Kao što postoji lijep, mudar, iskren, istinit, utješan i na oba svijeta koristan i uputan govor- kellimetun tajjibetunam, nažalost, postoji i ružan, nevaljao, uvredljiv, opak, odvratan, pun otrova i sa nesagledivim posljedicama opasan govor- kelimetun habisetun: „A ružna, plisniva, pogana i otrovna riječ je kao ružno drvo: iščupanom i iz korijena izvađenom drvetu sa površine zemlje nema opstanka.“ (Kur’an, 14:26).

Poznato je da Platon piše o četiri nivoa spoznaje: mašta posebno kod djece i pjesnika, osjetilna ili empirijska, racionalna i dijalektička, a kod muslimana, prvi i najbitniji oblik spoznaje je Objava- Hakkul-jekin, spoznaja srcem- Kalbun- jekin, racionalna i diskurzivna spoznaja- Ilmul-jekin i osjetilna ili empirijska spoznaja. Ajnul- jekin ili objavljena istina i spoznaja koja se neupitno i bezuvjetno vjeruje nekada se i praktično doživljava, gleda i uočava kao očigledna, zorna, objektivna, materijalna, osjetilna ili empirijska spoznaja, kao očiglednu činjenicu sam doživio u Australiji 2017. godine, kada su mi prijatelji pokazali drvo eukaliptus i objasnili da je list sa tog drveta otvoran za svaku životinju osim za koalu. Međutim, bilo koja životinja koja jede koalino meso, to ne preživi. Upravo eukaliptusov list je zorno svjedočanstvo drveta sa smrtonosno otvornim plodovima - šedžeretun habisetun, a životinja koala živi primjer koji se tim otrovom hrani.

Munafici se hrane lažima

U ljudskom svijetu i društvu ulogu eukaliptusa i njegovog lista ima laž, a lažima se umjesto koale hrane ljudi - munafici. Ko su ustvari munafici? To su osobe bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika koji se u društvu vjernika krivo predstavljaju da su vjernici a nisu. Zašto to čine? U suludom umišljaju da svojim lažnim govorom i prijetvornim ponašanjem mogu obmanuti i prevariti Allaha i vjernike: „Oni koji sva znamenje Allahovog stvaranja odriču i poriču i koji neće da vjeruju njima je doista svejedno upozoravao da ih ili ne upozoravao- oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena i neprobojni zastor, njih čeka bolna i velika kazna. Ima ljudi koji govore: Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!- a oni nisu vjernici. Oni umišljaju i nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni ne znajući i ne shvatajući samo sebe obmanjuju. U njihovim srcima je najopasnija bolest lažnog vjerovanja, njih čeka bolna patnja zato što svjesno, namjerno i ciljano lažu.“ (Kur’an, 2:6-10).

Ni prema nebeskim, ni prema univerzalno ljudskim, ni prema pozitivno-pravnim, ni prema moralno-etičkim, ni prema kulturno-civilizacijskim, ni prema znanstveno-teorijskim sudovima i zakonima, ništa se ne može razumjeti, a kamo li riješiti u javnom, općem, društvenom, zajedničkom, političkom, državnom, privatnom i porodičnom životu dok se istinitim govorom javno ne imenuje, ne okvalifikuje i ne definira. To znači da svaka stvar, biće, pojava, proces, odnos, ako je riječ o istini, a ne laži, mora imati svoje ime, značenje, značaj, sadržaj, diferenciju specifika, i ono po čemu jeste to što jeste i po čemu nije to što nije. Riječi su značenja, a definicije konvencije. Latini bi rekli Nomen est omen - Ime je znak.

Na tim postulatima, Aristotel u umno-voljnoj kao i osjećajnoj strukturi čovjeka, u okviru vremena i prostora, zbilje, stvarnosti i realnosti otkriva temeljne oslonce govorničkog uvjeravanja čiji je osnovni cilj, na temelju istinitog govora, upoznavati i spoznavati ono relevantno i bitno, što se u svakom pojedinačnom, posebnom i općem smislu, u okviru ljudskih granica, može dokučiti na stilski fin, mudar i primjeren način. U protivnom radi se o sistemskoj varci, lažnom imenovanju, krivom predstavljanju, pogrešnom definiranju i iznosi se nešto što je u pojedinačnom detalju tačno, ali po uvjerenju, po namjeri istrgnuto iz cjeline i konteksta, u biti po sadržaju, značenju, značaju, smislu i cilju biva neistinito.

