digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Društvo

Zapis o Rabiji Spužić, jednoj od najstarijih čitateljki Preporoda

Autor: Bajro Perva Septembar 23, 2017 0
Zapis o Rabiji Spužić, jednoj od najstarijih čitateljki Preporoda

I sad se sjećam romana Sreća mladog Ljubovića koji je Preporod u nastavcima objavljivao, kaže ova mudra i vitalna hanuma koja je i sa nanizanih devedeset godina mentalno i fizički zdrava. Istina, slabije čuje i usprkos brojnim naočalama s kojima je naoružana, teže čita tekstove objavljene manjim fontom. Do kraja života želi biti član brojne Preporodove čitalačke porodice. 

Za Rabija-hanumu Spužić iz Seonice kod Konjica čuo sam od njenog imama Azema ef. Čomora. Dao mi je ideju da napišem tekst o njoj, jer je, kako mi je tada kazao, jedna od najstarijih čitateljki Preporoda. Svidjelo mi se to i prvu priliku sam iskoristio da tu ideju pretvorim u stvarnost. Tako sam šestog septembra ove godine posjetio Seonicu i sa efendijom Čomorom Rabija -hanumu. Bio sam prijatno iznenađen kad se u lijepo uređenoj avliji pojavila za svoje godine veoma pokretna starica. Razborita i otresita. Po dobrom seoničkom običaju ponudila nas je bajramskom baklavom koju je sama napravila. I čuvši da sam iz Preporoda, kazala je: „Preporod čitam od njegovog prvog broja. Kad se pojavio živjela sam u Mostaru. Moja starija sestra Mulija, koja je živjela u Sarajevu, pretplatila me i svaki broj sam primala na kućnu adresu. Posebno sam voljela čitati romane koje je Preporod objavljivao u nastavcima. Sjećam se onog romana Sreća mladog Ljubovića. Sad Preporod ima dosta stranica. Nažalost, za moje oči prilično su mu sitna slova. Onda i TV uzme dosta vremena. Sad stignem pročitati ono što mi je najinteresantnije. Redovno čitam rubriku Pitanja i odgovori. Sad slabije vidim i slabije čitam. Imam troje naočale, ali brzo umaram oči. Voljela bih da ga mogu čitavog pročitati. Nekada davno čitala sam i literarne radove iz Behara koje nam je, nekim svojim kanalima, donosio Ahmed ef. Uzunović.“
Potom je priča potekla o Seonici. Nana će: „Nije bilo ljepšeg mjesta od Seonice, a da je više propalo. Prvo posijekoše kestene iznad sela. Godine 1936. bio je veliki povodanj i bujice su odnijele tekiju, a udnu sela bila je velika čitaonica. Bila je tu i kafana i mlin. Ovdje sam rođena 1927. godine. Završila 4 razreda osnovne škole u Seonici. Bez majke sam ostala u prvom razredu osnovne. Umrla je na porodu kad je rodila brata Ibrahima. Pošto sam bila odlična učenica starija sestra koja je živjela u Konjicu bila je kidisala da nastavim školu u Konjicu, a ja nisam imala priliku. Nije se moglo. Šefika je imala 16 godina. Nije mogla sama oko poslova. Tako da sam ostala s njom. Babo se nije htio ženiti zbog nas. Mnogi su ga nagovarali da se oženi, ali on nije htio. Njegov je odgovor bio: ‘Neću! Ako se oženim žena će mi rastjerati djecu! Babo mi je umro 1965., a imao je oko 80 godina. Sad sam ovdje sama. Sve više zaboravljam. Rahmetli suprug davno je umro. One godine kad i Tito. Tito je umro u proljeće, a moj muž ujesen 1980. godine.“
Tokom agresije na BiH Rabija - hanuma je došla u rodnu kuću u Seonici, gdje i danas živi. U Mostaru su joj muhadžiri sa Dubrava i Jasenice zauzeli kuću. Dvoje je i umrlo u njoj. Deset godina je, kaže, hodala po sudu da bi vratila kuću i ušla u posjed i pošto nije uspjela odustala je od daljeg, kako kaže, ganjanja po sudu. „Gonjala sam se deset godina i nikad nisu htjeli iseliti. Imam pastorka i pastorku u Sarajevu nek oni nastave.“
Na pitanje kako danas živi, odgovara: „Imam pemziju. Meni može biti. Ne gledam da u nečemu uživam. Radila sam bašču. Sad već slabije. I pogurila sam se od poslova u bašči ovdje u Seonici.“
Seonica je bila poznato begovsko i ulemansko mjesto. Kad se prisjeća seoničke uleme kazat će: „U mektebu sam učila pred Ahmedom ef. Uzunovićem. Bio je to svekar moje sestre Mulije. Poslije njega došao je efendija Macanović, pa Ahmed ef. Buturović, jer nije bilo nikog drugog. Prije postavljanja za imama Ahmed ef. Buturović bio je mujezin. On nije učio djecu. Ahmed ef. Buturović je svirao harmoniku. Kad se napravio društveni dom on bi u njem svirao kola. Umro je u 94. godini života. I Ahmed -efendijin dedo, koji se zvao Ahmed, bio je šejh seoničke tekije.“
S vidnom tugom u očima Rabija je govorila o Seonici danas. „Seonica je skroz propala. Cijelu zimu u njoj nas vrlo malo bude. Narod je odselio. Najviše ih je u Konjicu. A nekad je Seonica bila veoma lijepa. I, Paretak, i Gornja Mahala, i Donja Mahala bile su pune naroda. Ovdje su se nekada davno organizirali Gajretovi teferiči. Dolazilo je dosta naroda. U Seonici se živjelo građanski, kao u Konjicu, Mostaru, Sarajevu. Čak su se i cure udavale u grad, a momci ženili iz grada.“
Na pitanje kako bi prokomentirala današnju bh situaciju, kaže: Strah me je! Gledano kroz historiju, mi Bošnjaci smo najgore prolazili.“
Na povratku od čestite Rabija - hanume imam Azem ef. Čomor mi je rekao da nema godine, a da ona ne da prilog za džamiju.

Sličica Želim Print

Oznake
« Za koga i u kojem obimu školovati kadar: s jedne strane suficit, a s druge deficit? Najveći kurban u Bosni i Hercegovini žrtvuje se u džematu Velagići- Pudin Han »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine