-smatra dr. Šadić ističući da će radnik povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove

Prof. dr. Sanela Šadić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu gdje predaje nastavne discipline: Socijalni rad s pojedincem, Socijalni rad s porodicom, Socijalni rad s grupom, Ljudska prava i socijalni rad i Etika socijalnog rada. Autor je knjige Ljudska prava i socijalni rad. Naravno, povod za razgovor s njom bio nam je predstojeći Praznik rada ( 1 maj). Upitali smo prof. Šadić:
Da li kao društvo ovaj praznik obilježavamo u kontekstu radničkih prava ili tek samo kao ostatak komunističkog naslijeđa?
Šadić: Međunarodni praznik rada podsjećanje je na tekovine radničke klase i njihovu borbu za radnička prava, osmočasovno radno vrijeme, adekvatne uslove rada, plaćeni rad i druga radnička prava. Sa žaljenem moramo konstatirati da ta borba nikada nije prestala, niti će, po svemu sudeći, prestati. Sam praznik nema ideološki značaj kakav je imao u vrijeme socijalizma, pa se on danas smatra zaostavštinom prošlog vremena. Razočaranost radnika u značajnom dijelu svijeta društvena je realnost o čemu nas mediji svakodnevno izvještavaju. Rezultat toga su i protesti radnika koji se organiziraju u mnogim zemljama kao izraz njihova dubokog nezadovoljstva. Kod nas se ovaj praznik više gleda kao zaostavština prošlog vremena, prilično svečarskog karaktera. Radnici su sve dalje od svojih prava, što je direktna posljedica neoliberalizma, jednog antisocijalnog modela koji je osuđen kao izdaja svih humanih principa i ideala. Svjedoci smo da su principi tržišne ekonomije ušli u sve pore društva, sve je roba, pa i sam čovjek, koji je potpuno obezvrijeđen i dehumaniziran. U ovoj nemilosrdnoj utakmici u kojoj opstaju oni koji imaju moć, najveći je broj gubitnika.
Kako ostvariti radnička prava?
Da li radnička klasa u BiH slijedi ideju solidarnosti, ovo tim prije što sindikati nisu više što su nekada bili? Gdje se izgubila društvena solidarnost?
Šadić: Činjenica da govorimo u plularu kada je riječ o sindikatima, upućuje na to da se radi o više sindikalnih organizacija koje su fragmentirane. Jasno je da one postoje kako bi se štitila prava radnika unutar određenih djelatnosti, međutim, često izostaje sinhrozovano djelovanje sa krovnim sindikalnim organizacijama koje bi trebale da zastupaju i podržavaju interese svih radnika. Odsustvo radničkog jedinstva i solidarnosti, pa čak i unutar jedne grane, npr. borba ljekara za svoja prava, kada ne uključuje ostale radnike u zdravstvu, samo je djelimično rješenje problema. Pa zamislite kada bi svi oni imali posebne sindikate, to prosto nema smisla. Ova fragmentiranost sama po sebi vodi razjedinjenosti koja za rezultat ima nedostatak solidarnosti, što po principu spojenih posuda ima višestruke posljedice.
Administrativna uređenost zemlje stoji na putu radničke solidarnosti, a to znači da je onaj radnik u Tuzli, Mostaru, Sarajevu ili bilo kojem drugom mjestu usamljen čime se gubi snaga. Svakodnevno smo svjedoci protesta radnika fabrika propalih u privatizaciji čiji su radnici usamljeni u svojoj borbi. Takva situacija ide naruku vlastima koje nemaju volju da se time bave. S druge strane, sindikalna rukovodstva često idu naruku onima koji su na pozicijama moći, ne samo zato što nemaju volje ili snage da bilo šta poduzimaju, već prosto zbog straha koji je društvena realnost.
Istovremeno se postavlja pitanje i načina i mehanizma koji ostaje radnicima u borbi za svoja prava. Koji je pravi način borbe za radnička prava? Kako podstaknuti promjenu? Da li je ona moguća? Društvena apatija i stanje duha i borbe za prava idu jednu s drugim ruku pod ruku, samo je pitanje šta je starije. Mi smo generalno kultura koja nema strategija, kako ličnih, tako i onih na makro razini, a po mom dubokom uvjerenju više je razloga za to, počev od historijskog iskustva koje nam nije bilo naklonjeno, stalnog straha, kompleksa autoriteta i kulturološkog naslijeđa. Kada se sve to pridoda trenutnoj situaciji u kojem promjena gotovo da nije moguća, naravno, poučeni nizom iskustava, neuspjelih protesta, lekcija je naučena, a to je da se „ne talasa“ i „ne ispravlja kriva Drina“. Rezultat toga je mirenje sa situacijom, opća apatija i kriza duha koji su postali zarazni.
Postratna i tranzicijska Bosna i Hercegovina je podijeljena po svim šavovima. Dakako, i onim socio-ekonomskim. Kako vidite ovaj segment koji se posebno odnosi na porast siromaštva?
Šadić: Već treću deceniju koristimo ovu sintagmu, a po svoj prilici tranzicijski procesi tek su započeli. Termini „postratni“ i „tranzicijski“ valjda opravdavaju sve naše neuspjehe, lične i društvene. Priključivanje Evropskoj uniji proces je u koji ulazimo i u kojem se nadamo da ćemo uspjeti ostvariti radnička prava, da ćemo živjeti u sistemu u kojem će se rad cijeniti i na adekvatan način vrjednovati, da neće biti siromašnih i da će svi koji su u stanju potrebe moći i zadovoljiti je. Nažalost, ono što se primijeti je da opada nekada visoko izraženi entuzijazam po tom pitanju.
Sve dublje socijalne podjele primijetne su svugdje, a u našem društvu tome su pridruženi i nepotizam i korupcija, potpuno odsustvo pravde i pravičnosti. Danas nisu siromašni samo oni koji nemaju nikakva primanja, čija je egzistencija, zajedno sa njihovim porodicama dovedena u pitanje i koji više ovise o pomoći neformalnih sistema, njihovih porodica, komšija i prijatelja, već i ogromna većina zaposlenih ljudi. Uzmemo li u obzir činjenicu da je prosječna plata nešto više od 850 KM, pitanje je šta četveročlana porodica u kojoj samo jedno radi može s tim primanjem. Sindikalnu potrošačku korpu, koja je oko 1900 KM, zvanične institucije više i ne obračunavaju zbog poražavajućih rezultata. Statistike pomažu da kreiramo zamagljenu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana. Realnija slika se stječe kada se iznese podatak da je najmanja plata 369 KM, a najviša nestvarnih 380.000 KM. Plate u javnom sektoru pomažu u podizanju ovog prosjeka, ali prema podacima vidimo da privatni sektor značajnim dijelom sudjelujeu tome.
Sve veći broj autora danas upozorava na fenomen „novog siromaštva“, zaposlene koje se veže za osobe koje svojim platama ne mogu obezbijediti osnovne egzistencijalne potrebe. Skoro sam čula za jedan slučaj mlade samohrane majke koja je odlučila ostaviti dijete u domu, jer ne može obezbijediti osnovne potrebe za sebe i dijete. Njena plata je prosječna, ali kao podstanar mora platiti kiriju, režije, čuvanje djeteta i ne ostaje joj ništa novca za hranu, odjeću i druge potrebe. Kolikogod neko sa stane osuđivao ovakvu odluku majke, matematika je neumoljiva i zato ona treba pomoć društva. Nije potrebno isticati kakve su posljedice razdvajanja majke i djeteta.
Mediji kreiraju lažnu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana, bombardirajući nas podacima da do sada nikada nije bila veća štednja u bankama, a zapravo se radi o najviše 1% ljudi koji poseduju sve to. Običan radnik nema ništa s tim. Zapravo, veliki broj građana preživljava na temelju porodične i socijalne solidarnosti. U prilog tome ide izvještaj Centralne banke u kome stoji da godišnje u Bosnu i Hercegovinu dijaspora doznači od 1,9 do 2,8 milijardi maraka.

Kad rad ne garantira kvalitetan život

Ratna dešavanja su, zasigurno, pogodila i narušila radne navike? Rad kao opće dobro je izgubio na svojoj vrijednosti i značaju?
Šadić: Vrijednost rada dovedena je u pitanje, zato što rad danas ne garantira da ćete moći od njega dobro živjeti. Neki ljudi veoma dobro žive a da nisu učili, trudili se, bili dobri đaci i studenti, što je nekada bila jedina ulaznica za bolji i kvalitetniji život. To kod mladih ljudi stvara konfuziju i sumnjičavost da se rad i trud isplati.
Slomom socijalističkog društva došli smo u poziciju nesigurnosti i nepovjerenja u sistem vrijednosti i time ulogu društvenih institucija. Kakva je pozicija socijalnih radnika i imamo li socijalnu politiku, te u tom smislu i adekvatnu socijalnu zaštitu?
Šadić: Poznato je da nemamo socijalnu politiku na državnoj razini, već govorimo opet u množini, odnosno, socijalnim politikama, koje su na entitetskim i kantonalnim razinama. Posljedica toga je socijalna nejednakost građana, koji imaju različit nivo prava iz oblasti socijalne zaštite. Izdvajanja za ovu oblast procentualno su slična puno razvijenijim zemljama, međutim, zbog velikog broja različitih socijalnih kategorija koje po raznim osnovama ostvaruju ova prava često onemogućuju one koji su u stanju potrebe da dobiju bilo kakvu pomoć. Sve više smo svjedoci neuspjeha sistema da osigura adekvatnu socijalnu zaštitu onima koji je uistinu trebaju. Ozbiljan je problem što nemamo porodične naknade, već se zaštita porodice svodi na simbolični dječiji dodatak, koji se opet isplaćuje samo u pojedinim kantonima. Svakodneni apeli za pomoć onih koji je trebaju bilo u liječenju, onih koji žive u siromaštvu i koji trebaju pomoć društva naša su realnost, ali i potvrda neuspjeha sistema. Ljudsko dostojanstvo dovedeno je u pitanje. S druge strane, stručnjaci čiji je uloga da pomažu onima koji trebaju pomoć ne mogu relizirati svoju profesionalnu zadaću, ukoliko to sistem nije omogućio. Imamo kantone u kojima mjesecima nije isplaćena niti jedna socijalna pomoć. Kako to objasniti građaninu koji nema šta da jede.

Motivacija i zadovoljstvo rada

Sva društva nemaju jednaku radnu i poslovnu etiku. Kako procjenjujete etiku rada danas u BiH?
Šadić: Kada kažete našem čovjeku da u Americi konobar nema platu za svoj rad mi to percipiramo kao strašno sistemsko nasilje, međutim, svaki Amerikanac zna da je obavezan ostaviti napojnicu u određenom iznosu od koje konobar ostvaruje dohodak. To je stvar tradicije i kulture ponašanja.
Kod nas o radnoj etici se može govoriti kako sa strane poslodavca, tako i sa strane radnika. Poslodavci treba da ispunjavaju svoje obaveze prema radnicima (plaćanje prekovremenih sati, vikenda, praznika, stimulacija, ali i kreiranja humanijeg ambijenta za radnika). Kada pogledamo radnike u trgovinama koji moraju da stoje cijeli dan na kasi, gledam to kao veoma nehumani uslov za rad. Kao kupac sam razmišljala da neću ići u trgovine u kojima radnik nema pravo da sjedi, ali je to odjednom postalo pravilo u gotovo svim trgovinama. Radnika treba motivirati, a oni zapravo smišljaju mehanizme da radni ambijent postane pakao i izvor pritiska za čovjeka, pa pitanje je kako čovjek da nađe motiva za rad. Razlog odlaska na posao iz čistih egzistencijalnih razloga ne može biti dovoljan razlog. Kada poslodavac stvori neprijatelja od svog radnika, da li je realno da on daje više?
Stječe se dojam da mediji propagiraju lagodan život i luksuz, te mišljenje da ne treba raditi bilo kakav posao. Kako vratiti zadovoljstvo u radu?
Šadić: Naši radnici kada odu u bilo koju zemlju u inostranstvo vrlo brzo budu prepoznati kao veoma kvalitetni, savjesni i vrijedni radnici. Zbog čega to nije slučaj u Bosni i Hercegovini? Zbog toga što se naš radnik svugdje više cijeni nego kod nas, ima bolja primanja i radne uslove nego što ih ima u svojoj državi. Radnik će povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove. Sada trenutno, zbog ogromne nezaposlenosti, sva prava i benefiti su radniku uskraćeni prijetnjama „ako ti nećeš da radiš, pun je biro nezaposlenih koji jedva čekaju taj posao“. Generalno gledajući, radnici ne traže nerealne i nedostižne uslove rada, traže minimum koji bi pokazao da se cijene kao osobe i da poslodavac čuva njihovo dostojanstvo.

