digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Izložba - Slikari ruše barijere

Izložba - Slikari ruše barijere

Oktobar 23, 2017

Povratci u zavičaj biće intenzivniji i trajniji kada umjetnici budu pisali i slikali o njemu- mogla bi biti poruka izložbe „Umjetnici svome zavičaju“ upriličene u Foči

Da umjetnici mogu prevazići sve barijere i otvoriti puteve bolje suradnje i razumijevanja svjedoči  nedavno otvorena izložba pod nazivom „Umjetnici svome zavičaju“. Izložba je postavljena u fočanskom Muzeju jugoistočna Bosna, a na njoj su postavljeni likovni radovi autora porijeklom iz ovoga grada- Seada Čerkeza, Mensuda Keče, Kenana Omerbašića, Sanje Kapetanović, Amre Bekrije i Mubere Isanović, kao i rahmetli Ismeta Čauševića Čakija koji je kao zatočenik KP Doma ubijen od strane zločinaca – sugrađana 1992. godine. Slikari su tako predstavili motive stare Foče – Begova kuća, Aladža džamija, Sahat kula, fočanski sokaci i mahale, pejzaža i dr.

Izložbu  slika „Likovni umjetnici svome zavičaju“ je organiziralo općinskog društva Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“- Foča na čelu sa Ismetom Hotovićem , a u povodu 150 godina od osnivanja muslimanskih kulturnih društava Gajret i Narodna uzdanica. Izložbu je postavio kustos Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke-galerije BiH, a pomogli su je  Bošnjački institut, Galerija Preporod.

Iako  je ova izložba relativno mala, ona je po svom značaju itekako važna i značajna. „Ovo je dokaz da smo se vratili u Foču, te da smo dužni bar na ovaj način odužiti se svom zavičaju“, rekao nam je dr. Hasan Balić,  istinski zaljubljenik u svoj rodni grad, a njegove riječi su podijelili slikari Kenan Omerbašić i Sanja Kapetanović. Radost slikara i prisutnih kao da je govorila- svi smo sretni što smo ovo mogli priuštiti svome zavičaju.

U kraćem razgovoru Hasan Balić nam je rekao: “Sretni smo zbog ove izložbe koja je pokazala i svo jedinstvo Fočaka i  našu želju za povratkom. Svi nisu mogli doći, bilo iz zdravstvenih, bilo iz drugih razloga, ali su zdušno podržali ovu ideju. Jedan od njih bio je i Muhamed Čengić koji je zaželio da ova izložba bude podstrek i drugim umjetnicima da progovore o svom zavičaju. Tu su svoj doprinos dali i Mujo Kafedžić, Mirsad Kurtović i Mediha Papović davši slike iz svoje zbirke Remziji Remki Rašidkadić, prvoj povratnici u Foču, i dr. Ujedno, ova ideja kojom su slikari premostili vrijeme i prostor, stoji i kao poziv drugima koji su rušili gradove i mostove da prođu kroz katarzu i prihvate zajednički život u Foči. Jer, Foča je prvi grad u kome je u historiji Evrope 1942.godine formirana republika, doneseni Fočanski propisi, formirana partizanska olimpijada. To je grad u kome se uvijek živjelo zajedno, a nikad jedan pored drugog. Jer, ta teza da treba da živimo jedan pored drugoga je ustvari fašistička teza. Valja nama živjeti zajedno. I, ova izložba to pokazuje. Nikada fočanski muslimani nisu pravili hinlu svojim komšijama, niti je ijedno dijete bacilo kamen na srpske bogomolje. Nastojalo se živjeti u miru i poštivanju. Ako Bog da, nadamo se da će tako biti i u budućnosti“.

Naš sagovornik Balić nije mogao, a da se  ovom prilikom ne zahvali svima na podršci- zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, fočanskim imamima, kao i predstavnicima nezavisnog  intelektualnog Kruga 99  koji su po prvi put od osnutka izašli iz Sarajeva i time dali podršku povratnicima u Foču. Kada bi još umjetnici više progovorili, pisali i slikali za očekivati je da bi povraci u zavičaj bili intenzivniji i trajniji.

Muslimani i diplomatija

Muslimani i diplomatija

Oktobar 23, 2017

Koncept diplomatije kod muslimana u ranom islamskom periodu - Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje

Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur’an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur’an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.)

Cijeli tekst

Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.)

U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9)

Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur’ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur’anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti.  Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur’ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija.

(Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“)

Prijevod:  Kemal Obad

Bošnjaci nisu religijska skupina – oni su stari evropski narod
Mišljenja

Bošnjaci nisu religijska skupina – oni su stari evropski narod

Oktobar 23, 2017

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasuda-ma, obmanama koje onemoguća-vaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstve-noj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“.

U zgotovljenoj priči

Glavni dijelovi antibosanske interpretacije 20. stoljeća odvijali su se u registrima degradacije Bošnjaka kao starog evropskog naroda na razinu religijske skupine koja predstavalja, prvo – samo ostatak osmanskog naslijeđa koje je već odavno nestalo s prostora Balkana, posebno Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, i drugo – napuštanje „pradedovske vere“ i običaja srpskog naroda pri čemu je proširena laž da su „Bošnjaci postali od Srba“. U ovoj netačnoj, zdravorazumskoj i orijentalizirajućoj priči o Bošnjacima bila je uključena cjelokupna kulturna sadržina srpstva i hrvatstva, to znači znanstvena produkcija, književnost, politika, opći kulturni ambijent, etnofaulizam, religijska institucija, fabricirana netrpeljivost, militarna presija, iseljavanje, progoni Bošnjaka, onemogućavanje razvoja, gušenje elementarnih prava na jezik, ime i vlastitu kulturu... Danas ne možemo ni zamisliti koju je stravu preživjelo bošnjačko stanovništvo od početka dvadesetog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata kada je bilo u potpunoj nemoći.

U tom opskurnom i bolnom periodu za bošnjački narod odvija se proces preoblikovanja izgleda bosanskog bića u cjelini. Taj posao su obavljali sveštenici, historičari, književnici, političari, smutljivci i razni drugi manipulatori kako bi se konstruirala slika Bosne u kojoj nema bosanstva, bošnjaštva, Bošnjaka, krstjana manihejsko-dualističkog uvjerenja, Kotromanića kao vladara Bosne, banova i kraljeva, buna i Gradščevića – u kojoj nema bosanskog naroda. Sva se bosanska struktura nemilosrdno i bezočno kroatizirala i srbizirala kroz povijest do onog trenutka kada su Avari i Slaveni „osvajali Balkan“ i „potiskivali Ilire u brda“. U okviru pothvata „prilagođavanja“ bosanskog bića intencijama srpske i hrvatske velikodržavne politike nastale su najprimitivnije „znanstvene“ konstrukcije i umjetnička djela koja su direktno služila stvaranju slike Bosne koja bi opravdala sva aktualna i ovovremena dešavanja i poduzeća srpskog i hrvatskog nacijskog pervertiranja bosanske zbilje. Ta epoha nacionalizma prvih bosanskih susjeda toliko je zasijepila ljude u nauci i književnosti, naprimjer, da su neoprezno i sasvim samouvjereno napisali bestidne stranice laži, mržnje, primitivnosti i zla da je to danas gotovo nalik na barbarsko rušenje svetih spomenika čovječanstva. Danas čitanje Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca, dijelova književnog opusa i disertacije Ive Andrića, knjige Hajduk Stanko[1] Janka Veselinovića izaziva nelagodu u čovjeku koji pripada muslimanskom svijetu, jer se on optužuje za ono što su navodno neki drugi u prošlosti radili. Tako na današnje muslimane pada „muslimanska krivica“ koja je posebno konstruirana od 19. stoljeća u srpskom i hrvatskom korpusu da bi se moglo dati opravdanje za nakane i projekte koje su spremali spram Bosne u svojim nerelanim nacijskim zanosima.