Zlatno i sveto pravilo glasi: bitnije je da su stvari istinite nego da su tačne, a najopasnije su one riječi i govor koji je tačan, a neistinit: „Kada ti, Muhammede, munafici dolaze, oni kažu: Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik! I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah svjedoči da su munafici nepopravljivi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju i kako se ponašaju. To je zato što su nekada vjernici bili, pa negatori i nevjernici postali, i onda su im srca nevjerovanjem i poricanjem Istine zapečaćena, pa ne shvataju.“ (Kur’an, 58:1-3).

Izazovi novih medija i komunikacije

Munafici sva Allahova znamenja instrumentaliziraju i preko otrovnih jezika upotrebljavaju, kako bi se krivo predstavili i vjernike obmanuli i prevarili. To su najopasniji ljudi koji se protiv vjere, preko svojih jezika, bore. To je čista hipokrizija. Šta je, ustvari, hipokrizija? Teorijski, hipokrizija grč. hipokrissis je pretvaranje, licemjerstvo.

Za razliku od Aristotela, koji, na temelju istine, zasniva pravi i ispravni govor na zbilji, stvarnosti i realnosti, sofisti koji realativiziraju, marginaliziraju i banaliziraju sve, kažu - u čovjekovoj sposobnosti je i kapacitet da prikazuje kao uvjerljivo, moguće i izvjesno i ono što možda pa i sigurno nije takvo. Logika i teorija sofista vodi pojedinačnu, posebnu i opće svijest u neminovni simulakrum. Kompjuter i masovni mediji: printani, audio i vizuelni, postaju zamjena za živu komunikaciju i istinit govor. Internet, portal, fejzbuk, twiter, kao multimedijalna forma zamjene cjelokupnog živog govora, realnog i empirijskog trajanja. Njegovo drugo ime (simulakruma) je: performans, artefakt, fikcija, iluzija, utopija, fantazija, fatamorgana, virtualija, mašta i neodoljiva senzacija koja vodi u manipulaciju i deformaciju. Konačni cilj nije da se ugodi ili pomoću retorike svjedoči stvarni svijet nego da se on potpuno zamijeni. Laž- Kizb pomoću munafikluka i murailuka iznutra i pomoću svih navedenih telekomunkacijskih i digitalnih medija izvana, ubija i prekriva živi, pravi, istiniti i iskreni govor, razara i guši razgovor i ukida i onemogućava dogovor.

Zato nikada ljudi nisu imali moćnija i veća sredstva i tehnike komunikacije koja povezuju sve ljude na planeti a da nisu manje međusobno razgovarali i još manje se dogovarali. Ako ovako nastave ljudi će zaboraviti govoriti. Kazano je ko su munafici ili hipokriti a ko su to muraije? Slobodno kazano, to su mehanički glumci, najkraće, muraije su u religiji farizeji, a u teoriji snobovi.

U teoriji snob je podrugljiv naziv za beskorisne i nesigurne ljude koji se u svemu povode za modom i slijepo se klanjaju pred načinom života viših krugova i umjetnika. Snob je čovjek koji po svaku cijenu hoće da bude ono što nije, a neće da bude ono što jeste. Cijenu plaća istina, a nagradu dobiva laž. Kao što govora nema bez istine tako antigovora nema bez laži.

Gdje je korijen i početak laži?

Platon piše da su dva osnovna izvora laži: nevjerovanje da je Bog Jedini Stvoritelj svjetova i stvorenja i da je samo On Izvor ideja, vjernici kažu: Objave - Revelacije. Zato on zamjera pjesnicima koji pjevaju o bogovima koji su laž a ne pjevaju o Bogu koji je Istina. Zato se kaže - Istina utemeljena na Objavi daje život svakoj kulturi, a laž izaziva smrt svake kulture.