Mladi nezaposleni ljudi ne mogu pomoći društvu

Mladi ljudi u BiH u ambijentu u kakvom žive biraju između toga da li otići u inozemstvo ili raditi u državnim institucijama. Šta im kao društvo možemo ponuditi?
Šadić: U svijetu državne institucije i ogromne velike kompanije se žestoko bore da privuku završene studente, nudeći im dodatno usavršavanje, dobre radne uslove, određenu autonomiju u poslu i mogućnost napredovanja. Pored nedostatka prilika za zapošljavanje, nepotizma i korupcije koji su osnovni problemi, prisutan je osjećaj besperspektivnosti. Mladi ljudi ne žele da čekaju cijelu vječnost da dobiju priliku za posao i platu od koje će oni i njihove porodice moći dostojno da žive. Nisam sigurna da javne institucije daju značajne mogućnosti mladom čovjeku u smislu kreativnosti i napredovanja. Bez sumnje one su na listi prioriteta visoko rangirane zbog sigurnosti posla i redovnih plata. Ovdje je kreirana takva klima u kojoj i mladi i oni koji to više nisu žele da idu. Odlaze i oni koji imaju relativno dobra primanja, ali nemaju mogućnost da rade ono za šta su se školovali, nego rade dosta jednostavnije poslove za minimalne plate. Odlazak sa sobom donosi brojne izazove, neizvjesnost, nesigurnost, problem jezika, ali uprkos tome mnogi se odlučuju otići. Istovremeno, savremnom čovjeku tehnologije umnogome idu naruku u smislu pronalaska posla i mobilnosti na tržištu rada, tako da je danas prisutna mobilnost ljudi u svakom smislu i u cijelom svijetu. Problem je što ta pojava za rezultat ima višestruko negativne posljedice za društvo. Odlaze nam školovani ljudi, što u određenom smislu predstavlja odliv kapitala, sve je manje upisanih đaka, bilježimo negativan natalitet, postajemo društvo starih i sve te posljedice ćemo osjetiti u punom obimu u budućnosti.
Konačno, kao društvo, učimo li mlade da se pošten rad (ne) isplati?
Šadić: Iako postoji određena doza sumnjičavosti u pravičnost sistema, duboko vjerujem da se isplati biti vrijedan i predan đak i student. Svjedok sam brojnih primjera da su dobri i vrijedni studenati svojim radom dobili stipendije, a kasnije i dobre poslove. Iza njih niko nije stajao, samo njihov rad i dobri rezultati. Neko to na kraju primijeti, preporuči studneta nekom poslodavcu i tu se otvaraju vrata, a kada se tome pridoda dobar kućni odgoj, uspjeh je zagarantovan. Ovakvi pozitivni primjeri vraćaju nadu da se pošten rad isplati. Brojni su promjeri naših izvanrednih studenata koji su ostali na fakultetima kao asistenti. Izvrsnost je siguran put uspjeha.