Sličica Želim Print

Samokritički govor o epohi nemoći

Epoha bošnjačke nemoći vidljiva je u naletu nacijskih projekata srpstva i hrvatstva. Realna obezglavljenost i neobrazovanost Bošnjaka u evropskim naukama na prijelomu stoljeća (19./20.) otežavala je bilo kakvo usklađivanje bosanskog interesa s evropskim tokovima, jer većina populacije u Bosni tog vremena bila je ruralno-agrarno određena sve do 1950-ih godina. Bošnjaci nisu uspjeli na prijelomu stoljeća razviti moćnu političku ideju koja bi osigurala adekvatno kormilarenje Bosne i Bošanjaka u vremenu koje je neumoljivo mljelo sve ono što je još uvijek svoje živote zasnivalo na nadama u sultana i tradicijske forme življenja. Tako su Bošnjaci sa svojom zaostalošću bili lagahan objekt za već formirane političke i nacionalne koncepcije srpskog i hrvatskog naroda koji su preko Austro-Ugarske imperije uspjeli uznapredovati u znanjima o političkom i diplomatski su prednjačili u odnosu na inertne bošnjačke političare koji su se počeli određivali kao muslimani i tako gubili predstavu o narodnom imenu i povezanost s Bosnom koja ih je stoljećima određivala.

Svaki govor koji ima samokritičku crtu među Bošnjacima tokom 20. stoljeća neprestano se odbijao i zanemarivao. Gotovo da je bilo nepojmljivo da se pojave djela u kojima se prepoznaje kritičko-racionalna refleksija iz koje bi se moglo vidjeti da je riječ o pokušaju razumijevanja vlastite odgovornosti i položaja u povijesnom kontekstu. Oni su jednostavno usvojili strategiju eskapizma, mimikrije i prilagođavanja drugima. Postojali su naravno neki ljudi koji mogu poslužiti kao polazište, kakvi su, naprimjer, Šukrija Kurtović, Ibrahim Džafčić, Ahmed Muradbegović, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Husein Ćišić, do Derviša Sušića, Muhameda Hadžijahića, Muhameda Filipovića, Esada Zgodića, Rusmira Mahmutćehajića, Mustafe Imamovića i mnogih drugih koji su djelimično ili strukturno iskazali neku vrstu samokritičkog stava iz kojeg se prepoznaje pokušaj analize i razumijevanja vlastite pozicije, kao pojedinca i kao kolektiva, među drugim sličnim u kontekstu. Nedostatak kritičke svijesti i samosvijesti označava jedan ozbiljan socijalno-povijesni defekt, jer se preko njega raspoznaje nemoć i nespremnost bošnjačkog povijesnog uma da se suoči sa svojim vlastitim bićem u povijesnom kontekstu.

Fluidni etnicitet, mijena, globalizacija

Mi smo danas odbacili uvriježeni pogled na etnicitet kao primordijalan, kao nešto što traje od „početka svijeta“ i što se samo malo mijenja u površinskim slojevima, ali čija „jezgra“ ostaje vječno nepromjenljiva i postojana. Ta predstava je dugo vladala historijskim, sociološkim, politološkim, arheološkim i drugim društveno-znanstvenim disciplinama koje su oblikovale naše predstave o sebi i drugima. Isto tako, danas je uglavnom napuštena metanarativna pripovijest o tome kako u prilično „prazne prostore“ Bosne i Dalmacije dolaze u 7. stoljeću slavenska plemena, ruše sve pred sobom i asimiliraju preostali dio „romaniziranog stanovništva“. Uspjelo se na osnovu strukturalističkih i poststrukturalističkih[2] teorijskih impulsa 20. stoljeća prevazići koncepciju statičkog (umrtvljenog) identiteta i etablirati znanje o procesu u kojem se identitet nalazi kao nešto procesualno-kontekstualno, što se treba razumijevati kao fluidan fenomen izložen povijesno-kulturnim mijenama i nadopunjavanju karakteristika novim povijesnim iskustvima i znanjima. Nedopustivo je iz današnje prespektive neke arheološke artefakte vezivati za aktualne ovovremene etničke grupe i njihove identitetne konstrukcije, a posebno je važno da historičari i drugi znanstvenici ponovo ispitaju povijesne izvore i provjere sporne interpretacije. Zahvaljujući kritičko-racionalističkim i poststrukturalističkim uvidima nastala je povijesna mogućnost da se oslobodimo fundacionalističkih epistemičkih slika koje su nas držale u močvari vječnih istina o „našem plemenu“.

 Globalizacija je, između ostalog, idealno stanje da se nametnu dogme prosječnosti. Provincijalizacija svetog znanja Bošnjaka o svome vjerovanju kroz povijest danas je postala očita pojava. Plitko razumijevanje odnosa znanosti i religije dovodi na scenu poluobrazovane „interpretatore“ muslimanstva i „islamizma“ koji nikada nisu ozbiljno studirali kur’anski tekst i pokušavali ga razumijevati u kontekstu tradicionalnog svijeta i njegovih znanja, kao i položaja tradicionalnih znanja u okvirima savremenog modernističkog i postmodernističkog svijeta. Može li se napraviti iskorak u post-islamizam, povrh orijentalizirajućeg i samo-orijentalizirajućeg ideološkog guranja u geto, ekstremizam, radikalizam i religijski fundamentalizam civilizacije koja je dala čovječanstvu veličanstvene rezultate? Zašto bismo mi u Bosni trebali naivno prihvatiti karikaturu civilizacije koja je nekada dominirala svijetom? Zašto bismo pristali na interpretaciju našeg bića koja se nudi u okviru andrićevstva, velikosrpstva, ekmečićevske historiografske slike Bosne i „Turaka“, orijentalističkih predrasuda o drugom, sumnjive slike bosanstva reduciranog na „religijsku skupinu“, koja dolazi iz dominacije plemena pretvorenog u naciju? Mi ne bismo smjeli odustati od vrijednosnog kapaciteta koji je primjeren čovječanstvu i u kojem se svi ljudi mogu osjećati kao ljudi. To znači da nikako ne bismo smjeli slijediti „pleme u agoniji“ i njegov nacistički svjetonazor bez obzira što stoljećima dijelimo prostor i iskustvo svijeta. Mi ne bismo smjeli oponašati svetosavski model organizacije zajednice? Nikada! Osnov muslimanstva je pluralistička slika svijeta koja podrazumijeva različita vjerovanja i razumijevanja smisla ljudskog postojanja – zato su filozofska pitanja bliska otvorenom vjerovanju.

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasudama, obmanama koje onemogućavaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstvenoj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“. U tom smjeru gledano, kritički misliti znači voditi brigu o očuvanju cjeline kojoj iznutra prijete razorni procesi. Vjerovanje je borba protiv lijenog fatalizma i neodgovornosti prema jednokratnosti ljudskog života.

 

[1]  U prvom izdanju iz 1892. godine Veselinović je roman posvetio Nikoli Tesli. Ovaj historijski roman je u 19. stoljeću bitno profilirao mržnju srpskog naroda prema Turcima; hajduk Stanko Aleksić je surovi osvetnik, ispunjen mržnjom prema Turcima i žedan njihove krvi. Na kraju 20. stoljeća u Srebrenici Bošnjaci su shvatili napokon da su ih srpski pisci, sveštenici, vojnici, političari i slični profili smatrali Turcima.

[2]  Glavni glasovi poststrukturalizma u 20. stoljeću bili su: M. Foucault, J. Deleuze, J. Derrida, Cixous, J.-F. Lyotard, Guattari, J. Kristeva, Irigaray, R. Barthes i J. Baudrillard. Češki autor Lubomir Doležač o poststrukturalizmu kazuje sljedeće: „Na poststrukturalizam gledam kao na klupko trendova u intelektualnoj povijesti, neki su od njih podudarni, neki proturječni, no svi su ujedinjeni zajedničkim interesima: preispitivanjem pretpostavki, teorija i analitičkih rezultata strukturalizma i razvijanjem tema koje su strukturalisti zanemarili. Ovaj koncept ne tumači poststrukturalizam kao ontološko ili epistemološko gledište, već kao razdoblje u intelektualnoj povijesti Zapada.“ (L. Doležel, Poststrukturalizam. Pogled s Karlova mosta, str. 57.

Dr. Azinović: Ispruženu ruku Islamske zajednice bi neki mogli zloupotrijebiti

Dr. Azinović: Ispruženu ruku Islamske zajednice bi neki mogli zloupotrijebiti

Oktobar 23, 2017

- ističe u razgovoru za naš list dr. Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu s kojim smo razgovarali o suočavanju i borbi našeg društva protiv ekstremizma, radikalizacije i terorizma, te o manipulaciji u političke svrhe koja ove pojave prati

Razgovarao: Mirnes Kovač

- Poštovani profesore Azinoviću, u posljednje vrijeme svjedoci smo sve učestalijih izjava koje Bosnu i Hercegovinu označavaju kao prijetnju za Evropu. Kako gledate na ovu priču?

Dr. Azinović: Ne vidim tu ništa novo. Ta vrsta narativa kojom se sugerira da je Bosna i Hercegovina konstantna prijetnja za regionalnu i europsku sigurnost provlači se još od kraja posljednjeg rata i možete je naći u desecima novinskih tekstova, istraživačkih studija i knjiga objavljenih u zadnjih dvadesetak godina. Uz ostalo, tu se navodi kako je BiH leglo terorista i odskočna daska, ranije za Al-Kaidu, danas za ISIL, prema Zapadu, kako je svaki teroristički napad u svijetu povezan s BiH, te tumači kako je genocid u Srebrenici 1995. godine zapravo bio preventivna akcija protiv islamističkog terorizma čiju je istinsku narav naivni Zapad prepoznao tek nakon napada na New York i Washington 11. septembra, 2001. godine. To je ponegdje, nažalost, i danas dominantan narativ. On je nekad posljedica neznanja i predrasuda, ali je često vrlo smišljen i sračunat za postizanje izravnih političkih i drugih ciljeva. Međutim, ove tvrdnje nisu nastale iz ničega jer je evidentno da je ovdje još tokom rata postavljen temelj za jedan ozbiljan identitetski i vrijednosni preustroj tradicionalne društvene matrice u koji je uloženo dosta napora, novca i osobnog angažmana znatnog broja ljudi, mahom stranaca, ali i domaćih. Taj napor dosad nije proizveo priželjkivani ishod i još je uvijek na margini, prvenstveno zato što se nije, kako se to kaže – uhvatio u narodu, ali je oko njega bilo ljudi s opasnim namjerama. Trag počinitelja nekoliko terorističkih napada u Bosni i Hercegovini više je ili manje jasno vodio upravo do tih krugova. Iz njih je u posljednje vrijeme poticano iseljavanje naših građana u Siriju i Irak.

Opasnost priželjkivanja terorizma

- Najdalje je otišla hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a hrvatski mediji su nedavno objavili kako se radi o brojci od 10 hiljada radikala u BiH koji su prijetnja Hrvatskoj. Koliko su ove prijetnje stvarne?

Dr. Azinović: Općenito, naš doživljaj sigurnosti svodi se na to osjećamo li se sigurnima i na čemu temeljimo taj osjećaj. Dakle, radi se uglavnom o percepciji i dojmu koji ovise od niza okolnosti, kako onih objektivnih tako i onih vrlo osobnih, subjektivnih. Zbog toga sam nekako skloniji o sigurnosti u BiH i prijetnji od terorizma razgovarati uz uvid u činjenice. A one sugeriraju kako se, prema različitim procjenama, u svijetu u 2016. godini dogodilo između 2.000 i 10.000 terorističkih napada, ovisno od toga tko ih je brojao i kako je definirao terorizam. Dakle, u prosjeku između 5 i 27 terorističkih napada dnevno, odnosno po jedan takav napad događao se svake 43 minute ili svakih 5 sati -  ovisno od toga kojoj smo od ponuđenih procjena skloni više vjerovati. Prema statistici koju je ljetos objavila krovna europska agencija za policijsku koordinaciju Europol, u zemljama EU u 2016. godini su izvedena, planirana ili spriječena ukupno 142 teroristička napada. Od toga polovina u Velikoj Britaniji 76, u Francuskoj 23, Italiji 17, Španjolskoj 10, Njemačkoj 5, itd. U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini, pa ni u regiji, nije registriran nijedan akt terorizma. Sama za sebe ova činjenica ne mora značiti ništa, ali je ipak indikativna i ne može se zanemariti. Zbog nje smo dovedeni u paradoksalnu situaciju. S obzirom na široko rasprostranjenu percepciju o opasnosti od terorizma u BiH s jedne strane, i potpuni izostanak njegove pojavnosti s druge, od nas se sad traži da objašnjavamo zašto u BiH nema terorizma. I to me brine. Naime, procjep između ove percepcije i objektivne stvarnosti na terenu postao je tako dubok da se bojim kako sve više raste potreba za nekim terorističkim napadom koji bi se dogodio ovdje ili u inozemstvu, a čiji bi počinitelj bio iz BiH. Postoji značajan broj faktora, domaćih i inozemnih, za koje bi takav događaj predstavljao vrlo priželjkivan ishod, a posebno u kontekstu hibridnog rata koji se vodi protiv BiH, a kako bi se, uz ostalo, zaustavila njena euroatlantska integracija. Nedavni događaji u Makedoniji i Crnoj Gori svjedoče da su sile koje vode taj rat i njihove proksi-snage u regiji spremne za blokadu tog procesa, ako treba, izazvati i građanski rat. Znamo li da su domaći počinitelji terorističkih napada u BiH do sada po pravilu bile osobe sklone kriminalu, ovisništvu ili su patile od nekog psihosocijalnog poremećaja, jasno je da bi se iz takve, u nas sve brojnije baze, nekoga moglo lako potaknuti da izvede takvo djelo. Na taj bi se način konačno, pa makar i inscenirano, percepcija koja se nastoji stvoriti uskladila s objektivnom stvarnošću.  Strah me je da ima previše faktora koji ovdje priželjkuju upravo takav razvoj prilika.

Kako biste danas ocijenili općenito sigurnosno stanje u našem društvu? Posljednjih godinu i više nije bilo odlazaka za Siriju i Irak. Da li je time ovaj problem riješen?