Svi međuljudski odnosi, veze, relacije i komunikacije počivaju na istini, a laž truje, razara i kida odnose, veze, komunikacije među ljudima. Glavni nosioci laži su munafici- hipokriti i muraije- farizeji. Osnovne odlike i karakteristike hipokrita i farizeja su: tvrde da vjeruju, a ne vjeruju - samo kako bi naveli, zaveli i prevarili vjernike, krivo se predstavljaju i nikad nemaju konačan stav i sud o životu i prava su slika i prilika Buridanovog magarca, obrede izvršavaju samo kad moraju i kad ih ne mogu izbjeći, u činjenju obreda su lijeni, teški i mrzovoljni.

Generalno, munafici i muraije su ljudi bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika, naređuju zlo u svakom pogledu zabranjuju dobro, i nije samo to: „Četiri su odlike i svojstva munafika- licemjera: kad govori kaže, kad obeća prevari i ne izvrši, kad mu se nešto povjeri i iznevjeri i kad je u sporu i nesporazumu, prelazi sve granice“, kaže Muhammed a.s. (I.P.H., 64.)

Hipokrizije i licemjerstva, na temelju nevjerovanja i laži, nema bez bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika. Licemjerstvo na jeziku je kada ljudi ono što žele misle i namjeravaju skrivaju jezikom preko govora i kada svjesno i namjerno govore ono što nikada ne rade: „O vjernici, zašto jedno govorite, a potpuno drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate“ (Kur’an, 61:2 i 3). Zato: „O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam Vaše oprostiti.“ (Kur’an, 38: 71 i 72).

Doživotna meta napada, na temelju laži, licemjera i farizeja su: vjera, istina, univerzalno dobro, pravda, pravi vjernici i iskren i istinit govor.

Religijske autoritete i najuglednije vjernike napadaju spletkom- ifkom, a vjernike kao cjelinu fitnelukom- pomutnjom ili smutnjom. Prema Kur’anu, to i povijest svjedoči govor i riječi smutnje i pomutnje- fitneluka u određenim situacijama i okolnostima mogu biti žešće, jače, veće, pogubnije i opasnije od pojedinačnog ubistva. Pogotovu danas, kada je čitav dunjaluk sveden na jedno elektronsko, digitalno i telekomunikacijsko selo: jedna riječ, poruka ili rečenica dođe do 7 milijardi ljudi u minuti i preko zvuka i preko slike. Ta poruka ili lažna rečenica može milione ljudi odvesti u smrt, pogotovo ako ta poruka ide u uši onih ljudi koji žude za lažima i predrasudama o drugim narodima.

Nikada ljudski govor po dužini i širini nije imao veći domet kao danas, a da se na njega obraćala manja pažnja. Koliko mudrosti, pouke, poruke i upozorenja u Poslanikovim riječima koje je izgovorio kada se govor samo uživo sa usta na uši prenosio: „Najviše se plašim za svoje sljedbenike od munafika koji je dobar govornik.“ (I.P.H, 50). Na kraju, kako je početku ljudskog života prethodila prava i istinita Božija riječ, tako će ljudskom kraju prethoditi kriva i lažna ljudska riječ.

Ovaj članak nastao je s namjerom da se podsjetimo na živote i trud imama s područja Bosanske krajine, krajiškoj ulemi koja je čuvala din u najtežim vremenima, ali i da tim podsjećanjem upoznamo sadašnje i buduće generacije mladih imama sa teškim bremenom kojeg su nosili njihovi prethodnici, koji ne zaslužuju zaborav.

Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra

Mehmed-ef. Malkoč rođen je 20. marta 1913. godine u Jezeru -Srbljani, Srez bihaćki, Okrug Banja Luka, od oca Huseina (1882.) i majke Zlate (1890.), rođene Topalović. Nakon završena četiri razreda Osnovne škole upisuje se u Bihaćku medresu, 7. februara 1924. godine. Petogodišnje školovanje okončao je dobrim uspjehom, 29. juna 1931 godine. Bilježimo da je u petom razredu medrese imao 10 predmeta : Kur’an, Akaid, Ibadat, Tarihi-islam, Sarf - arebi, Nahv - arebi, Lijepo pisanje, Ahlak, Porodično i nasljedno pravo muslimana i Usuli tedris. (Svjedočanstvo broj 21/31 od 29. 6. 1931. godine) Prvi radni angažman u svojstvu imama, hatiba i muallima započinje u Ljubijankićima, Srez Cazin u periodu od 23. marta 1932. do juna mjeseca 1936. godine, što potvrđuje Izjava Ali Rize Harčevića, rođenog 1900. i Bećira Hadžića, rođenog 1913. godine data pred Sreskim sudom u Bosanskoj Krupi, 25. juna 1952. godine u svrhu dokazivanja radnog staža. Temeljem rješenja Ulema medžlisa u Sarajevu, broj 1342 -II- 1936, od 20 juna 1936. godine Mehmed-ef. Malkoč postavljen je za imama, hatiba i muallima jednogodišnjeg mekteba u Rizvanovićima, Srez prijedorski. Rješenje potpisuje Naib, Fehim Spaho. Nakon toga prelazi u džemat Blagaj Japra, Srez Bosanski Novi, sa berivom predviđenom u ugovoru sa džematom. (Odluka Ulema medžlisa u Sarajevu broj 5172/39 od 7 augusta 1939. godine)

Rješenjem Ulema medžlisa u Sarajevu broj 3295/40 od 6. aprila 1940. godine prelazi u džemat Bužim-grad, Srez Bosanska Krupa, gdje ostaje do 1954. godine.

Aktivan rad tokom Drugog svjetskog rata

Bez obzira na ratne okolnosti tokom II svjetskog rata, Mehmed-ef, ili Malkoč-hodža, kako su ga od milja zvali, predvodi intenzivan vjerski život u džematu Bužim-grad. U mektebu je imao više grupa, a mektepska nastava se završavala uz obavezni salavat koji se prolamao bužimskim dolinama. Tada su u mekteb išli: Hasan Duraković i njegova sestra Emina, Ahmet Dedić, Mumin, Alija i Šerif Veladžić te Mumin Velić, koji je mektepsku nastavu pohađao jednu godinu. Godine 1944. bila je velika svečanost povodom hatmi koje su uspješno završili Veladžić (Omera) Fatima sa Baga i Kedić Bajre Ahmet iz Elkasove Rijeke. Tim povodom oko stotinu djece predvodilo je povorku kroz džemat učeći salavate na Poslanika, a.s, i ilahije, a u pravilu su bili darovani. Svi gore poimenično spomenuti, sem hadži Hasana Durakovića, su preselili na Ahiret.

Teška vremena i preteško breme na plećima tadašnje Uleme

U to vrijeme plata je bila u naturi, 5 oka pšenice od bogatijih članova džemata, a 5 kukuruza od siromašnijih. (Oka – 1 kg i 250 grama) Oni koji nisu mogli ni to ispuniti bili su oslobođeni davanja. Ko je imao dva konja u obavezi je bio da doveze imamu kola drva, a ko je imao jednog, tovar (oko pola metra) drva, kao dio njegove plate. Bio je to težak period u životu našega naroda.

Nakon završetka II svjetskog rata nastupa iznimno težak period za ulemu. Često su saslušavani i ispitivani. Rad u mektebu je bio poluilegalan. Zbog pritiska naroda mekteb je povremeno radio, ali uz obavezni pismeni pristanak roditelja, a pohađala su ga uglavnom ženska djeca, kazuje nam hadži Abid Duraković, penzionisani major Armije R BiH, ratni pomoćnik komandanta 505. Viteške brigade za moral. On se prisjeća da je išao u mekteb kod Mehmed-ef. jednu zimu, 1953/54, i došao do sure Zilzal. Neki su čak naučili i abdeske dove, među njima: Hamdija Duraković, Salko Šahinović, Emina, Kadifa, Šemsa Ajka i Hasan Veladžić, Zlata i Fatima Spahić i Ćatiba Kakuković, Derviša, Vahida, Minka, Rasema i Nafija Mulalić te Nura i Rasema Mustafić, majka rahmetli komandanta, generala Izeta Nanića.

Konstantno je vršen pritisak da se djeca ne šalju u umekteb i da se ne daje vazifa, tako da je Mehmed-ef. skoro ostao bez primanja. Jedne prilike ga lokalni trgovac Ale Šahinović, koji je imao magazu, upita: „Kako živiš efendija“? Teška srca Mehmed-ef. mu odgovori: „Teško brate, nema vazife, nema se haman ništa.“ Ale mu tada reče: „Dok sam ja živ moj hambar je za tebe otvoren. Uzmi šta ti treba i koliko ti treba. Halal ti bilo, nemaš obaveze da mi to ikada vratiš“. Tako je i bilo gotovo do kraja Mehmed-efendijinog službovanja u džematu Bužim-grad. Premješten je u Rizvanoviće, Srez Prijedor, rješenjem Ulema medžlisa broj 1216/54 od 10. juna 1954. godine. Nedugo poslije preselio je na Ahiret i dobri Ale Šahinović, Allah dragi mu lijepi Džennet dao.

I u Rizvanovićima Mehmed-ef. je pozivan na razgovore zbog uspješnog rada u mektebu kojeg su i tamo, uglavnom, pohađala ženska djeca. I njih su pozivali iz državnih organa. S obzirom da su bile dobre učenice u školi nije bilo prevelikog pritiska na njih, kaže nam Raza, Mehmed-efendijina kćerka. U džemat Ostrožac - grad, Srez Cazin, prešao je 21. marta 1957. godine (Rješenje Ulema medžlisa u Sarajevu, IVZ u FNRJ, broj 562/1957) i tu ostaje do odlaska u penziju, 15. 1. 1976. godine.

Mehmed-ef. je o sebi 7. 4. 1979. godine zapisao da je bio imam-matičar, predsjednik, a potom sekretar i blagajnik Udruženja Ilmijje Bosanska Krupa. Također je bio vjersko-prosvjetni referent, a kasnije i predsjednik Odbora IZ Cazin. Od strane krovnih organa Islamske zajednice u tadašnjoj SFRJ je više puta pohvaljivan i nagrađivan, čak i novčano. Imao je desetero djece, a završio je i sahadžijski zanat koji mu je pomogao u njihovom školovanju, priča nam njegov sin Omer. Kroz mekteb su mu prošle mnoge generacije, među njima i nekoliko svršenika medrese. Imami su ga cijenili, između ostalog, i zbog iznimno kvalitetnih vazova. Bio je pravedan, principijelan i lijepog ahlaka, jednom riječju, drag čovjek. Na Ahiret je preselio 21. 4. 1991. godine u 78. godini života, a mezar mu se nalazi u Donjim Srbljanima. Neka ga Allah dragi obilato nagradi za sve što je učinio na putu našega dina. Amin.

Prije 180 godina u Bužimu je sagrađena Drvena džamija, koja uz bihaćku Fethiju i danas predstavlja najstariju očuvanu krajišku džamiju. Kao rijetki dragulj krajiške seoske arhitekture Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja jednu od najreprezentativnijih džamija u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Svojom monumentalnošću i ljepotom u kulturološkom i povijesnom smislu je značajna za bužimski kraj, jednako kao Fethija za Bihać, stara medresantska i gradska džamija za Cazin, te centralne gradske džamije za Bosansku Krupu, odnosno Veliku Kladušu. Svoju posebnost ova džamija crpi iz materijala i načina na koji je napravljena, ali i arhitektonskih osobenosti koje je čine autentičnim primjerom lokalne krajiške graditeljske tradicije.

Smještena je na jugoistočnom podnožju bužimske tvrđave, na mjestu gdje se razvilo izvantvrđavsko naselje još u vrijeme dok je Bužim imao status kasabe. Predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1838. godine a po nalogu i uz potporu bosanskog namjesnika Mehmed Salih Vedžihi-paše. Iako nisu poznati pravi razlozi njene izgradnje, po svemu sudeći je napravljena kao zamjena za porušenu kamenu džamiju u bužimskoj tvrđavi, ali i kao nasušna potreba za sve veći broj muslimanskog stanovništva, čiji broj se naglo uvećavao nakon doseljavanja izbjeglica iz Like u godinama i decenijama nakon sklapanja Svištovskog mirovnog ugovora 1791. godine. Pored toga, postoji i mišljenje da je džamija izgrađena i kao pokušaj udobrovoljavanja vlasti prema nemirnim Bužimljanima koji su sudjelovali u Gradaščevićevoj buni s početka 30-ih godina 19. stoljeća. Sve do pred pred Drugi svjetski rat kada su u Bužimu izgrađene vakufska i školska zgrada, Drvena džamija je predstavljala centralni društveni objekat bužimskog kraja, a njeno dvorište je bilo mjesto održavanja značajnih vjerskih, političkih i vojnih skupova.

Džamija je u narodu dobila naziv Časna džamija brvnara, a u određenim sufijskim krugovima se smatra i centrom duhovnosti bužimskog kraja. Izgrađena je od hrastovih greda i talpi, bez upotrebe ijednog eksera. Svojim enterijerom i eksterijerom djelimično ukazuje na arhitektonske obrasce koji su bili zastupljeni kod nekih od nestalih tvrđavskih džamija u Krajini, ali i na arhitektonske fragmente koji su i danas vidljivi kod preostalih starih krajiških džamija. Međutim, ono što je čini posebnom jeste njena netipičnost u odnosu na graditeljske trendove izgradnje potkupolnih kamenih džamija koji su u to vrijeme bili dominantni širom Osmanskog carstva i Bosanskog ejaleta. Dok su većina centralnih džamija po bosanskim kasabama, kadilucima i šeherima građene kao kamene potkupolne, bužimska je sagrađena od drveta i sa krovom na četiri vode.

Nadživjela pet ratova

Iako je u cijelosti izgrađena od drveta čini se nevjerovatnim kako uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima i pustošenjima. U njenoj blizini odvijalo niz sukoba u doba velike bune 1851., te u vrijeme Austro-ugarskog zauzimanja Bužima 1878. godine. Doda li se tome još Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednji rat 1992-1995, pravo je čudo da je Drvena džamija svaki put ostajala netaknuta, bez ikakvih materijalnih oštećenja.

Drvena džamija u Bužimu je zasigurno najznačajniji vakuf bužimskog kraja. O njenoj izgradnji do danas postoji sačuvana vakufnama, koja govori o njenoj funkciji, načinu održavanja te novčanim iznosima predviđenim za plaćanje službenika, prepravke i nabavke. U jednom dijelu vakufname, koju je legalizirao zamjenik kamengradskog kadije Ebu Bekir Es-Sidki, nalaze se i imena 17 potpisinika, među kojima je i imam Halil ef. Unutar džamije se na drvenoj ploči čuva tarih u formi levhe gdje se u kompoziciji od 12 bejtova kaže: Vedžihi je vezir Asafovih osobina, koji svima koristi svojim dobrima, (vezir) predvodnika pravovjernih, uzvišenog sultana Mahmuda. Od kada postade valija Bosne, uvakufi mnoga dobra i obnovi brojne česme, tekije i džamije. Među tim hajratima su i ova džamija i česma. Enisi, uzimaj abdest i trudi se da obavljaš namaz, kako bi bio Allahu, dž. š. odan. Zahvaljuj Mu se na Njegovim blagodatima i izdvajaj jedan dio toga dobra (u korist drugih). Neka ti tvoje želje stalno budu usmjerene ka gradnji Allahovih tekija, jer svjetlo Allahovog tevhida iz njih neprestano uzdiže ka Njegovom prijestolju. Ovim hajratima izrekoh tarih: “Neka ne bude nikakvih nedaća, Vedžihi-paša napravi češmu i džamiju. Godina 1254. po Hidžri (1838).“ (preveo mr. Nusret Čolo)