Događaji u Čikagu prije tačno 132 godine promijenili su svijet, omogućili su da u većini država radnici budu zaštićeni zakonom koji im garantuje maksimalno dnevno radno vrijeme od osam sati. Međutim, u Americi, odakle je sve krenulo, ni danas zakonom nije zagarantirano osmosatno radno vrijeme, ni danas nije regulirano pitanje slobodnih dana, godišnjih odmora, plaćanje preko-vremenog rada...

Međunarodni dan radnika, 1. maj, u mnogim zemljama, pa i u našoj, poznat kao Međunarodni praznik rada je neradni dan. Datum su odredile nadnacionalne organizacije bliske socijalističkim i komunističkim partijama kao dan sjećanja na događaje koji su se desili u Čikagu 4. maja 1886. godine.

Karta svijeta na kojoj su crvenom bojom označene zemlje u kojima je Prvi maj službeni državni praznik, a plavom one u kojima nije.

Nastanak sindikata

Kako su se u Americi krajem 19. stoljeća razvijali sindikati i radnički pokreti tako su i sindikalisti počeli birati razne datume kao dane kad bi se trebao slaviti rad. U SAD i Kanadi prvi put je još 1880. godine predloženo da prvi ponedjeljak u septembru bude Dan rada. Oregon je bila prva država u kojoj se 1887. počeo obilježavati Dan rada u septembru, a 1894. godine taj dan je proglašen službenim saveznim praznikom SAD. Prvi uspostavljeni Praznik rada nije bio u maju, već u septembru.
Prvi maj je odabran da bude Međunarodni praznik rada kao komemoracija na žrtve Haymarket demonstracija ili Haymarket masakra koji se desio u Čikagu 4. maja 1886. godine. Naime, nakon Građanskog rata, 80-ih godina 19. stoljeća, u SAD-u naglo počinje rasti industrijska proizvodnja. Čikago je bio najveći i najznačajniji industrijski grad u Americi, gdje su radnici radili 10 sati dnevno, svaki dan osim nedjelje. Grad postaje rasadnik prvih ideja o potrebi radnika za boljim uvjetima rada. Poslodavci su na to odgovorili antisindikalnim mjerama tako što su otpuštali članove sindikata, ucjenjivali su radnike na razne načine, zaključavali su ih u tvornicama, organizirali pokrete štrajkolomoca, upošljavali doušnike i podgrijavali etničke sukobe s ciljem razbijanja jedinstva radnika. Sve glavne novine podržavale su kapitaliste i bile su neprijateljski orijentirane prema malim novinskim glasilima koji su podržavali prava radnika i doseljenika. Međutim, uprkos ovome, sindikalne organizacije su rasle iz dana u dan. Članstvo u organizaciji nazvanoj Vitezovi rada koja je odbijala socijalizam i radikalizam, ali je podržavala borbu za osmosatno radno vrijeme poraslo je sa 70.000 1884. godine na više od 700.000 1886. godine. Međutim, istovremeno se rađaju i anarhistički pokreti s više hiljada članova, većinom doseljenika. Cilj im je bio nasilnim metodama izboriti se za svoja prava. Članovi tih pokreta ubrzano su se naoružavali, dobavljali eksplozive s namjerama da silom preuzmu glavne industrijske tačke u većim gradovima.

