Živimo u vremenu i društvu u kome smo ukinuli kategoriju općeg dobra i zajedničkog interesa. Time smo samo produbili razlike  između potrebe za zajedništvom i  potrebe za stjecanjem moći, pozicije i privilegija. Dojučerašnji ideali koji su se ticali zajedništva i suradnje izgubili su svrhu u odnosu spram pojedinačnih želja, a dobre namjere i oni koji su slijedili zakone i norme ponašanja ustuknuli su pred naletom egoističnih i agresivnih nastojanja. Rekli bismo- došli su divlji i otjerali pitome. Povijest je puna takvih primjera.

Problemi se, međutim, usložnjavaju kad sebičnih bude više, i kad  počnu ugrožavati druge. Tada se gubi međusobno povjerenje i dolazi do raslojavanja, pa i raspada društva. Da bi se, dakle, jedno društvo očuvalo u njemu je potrebno uspostaviti kakvu- takvu  ravnotežu između pojedinačnih poriva i zajedničkih interesa.

Prve spoznaje o tome nalazimo u pojmu sebičnosti ili egoizmu koji pretpostavlja i daje sebi za pravo više slobode nego drugima oko sebe. Kao takva sebičnost postaje nešto što se u većini slučajeva smatra lošom osobinom, jer je logično  daleko poželjnija vrlina pomagati drugima. No, treba reći da pored ove loše osobenosti imamo i podsticajnu sebičnost koja u svojoj brizi o sebi ne dozvoljava da je neko drugi sputava i iskorištava. Naime, takva sebičnost pomaže u razvijanju samopoštovanja i povjerenja u sebe i svoje vrijednosti. Nju svakako ne treba isključivati. Ono što u suštini već možemo reći za sebične osobe jeste da one ne vole odviše druge, ali  što psiholozi dijagnoziraju-  ni sebe same. Ako ne prepoznamo i ne priznamo svoje nedostatke onda ne želimo dobro ni samome sebi, a kamoli drugome. Kada bismo u jednoj porodici bili odviše sebični ona, zasigurno, ne bi mogla opstati na zdravim osnovama. Kako porodica tako i društvo u cjelini. Teško da bi takvo društvo moglo uopće  funkcionirati. S druge strane, u jednom društvu ima znatan broj onih  koji se praktički žrtvuju i rade u korist drugih, ali takvi obično ne dobivaju odgovarajuću satisfakciju ni priznanje. Njihova razočaranost time biva veća, a njihova žrtva za opće dobro čini ih gubitnicima.

Na općem nivou, ipak, najveći gubitnik biće  država kao zajednica. Naravno, prvi uslov da ona nastavi da živi i gradi se jeste pobijediti sebičnost. Posebno je ona (sebičnost) prisutna u Bosni i Hercegovini gdje se sve politizira i svjesno podvaja. Oni koji se bore za vlast sami proizvode te probleme. Za njih je mnogo važnija lična „promidžba“, a ponajmanje država i njeni građani. Osloboditi se sebičnosti je prvenstveno naš pojedinačni prioritet . To je uslov svih uslova.

Da bi se ti uslovi ispunili i  stanje u društvu prevazišlo  altruizam  kao pojava nam  nudi i u sebi nosi saosjećanje za dobro drugih ljudi. Ta vrijednost  je itekako važna i nju je nužno razvijati kao rješenje situacije.

Oba ova principa, i altruistički i egoistički, važni su svakom društvu i državi. Oni se provode i nadopunjuju  kroz pravne zakone i moralna načela vjere, a da li će i koliko  biti funkcionalni zavisi od ideološkog sistema. Primjera  radi, ideologija komunizma bila je ukidanje privatnog vlasništva i zagovaranje kolektivnog  što protežira i altruistički princip, dok u kapitalizmu  imamo u prioritetu privatno vlasništvo, na čemu već insistira egoistički pristup. I jedan i drugi princip  u ovim ideološkim sistemima  nisu naišli na razumijevanje, jer oni koji su njima rukovodili i bili lideri, u većoj ili manjoj mjeri,  zapostavili su opće dobro na račun svojih prohtjeva i time izgubili povjerenje.

U tom pogledu, i novo savremeno društvo nije daleko odmaklo. Čak ono  sada još više podstiče egoizam, a zanemaruje altruizam. O tome sve veći broj siromašnih svjedoči. Bogati se bogate, a siromašni postaju još siromašniji. Da apsurd bude veći, od bogatih se više ne očekuje pomoć, jer oni veličaju sebičnost i omalovažavaju altruizam. Otuda će siromašni prije moći očekivati pomoć od siromašnih. Uostalom, na  to upućuje vjera  i vjerska načela. Oni koji vjeruju  nisu sebični ni pohlepni, i ne grade svoje bogatstvo na tuđem siromaštvu. Oni se ne slikaju i ne govore kome su dali novac. Zar dobro nije veće ako ga napravite za nekoga, a da ne tražite korist od toga. Ibnu-l-Kajjim El-Dževzi ističe: „Velikodušan i darežljiv čovjek daje drugima čak i ono što mu je samom potrebno, a škrtac pohlepno žudi za onim što ne posjeduje, a kada ga dobije onda škrtari i ne želi to ni s kim dijeliti“. Zajedničko dobro se dijeli, jer je ono od Boga dato. Dijeljenjem se Božiji interesi stavljaju iznad osobnih.

Sarajevo, 18. oktobar 2017. (MINA) - Jučer je pod predsjedavanjem reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića održana 13. redovna sjednica Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini