Nijednom mi se nije dogodilo da u Iverju, pišući o ljudima s kojima sam se sretao, sarađivao, koje sam osjećao bliskom svojtom bilo po krvnoj, bilo kojoj drugoj emotivnoj vezi sanjam umrlogā o kojem sam najavio tekst za slijedeći broj Preporoda, a dogodilo mi se, eto, da sam prije nekolike noći sanjao rahmetli Rešid-efendiju Bilalića (1950.-2015.), nekadašnjeg kolegu iz zbornice Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu i glavnog urednika jedne davne, uočiratne redakcije Preporoda, u kojoj sam i ja neposredno sudjelovao... Sanjam Rešida ef. kao odnekud je tek stigao, stoji preda mnom i nekolicinom ljudi čijih se imena ne mogu sjetiti, u njegovu dahu i vedrom izrazu lica još se osjeti zamah, pokret, ima neke važne i dobre vijesti da prenese, samo što nije zgodno da sve to odmah kaže... U snu, znam da je kolega Rešid preselio na Ahiret, ali se pitam koliko on zna da je preselio, koje informacije, i o čemu to, namjerava izreći, zbog čega šuti i čeka povoljniji trenutak da ih povjeri. Probudio sam se prije nego je Rešid-efendija išta prozborio. Ništa nije uspio reći. Spremajući se za posao, ostalo mi je da prizovem atmosferu iz medresanske zbornice, i onda kad više nisam bio profesor, nego bih svratio u zbornicu kao da navraćam najbližoj rodbini, da kroz sjećanje nanovo čujem ono što bi Rešid-efendija govorio u pojedinim trenucima, diskusijama, zabrinutostima. Rijetko bi govorio, radije je šutio i slušao druge kako govore, a kad bi se uključio u razgovor, trudio se ne biti nametljiv i ono što rekne da bude precizno i smisleno povezano. Tog jutra, kad sam čuo da je umro, pomislio sam: Pa, Bože Dragi, sa koliko sam osoba proćerdao sate i sate besmislenih naklapanja, brbljarija otišlih u duhanski dim o svačemu i ničemu, a nikad se nisam uspio ljudski iznarazgovarati s jednim od najučenijih ljudi koje je Gazi Husrevbegova medresa u svojoj povijesti imala.

               U srijedu, tog 9. septembra 2015. godine, do Instituta za jezik došla je vijest da je “umro neki profesor u Medresi”, vijest je stigla tako što je bilo predviđeno da tog dana direktor Instituta dr. Alen Kalajdžija održi za učenike i osoblje Medrese prigodno predavanje o bosanskom jeziku u kontekstu antibosanske, guslarskofašističke hajdučije iz Beograda i Banje Luke. Profesor Kalajdžija se brzo vratio, predavanje je odgođeno za neko kasnije vrijeme, nije znao reći o kojem muderisu Medrese je riječ, ali prvi ljudi na koje sam pomislio u tom času bili su Rešid ef. Bilalić i Zijad ef. Ljevaković. Zijad-efendija je sadašnji direktor Gazi Husrevbegove medrese, a Rešid-efendija je bio direktor Škole u vrijeme Agresije i neposredno iza rata. Posljednjih se mjeseci i godina muderisa Bilalića moglo sresti zabrinutim, odsutnim u samome sebi, usamljenim i kad bi bio u društvu, kažu da se žalio na srce, bio je suviše ponosit da ličnim problemima opterećuje druge. Nakon dženaze sutradan, klanjane u haremu Begove džamije u malo neobičan vakat (10 h), odlučio sam u slijedećem Iverju napisati nekoliko riječi o muderisu Bilaliću. Prije svega, potaknuti priču o njemu kao o alimu. Dženaza je klanjana tako rano da bi ukop bio obavljen u  njegovu rodnom Teočaku.

               Svi koji govore o Rešid-efendiji Bilaliću naglašavaju da je mnogo znao, mnogo čitao, suvereno se služio arapskim, engleskim, francuskim jezikom, mogao je citirati najveće pjesničke i filozofske klasike na njihovim maternjim jezicima, ali nije se upuštao i pisati ono što kazuje u prigodnim razgovorima ili na predavanjima u džamiji. Sjećam se jednoga njegova davnog teksta objavljena u Islamskoj misli, ne pamtim koji je tekst u pitanju ni koja je godina bila, bit će da se tekst ticao kurbana i razumijevanja žrtve u islamskom učenju, ali znam da sam, kao solidan čitač, u Bilalićevu tekstu prepoznao onu jasnost i preciznost u izrazu kojom se, uglavnom, ne mogu pohvaliti mnogi ovdašnji alimi koji žele nešto napisati o islamu. O tome sam razgovarao s tadašnjim glavnim urednikom Islamske misli Ismetom Bušatlićem. Ubrzo sam bio u prilici i lično čestitati Rešid-efendiji na članku i potaknuti ga da češće i odlučnije piše. Ne znam je li tad bio imam u Višegradu ili Goraždu, znam da je ubrzo došao u Gazi Husrevbegovu medresu predavati akaid.

               Kad je devedesete godine prošlog stoljeća imenovana jedna od redakcija Preporoda a Rešidu povjereno mjesto glavnog i odgovornog urednika, bilo mi je jedno od najvećih životnih i radnih zadovoljstava sudjelovati u takvom redakcijskom projektu. Urednika Bilalića doživljavao sam kao širokogruda i tolerantna urednika, obrazovana i odgovorna alima, koji je naročito poštovao kreativnost, hrabrost i iskrenost u onome o čemu se piše. Bila je to vrlo respektabilna Preporodova redakcija, a vrijeme je najbolji sudija koliko se u tim tijesnim pa haotičnim vremenima imalo snage spisateljski i urednički odgovoriti nametnutim izazovima i društvenopolitičkim uvjetovanostima. Nedolično bi bilo da se sad od traumatičnih “pouka iz prošlosti” prave prigodničarski hvalospjevni muzeji i spomenici.

               U svakodnevnom životu, uvijek postoje pojedinci koje nerado susrećemo, jer opterećuju vlastitim haosima i nedosljednostima, kao što postoje i onī kojima se svaki put obradujemo, i onī prema kojima smo ravnodušni koliko god se naoko ponašali ljubopitljivo i zainteresirano, ali svaki susret s Rešid-efendijom, bilo u zbornici Medrese, bilo na ulici, pamtim kao ugodno osjećanje da razgovaram s čovjekom koji je neposredan i iskren u komunikaciji, koji umije da autoritativno promišlja, koji karakterno i ozbiljno stoji iza onoga što govori, pa i onda kad se ne morate s njim uvijek složiti ukoliko su u pitanju određeni socijalnopolitički ili, pak, personalnopolitički konteksti. Sjedio bi Rešid, tako, u zbornici, oslonjen o nevidljivi zid iza sebe, tih i nenametljiv, ali i spreman da ne suspregne radoznalost o pojedinom pitanju i izrekne vlastiti sud. Rado je pričao o literaturi, o Gideu, Malrauxu i drugim francuskim klasicima dvadesetog stoljeća, o Orijentu kako ga vidi Zapad i Zapadu kako ga vidi Orijent, o vlastitim iskustvima u čitanju pojedinih svjetskih književnih djela, volio sam ga slušati dok pojedine životne fenomene objašnjava ajetima iz Kur'ana, i svaki put bi me zadivio šta zna i koliko zna, i koliko je, opet, skroman da tim što zna ne maše kao kakvom razmetljivom zastavom, nego to iznosi skromno, kao prigodnu ilustraciju, gotovo usput... (Ako mi je kod njega išta smetalo, to je konstantno pušenje i gusti duhanski dim. Pomišljam da je bio među onima koji se nisu odricali cigarete i dok bi spavali.)

               Ali, šta su nama danas naši alimi? Koliko je ovdašnja društvena zajednica institucionalno, koliko motivirajućē kadra da razumije kako je napredak svakog društva, naroda, zajednice, sredine ovisan od institucije znanja i onih koji proširuju i promoviraju znanje? Možda bi Rešid-efendija, kao i mnogi drugi alimi, imao više vremena da piše i svojim tekstovima popravlja, obogaćuje, povezuje dosta rasutu i sve nekozistentniju islamsku misao na našim prostorima da nije bio opterećen svakodnevnim socijalnim brigama i obavezama. Iza njega je ostala nezaposlena supruga, petero djece, od kojih, koliko sam čuo, nijedno ne radi, ostale su vjerovatno i neizmirene kreditne obaveze, ostala su i lijepa sjećanja učenika na svoga profesora i sjećanja prijatelja na ugodne susrete i razgovore. Mnogi ga porede s Ahmed-efendijom Burekom, zbog usmenosti i činjenice da nije pisao, jedino što se za ime muderisa Bureka vežu mnoge anegdote, šale, pošalice, ali za Rešid-efendiju život je sve vrijeme bio suviše ozbiljna i nepredvidiva ovodunjalučka pojava.

               Kad god neko poznat i uvažen ode sa Ovoga svijeta, zažalim što se malo više nisam družio s tom osobom, razgovarao, priupitao za mnoga otvorena pitanja, što više vremena provodim s onima koji, obično, sve znaju, a ustvari nikad ništa bitnije ne kažu. Život se nažalost često pretvara u neprestano odgađanje, kao “ima se vremena”, bit će to, ostavimo za sutra, a, eto, sve češće dolaze vremena “kad vremena neće biti”, kako bi to u jednom od svojih stihova rekao veliki Mak Dizdar, kojeg je Rešid ef. često i rado citirao.

               Rahmet dobroj alimskoj duši muderisa i prijatelja Rešida ef. Bilalića i mnogo strpljenja i pomoći Božije njegovoj porodici i svima kojima će nedostajati na Ovome svijetu!

Iz redovne rubrike Iverje književnika Hadžema Hajdarevića