Osam sati rada

Oktobra 1884. godine na konvenciji Federacije trgovačkih i radničkih sindikata jednostrano je proglašen 1. maj 1886. danom otkada će širom SAD-a osmosatno radno vrijeme postati standard. Kako se datum približavao, sindikati su pripremali generalni štrajk. U subotu 1. maja 1886. godine na hiljade radnika je stupilo u štrajk s parolom: Osmosatni radni dan s istom plaćom. Pretpostavlja se da je širom Amerike toga dana oko pola miliona ljudi izašlo na proteste. Veliki broj policajaca pokušavao je silom uništiti štrajk. Dovodili su štrajkolomce da rade u tvornicama. Štrajkači, svjesni opasnosti, insistirali su na nenasilnom ponašanju, ali i na očuvanju jedinstva. U tvornici poljoprivrednih mašina u Čikagu 3. maja, uprkos pozivima štrajkača na mir, policija je otvorila vatru. Dva radnika su ubijena, a prema napisima pojedinih novina policija je ubila šestoricu štrajkača.
Nasilje je izazvalo provalu ogorčenja među radnicima. Vrlo brzo je odštampan letak na njemačkom i engleskom jeziku koji poziva radnike da se sutra, 4. maja, okupe na Haymarket trgu da iskažu protest policijskom nasilju. Demonstracije su počele mirno. Oko 3.000 radnika se okupilo na trgu, a veliki broj policajaca ih je opkolio. U 10 i 30 snažne policijske snage su umarširale među demonstrante tražeći da se skup prekine. Iznenada, nepoznata osoba je bacila bombu kućne izrade prema policijskom kordonu. Uslijedio je bjesomučan odgovor policajaca. Neselektivno su otvorili vatru iz svih raspoloživih oružja na nenaoružane radnike. Sedam policajaca je poginulo a veliki broj civila je ubijen u policijskoj odmazdi. Tačan broj poginulih civila nikad nije objavljen. Prema policijskim izvještajima samo četiri radnika su poginula. Međutim, novinari koji su izvještavali s lica mjesta zabilježili su da je na trgu bilo više od 50 mrtvih civila. Zbog toga su događanja na Haymarketu nazvali klaonicom.
Posljedica majskog štrajka u Čikagu bio je opći lov na vještice širom Amerike. Na stotine radnika je uhapšeno a njemački i češki doseljenici bili su izloženi stalnim torturama, provokacijama i maltretriranjima - većinu radnika u Čikagu toga vremena činili su doseljenici iz Njemačke i Češke. Četverica sindikalnih vođa su na suđenju, koje je bilo smijurija od pravde, osuđeni na smrt te su za nešto više od godinu dana pogubljeni vješanjem.
Na Prvom kongresu organizacije socijalističkih i radničkih partija (Druga internacionala) održanom u Parizu 1889. godine zaključeno je da se 1890. godine, gdje je god to moguće, održe demonstracije na godišnjicu čikaških protesta. Formalno, na Drugom kongresu internacionale 1891. godine proglašeno je da se svake godine prvi maj obilježava kao dan kad će radnici demnostrirati za bolje uvjete rada. Kao neradni dan prvi maj je proglašen 1904. godine na socijalističkom kongresu u Amsterdamu. Kao obaveza nametnuta je svim radnicima svijeta da 1. maja prestanu raditi što bi simboliziralo štrajk kao način borbe za bolje uvjete rada.
Širom svijeta počele su se organizirati protesti i demonstracije s ciljem poboljšanja položaja radnika. U komunističkim zemljaka kao što su bile Sovjetski savez, Kuba, Kina Prvi maj je postao najznačajniji praznik. Katolička crkva je 1955. godine Prvi maj posvetila „Sv. Josipu radniku“ jer je Josip, prema njihovom vjerovanju, zaštitnik radnika i zanatlija.

Prvi maj danas

Danas je Prvi maj nacionalni javni praznik u većini zemljama širom svijeta. U nekim zemljama, kao što su SAD i Kanada ili Japan, postoji Dan rada kao praznik, ali se ne obilježava 1. maja.
U skoro svim zaljevskim islamskim državama, uključujući Saudijsku Arabiju i Iran Prvi maj nije praznik. U Iranu je Međunarodni dan radnika priznat kao poseban dan i po zakonu o radu priznat je kao službeni praznik, ali se ne obilježava kao opći nacionalni praznik. Istovremeno, Prvi maj kao Međunarodni dan rada je državni praznik u velikom broju zemalja sa muslimanskom većinom kao što su Egipat, Ažir, Tunis, Maroko, Turska, Irak, Sirija, Palestina, Pakistan, Indonezija, Malezija.