Dr. Azinović: Ne mislim da su odlasci naših građana na ratišta u Siriju, Irak ili Ukrajinu ključna odrednica sigurnosnog stanja u zemlji. Na našu sigurnost utječe još niz možda i važnijih faktora. Ipak, u ovom slučaju, mogli bismo reći kako je ta vrsta sigurnosnog izazova stavljena pod kontrolu. Novih uspješnih odlazaka nema već drugu godinu zaredom. Povratak sa stranih ratišta je također kontroliran i u posljednje vrijeme minimalan, a unatoč dramatičnim najavama, nema opasnosti ni od nekog masovnog ili nekonotroliranog povratka stranih boraca preko teritorija BiH. Oko 70 naših ljudi je već poginulo u Siriji i Iraku, a takva bi sudbina mogla zadesiti i one koji su još uvijek tamo. U zatvorima je, bilo ili je još uvijek, dvadesetak ljudi koji su se vratili, a pretpostavljam da je većina povratnika pod nekom vrstom nadzora. Međutim, ne vjerujem da povratnici predstavljaju tako veliku opasnost kako se danas često tvrdi. Mislim da su neostvareni strani borci, oni koji su željeli, a nisu mogli ili smjeli otići na strana ratišta, potencijalno opasniji. Za povratnike se uglavnom zna gdje su, s kime su i kuda se kreću, dok za ove neostvarene i frustrirane najčešče i ne znamo tko su, ni kakve su im namjere. Istraživanja ukazuju da je među počiniteljima i planerima  terorističkih napada izvednih ili pripremanih na Zapadu u posljednjih nekoliko godina bilo nešto manje od 18 posto povratnika iz Sirije i Iraka, a više od 80 posto tih ljudi bili su upravo neostvareni ratnici koji vrlo često nisu ni bili ‘’na radaru’’ policijskih agencija u matičnim zemljama.

Cijeli tekst

Trinaestogodišnji Abdulah: Kvalitetan i veliki HAFIZ

Trinaestogodišnji Abdulah: Kvalitetan i veliki HAFIZ

Oktobar 23, 2017

Hafisku diplomu Abdulahu Tabakoviću, u svojstvu izaslanika reisu-l-uleme, uručio je prvi imam Gazi Husrev-begove džamije i direktor Gazijne medrese hafiz Mensur ef. Malkić. “Hafize, čuvaj Kur’an-i-kerim, onoliko koliko ti budeš čuvao Kur’an toliko će Allah dž.š. tebe čuvati. Budi pokoran Allahu dž.š., čini dobročinstvo roditeljima, budi koristan našoj zajednici, dobro uči, dobro se vladaj i budi pozitivan primjer svojim vršnjacima i svima nama”, poručio je hafiz Malkić na hafiskoj dovi.  

Hafiska dova mladom, trinaestogodišnjem hafizu Abdullahu Tabakoviću, posigurno je veliki događaj za Mostar i od velikog historijskog značaja za muslimane Hercegovine jer su imali priliku prisustvovati događaju punom ibreta i divljenja i posvjedočiti  da je moguće, ako ima volje, vjere, ustrajnosti i podrške i u trinaestoj godini života, kako je to učinio hafiz Abdulah, postići velike rezultate.

Poslije položenog hifza odmah u mekteb

Svečanosti su pored brojnih džematlija prisustvovali mostarski imami i profesori Karađoz-begove medrese. Odabrane odlomke Kur’ana proučili su njegov muhaffiz kurra hafiz Armin ef. Abaza,  hafiz Nezir Šarić, direktor Karađoz-begove medrese hafiz Aid ef. Tulek i hafiz Malkić. Tokom programa prisutnima su se obratili još Šefik ef. Čavčić hafizov muallim i v.d. glavnog imama Medžlisa IZ Mostar mr. Dino ef. Maksumić

Efendija Čavčić je akcentirao važnost kontinuiranog djelovanja džemata Zalik u kojem trenutno žive četiri hafiza, a uskoro bi se taj broj mogao i povećati. Kazao je kako se džemat Zalik u svom radu prioritetno rukovodi idejom o važnosti ljudskih resursa. Sa prisutnima je podijelio iskustva organizacije mektepske nastave koju pohađa i Abdulah. Časove je koristio kako bi memorirao novu stranicu Kur’ana, za šta mu je trebalo, tek, desetak do petnaest minuta. Često bi se dešavalo da ga cijela mektepska grupa zajedno sa efendijom Čavčićem gledajući u mushaf preslušava. “Bila je to inspiracija i drugoj djeci da se odluče početi učiti Kur’an napamet. Ponosni smo što imamo ovakvu djecu”, kazao je Čavčić.  Posebno emotivno ga je dirnula gesta mladog hafiza Tabakovića da je odmah, nakon položenog ispita hifza, došao na mektepsku nastavu.  

Glavni imam Maksumić je u svom obraćanju protumačio islamske stavove o bitnosti činjenja dobrih djela i o značaju učenja Kur’ana. “Ova hafiska dova je prilika za sve nas da preispitamo svoj odnos prema Kur’an-i-kerimu. Je li sramota da je čovjekov život prošao, ili je ušao u šezdesete i sedamdesete godine, a da nije naučio pravilno čitati i učiti Kur’ana, a imamo naše mektebe, naše imame, našu instituciju Islamske zajednice, imamo Centar za učenje Kur’ana, koji radi već pet-šest godina. Hafiz Abdulah Tabaković je drugi najmlađi hafiz u Bosni i Hercegovini, naš čovjek, nije došao sa strane, njegovi roditelji su Bošnjaci iz ovih predjela, nisu imali posebno priliku da uče arapski jezik, nego su se potrudili da u ovom pravcu usmjere svoje dijete. Zato iskoristimo ovo vrijeme i priliku da onaj ko nije naučio harfove, da danas donese nijet da ih nauči, da kaže svom efendiji ja hoću da naučim, nauči me, poduči me... Nemojmo da dođemo na Sudnji dan da harfovi budu dokaz protiv nas jer ih nismo naučili, a Kur’an nam stoji na rafama”, upozorio je ef. Maksumić. 

Cijeli tekst

Nove stranice povijesti žena bošnjačkih džemata

Nove stranice povijesti žena bošnjačkih džemata

Oktobar 23, 2017

Velika je snaga i umijeće žene Bošnjakinje. Dokazala je ona to kroz povijest, onu pisanu i nepisanu. Ona o kojoj se tek odnedavno prave zapisi je vezana za njene aktivnosti u 1600 bh. džemata objedinjenih u 91. medžlisu IZ u BiH. Posljednjih godina ovaj njihov rad, do sada uglavnom volonterski, u posljednje dvije i po godine prelazi u organizirani rad koji vodi Uprava za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH i njen Odjel za brak i porodicu putem koordinatori-ca za brak, porodicu i ženski aktivizam.

Donedavno aktivnosti žena u bh. džematima bile vezane za školu islama i Kur’ana, ali je vremenom lista tih aktivnosti postajala sve duža i duža, posebno u pojedinim sredinama, kreiranih prema potrebama žena, ali i zavisno od materijalnih mogućnosti džemata, uz smjernice Odjela za brak i porodicu pri Upravi za vjerske poslove koja je i ove godine, druge po redu, organizirala savjetovanje za koordinatorice medžlisa i muftijstava.

Muškarci i žene zajedno na istom putu povratka Bogu

Savjetovanje je održano pod nazivom Rad koordinatorica za brak i porodicu – izazovi i perspektive od 30. septembra do 1. oktobra 2017. u Gazi Husrev begovoj medresi u Sarajevu. Predavači – savjetnici, akademik Enes Karić, prof. dr. Fahira Fejzić–Čengić, prof. dr. Fatima Lačević, prof. dr. Ismet Dizdarević, prof. Aida Krzić, mr. Amra Pandžo su brižno odabrani kako bi se koordinatoricama pružilo što više smjernica za rad, a nakon plodonosnih diskusija sa predavačima koordinatorice su pokazale vidno zadovoljstvo održanim savjetovanjem uz čvrstu vjeru da je njihov rad prepoznat kao izuzetno koristan za porodicu, Zajednici i društvo u cjelini, što, naravno, treba pratiti institucionalnim rješavanjem njihovog statusa prije svega, na čemu IZ u BiH i trenutno radi.

Reisu-l-ulema dr. Husein Kavazović je pozdravio rad Savjetovanja kao priliku za razmjenu znanja, iskustava i ideja, te obećao podršku u nastavku i unaprjeđenju aktivnosti i sadržaja iniciranih ispred Odjela za brak i porodicu. „Svi smo mi na istom putu povratka Bogu. Na tom putu smo zajedno, muškarac i žena, roditelj i djeca. Porodica je ovozemaljsko stanište koje moramo čuvati, unaprjeđivati, razvijati i štititi na svaki način“, kazao je reisu-l-ulema Kavazović, te se posebno zahvalio koordinatoricama na hizmetu Zajednici.

Direktor Uprave za vjerske poslove mr. Nusret Abdibegović u svom izlaganju se osvrnuo na aktivnosti Odjela za brak i porodicu u proteklom periodu i ukazao na očekivanja, perspektive i izazove u radu koordinatorica u narednom periodu. „Pred našom Zajednicom se otvaraju različite mogućnosti vašeg djelovanja, angažmana i rada. Nemojte sumnjati u tu mogućnost, nego ukazanu priliku pretvorite u realnost i potvrdu vaše spremnosti. Prostor za rad sa vjernicama na nivou džemata vapi za vašim prisustvom i aktivnostima u pozivanju na dobro i odvraćanja od zla“, kazao je mr. Abdibegović napominjući da se to isto može kazati i za prostor medžlisa, medresa i fakulteta, te istakao da će dobro osmišljeni i urađeni projekti i uspješne osobe uvijek biti podržani.

Cijeli tekst

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu: kuda nakon 40 godina?

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu: kuda nakon 40 godina?

Oktobar 23, 2017

Četrdeseta godišnjica Fakulteta islamskih nauka (FIN-a) u Sarajevu obilježena je nizom manifestacija, a završno svečano obilježavanje upriličeno je 29. septembra 2017. god. na FIN-u (o čemu je Preporod u prošlom broju izvijestio i donio iscrpan historijski presjek razvoja FIN-a). Govornici na svečanom obilježavanju ukratko su predstavili uspjehe FIN-a na koje možemo biti ponosni, koji beskrajno raduju ali i snažno obavezuju. Naime, ova godišnjica je dobar povod za sagledavanje budućnosti FIN-a i jedne nove moguće vizije njegovog razvoja.

U konciznom ali sadržajnom i nadahnutom obraćanju reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića na svečanosti obilježavanja 40 godina FIN-a, njegove riječi: ‘’Postoje razmišljanja, pa i iz evropskih centara, da se Fakultet islamskih nauka razvija kao integrirani islamski univerzitet za evropske muslimane’’ iskre hrabrom vizijom koja zaslužuje našu pažnju i koja nas je i inspirisala za ovaj tekst. Sintagma ‘’integrirani islamski univerzitet’’ može se tumačiti na više načina, a mi ovdje dajemo svoje tumačenje i viđenje te sintagme.

Vjerovatno nema više rabljene riječi u postdejtonskoj Bosni od riječi ‘’integracija’’, koja ima svoju užu (bosansku i balkansku) i širu (evropsku) političku konotaciju. Ako se već toliko govori o političkoj integraciji i(li) integracijama bosanske države kao i drugih balkanskih država, onda je sasvim prirodno da i vjerski predstavnici muslimana (Bošnjaka, Albanaca i dr.) na Balkanu govore o vjerskoj balkanskoj integraciji njihovih naroda i zajednica. Ta vrsta integracije - o čijem se modelu može raspravljati - ima svoju realnu osnovu: Bošnjaci, Albanci i drugi imaju iskustvo življenja u zajedničkoj državi (bivšoj SFRJ), a to znači da su imali iskustvo jedinstvene Islamske zajednice hijerarhijski zavidno organizirane i, posljedično tome, a što je za nas ovdje posebno važno, imali su iskustvo jedinstvenog vjerskog poučavanja i obrazovanja – od najnižeg nivoa, mektebskog, do onog najvišeg, fakultetskog (FIN-a u Sarajevu).

Od ITF-a do FIN-a i Sarajevskog univerziteta

Otvaranjem FIN-a (tada: Islamski teološki fakultet) u Sarajevu 1977. god. ostvaren je vrhunac tog muslimanskog vjerskog obrazovanja po vertikali, a koji je garantirao jedinstvo muslimanskog vjerskog znanja na prostoru čitave exjugoslavenske države. Taj korak bio je toliko savremen, dalekovidan, historijski; on je bio izraz pobožnih težnji i konkretnih potreba, vjerskih i nacionalnih, muslimanskog naroda bivše države ka (o)čuvanju i razvijajnju vjerske svijesti i vjerskog znanja na najvišem mogućem nivou i u najvišoj mogućoj formi u tadašnjem društveno-političkom sistemu i kontekstu. I naravno, bio je maksimalno integrirajući, npr. brojni Albanci studirali su na FIN-u u Sarajevu.

Raspad bivše države donio je to što je donio, to nam je poznato, i sada smo u novoj društvenoj stvarnosti sa novim, drukčijim i neslućenim izazovima, ali i šansama i mogućnostima. FIN sada djeluje u okviru Sarajevskog univerziteta kao njegova punopravna članica (od 2013. god.), ali čiji je osnivač Rijaset IZ-e u BiH i dalje, zasad, zadržao svoja određena osnivačka prava, tako da FIN ima svoju specifičnu poziciju. Dejtonskim uređenjem BiH obrazovanje je, pa i ono univerzitetsko, podsjećamo, u Federaciji, u ingerenciji kantonalnih vlasti. Sadašnja pozicija FIN-a je, dakle, specifična ali i administrativano komplikovana. Od nekadašnjeg statusa najvišeg vjerskog učilišta muslimana u nadležnosti njihovih najviših vjerskih organa (VIS-a u SFRJ i Sabora IZ-e) bivše države sada je on sveden na nivo institucije kantonalnog nivoa. U kontekstu današnje BiH ovo ima i svoje praktične implikacije (već potvrđene u praksi): npr. svršenik FIN-a, ukoliko traži zaposlenje kao nastavnik islamske vjeronauke u drugom kantonu u Federaciji BiH, biva u podređenom položaju u odnosu na svršenika jednog od islamskih pedagoških fakulteta koji djeluje na tom kantonu, koji ima prednost zato što je završio ‘’svoj kantonalni fakultet’’. Na simboličkom nivou, ono što daje i omogućava širu poziciju FIN-a jeste administrativna pozicija njegova osnivača, Rijaseta za cijelu BiH te Srbiju i Hrvatsku kao i bošnjačku dijasporu. No uprkos administrativnoj kompliciranosti, važnost FIN-a – zahvaljujući, dobrim dijelom, njegovoj poziciji u bivšoj SFRJ i poziciji na nivou BiH do uključivanja u njegovo punopravno članstvo u Sarajevski univerzitet -  prepoznatljiva je ‘’i na Istoku i na Zapadu’’ i on uspješno zadržava svoj prestiž kao visokoškolska institucije islamskog obrazovanja u evropskom akademskom prostoru.

