Početkom rata, tačnije agresije, na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, koja zahvata teritoriju cijele države putne, telefonske, željezničke i druge veze, kako Bosne i Hercegovine sa svijetom, tako i unutar same države, u većini slučajeva su prekinute. Ipak, u dom muftije Halilovića stigla je vijest 28. juna 1992. godine da su poginuli njegova šezdesetogodišnja punica Zumra i njen petnaestogodišnji unuk Enver u Brčkom. Poginuli su 20. juna 1992. godine od eksplozije granate ispaljene sa četničkih položaja. U to vrijeme, njegov punac Ahmed i šura Azem su odvedeni u koncentracioni logor “Luka” u Brčkom, a potom premješteni u “Batković” u Bijeljini, gdje ostaju 4-5 mjeseci. Srećom, spašavaju se i odlaze u Austriju. Ovi događaji ostavljaju trag u duši i srcima porodice Halilović. O tome je Ibrahim-efendija kazao: ”Evo šta nam donosi ovaj bezumni rat. Bože, kazni sebebdžije ovog krvavog rata, a pomozi i nagradi mirotvorce. Amin”. Ovi događaji su tek uvertira u ono što će se dešavati muftiji Ibrahim-efendiji Haliloviću i njegovoj supruzi Emini.

Zahid-ef. Makić, banjalučki imam, 23. 9.1992. godine, tragično je izgubio život u povratku kući nakon obavljenja akšam-namaza u “Mehdibeg” džamiji. Ubijen je iz vatrenog oružja. Dženaza mu je klanjana 26.9.1992. godine, a ukopan je u haremu Stupničke džamije. Ovako teška sigurnosna i ekonomska situacija počela je utjecati zdravlje muftije Halilovića. Muftija je u 1992. godini s 92 kg tjelesne težine smršao na 68 kg i isticao da se ne osjeća dobro. A, kada je riječ o ekonomskoj situaciji, kao ilustraciju spomenimo da je plata Muftije u mjesecu januaru 1993. godine iznosila 13 njemačkih maraka.

“U gluho doba noći”, kako to navodi muftija Halilović, 7. maja 1993. godine, srušene su dvije banjalučke džamije “Ferhadija” i “Arnaudija”. To je bio neizreciv bol u dušama Bošnjaka Banja Luke. Ova rušenja najavila su još teža vremena za Bošnjake Banja Luke, a posebno za muftiju Halilovića koji je bio vjerski poglavar toga područja, u čije se srce usadio nemir, tuga i bol.

Zločinački hir se nastavljao, a Bošnjaci su tonuli u dublju agoniju miniranjem džamije u Vrbanji 11. maja 1993. godine. Muftija je uputio pismo Predragu Radiću, predsjedniku Skupštine opštine Banja Luka, u kojem ističe bol i žal za srušenim džamijama te, između ostaloga, kaže: ”Toga dana (7. maja) iza 14 sati tražio me zamjenik komandira Stanice milicije “Centar”, gosp. Mudrinić Pero sa grupom milicionera. Pomislio sam da su se, vršeći svoju dužnost, našli u neposrednoj blizini sjedišta Islamske zajednice i htjeli mi izraziti saučešće povodom rušenja džamija i podijeliti veliki bol sa mnom. Međutim, umjesto očekivanog, oduzeli su mi automobil “Opel IDA” reg. br. BČ-592-30, ključeve i saobraćajnu dozvolu. Tom prilikom rekao sam samom sebi: ”Bože moj, zar baš meni, i baš sada?”

U 1993. godini ili godini “rušenja džamija u Banjoj Luci”, srpska policija privela je Ibrahim-ef. na saslušanje, gdje je nekoliko sati bio izložen verbalnom maltretiranju i islijeđivanju, nakon čega je pušten. Iste te godine je pokušan atentat na njega u njegovom stanu. Naime, nakon rušenja džamija muftija je sa suprugom Eminom i nekoliko komšija redovno obavljao, uglavnom, noćne namaze u svojoj kući, gdje bi poslije popili kahvu i družili se. Te noći su u sobi, gdje su inače klanjali, upalili svjetlo, ali su na prijedlog Ibrahim ef. otišli u dnevnu sobu da prvo kahvenišu. Poslije nekoliko momenata čula se pucnjava i vidjela prašina kako izlazi iz te sobe. U trenutku kada su ušli u sobu, neko je pucao s ulice rafalom iz automatskog oružja. Srećom, niko nije povrijeđen.

Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović (1946-1998.)

U 1994. godini dva puta, 09.6.1994. i 13.6.1994. godine, muftijin sin Emir Halilović dobiva poziv za vojnu službu. Nakon predočenja dokaza da je Emir u Austriji, taj problem je riješen. Inače, Emir je otišao u Austriju još u martu 1991. godine, prije početka Agresije.

Novo privođenje i saslušanje, repriza onog iz 1993. godine, dogodilo se u 1995. godini, a Ibrahim-ef. je ponovo pušten. U ovoj godini ponovo se desio pokušaj atentata na Muftiju i njegovu suprugu, koji su jednog ljetnog dana sjedili u dvorištu kuće u kasnim poslijepodnevnim satima. Trenutak nakon što su ušli u kuću, čuli su jaku eksploziju od koje su im polomljena stakla na prozorima. Kada su izašli u dvorište, vidjeli su krater koji je napravila ručna bomba, poznata kao kašikara. I ovaj put je, nasreću, izbjegnuta tragedija.

Tiranija, zlostavljanje, silovanja, maltretiranja i ubistva u Banjoj Luci su bila svakodnevna pojava kojoj su bili izloženi tamošnji Bošnjaci od strane srpsko-četničkih policijskih i vojnih snaga. Između ostalog, novine “Oslobođenje” zabilježile su jedan slučaj u januarskom broju 1996. godine. U članku se kaže: ”…Potkraj juna 1992. godine, (Ranko) Češić je sa izvjesnim Slobodanom i još šest pripadnika srpske vojske provalio u kuću Ahmeta Rašidovića. Zlikovci su prvo pokupili nakit, dragocjenosti i devize, a potom ubili Zumru, Envera, Sadana, te pucali u Kadu Huseinbašić koja je, srećom, ostala živa… Iako je rat zaustavljen krajem 1995. godine, potpisivanjem mirovnog sporazuma u Dejtonu (SAD), sigurnosna, kao i svaka druga situacija u Banjoj Luci, još nije bila na zadovoljavajućem nivou. Nakon prestanka ratnog stanja muftijina glavna preokupacija, osim njegovih redovnih obaveza, bila je povratak izbjeglih i raseljenih osoba, te izgradnja porušenih i sanacija oštećenih džamija i drugih vjerskih objekata.