Svečanoj akademiji prisustvovao je Vahid-ef. Fazlović, muftija tuzlanski, kao i potpredsjednik entiteta RS Ramiz Salkić, glavni imami, imami, brojne džematlije i gosti.
Ovogodišnji Kurban-bajram za Medžlis Islamske zajednice Bijeljina je bio poseban. Osim bajramske radosti, obilježavanje dvadesete godišnjice od obnavljanja rada Medžlisa pružio je dodatnu radost i satisfakciju da se nastavi djelovati kako bi misija Islamske zajednice u ovom dijelu naše domovine bila još uspješnija.

Vrijeme rušenja objekata IZ

Rušenje džamija u Bijeljini počelo je 13. marta i trajalo je dva dana. Mineri su eksploziv postavljali i tokom dana, uz nadzor policije. Srušena je najstarija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, a srušeno je i turbe bimbaše Sadik-age u njenoj avliji, pa Ahmed-bega Salihbegovića džamija, Mehmed Salih Vedžihi pašina Janjica džamija u mahali Pašine bašče, izgrađena polovinom 19. vijeka, Preljubović Dašnica džamija u istoimenoj mahali Dašnica i Krpić Ahmed-age džamija kod bolnice u Bijeljini, za koju je zemljište dao čuveni dobrotvor Ahmed-aga Krpić. Nakon toga srušene su i džamije u općini Ugljevik: Hadži Džanina džamija u džematu Janjari, Azizija džamija u džematu Glinje, Atmadža džamija u džematu Atmačići i Hajrija džamija u džematu Srednja Trnova.
Vakufske kuće bile su pošteđene rušenja, ali su bile ili devastirane ili su u njih useljene srpske izbjeglice. U prostoru Medžlisa IZ Bijeljina, u centru grada, tokom agresije, bilo je sjedište Udruženja četnika veterana. Rušenja je bio pošteđen i mesdžid u prigradskom bijeljinskom naselju Salaš, vjerovatno jer je bio bez munare ili su ga planirali za neki magacin. Pusti džamijski placevi okupatorima su služili za razne namjene, bila su vašarište, parking, buvljak i poslovni prostori. Nakon obnove rada Medžlisa IZ Bijeljina, od 1997. godine počeli su mukotrpni procesi vraćanja uzurpirane imovine i traženja dozvola za obnovu porušenih objekata.

Briga o vjerskom i nacionalnom identitetu

„Ponovno obnavljanje rada Medžlisa IZ Bijeljina pokazatelj je entuzijazma i odlučnosti pojedinaca koji su poveli zajednicu u smjeru vraćanja putu vjere i optimizma, a sami znamo koliko je bilo teško napraviti taj prvi korak. Pored činjenice da smo morali zajedno obnoviti svu uništenu infrastrukturu Medžlisa, nismo zapostavili ni jačanje nacionalnog i vjerskog identiteta. Naša djeca i omladina imaju mjesto gdje se okupljaju i gdje uče o sebi. Realizirali smo i niz projekata na međunarodnom nivou koji su doprinijeli prezentaciji našeg grada i Medžlisa. To su putevi i smjernice koji će ovom dijelu Bosne i Hercegovine omogućiti ljepšu i prosperitetniju budućnost“, kazao je Samir-ef. Camić, glavni imam Medžlisa IZ Bijeljina.
Mladi koje okuplja Islamska zajednica su ukras ovoga grada i ponos Islamske zajednice, kazao je muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović. „Nakon dvadeset godina teškog i napornog rada, hvala Dragom Bogu, uz Njegovu pomoć i vašu ljubav prema ovome gradu mnogi Bošnjaci nisu otišli iz Bijeljine, istrajali su. Kada pobijedi ono što je život, civilizacija, tome se trebaju radovati svi ljudi, ne samo muslimani. Vaša vjera, snaga, energija, tradicija, džemat i vaša organiziranost će biti zalog da uspijete i u budućnosti, a svi ćemo biti uz vas. Želim se u ovoj prilici zahvaliti poštovanom reisu-l-ulemi Husein-ef. Kavazoviću za njegovu časnu i veliku borbu na ovom putu. Čuvajte svoju vjeru, budite dobri muslimani, komšije i građani ovoga grada. Sve su to vrijednosti koje su spletene u našem duhu i našem poimanju sebe i drugih, svijeta u kojem živimo“, kazao je muftija Fazlović.

Islamski edukativni centar NUR sagradili smo na temeljima nekadašnje muallimhane Mehmed-bega Stočanina, kasnije zgrade Odbora IZ. Prema historijskim dokumentima iz bivše muallimhane izašlo je 14 hafiza, a posljednji je bio hafiz Ridžal.

Bio je šesti septembar 2017. godine po Miladu kad sam ponovo ukoračio u Gornji Vakuf s namjerom da uradim reportažu o radu ovdašnjeg Medžlisa Islamske zajednice. Stambeno-poslovna zgrada Medžlisa bila je u novom, zelenofasadnom ruhu. Unutar zgrade zatekao sam vrijedne poslenice muallimu i sekretaricu Ulfetu i blagajnicu Ajku.

Uskoro su pristigli i glavni imam mr. Enes ef. Omerović i predsjednik Medžlisa Enes Kurbegović. Da se pojavio i neki treći Enes vjerovatno bismo, po staroj bosanskoj uzrečici kad se nađu trojica imenjaka, - tražili halvu. Helem, priču o Medžlisu započinjem sa efendijom Omerovićem. Možda i za to što je rođen u Pridvorcima, jednom od gornjevakufskih naselja. Sa posebnim pijetetom govori o ovdašnjim ljudima: „Gornji Vakuf je herojski grad. On je grad čestitih i plemenitih ljudi, grad tradicije, kulture.

Bitno je kazati da ovaj grad ima tradiciju. Naime 1592. ili 1001. hidžretske godine vakif Mehmed-beg Stočanin došao je iz Stoca i formirao Gornji Vakuf. Podigao je džamniju i pored nje muallimhanu. Važno je napomenuti da Medžlis danas ima 17 džemata. Na 28 punktova uče se djeca. Imamo dobar uspjeh u mektebskoj nastavi i među prvima smo na nivou Muftijstva. Posebno smo zapaženi i u takmičenju u učenju Kur’ana koje vodi asocijacija Hind. Što se tiče imamskog kadra uglavnom su to mlađi imami. Nedavno je na Ahiret preselio Fadil ef. Topalović koji je imao veliku ulogu u džematu Batuša. Borimo se. Stanje u Medžlisu je kao i u većini drugih medžlisa diljem BiH. Plaće su redovne. Uplaćuju se penziono osiguranje i sve druge dažbine. Posljednje dvije godine su godine projekata. Tako smo u 2016. završili jedan za naše prilike historijski značajan projekat. Otvoren je islamski edukativni centar NUR koji smo sagradili na temeljima nekadašnje muallimhane Mehmed-bega Stočanina, kasnije zgrade Odbora IZ, koja je u minuloj agresiji na BiH, od strane ekstremnog dijela HVO srušena do temelja. Prema historijskim dokumentima iz bivše muallimhane izašlo je 14 hafiza, a posljednji je bio hafiz Muhamed -ef. Ridžal.“

Davno smo obaviješteni od M. MacLuhana da je “medij poruka”. Zato je razumijevanje medija i poruka koje se plasiraju kroz njih društveno važna funkcija. Ali, u postgenocidnom krajoliku mediji su poprimili antibosanski karakter u pravom smislu riječi. Reducirani smo na zaprepašćujuće mali broj beznačajnih tema dok se hegemonija širi svuda oko nas. Drobe nam mozgove večernjim izjavama ludaka nacijskog horora oko nas. Ludaci nam poručuju da će biti Bosne onoliko koliko oni dopuste! Mi bijedno raspravljamo kao posvađana slavenska plemena ko je stariji, ko je u pravoj vjeri, ko je bliži istini Rima ili Istanbula dok vladari u sjeni stoje nad našim životima i troše nas kao pijune u velikim igrama.
Pred našim očima slabe veze društvene kohezije. J. Habermas upozorava da su pod uvjetima globaliziranog kapitalizma “politički kapaciteti za zaštitu društvene integracije postali opasno ograničeni”. Rasipanje integracijskih modela pred naraslim silama destrukcije djeluje kao povijesni čin u kojem smo posmatrači koji ne razumiju radnju na pozornici u koju bulje zombijevskim pogledom. Nastupe tako vremena kad ludaci vode snage divergencije i ruše sve pred sobom. Nažalost, tamo gdje imamo militantni kolektiv imamo fašizam. Gotovo da smo navikli na priču o “volji naroda”, na fašističke podvale o volji kolektiva koju usmjeravaju dva tri firera ili vožda.
U isto vrijeme dok nezaustavljiva prekarnost razara naše psihičke i socijalne sisteme, nama se još uvijek nameću srednjevjekovne podvale kao neupitne i neke ljude se proglašava svetim. Vrlo je uputno pročitati knjigu autorice Meg Greene pod naslovom Mother Teresa – A biography (2004) pa da vidimo o kakvim “sveticama” se radi. Milione dolara, koje je dobila za pomoć sirotinji, Teresa je proslijedila u kasu Vatikana dok su bolesni i siromašni umirali po podrumima neuslovnih sirotišta u Kalkuti za koja je skupljala velike donacije širom svijeta. Naravno, ne bismo trebali biti iznenađeni, jer uvijek se pokaže da je s druge strane medalje ljudska pohlepa! Uz nju se vole slikati vladari svijeta i uručivati joj bogate poklone kao znak pažnje i ovozemaljske moći kojom raspolažu bez mjere. A, s druge strane, sirotinja koja pati u ostacima “trećeg svijeta” pod brižnom rukom zapadne svetice produžava u nedogled kolonijalne mitove i opravdava imperijalne i hegemonijske namjere.

Populizam, neznanje, nemoral

Profanizacija svakog ljudskog djela i ljudi od znanja u sistemu konzumerske zabave jeste nezaustavljiv proces kojem se ne može oduprijeti ni jedan pojedinac. Dovoljno je da polupismeni žurnalizam počne govoriti svojim jezikom o nekom velikom misliocu, slikaru ili piscu i odmah je pred nama užas potkopavanja vrijednosti koje je neki čovjek ostavio iza sebe. Žurnalizam uništava sve čega se dohvati svojom površnom slikom svijeta.
Velikosrpska politika suštinski je još uvijek zaleđena na Kosovu polju u 1389. godini i zatočena u programima svesrpstva i Velike Srbije. Od kraja 19. stoljeća u njoj se razvija mit o “osveti Kosova”, “svesrpstvu” (asimilacijsko-hegemonijski projekt po kojem su svi štokavci srpski narod) i mit o “Velikoj Srbiji” (projekt stvaranja velike državne teritorije na kojoj će živjeti samo Srbi). Ova tri mitska narativa su izvorište svih katastrofa srpskog naroda i onih koji su bili objekti velikosrpske hegemonije. Neko bi morao odlediti srpsko biće i vratiti ga u vrijeme, u moderno doba, među druge evropske narode. To “srpstvo”, nažalost, metastaziralo je u fundamenatalistički nacizam.
Sjeme fašističkog zla posijano je oko nas, u terorističkoj organizaciji ravnogorskih četnika koji još uvijek ratuju s “Turcima”. Oni paradiraju i postrojavaju se širom Bosne, posebno u entitetu “rs”, od Prijedora do Višegrada i Nevesinja, planski se “njeguje” fašizam kako bi bošnjački narod i povratnici svojim kućama bili zaplašeni i nestali u bestrag. To je dio nacističke velikosrpske strategije. Na mjestu pokolja i spaljivanja Bošnjaka u Višegradu velikosrpski nacijski projekt postavio je Andrićgrad, ciničko djelo zla, kojim se cilja na relativiziranje zločina nad Bošnjacima i kojim se cjelokupan velikosrpski nacijski projekt sa njegovom mitologijom, idejama i likovima prenosi na tlo Bosne i Hercegovine kako bi se dalo utemeljenje za buduće pothvate srpstva. Nesretna velikosrpska svijest sopstvenu laž pokušava nametnuti drugima kao da je kraj 19. stoljeća, kao da se ništa nije desilo, kao da niko ništa ne zna...
Na djelu je od devedesetih priča o ugroženosti i velikosrpska fabrikacija neprijatelja svuda okolo. Ćosićevsko-šešeljovsko-kecmanovićevski vokabular laži i mržnje zapljuskuje svakodnevlje i pretvara ga u primitivnu palanačku ahistorijsku pozornicu barbarskih rušitelja i zločinaca koji se ne stide krvi na svojim rukama. Vokabular zla sustiže nas na svakom koraku, osjećamo se napadnuto, nesigurno, pod opsadom. Na to primitivno i antibosansko djelovanje ne smije se odgovoriti “islamističkim” radikalizmom s bošnjačke strane, glupim terorističkim činom, jer bi time taj palanački nacizam bio opravdan i ispunjen. Svi fašisti oko nas su se spremili da odgovore na “islamistički čin” koji bi trebao izvesti neki ogorčeni musliman. Palanka se ruši civilizacijom i principima – ne istim odgovorima. To je filozofija! Zato su se digli bosanski neprijatelji da potvore Bosnu kao opasnost za Evropu u kojoj se nalaze “ljudi s radikalnim namjerama”. Nema ništa nemoralnije od potvaranja Bošnjaka kao nečega antievropskog od politika koje su devedesetih godina napravile strašne zločine u Bosni protiv bošnjačkog naroda.

Autoritarni tip čovječuljka

Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu. Ruski komunizam uništio je slobodu i kreativnost i skončao u staljinizmu. Partije su bile loše imitacije religijskih institucija koje su potisnute s povijesne scene i proglašene “opijumom” za mase. Partijski funkcioneri određivali su sve tokove u društvu, slično kako u teokratskim sistemima religijski predstavnici pokušavaju određivati sve što se tiče vlasti, moći, radnih mjesta, tokova novca, ekonomije, manipuliranja građanima za račun vladajuće klase... Partija je nametnula istine kao da su religija. Tako je nastao primjetljiv mentalitet slijepog slijeđenja i poslušnosti, jedan autoritarni tip koji je mogao vrlo lahko da se transformira u religijskog fundamentalistu i da ubija drugog čovjeka samo što je musliman. Ovaj shapeshifting, tj. nečija promjena oblika, ostao nam je neobjašnjen i nerazumljen. Naime, kako ljudi koji odrastaju s nama i druže se mogu jednoga dana postati monstrumi-ubice i ubijati druge ljude samo zato što se zovu drugačije? Ovaj monstruozni tip pristaje uz opasni oblik transformiranog partijskog jednoumlja, koje morbidno preživljava u licemjernom zloupotrebljavanju religijskih institucija za potrebe vladara koji đavolski upravljaju naracijama kolektiva i razvijaju kolektivističke teleologije kojima ne treba racionalno-kritičko mišljenje.
Prelaz iz “partijske religije” u “etničku religiju” ili etnicizam (etnicizam – etnija sebe naziva nacijom na teritoriji koju je otela od druge religijsko-etničke skupine kao neke vrste savremenog “plemena”) omogućen je autoritarnim karakterom. Njegova je glavna “vrlina” findžan-svjetonazor ili geto-Weltanschauung. On odozdo gleda u vođu i divi mu se bezgranično, a onoga ispod sebe gazi i uništava gledajući ga odozgo, svisoka. On nije slobodna individua, ne postaje slobodni građanin. On ne može postaviti pitanje o državi ili konstituciji respektabilne političke vlasti. Možda je u tome dio odgovora na pitanje koje se tiče Bošnjaka i drugih muslimana Balkana o neuspjesima formiranja država u 19. stoljeću. Zato su ih od 1821. do 1923. godine s balkanskog prostora pomeli, pobili, protjerali i uništili oko 5,5 miliona, kako nas podsjeća Justin McCharty. Tek treba postavljati prava pitanja!

“Smrtonosna sigurnosna operacija u mijanmarskoj pokrajini Rakhineu očito je planirana da iz zemlje ukloni muslimansku manjinu Rohinja. Sadašnje stanje ne može se još utvrditi u potpunosti, ali situacija sliči na primjer iz udžbenika etničkog čišćenja,” izjavio je u Ženevi visoki komesar UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein. 

Ujedinjene nacije su ranije objavile da je 294.000 izbjeglica Rohinja stiglo u Bangladeš od 25. auguta, ove godine, kada je pokrenut veliki talas nasilja. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), dočim pokazuju kako je broj arakanskih muslimana koji su utočište potražili u Bangladešu dosegao 313.000. 

Brutalna odmazda

Naime, snage sigurnosti Mijanmara su pokrenule akciju u pokrajini Rakhine nakon što je Vojska za spas Rohinja Arakana (ARSA) napala punktove armije i policije. Međutim, ono što potvrđuju izvještaji svih medijskih agencija i međunarodnih organizacija, ovaj napad je iskorišten da za brutalnu odmazdu i etničko čišćenje koje sprovode policijske i vojne snage režima uz podršku lokalnog budističkog stanovništva. Ministar vanjskih poslova Bangladeša Abul Hassan Mahmud Ali rekao je da se u mijanmarskoj državi Rakhine provodi “genocid”, zbog kojeg je gotovo 300.000 muslimana Rohinja napustilo zemlju. “Međunarodna zajednica kaže da je to genocid. Mi također kažemo da je genocid”, kazao je bangladeški šef diplomatije novinarima u Daki. Premijerka Bangladeša Sheikh Hasina Wazed, kako prenosi agencija Anadolija, danas, 13. septembra, kazala je kako je površina rijeke Naf, preko koje arakanski muslimani bježe u Bangladeš, puna tijela muškaraca žena i djece. Mediji prenose kako je u posljednjoj vojnoj akciji protiv Rohinja ubijeno preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, a da su iza ovih napada ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš. Ukratko, nad narodom Rohinja se provodi genocid.
Ono što posebno zabrinjava u novom talasu nasilja jeste izostanak reakcije i konkretnih poteza velikih sila da se zaustavi ubijanje, te da se prognanici zbrinu u ionako neuslovnim kampovima siromašnog Bangladeša. Već duže vrijeme vlasti Mijanmara blokiraju pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama, novinarima i aktivistima, optužujući ih za podršku pobunjeničkim skupinama koje nazivaju teroristima. Susjedi Mijanmara, posebno Indija i Kina također su zbog geopolitičkih trvenja ostale nijeme, dok zemlje ASEAN-a svoje nereagiranje pravdaju principima nemiješanja u unutrašnje stvari svojih članica, tako da je narod Rohinja ostao kao još jedna mrlja na savjesti čovječanstva, genocid koji se odvija pred televizijskim ekranima.

Osuda šutnje i nereagiranja

Danas (srijeda, 13. septembar) dok sastavljamo ovaj tekst najavljeno je održavanje sastanka Vijeća sigurnosti iza zatvorenih vrata gdje bi se po drugi put trebalo raspravljati o ovoj krizi, ali prema nekim diplomatama iz UN-a, očekuje se da će Kina i Rusija biti protiv usaglašene izjave o nasilju nad Rohinjama najvišeg tijela Ujedinjenih Nacija. Što se tiče Sjedinjenih Država i Evropske Unije, osim zabirnutosti njenih lidera i diplomatskih apela prema vladi Mijanmara konkretnih poteza na zaustavljanju krize nema.
Posebno žestoke kritike posljednjih dana upućene su liderki Mijanmara državnoj kancelarki Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, zbog njene šutnje, nečinjenja i generalnog odnosa prema ovoj manjinskoj skupini u Mijanmaru. Mnoge javne ličnosti uključujući papu Franju, nobelovca Desmonda Tutu, te budističkog duhovnog vođu Dalai Lamu, osudile su njenu šutnju, te pozvale svijet da aktivnije reagira kako bi se zaustavila patnja ovog nezaštićenog naroda. Kao jedna od posebno zabrinjavajućih dimenzija ove krize jeste mržnja i netrpeljivost prema Rohinjama koje zadnjih godina propagiraju radikalni budistički monasi i nacionalisti u Mijanmaru.
Kada je u pitanju reagiranje većinskih muslimanskih zemalja, osim sporadičnih osuda vjerskih lidera i poziva na molitvu, jedino je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan lično kontaktirao mijanmarsku kancelarku Suu Kyi i zatražio da se omogući dopremanje pomoći Turske Rohinja muslimanima. Uz to Turska je 7. septembra, interventno u Bangladeš uputila visoku delegaciju koju je uz ministra vanjskih poslova Mevluta Čavušoglua predvodila supruga predsjednika Emina Erdogan i njegov sin Bilal. Oni su posjetili izbjegličke kampove u graničnom području u koje pristižu izbjeglice iz Mijanmara.
Problem marginaliziranja i progona Rohinja muslimana i trenutna kriza u Mijanmaru, upozoravaju sigurnosni eksperti, može veoma lahko privuči međunarodne terorističke organizacije koje već odranije djeluju u nekim zemljama jugoistočne Azije, posebno na Filipinima i u Indoneziji. Čini se paradoksalno da će teška situacija Rohinja muslimana (genocid kojeg su sve države prema Konvenciji o sprječavanju genocida dužne zaustaviti) privući pažnju svijeta tek onda kada potencijal ove krize prepoznaju međunarodne terorističke mreže i upregnu ga za regrutiranje terorista i kreatora haosa. Tada će biti kasno i za Rohinje, ali i za regionalni poredak i odnose među ključnim zemljama čiji se geostrateški interesi prelamaju u ovom južnoazijskom regionu.