čak bacani u rijeke, npr. u Vrbas, Drinu, Sanu, Savu...

To što je urađeno rušenjem i devastacijom nije bilo djelo pojedinaca ili malih grupica zlih ljudi. Za to beščašće historijsku, krivičnu i svaku drugu odgovornost snose pojedine države i paradržave, njihove institucije, vlasti, politike, organizacije, vojne i policijske komande, štabovi i komandanti i, nažalost, pojedine crkve, njihovi crkveni velikodostojnici i crkveni službenici od kojih se njihove crkve nikada nisu ogradile, niti iskazale kajanje ili izvinjenje. Svi oni bili su mozak za navedeni agresorski rušilački pohod na sve muslimansko u BiH i svakovrsno učinjeno zlo koje se ovdje dogodilo tokom agresije na RBiH 1992.-1995. godine.

Nakon uspostave mira u BiH, u devastiranim selima i gradovima, trebalo je za obnovu porušenih džamija i drugih vjerskih objekata Islamske zajednice, porod osiguranja ogromnih financijskih sredstava uključiti institute, brojne arhitekte, restauratore i historičare čije bi znanje i glas u miru odgovorio smislom za vraćanje života brutalnoj agresorskoj destrukciji. Ponovna izgradnja i obnova tih objekata nije uopće zanimala one koji su ih rušili. Štaviše, pravili su, i još uvijek to čine, smetnje graditeljima i tokom njihove ponovne izgradnje.  

Ferhat-pašina džamija u Banjaluci bila je centralni islamski objekat u gradu na Vrbasu i najljepša u BiH iz perioda osmanske uprave. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine svojom odlukom iz 1950. godine proglasila ju je nacionalnim spomenikom i uvrstila u kulturnu baštinu BiH. UNESCO ju je stavio na svoju listu kulturnih spomenika svjetske baštine nulte kategorije. Nažalost, ova međunarodna institucija tek je 1997. godine osudila rušenje sakralnih objekata u BiH, a za uništavanje Ferhadije je imala pismenu službenu informaciju samo sa danom zakašnjenja.

Džamija je u noćnim satima djelomično bila uništena eksplozivom teškim više stotina kilograma, detoniranim 7. maja 1993. godine od strane minera vojske RS podržanih od vlasti RS, kao dio sprovođenja monstruozne genocidne politike etničkog čiščenja Bošnjaka. Nakon prvog nepotpunog rušenja, vlasti RS su organizovale dodatno miniranje munare, a potom i čišćenje harema na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije, tri  turbeta: vakifa Ferhat-paše, njegove unuke Safi-kadune i njegovog bajraktara. Zatim su srušeni: sahat-kula, simbol Banjaluke, željezna masivna kamena ograda sa lijepo izgrađenom kapijom, česma na ćošku, prelijepi  šadrvan i nišani nad mezarima starih uglednih Banjalučana. Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju, u kamenelom u Karancovi, bacani u rijeku Vrbas, a usitnjenim  materijalom posipani putevi po Manjači i drugdje.

Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Inicijator rušenja banjalučkih džamija i vođa te monstruozne operacije bio je Radoslav Brđanin, načelnik Centra službi bezbjednosti Banjaluka, Stojan Župljanin, gradonačelnik, Predrag Radić i dr.

Dan rušenja Ferhadije, 7. maj, od strane Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proglašen je Danom džamija i obilježava se tog datuma svake godine različitim sadržajima na nivou cijele IZ u BiH.

Rušioci banjalučkih džamija niti se kaju niti plaćaju za načinjenu štetu. Sudovi u RS i Vrhovni sud BiH im opraštaju učinjenu materijalnu štetu Islamskoj zajednici, a rušioce oslabađaju odgovornosti. Međutim, učinjeno zlo neće biti zaboravljeno, neće biti oprošteno. Mi znamo govoriti i pisati. Ali, Božije prokletstvo je najefikasnije i kad-tad će stići zločince, njihove inspiratore, simpatizere i sve one koji ne čine ono za što su zaduženi. Neka čekaju, a i mi ćemo čekati! Milioni bed-dova su davno otišle pravednome Bogu. Neka se vlasti Banjaluke i RS sjete 1969. godine.

Stari Bošnjaci bi na svoje nadgrobne spomenike  uklesavali napis:

I da je blagosloven tko će projti,

A proklet koji privaliti...

Molju ja vas,

Ne ticajte...

 

I mrtav muftija protjeran iz Banjaluke

Agresija na BiH je registrirana kao nezapamćen iskaz mržnje i barbarstva. Ubijanje stotina hiljada ljudi – civila koji nisu učestvovali u oružanom sukobu, formiranje nekoliko stotina konc-logora i rušenje sakralnih objekata jeste svjedočenje ponovno oživljenog barbarstva nezabilježenog u više stoljeća povijesti ljudskoga roda.

Pored progona većeg broja Banjalučana, logora u koji su zatvarani, mora se spomenuti ubistvo imama i poznatog učača Kur'ana Zahida ef. Makića dok se vraćao iz svoje džamije; prijetnje smrću penzionisanom i bolesnom muftiji Mehmedu ef. Zahiroviću, koga su oborili na ulici, svakodnevni pritisci na muftiju Ibrahima  ef. Halilovića (r. 24. juna 1946.), provokacije, izazivanje  nesigurnosti do privođenja, službenih razgovora i zatvaranja kako bi se prisilio na odlazak. Kada su muftiju jednom prilikom zatvorili, dežurni policajac mu je rekao: „Šta ti tražiš više ovdje? Što ne ideš, mi smo ti sve džamije porušili?“ Mirno mu je odgovorio: „Čekam priliku da džamije ponovo izgradim, a ako ne dočekam živ, doći će oni koji će ih još veće i ljepše podići!“

Sličica Želim Print

To je činjeno radi toga da bi se on odlučio na odlazak iz Banjaluke što bi pokrenulo nazaustavljiv val iseljenja Bošnjaka iz ovoga grada i sa svojih ognjišta. Muftija Ibrahim efendija bio je svjestan da je krajnji cilj njihovog zločinačkog nauma da u ovome gradu ne ostane nijedan Bošnjak. Svojoj supruzi Emini je dao na volju da li će otići u Čelić, njihov rodni kraj, gdje su imali vlastitu kuću ili će sa njim ostati, pa joj je kazao: „Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjaluci.“ Ostala je s njim, dijeleći sve što ga je snalazilo. Pretresali su mu stan, zatvarali, isljeđivali, bacili bombu na balkon, prijetili... Naravno, trpjelo je njegovo zdravlje i na kraju srce mu nije izdržalo pa je 20. jula 1998. godine plemenitu dušu predao svome Gospodaru.  

Od jutra su se u kafani i oko nje, a nasuprot harema Ferhadije džamije, okupljali Srbi koji su gledali prema mjestu koje je već bilo obilježeno za mezar. Znatan broj muslimana je došao u mesdžid na podne namaz. Kada je već bilo blizu vrijeme ezana, rulja je nahrupila u harem, počupali su sve što je bilo pripremljeno za mezar, tu u tlo zaboli srpsku zastavu i uz ratne pokliče i četničke pjesme provalili u mesdžid psujući, vrijeđajući, udarajući prisutne, gazeći ih nogama.

Na vijest o njegovom smrti otišao sam u Banjaluku radi pripreme njegove dženaze. Vlastima je javljena namjera Islamske zajednice da muftija bude sahranjen u haremu Ferhadije. Uoči dana priprema za dženazu na programu lokalne TV „Simić“,  u večernjim satima trajao je huškački okrugli sto, gdje su učesnici kipjeli mržnjom na „Turke i balije“, tj. Bošnjake i na tuđost Srbinu svega onoga što je njihovo.  Gradonačelnik Banjaluke Đorđe Umićević bio je gorljivi protivnik obnavljanja Ferhadije i vjerni izvršitelj ideja „Srpske stranke Krajine i Posavine“, čiji je predsjednik bio Predrag Lazarević - Ban najradikalniji u svome nastupu u toj tv emisiji. On i njegova stranka, potpomognuti gradonačelnikom inicirali su okupljanje Srba na lokalitetu Ferhadije kako bi se, valjda, osiguralo provođenje zakona prema kojem je mjesto bivše Ferhadije sve drugo samo ne ono što je bilo. Lazarević - Ban je tada tvrdio da kada se uništi jedno groblje onda se tu više ne može niko sahraniti pa makar se pozivao na zakon. Korijen tako rigidnog mišljenja gradskih banjalučkih vlasti bio je u radikalnim programskim načelima njihove stranke.

Sutradan sam razgovarao sa predstavnikom UNPROFOR-a i upoznao ga sa našom odlukom. Podržao je namjeru, ali se bojao mogućih izgreda. I sam sam na ulici  primjećivao pripremu erupcije mržnje. Međunarodni predstavnik u BiH, gosp. Klein, u više navrata je nazivao suprugu rahmetli muftije i nagovarao je da se ukop obavi na nekoj drugoj lokaciji.

Od jutra su se u kafani i oko nje, a nasuprot harema Ferhadije džamije, okupljali Srbi koji su gledali prema mjestu koje je već bilo obilježeno za mezar. Znatan broj muslimana je došao u mesdžid na podne namaz. Kada je već bilo blizu vrijeme ezana, rulja je nahrupila u harem, počupali su sve što je bilo pripremljeno za mezar, tu u tlo zaboli srpsku zastavu i uz ratne pokliče i četničke pjesme provalili u mesdžid psujući, vrijeđajući, udarajući prisutne, gazeći ih nogama. Nekoliko policajaca gledali su dešavanja ne miješajući se. Javljeno je gradonačelniku Umićeviću da je nastupio nered i da je u zgradi sa svijetom i izaslanik reisu-l-uleme, pa je on lično došao i ponudio mi da samo mene izvede i da mi on garantuje sigurnost. Kazao sam mu da ću posljednji izaći odatle, nakon što svi prisutni, jedan po jedan, u pratnji policije budu izvedeni na sigurno i jave mi se telefonom iz svojih kuća. On je otišao vani i dao nalog policiji da izvode jednog po jednog iz mesdžida. Na kraju je došao red i na mene. Reis ef. je bio upoznat sa događajem i u kontaktu sa suprugom rahmetli muftije Eminom hanumom, dogovorili se da ukop Ibrahima efendije bude u haremu Begove džamije u Sarajevu. Na ovu vijest jedan Banjalučanin mi je kazao: „Nije trebalo ovako. Ibrahim efendija je i mrtav nama potreban u Banjaluci!“

Prijevoz umrlog je obavljen sutradan i dženaza klanjana u Sarajevu. Tako je okončana jedna priča o banjalučkom muftiji Ibrahimu efendiji Haliloviću čije je srce počelo da zastajkuje one noći kada je srušena Ferhadija.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro