„Uči, čitaj, proučavaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara...“ (sura El-’Alek, 1-3)

Ove Božije Riječi uglavnom uvijek citiramo mi muslimani kad govorimo o učenju i obavezi učenja. I zbilja su one veličanstvene. Ovdašnji čovjek Božiju Riječ je prihvatio prije pet stotina godina i nije je ispustio do danas. Mijenjali su se sistemi, društvena uređenja, vlasti i države, ali je ostajala želja, volja i namjera muslimana ovih prostora da uči u ime Boga. A temelj tog učenja je mekteb.
Za mekteb možemo kazati da je to, u stvari, osnovno obrazovanje u vjeri za muslimane Bošnjake, koje se uporedo realizira sa odgojem, ili to je osnovna i temeljna odgojno-obrazovna ustanova Islamske zajednice. U okviru naše Zajednice su se razvile i srednje škole, medrese, u kojima se uči o islamu, ali i fakulteti. U posljednje vrijeme je prisutna tendencija otvaranja i predškolskih ustanova u okviru naše Zajednice. Međutim ako pogledamo brojnost onih koji pohađaju islamske fakultete, medrese i predškolske ustanove vidjet ćemo da je to samo mali procenat u odnosu na polaznike mekteba.

Specifičnost mekteba

Mekteb je specifičan i njega ne možemo uporediti ni sa jednim od uobičajenih načina obrazovanja kroz državni obrazovni sistem. Njegova specifičnost proizlazi generalno iz njegovog funkcionisanja, ali isto tako svaki mekteb je priča za sebe i ima svoje posebne specifičnosti, tako da se ne mogu praktično neke stvari unificirati u svakom mektebu.
Više odlika može se izdvojiti kao specifičnost mekteba. Dolazak u mekteb je dobrovoljnog karaktera i nema nikakvih sankcija za nepohađanje istog, kao što je recimo slučaj sa nepohađanjem osnovne škole gdje imamo ustanovljen institut sankcije od strane države.
U mektebu uglavnom radi jedan muallim ili muallima, dok u školi sa istom djecom radi i do 50 uposlenika, nastavnika i drugog stručnog i pratećeg osoblja. I još što je važno dodati, taj muallimski posao je samo jedna od obaveza jednog imama, jer uz tu obavezu obavlja se i imamska i hatibska dužnost i naravno još mnogo drugih, koje se ne mogu ni pobrojati, a zavise i od džemata u kojem se radi.
Prostori za rad mekteba su veoma različiti i nestandardni. Negdje imamo opremljene učionice sa svim savremenim pomagalima, a negdje se nastava izvodi u samim prostorima za namaz, bez ikakvih pomagala ili čak u privatnim kućama. Dok u školama imamo određena pomagala standardizirana i jednaka za sve škole koja su kreirana u pedagoškim zavodima, ministarstvima obrazovanja, gradskim i opštinskim odjelima za obrazovanje, aktivima nastavnika itd., u mektebima nije takav slučaj. Nažalost, naša Zajednica nije još došla na takav nivo da ima mogućnost formirati jedan vid pedagoškog zavoda koji bi se bavio ovom tematikom, a u koji bi bili uključeni istaknuti muallimi i muallime, iako je mekteb u vrhu prioriteta rada naše Zajednice.
U mektebima se radi najčešće u kombinovanim grupama, jer je uglavnom nemoguće formirati grupe po uzrastu, nivou znanja ili razredu škole. Djeca iz jedne porodice koja su, logično, različitog uzrasta dolaze u isto vrijeme u mekteb, a u mektebima je uglavnom jedan muallim/a i jedna učionica i njihovi roditelji nemaju vremena ni mogućnosti da ih dovode u različitim terminima, pa ako nema muallimske fleksibilnosti, onda se gube ta djeca i nema ih u mektebu. Rijetki su mektebski punktovi u kojima imamo više učionica i više muallima koji rade istovremeno. Naravno da postoje i mjesta gdje djeca stanuju blizu džamije pa je tu nešto lakše formirati grupe na osnovu neke selekcije, ali takvi nisu procentualno preovlađujući.
Specifičnost mekteba je i u tome što se tu treba raditi praktično, i djecu poučavati islamskoj praksi i moralu, ne samo memorisanju i učenju lekcija. Odgojna komponenta je na visokoj listi prioriteta u mektebu, pa je zato neophodno praktično obrađivati mnoge od nastavnih jedinica i moralu posvećivati mnogo pažnje u radu i komunikaciji sa polaznicima mekteba. Kroz mekteb se projiciraju i odgajaju buduće džematlije i nosioci društvenih i džematskih aktivnosti. Zato na ovom mjestu spominjem i mišljenje jednog filozofa koji je rekao: „Nastava je mnogo lakša nego odgoj. Za nastavu se mora samo nešto znati. Za odgoj se mora nešto biti.” (Adalbert Stifter, Kasno ljeto)
Specifičnost mekteba je i to što se izvodi po istom planu i programu gdje god da ima džemata i pripadnika naše Islamske zajednice, kako u BiH tako i u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, kao i u bošnjačkoj dijaspori.
U specifičnost mektebske nastave možemo ubrojiti i mogućnost individualnog napretka, jer značajan broj muallima prati svakog polaznika posebno i omogućava mu napredak prema njegovom trudu i zalaganju. Otuda nakon dugo vremena imamo i hafize iz reda polaznika mekteba.
U savremenoj didaktici koja proučava opšte zakonitosti nastave kao jedinstvenog odgojno-obrazovnog sistema govori se o čuvenom didaktičkom trouglu koji sačinjavaju: nastavnik, učenik i nastavni sadržaj. Kad je mektebska nastava u pitanju tu imamo četverougao, a njega čine uz: muallime, učenike i nastavno gradivo i roditelji, koji su nezaobilazni faktor u procesu mektebske nastave.

Nakon dolaska svih hadžija u Mekku i obavljanja umre, hadžije su obavile i sve hadžske obrede krajem prošle sedmice, te su se sve hadžije u periodu od 6. do 12. septembra vratile kućama u BiH. Nakon boravka na Arefatu i obavljanja tavafa, odnosno upotpunjavanja svih hadžskih obreda, osoba koju će svi zvati hadžijom postaje u svojoj okolini primjer drugima u svakodnevnim životnim situacijama. Naravno, samo svjesni i savjesni vjernici odgovore ovom svom zadatku i veličini titule hadžija.

Čemu nas uče Arefat i tavaf

Svake godine hadžije se autobusima prevoze iz Mekke na Arefat u večernjim satima 8. zu-l-hidžeta, kako bi boravili 9. dan zu-l-hidžeta na Arefatu, koji je ove godine bio 31. augusta. Arefat je visoravan udaljena oko dvadeset i dva kilometara od Mekke na kojoj svaki vjernik mora provesti određeno vrijeme kako bi mu hadž bio ispravan. Arefat podsjeća na okupljanje ljudi na Sudnjem danu i posvećen je čovjekovom razmišljanju o njegovim djelima i traženju oprosta kako bi došao pred Uzvišenog Gospodara čist od grijeha. Na ovaj dan, prema predaji Muhammeda, a. s., Gospodar oslobađa najveći broj ljudi od džehennemske vatre, stoga vjernici svoje vrijeme provode u spominjanju Allaha i učenju dova, kako za sebe tako i za one koji nisu u prilici obaviti hadž. Kada čovjek umre, ljudi pitaju šta je ostavio iza sebe, a meleki šta je ponio, a s ovoga svijeta nosi samo dobra ili loša djela. Upravo Arefat čovjeka, obučenog u ihrame koji se sastoje od samo dva bijela platna, podsjeća da će s ovoga svijeta otići obučen u ćefine, odnosno dva bijela platna te da će s ovoga svijeta ponijeti samo svoja djela.
Inače, na hadžu jednako obučeni vjernici postaju svjesni da Allah ne gleda u naša odijela i imetak, već srca, te da trebaju težiti jednakosti na ovome svijetu. Dok diljem svijeta muslimani dižu glas jedni protiv drugih Arefat i Harem Kabe su mjesta gdje sve razlike među muslimanima prestaju, gdje muslimani iz cijeloga svijeta klanjaju jedni pored drugih, pozdravljaju se i upućuju osmijehe jedni drugima bez rasprava i sukoba koji su očiti na političkoj sceni. Izgleda da su muslimani zaista braća u vjeri, što dokazuje hadž kada su im svima srca okrenuta ka Bogu, ali ne i u imetku, politici, statusu, odnosno kada su im lica okrenuta raznim interesima koji se nekada pokušavaju argumentirati vjerom, vjerskim simbolima i terminima. Stoga, gledajući stanje muslimana u okvirima Harema hadž čovjeka može lahko podsjetiti na kur’ansku istinu da su vjernici – mumini (Inneme-l-mu’minune ihvetun) a ne muslimani uistinu braća, te da smo mnogi u odnosu prema ibadetima mumini, a u odnosu prema drugima još uvijek „samo“ muslimani. Također, možda je ambijent ovog najvećeg mirovnog skupa muslimana u svijetu i rezultat toga što ga većinom čine „obični“ muslimani, građani zemalja s muslimanskom većinom, a ne političke i vladajuće elite, odnosno hadž pokazuje kako narod može zajedno, a dijele ih samo njihove vođe, kako političke tako i vjerske radi svojih interesa.

Nakon Arefata u noćnim satima vjernici se autobusima prevoze do Muzdelife, te nakon kratke pauze pješice idu ka Mekki, tačnije Mini gdje izvršavaju prvo bacanje kamenčića na džemreta, tačnije na veliko džemre. U jutarnjim satima prvog dana Bajrama, dok vjernici u BiH bajramuju i pripremaju kurbane, hadžije umorni dolaze u hotele gdje briju ili krate kosu te tako se oslobađaju ihramskih zabrana. Naime, ihrami predstavljaju izuzetan napor s obzirom da pored pažnje da se fizički ne ošteti i isprlja, vjernik mora poštovati određene zabrane dok je u ihramima, poput mirisanja, kupanja šamponima, uklanjanja dlaka, stavljanja bilo kakve kape ili pokrivača na kosu što je vrlo teško na temperaturi od skoro 50 stepeni, ubijanja mušica itd. Stoga, iako hadžije mogu ići direktno u Harem i obaviti tavaf uglavnom svi idu u hotele kako bi skinuli ihrame. Svake godine pa tako i ove hadžije skoro da ne osjete bajramsku atmosferu. Taj ambijent zamijeni ushićenje i radost što su završili najteži dio hadža, jer i mladi osjete teškoću nakon prelaska 12 kilometara pješice u gužvi od dva miliona ljudi s temperaturom koja je samo malo niža u toku noći.
„Dan na Arefatu je bio zaista težak. Ne znam kako su izdržale starije osobe, ali boravak u šatoru, gužva, vrućina... Samo mogu preporučiti ljudima da što ranije dođu na hadž, dok su pri snazi“, kazao nam je Muhamed Hadžihasanović.

Priprema za hadž

Ove godine preko 60 osoba je koristilo kolica kako bi ih bh. studenti ili druge hadžije dovezli od Muzdelife do Mine, te pomogli da obave tavaf i saj, ali je bilo zabrinjavajuće što su se ovom broju kasnije priključile mnoge osobe u toku samog pješačenja s Muzdelife, što je izazvalo dodatne probleme jer je bilo teško pronaći kolica ili drugi način prijevoza do Mine. Drugim riječima, u narednim godinama svaki hadžija bi trebao dobro razmisliti da li je spreman pješačiti preći ovu dionicu ili je bolje da naruči kolica i vozača kako ne bi u pola puta izazvao problem koji se odrazi na cijelu grupu. Naime, ove godine hadžije su raspoređene na 40 grupa koje su brojale oko 40 osoba. Grupe su imale vodiča koji je bio zadužen za svaku osobu u grupi, tako da iznenadni slučajevi iznemoglosti ili iscrpljenosti znali su utjecati na cijelu grupu. Naravno, nerijetko osobe ne žele zbog cijene uzeti kolica makar prevencije radi, dok s druge strane taj isti novac se potroši na kupovinu prije i nakon obreda. S druge strane, bilo je pozitivnih primjera da su hadžije za svaki slučaj iznajmili kolica, ali nisu ih koristili u toku puta već su ih ustupili drugima čime su zaradili ogroman sevab, ali i olakšali grupi da prevezu hadžiju ili hadžinicu koja je ostala bez snage već na početku puta. Inače, praktičan savjet svim budućim hadžijama da se prije hadža testiraju dugim šetnjama po toplijem vremenu. Pored ovog pješačenja s Muzdelife ne treba zaboraviti i hodanje u tavafima i saju, od Safe do Merve, što su dodatni kilometri. Sami saj iznosi preko 3 kilometra pješačenja istim tempom kroz gužvu.
Interesantan primjer nam je bila najstarija ovogodišnja hadžinica Emira Huremović, koja je s 82. godine ipak sve obrede završila samostalno, bez upotrebe kolica ili bilo čije pomoći.

„Hvala Allahu što mi je u ovim godinama dao zdravlje da sve obavim sama. Bila sam žedna dok sam išla na Minu, ali nisam se premorila, sve polahko. Sad kad sam završila sve obaveze hadža ne brinem se više toliko za zdravlje. Nek’ sam samo ovo sve prošla. Plakala sam na Bajram. Nedostajala su mi unučad i praunučad, jer se svi skupe oko mene za Bajram, a s druge strane drago mi je bilo što me Allah počastio pa sam ovdje, na ovim Svetim mjestima. Evo, spremam se za Bosnu pa mi je i drago i žao. Poželjela sam svoje, ali žao mi što napuštam Mekku. Ako mi Allah opet dadne da dođem...“, kazala nam je nana Emira nastanjena u Sarajevu.

Velika želja pobjeđuje svaki izgovor

Velika želja pobjeđuje svaki napor što dokazuje i Aziz-ef. Šabić koji je umjesto korištenja bedela - osobe koja bi umjesto njega obavila sve obrede hadža - odlučio ove godine sve obrede upotpuniti sam iako je slijep. Također, dok jedni pronalaze izgovore zašto ne mogu na hadž drugima je ta želja cilj i sve drugo podređuju njoj. Sreli smo bračni par iz Tešnja koji je prodao stoku kako bi otišao na hadž, a bračni par Ormanović iz Kaknja je primjer kako velika ljubav i želja za Bejtullahom uvijek biva realizirana uz Allahovu pomoć. „Ni ja ni supruga ne radimo nigdje. Oboje smo invalidi 40%. Imamo četvero djece. Kako smo došli na hadž? Pa sabirali smo od poljoprivrede marku po marku. Po deset feninga. Prodavali smo godinama povrće i tako skupljali. Kada smo odlučili da skupljamo za hadž ne mogu vam opisati kako se kasa brzo punila. Allah je otvorio sva vrata i poslao osobe koje su nas pomogle u našem nijetu. Iz jedne marke Allah je pravio deset“, kazali su nam Namir i Rifeta Ormanović.

Mi smo vlasnici imetka, a ne obratno

S druge strane, na hadžu su bile osobe i koje je Allah opskrbio, ali uz to dao im je i najbolju opskrbu – bogobojaznost pa su umjesto trošenja na luksuzna putovanja i druge stvari odlučili doći na hadž.
„Odlučio sam se da idem na hadž nekad u srednjoj školi čim završim fakultet. Hadž treba čovjeku pomoći da bude bolji u životu“, kazao nam je Ahmed Ahmetlić (23) koji je sam došao ove godine na hadž.
Naime, mnogi imaju poseban status u našem bh. društvu i značajne svote novca ali im srca još nisu otvorena za hadž ili ih jednostavno Allah još nije pozvao Sebi u goste. A, zar postoji bolji status nego da se bude Allahov gost? Stoga, blago onima koje Allah pozove.

Također, neki ne samo da su osjetili sve blagodati hadža, već su svojom širokogrudnošću omogućili i drugima da osjete hadž. Naime, ove godine smo saznali da je s nama na hadžu i čovjek iz Krajine koji je dosad poslao na hadž 13 osoba, ali nismo dobili izun da mu otkrijemo identitet. Da mu Allah primi hadž i ibadete kao i onima koje je poslao, ali i svima koji su ove godine bili Allahovi gosti na Svetim mjestima.

Organizacija ovogodišnjeg hadža

Na kraju, treba istaći izuzetne napore Saudijske Arabije da se najveće okupljanje u svijetu dovede u red. U samo jednoj noći tokom odlaska na Arefat angažirano je preko 18.000 autobusa za prijevoz, a hiljade članova organizacionog osoblja je čistilo, davalo instrukcije i organiziralo brojne grupe hadžija u toku cijelog hadža. Također, prednost je što je Saudijska Arabija stabilna i financijski jaka da dočeka i isprati ovaj broj ljudi, te podnese sve vanredne troškove sigurnosti i liječenja hadžija. Primjera radi, ove godine bili smo svjedoci da je zahvaljujući najsavremenijim medicinskim aparatima, koji su još rijetkost u mnogim svjetskim bolnicama, jedan hadžija ostao živ dok sami tretman liječenja košta hiljade maraka.

Kada je riječ o organizatorima hadža ispred Islamske zajednice, odnosno Uredu za hadž i umru, o čemu smo pisali u prošlom broju, treba imati u vidu da su hadžije iz BiH jedne od najorganiziranijih grupa na hadžu. To su saudijske vlasti davno prepoznale i na svaki način iskazuju poštovanje prema organizatorima i hadžijama iz BiH. Primjera radi, ove godine brojni su letovi kasnili, ali su bh. hadžije uspjele ranije dobiti letove. Međutim, organiziranost i dosljednost dogovora ne cijene pojedinci koji žive u Saudijskoj Arabiji a koji privatno nastoje zarađivati na hadžijama, te na svaki mogući način krše ugovore i dogovore. Primjera radi, dok je većina ovogodišnjih hadžija bila smještena u hotelu Ibis koji radi po evropskim standardima čime su hadžije bile oduševljene, drugi dio hadžija je zajedno sa cijelim rukovodstvom Ureda za hadž i umru bio smješten u hotel Menasiku-l-Adl, koji je, što se tiče usluge, bio sušta suprotnost Ibisu, iako je Ured regularno platio i dogovorio iste uvjete u oba hotela.
„Što se tiče ovogodišnje organizacije hadža možemo reći da je bila uspješna iako su nas pratila određena iskušenja. Naime, svoje obaveza prema ugovoru nije ispoštovao hotel Menasiku-l-Adl, s kojim smo dogovorili iste uvjete kao s hotelom Ibis, ali smo nastojali stanje riješiti u toku boravka u Mekki i obavljanja hadžskih obreda. Generalni utisak jeste da su hadžije bile zadovoljne. Bit će nezadovoljnih hadžija koji smatraju da smo mogli više ponuditi, ali zaista svi organizatori, od vodiča do medicinske ekipe i šerijatskih konsultantica, dali su sve od sebe da se obezbijede najoptimalniji uslovi našim hadžijama u toku boravka u Mekki i Medini“, kazao je rukovodilac Ureda za hadž i umru Islamske zajednice Nezim Halilović Muderris.
Nažalost, nakon povratka svih hadžija u BiH dvojica hadžija su morala ostati u mekkanskoj bolnici zbog lošeg zdravstvenog stanja pod nadzorom arapskih ljekara. Ured za hadž i umru je obezbijedio brigu o ovim osobama i sa našim studentima u Mekki. Ipak, 13. septembrana Ahiret je preselio hadžija Muhamed Baltić (75). Smrt je uslijedila nakon što je hadžija Muhamed pred povratak prvih grupa naših hadžija u Bosnu i Hercegovinu doživio težak moždani udar. Porodica je izrazila saglasnost da se merhum ukopa u Mekki. Muhamed je preselio na Ahiret u najodabranijem mjestu na dunjaluku, nakon obavljenog hadža.