Islamski univerzitet za evropske muslimane

Sada se postavlja pitanje da li je uključivanje u Sarajevski univerzitet i punopravno članstvo vrhunac razvoja FIN-a u sadašnjem i budućem vremenu? Postoji li neki drugi put koji bi doprinio još većoj njegovoj afirmaciji i koja se vrsta transformacije iziskuje na tom putu? Navedene riječi uvaženog reisa Kavazavića daju odgovor: ‘’integrirani islamski univerzitet za evropske muslimane’’. Ideja islamskog univerziteta povremeno se spominje u nastupima naših vjerskih zvaničnika. Ona je, koliko se sjećamo, zvanično spomenuta u Strategiji razvoja islamskog obrazovanja u BiH aktualne administracije IZ-e u BiH. Nekolicina profesora sa FIN-a, zdušno podržava takvu ideju: prof. dr. Jusuf Ramić, prof. dr. Džemal Latić, prof. dr. Nusret Isanović, prof. dr. Orhan Bajraktarević, prof. dr. Almir Fatić. I bivši reis dr. Mustafa-ef. Cerić zagovarao je ideju osnivanja islamskog univerziteta.

Profesor emeritus Jusuf Ramić u 18. broju Zbornika radova FIN-a, iz 2015. god., napisao je rad pod naslovom ‘’Fakultet islamskih nauka u Sarajevu (prošlost – sadašnjost – budućnost),’’ str. 9-19, u kojem, između ostalog, ističe: ‘’Smatramo boljim rješenjem da se vrh Islamske zajednice okrene stvaranju uslova za stvaranje Islamskog univerziteta u Evropskoj uniji u koju se Bosna i Hercegovina aktivno uključuje’’. Vjerujemo da naše mišljenje o islamskom univerzitetu na Balkanu dijele i kolege sa drugih islamskih fakulteta na Balkanu. Sljedeći primjer nam daje za pravo: na susretu predavača tefsira na islamskim fakultetima i medresama na Balkanu, održanom u Podgorici oktobra prošle, 2016. god., prof. dr. Xabir Hamiti (doktorirao na FIN-u u Sarajevu) sa Fakulteta islamih nauka u Prištini, na Kosovu, predložio je osnivanje Međunarodnog islamskog univerziteta na Balkanu.

Smatramo da postoje sve pretpostavke da se odmah otpočne sa procesom osnivanja islamskog univerzita u BiH, odn. na Balkanu. U sastavu IZ-u BiH već djeluju četiri fakulteta (FIN u Sarajevu, IPF [Islamski pedagoški fakultet] u Zenici, IPF u Bihaću i FIS [Fakultet za islamske studije] u Novom Pazaru, Republika Srbija) te ustanove kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka i Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Sama ova činjenica dovoljna je i ozbiljna osnova za razmišljanje o islamskom univerzitetu, a kada se navedenim institucijama pridodaju fakulteti islamskih nauka u Prištini i Skoplju, tada već govorimo o optimalnim uvjetima za njegovo pokretanje i takav univerzitet već zadobiva karakter međunarodni.

Time bi do izražajao došao maksimalni integrativni karakter takvog univerziteta na planu: ujednačavanja nastavnih planova i programa, razmjene nastavnika i studenata Bošnjaka i Albanaca i njihovog međusobnog približavanja te, na koncu, približavanja ovih dvaju bratskih muslimanskih naroda, kao autohtonih evropskih naroda, na institucionalnom i životnom planu. Tako bi se balkanski prostor obilježen muslimanima ponovo integrirao na nivou visokog islamskog obrazovanja, a što bi, zasigurno, donijelo pozitivne efekte i tonove u društvenoj stvarnosti muslimanskih balkanskih naroda. Također, takav univerzitet bio bi brana svakoj vrsti vjerskog ekstremizma, terorizma, radikalizma i sektaštva, a što su danas veoma aktuelna pitanja. Bio bi to evropski islamski univerzitet utemeljen na islamskoj tradiciji i učenosti, otvoren u spoznajnom smislu (studijski programi bi se kontinuirano razvijali, obnavljali i prilagođavali, na početku: na bosanskom i albanskom, a potom i na arapskom i engleskom jeziku), trajno opredijeljen za mir, stabilnost, saradnju i međureligijski dijalog sa drugima na evropskom kontinentu.

Ovakav koncept integriranog islamskog univerziteta za Balkan, ali i cijelu Evropu  - veliki broj Bošnjaka i Albanaca živi u zamljama Evropske unije kao i u onim koje su na putu za članstvo u tu političku zajednicu - u kojem bi sarajevski FIN, zbog svoje tradicije, imao vodeću ulogu, uvjereni smo da bi dobio podršku od svih: na Istoku i na Zapadu. Bivši generalni sekretar Rabite, dr. Abdullah et-Turki, bio je oduševljen idejom islamskog univerziteta na Balkanu i bio je izrazio spremnost za svaku vrstu pomoći uključujući i onu finansijske naravi.

Na tragu Macronove vizije

Institucije Evropske unije zadužene za obrazovanje potrebno je što prije upoznati sa idejom i projektom jednog ovakvog otvorenog i miroljubivog univerziteta na Balkanu te zatražiti od njih finansijsku podršku. Tim prije što je francuski predsjednik Emmanuel Macron – kako su prenijeli mediji - 26. septembra na pariškoj Sorboni održao veliki govor na temu budućnosti Europske unije, u kojem je pozvao na “novo osnivanje” i iznio niz prijedloga za dalekosežne promjene u ustrojstvu i funkcioniranju Unije. Na planu obrazovanja, Macron predlaže da se diljem EU-a osnuje najmanje 20 novih europskih univerziteta do 2020. god., kako bi mladi Europljani imali što bolje šanse za jednako obrazovanje. Također, želi i da najmanje pola europskih studenata tokom svoga studija barem pola godine provede studirajući u nekoj članici EU-a.

Osnivanje islamskog univerziteta na Balkanu nameće se kao potreba i imperativ vremena u kojem živimo iz brojnih razloga. On je potreban i zbog osnivanja i rada većeg broja medresa u okviru IZ-e u BiH, odn. talentiranih učenika koji završavaju te medrese i koji bi imali šansu da kvalitetan i sveobuhvatan studij islama nastave na domaćem islamskom univerzitetu. Intelektualni i kadrovski potencijali za takav poduhvat i projekt postoje, pa i oni finansijski, čak na blakanskom nivou, a pogotovo ukoliko se on adekvatno predstavi navedenim i drugim adresama u Evropi i islamskom svijetu. U kontekstu rada brojnih privatnih univerziteta u BiH i na Balkanu, ovakav poduhvat je sasvim realan i opravdan. Na aktualnim rukovodstvima islamskih zajednica i islamskih fakulteta na Balkanu historijska je odgovornost u tom smislu.

Sličica Želim Print

Pomaganje ljudima

Pomaganje ljudima

Oktobar 23, 2017

Hvala Allahu Uzvišenom. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko ga na Pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da je samo Allah bog i da je Muhammed, alejhi-s-selam, Njegov rob i Njegov poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji čas. Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom Poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.

Znajte da nema dobra u djelima bez znanja, niti časti u znanju bez djela. Znanje traži djelo, a iz ponavljanja i primjene znanja i djela proizlazi naše ponašanje, naš ahlak. Allah dž.š. nam je objavio:
‘’Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i pokornosti Allahu, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu, i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.’’ (El-Maide, 2.)

Muslimani moraju posjedovati pozitivne osobine, a njihov spas je u radu i međusobnom potpomaganju, ukoliko žele da osiguraju sretan život kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu.

Sličica Želim Print
‘’Vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima.’’ (Et-Tevbe, 71.

Božiji Poslanik, a.s.,  kaže: “Čovjek se mora truditi za onim što je pošteno i za njega korisno, a ne smije čekati niti se obazirati da će mu samo doći i vrijeme donijeti”. Alejhisselam je međusobnu ljubav muslimana u jednom hadisu usporedio sa organizmom “čiji dijelovi podjednako osjećaju, kada oboli bilo koji od njih.›› Također se prenosi da je rekao: ‘’Ni jedan od vas nije pravi vjernik sve dotle dok ne bude želio svom bratu ono što želi sam sebi.’’ (Buhari)

Svaki musliman u sebi bi trebao imati razvijenu pozitivnu osobinu da pomogne drugom čovjeku kada mu je ta pomoć potrebna. Ako utrošite jedan dio svog imetka na Božijem Putu, Allah će vam ga umnogostručiti i oprostiti vam vaše grijehe. Allah mnogostruko nagrađuje i blag je. U hadisu stoji: “Ko se nađe pri ruci svome bratu kada mu bude potrebno, Allah će se naći. Onome ko od svog brata muslimana otkloni nevolju na Ovom svijetu Allah će njemu otkloniti nevolju na Sudnjem danu. Ko pokrije manu svog brata Allah će pokriti njegovu na Danu sudnjem.’’

U jednoj predaji Poslanik, a.s., kaže: “Onome ko krene ispuniti potrebu svome bratu muslimanu, Bog će za svaki korak upisati sedamdeset dobrih djela i oprostit će mu sedamdeset grijeha.”

Draga braćo, musliman je dužan da želi i nemuslimanima svako dobro kao i sebi, jer u drugoj predaji stoji da cijelom svijetu treba željeti ono što želimo sebi, jer svi smo mi ljudi od kosti i mesa, samo što su oni zanijekali Allaha dž.š, a zato će oni, draga braćo, sigurno biti kažnjeni.

U islamskoj kulturi se potrebe ljudi tumače kao blagodat i milost. Zato, oni koji zbog svojih imovinskih mogućnosti ili posebnog društvenog položaja budu izloženi navalama molbi i iskazivanja potreba trebaju znati da su im se otvorila vrata Božije milosti, a mnoštvo blagodati nikoga neće zamoriti niti će kome dosaditi. Prenosi se da je hazreti Husejn, r.a., rekao: “Uistinu su potrebe koje vam ljudi iznose blagodati Božije prema vama, pa neka vam te blagodati ne dosade.” Zato, svaki musliman treba lijepo prihvatiti ove blagodati i milost od Gospodara, te se potruditi onoliko koliko može u ispunjavanju potreba onima koji ih imaju, a u slučaju da to ne može učiniti, neka barem dadne odgovor sa objašnjenjem koje ulijeva nadu.

Jer, Plemeniti Poslanik, a.s., ovako bi postupao: “Kada bi mu neko izložio svoju potrebu, on ga ne bi vratio, a da mu je ne bi ispunio, ili bi mu barem govorom olakšao.” U svakom slučaju, ako neko ne može ispuniti potrebu potrebitom, treba s njim tako razgovarati da ovaj ne postane očajan i razočaran. Kur’an Časni kaže: “A ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im opet reci koju ugodnu riječ.” (El-Isra, 28)

Božiji Poslanik, a.s., nakon spuštanja ovoga ajeta, kada bi neko od njega nešto tražio, a on ništa nije imao da mu dade, govorio bi: “Neka Bog i nas i vas opskrbi iz obilja Svoga!” Stoga onaj koji ne može udovoljiti nečijoj potrebi treba ga barem utješiti riječima koje ulijevaju nadu, kao što su: “Nadam se da će Bog ispuniti tvoju potrebu, a i ja ću se truditi onoliko koliko budem mogao radi tebe”, a ne s njim se svadljivo i grubo ophoditi i učiniti ga očajnim. Poslušajmo prijevod sure koju često učimo i u namazu, sure El-Maun ili “Ere’ejte-llezi”, kako je narodski zovemo: “Znaš li ti onoga koji Onaj svijet poriče?” Pita nas Uzvišeni Gospodar u prvom ajetu ove sure i daje odgovor u nastavku: “Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju,  koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju!” (El-Maun).

Pored svih ovih obaveza musliman kao pripadnik Islamske zajednice mora biti svjestan svojih dužnosti i obaveza i prema svojoj Islamskoj zajednici kao i prema svojoj domovini.

Bože, od Tebe tražim zaštitu od brige i žalosti.

Od Tebe tražim zaštitu od slabosti i lijenosti.

Od Tebe tražim zaštitu od straha i škrtosti.

Od Tebe tražim zaštitu da me dug ne savlada i da me ljudi ne nadvladaju!

Amin!

Tefsir – Skromnost

Tefsir – Skromnost

Oktobar 23, 2017

Šta je to u čovjeku što ga navodi na gordost, oholost ili hvalisanje?! Zašto se čovjek oholi i uzdiže!? Zar čovjek zaboravlja od čega je stvoren i kako završava svoj dunjalučki život?! Zar zaboravlja ove svakodnevno vidljive istine koje se tiču njegovog ovozemaljskog početka i kraja?! Jesmo li zaboravili šta je to plemenita vrlina skromnosti ili poniznosti?! Koliko smo posvećeni ovoj vrlini u vrijeme opće materijalizacije i posvemašnje obezduhovljenosti?!

Budući da je čovjek, između ostaloga, i biće zaborava (insan), otuda ga je potrebno stalno podsjećati pa i na one očigledne i univerzalne istine koje su same po sebi dokazive, vidljive i shvatljive. U tom smislu i Allahovu, dž.š., Knjigu možemo promatrati, a ona to uistinu i jeste, kao Knjigu podsjećanja ili opominjanja čovječanstva. Štaviše, sam Kur’an za sebe kaže da je on zikr, zikra i tezkireh. Sve ove kur’anske riječi u sebi nose ideju stalnog podsjećanja ili opominjanja (na nešto). Kur’an nas, dakle, stalno podsjeća na istinu o nama samima i našoj ulozi na Zemlji; stalno nas podsjeća na našega Gospodara, na Sudnji dan, na Budući svijet... Također, podsjeća nas na moralne vrline najvišega reda, kao i na onu iskonsku moralnu odgovornost koju su ljudske duše posvjedočile još u Ezelu - Praiskonu.

Vrlina iz Ezela

Vrlina skromnosti ili poniznosti ima svoje metafizičko utemeljenje još od kalu bela, tj. onog ezelskog svjedočenja svih ljudskih duša, kada su one posvjedočile i priznale za svoga Gospodara Allaha, dž.š. Njezino metafizičko utemeljenje i značenje deriviramo iz slijedećeg kur’anskog ajeta: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” (el-E’araf, 152).

Ovim ajetom, koji se u tefsirima određuje kao ajetu l-mīsāk (ajet o preegzistentnom ugovoru ili zavjetu ljudskih duša o pokornosti i robovanju Uzvišenom Allahu), na jedinstven način prikazana je i pokazana ljudska skromnost ili poniznost spram njihovog Stvoritelja i Gospodara. Ponizni i smjerni odgovor ljudskih duša kalu bela - “Jesi, mi svjedočimo” - na upečatljiv i snažan način govori o iskonskoj ili primordijalnoj ljudskoj skromnosti, poniznosti, predanosti i moralnoj odgovornosti.

Prema tome, ljudskoj duši je, snagom Božanske volje, usađena ili prirođena vrlina skromnosti. Skromnost je prirodno ili iskonsko stanje ljudske duše ili ljudske prirode kao takve. Zar se čovjek ne rađa kao skromno, nejako biće?! Zar sa Ovoga svijeta ne odlazi još skromniji, bez igdje ičega?! Zato je u svom moralnom usavršavanju na ‘’putu ka izvoru’’ (šeri›at) polazna tačka ljudske duše upravo skromnost ili poniznost u svom metafizičkom i praktičnom smislu.

Vjernik u svome duhovnom i fizičkom životu vazda mora pokazivati i usavršavati vrlinu poniznosti ili skromnosti, kojom se neprestano (pod)sjeća na preegzistentni zavjet (mīsāk) koji je dao svome Stvoritelju iskazujući time svoju vjernost u njegovom izvršavanju.

Skromnost u Kur’anu

Imajući na umu ovo ezelsko porijeklo vrline skromnosti, postaje nam jasnije zašto Kur’an u brojnim svojim ajetima podsjeća ljude i žene na vrlinu skromnosti. I ovdje je kur’anski stil raskošan i znakovit. Naime, Kur’an nekada govori o djelima koja ukazuju na vrlinu skromnosti, nekada o djelima koja su opozitna toj vrlina, a nekada, pak, o načinu stjecanja te vrline. Na osnovu svega toga dolazi se do zaključka da Kur’an, s jedne strane, snažno insistira na skromnosti kao nužnoj vrlini kojom se jedan musliman mora ukrasiti i, s druge strane, o nužnosti izbjegavanja i odstranjivanja iz svoje duše oholosti ili samodopadljivosti.

Iz brojnih kur’anskih ajeta koja govore ili ukazuju na vrlinu skromnosti, ovdje izdvajamo samo dva.

U suri El-Furkan (63) Uzvišeni Allah Svoje robove opisuje kao skromne ili ponizne riječima: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!’’ U komentarima Kur’ana pojam hevnen (‘’mirno’’) protumačen je kao: krjeposno i Bogobojazno (Dahhak); smireno i dostojanstveno (Mudžahid); skromno i bez oholosti (Ibn Zejd).

Ovo su mišljenja koja navodi Maverdi u svome tefsiru (En-Nuket ve-l-’ujun), i dovoljna su nam da uočimo ideju skromnosti kao jednu od odlika vjernika kojom ih Uzvišeni izdvaja od ostalih ljudi. ‘’Robovi Milostivog’’, kaže Bika’i u svome tefsiru, ‘’nikoga ne vrijeđaju, niti se nad bilo kime uzdižu; milostivi su prema sebi i drugima’’ (Nazmu-d-durer...; nav. prema: altafsir.com).

Ovdje nije posrijedi nikakava slabost vjernika, već upravo suprotno: riječ je o njihovom ponosu i njihovoj nadmoći, ali bez oholosti, obijesti i nadmenosti. Oni to pokazuju u svome hodu koji odražava njihove osjećaje i stavove; oni dostojanstveno, smireno, ozbiljno i odmjereno idu ka svome cilju - a ne idu kao mrtvaci i mlitavci! Ne mogu ih bestidnici omesti u njihovom cilju; ne osvrću se na gluposti i smicalice svađalica i besposličara, niti sa njima raspravljaju i polemišu. Takvi ih ne zanimaju, oni su iznad njih; nemaju vremena za njih jer su obuzeti plemenitim ciljevima, a ne prepirkama i svađama koje besposličari i svadljivci jedva čekaju (usp.: Sayyid Qutb, U okrilju Kur’ana, 19/64-66).

Dakle, Svevišnji je samo jednim ajetom toliko mnogo kazao o skromnosti i načinu na koji nam ona može uštedjeti dosta energije za hajirli i plemenite ciljeve.

U drugom ajetu (Lukman, 18) Kur’an vrlinu skromnosti hvali na slijedeći način: ‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog’’. Ovaj ajet naveden je u kontekstu kada mudri Lukman savjetuje svoga sina i, između ostalih savjeta, uputio mu je i navedene riječi.  Nakon što se, na jedan slikovit način, zabranjuje oholost i njezino manifestiranje putem uzvijanja vráta (Kur’an ovdje upotrebljava karakteristični i rijetki izraz se’ar, kojim se označava jedna vrsta bolesti kod deve kada ona, uslijed te bolesti, savije svoj vrat) i okretanje lica od ljudi, kaže se: i ne idi Zemljom nedmeno, čime se, zapravo, sugeriše skromnost u hodu, bez uvijanja i znakova nadmenosti. Manifestiranjem oholosti ili gordosti vjernik se udaljava od Allahove ljubavi: jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. Gordi, oholi i hvalisavi ne nalaze se u Allahovoj blizini!

Sličica Želim Print

Maglaj - Džematlije donirale 22 hiljade maraka svojim sugrađanima

Maglaj - Džematlije donirale 22 hiljade maraka svojim sugrađanima

Oktobar 23, 2017

Humanitarni fond ,,Exit’’ osnovan je u aprilu 2016. godine pri džematu Jusuf-pašine džamije u Maglaju, u narodu poznata kao Kuršumlija. Fond je lokalnog karaktera, a osnovan s ciljem prikupljanja i podjele novčane pomoći bolesnim, starijim penzionerima i socijalno ugroženim porodicama s područja medžlisa/općine Maglaj. Novčana sredstva ili donacije prikupljaju se petkom poslije džuma-namaza ispred džamije Kuršumlije, a posjete ciljanim grupama se obavljaju redovno, svake sedmice shodno raspoloživim sredstvima i pristiglim zahtjevima, koji se razmatraju na sedmičnom sastanku Upravnog odbora fonda. Uzevši u obzir da članovi UO fonda imaju vlastita primanja i zaposlenja, humanitarne aktivnosti obavljaju potpuno volonterski i altruistički na ime zadovoljstva Gospodara svjetova, a što obuhvata rad bez dnevnica, putnih troškova ili sličnih prihoda od sredstava fonda. 

S obzirom da se sredstva prikupljaju javno od džematlija, ali tome doprinose i drugi prijatelji fonda koji ne dolaze petkom na džumu, sve aktivnosti i izvještaji su javnog karaktera i prate ih javne objave na maglajskim portalima i televiziji. 

-Iako su prikupljanja stalna i redovna, džematlije maglajske Kuršumlije i poslije sedamnaest mjeseci ne posustaju u neprestalnom finansiranju  fonda, a iz kojeg je do sada isplaćeno 22.000 maraka spomenutim kategorijama ugroženih Maglajlija. Pored novčanih donacija u iznosu od 50,00 do 500,00 KM po jednoj osobi ili porodici, humanitarne akcije obuhvatile su i pakete pomoći za bolesne u Kantonalnoj bolnici Zenica, uplate cjelogodišnjeg doručka u školskoj kuhinji za učenike iz soc.ugroženih porodica, zatim jednokratna podrška za novorođenčad i slično. 

,,Gdje ima svjetlosti, nema mraka. Gdje ima rada, ima i rezultata. Naravno, gdje ima iskrenosti, ima i svestrane podrške’’, ističu članovi fonda.

Cijeli tekst

Stranica 305 od 855

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine